Mentalni čimbenik zaokružuje kondicijske sposobnosti i tehničko-taktička znanja specijalca u efikasnu i funkcionalnu cjelinu. O tom se ključnom čimbeniku ne govori dovoljno jer se često smatra da se na njega ne može utjecati. To, srećom, nije istina…

“Specijalci su bolji u temeljnim vještinama u odnosu na pripadnike ‘regularne’ vojske,” rečenica je koju se može čuti i pročitati kad se raspravlja o tome što specijalce čini specijalcima. Ipak, možda je prvo pitanje koje treba postaviti: “Što mislimo kad kažemo specijalac?” Govori li se o osobi koja ima usku specijalnost ili je širina njezinih sposobnosti, vještina i znanja znatno veća nego kod prosječnog vojnika? Kad se kaže specijalac, govori li se o obliku i vrsti zadaća koje se postavljaju pred pripadnike specijalnih postrojbi ili o njihovim osobinama i sposobnostima?

Specijalci su posebno obučeni pripadnici vojnih, policijskih i ostalih sigurnosnih službi koji izvršavaju specijalne zadaće. Među njima ima onih koji su specijalisti za pojedino područje, kao i svestranih, koji mogu improvizirati i pronaći efikasno rješenje za izvršenje različitih specijalnih zadaća. No, možda biti specijalac znači biti operater, imati posebno stanje svijesti, poseban mentalitet…

Vojnu obuku, odnosno pripremljenost vojnika, može se ocijeniti trima pokazateljima: voljno-moralne osobine i pripremljenost, kondicijska pripremljenost te vojnostručna obučenost. Dijalektički rečeno: htjeti – moći – znati. Kondicijska pripremljenost temelj je na koji se nadograđuju specifična znanja i vještine, tj. tehnike i taktike. Ona je fizički potencijal ljudskog tijela koji se manifestira kroz motoričke i funkcionalne sposobnosti, morfološke značajke te zdravstveni status vojnika. To je ono što se testira na provjerama motoričkih sposobnosti (riječ je zapravo o provjerama kondicijskih sposobnosti). Tehnike i taktike označavaju znanje vojnika, odnosno vojnostručnu osposobljenost, koja se dijeli na osnovnu i dodatnu obučenost. Ta obučenost razlikuje specijalca od regularnog vojnika u segmentu znanja i vještina za provedbu određene zadaće. To je, dakle, njegovo znanje.

Zaokruživanje cjeline

Poznato je da se za prijam u specijalne postrojbe provode selekcije koje mogu trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Nakon njih slijede selekcijske obuke prije konačnog prijma u postrojbu. Prvo što se provjerava jesu kondicijske sposobnosti, koje trebaju biti iznimno dobre. Zatim se provjeravaju specifična znanja i vještine za koje se također očekuje da budu na visokoj razini. Ono što treba provjeravati, a često se ne naglašava, jesu mentalne sposobnosti. Njihova je provjera nešto više od uobičajene psihodijagnostike kojom se utvrđuju konativne osobine i kognitivne sposobnosti. To je provjera odlučnosti i borbenog mentaliteta budućeg specijalca, odnosno operatera specijalnih postrojbi. Mentalni aspekt ključan je za iskorištavanje potencijala koji proizlaze iz kondicijske pripremljenosti i vojnospecijalističkih znanja. Mentalni čimbenik zaokružuje kondicijske sposobnosti i tehničko-taktička znanja u efikasnu i funkcionalnu cjelinu. O tom ključnom čimbeniku, koji možda zauzima mali postotak u ukupnoj pripremljenosti i osposobljenosti, u teorijskim se razmatranjima ne govori dovoljno jer se često smatra da se na njega ne može utjecati. To, srećom, nije istina: mentalne sposobnosti mogu se razvijati kroz programe za razvoj borbenog mentaliteta i mentalnog kondicioniranja. Ukratko, mentalne sposobnosti razvijaju se poput kondicijskih: vježbom.

Vojnik od civila

Važnost mentalnog aspekta cjelokupne vojne obučenosti i pripremljenosti koji se očituje u riječi “htjeti” prepoznale su mnoge suvremene vojske svijeta. To prepoznavanje bilo je potrebno kako bi se odgovorilo na izazove koji se postavljaju kad se od civila treba napraviti vojnika. Ti se izazovi najčešće pojavljuju kod vojski kod kojih postoji rizik od rata ili se nalaze u “poluratnom” stanju. 

Borba, odnosno rat, u kojem je za pojedinca bitno preživjeti, nije prirodno okruženje za ljudsko biće, posebice danas, kad je razina nasilja u društvu najmanja u povijesti. Zato je za vojne sustave iznimno bitno da kod civila koji tek pristupaju vojsci razviju borbeni mentalitet. Kako dolaze iz udobnosti civilnog okruženja, svoj sustav vrijednosti trebaju “prebaciti” na sposobnost da se bore, a ako situacija zahtijeva, i ubiju. Koliko je to zahtjevan postupak dobro govori podatak iz Drugog svjetskog rata. Tijekom iskrcavanja u Normandiji kod velikog je broja poginulih savezničkih vojnika utvrđeno da nisu ispucali niti jedan metak. Jednostavno su odbili pucati u drugo ljudsko biće makar im je život bio ugrožen. Ljudima nije u prirodi ubijanje svoje vrste.

Borba ili bijeg

Što izaziva pogrešno funkcioniranje ljudskog uma u ključnom trenutku? Presudna je razina stresa i straha. Stres je napetost izazvana vlastitim emocionalnim stanjem. Nastaje kad postoji nerazmjer između očekivanja postavljenih u nekoj situaciji i vlastitih mogućnosti, kad je potrebno analizirati veliku količinu nepoznatih podataka u kratkom vremenu. Stres znači aktivaciju autonomnog živčanog sustava, odnosno njegova simpatičkog dijela ili simpatikusa. Javlja se kao odgovor na vanjski podražaj, na nešto što se dogodilo u okolini, zbog čega se tijelo pokušava nositi s nepoznatom situacijom u kojoj se našlo. Stres je i odgovor na društvene, tjelesne i mentalne (duševne) stresore. Društveni su stresori vlastita razmišljanja o tome što drugi misle o nama. Tjelesni su stresori, primjerice, hladnoća, bol, umor, preglasni zvukovi i slično. Mentalni se stresori javljaju kao rezultat vlastitih misli o tome što bi se moglo dogoditi ili što treba učiniti u situaciji koja je pred nama. Sva se ta tri stresora mogu javiti i utjecati na nas kad se nađemo u neočekivanim i nepoznatim situacijama te dovesti do stanja stresa. Stres je izazvan aktivacijom onog što se zove stresna reakcija ili emocionalni šok, do čega dolazi kad se neku situaciju prepozna kao opasnu. Svatko će određene situacije percipirati kao više ili manje opasne ovisno o tome koliko se dobro može nositi sa stresom.

Strah je, jednostavno rečeno, emocija izazvana nekom prijetnjom. Rezultat toga je promjena u ponašanju. Strah se može javiti kao emocionalni odgovor na stimulans izazvan trenutačnom situacijom ili zbog iščekivanja nekih budućih događaja. Riječ je o situacijama koje se percipiraju kao rizične za zdravlje ili život, status, utjecaj, sigurnost i slično. Različiti se događaji različito percipiraju, odnosno neće se jednako reagirati u situaciji kad netko viče na nas ili puca vatrenim oružjem u našem smjeru. Vlastita procjena opasnosti u određenim situacijama vodi do javljanja straha, što izaziva odgovor u obliku konfrontacije, bijega ili izbjegavanja takve situacije. To se još naziva borba ili bijeg (fight or flight) i prirodni je odgovor tijela u opasnosti, koji u ekstremnim slučajevima emociju straha može zamijeniti jezom ili užasom, što ima za posljedicu smrzavanje ili paralizu u kritičnim situacijama.

 

Sedam odgovora

Odgovori borbe ili bijega odražavaju se u sedam oblika ponašanja. Borba (fight response), reakcija je na opasnost s kojom se osoba bori, brani sebe i/ili druge protiv jednog ili više protivnika. Sam pojam i čin borbe ne odnosi se samo na fizičku nego i na mogućnost suprotstavljanja na verbalnoj razini. Bijeg (flight response), odgovor je, kako mu i ime govori, kad se pobjegne od situacije, neovisno o tome je li riječ o zgradi koja gori ili napadaču. Treba napomenuti da je 80 posto ljudi biološki programirano za bijeg od konfrontacije. Odgovor zvan smrzavanje (freeze response), donosi osjećaj privremene paralize, pri čemu se osoba zbog straha ne može pomaknuti ni reagirati. Pokoravanje (submit response), znači da se osoba predala nadajući se da će je zbog toga napadač prestati maltretirati. Glumljenje spremnosti (posture response), označava pretvaranje osobe da je spremna za borbu. Gušenje (choking response), označava osjećaj nemogućnosti gutanja ili disanja. Zadnji je odgovor grčevito držanje (death grip response), tj. osoba se vrlo snažno, gotovo panično drži za nekoga ili nešto, primjerice ruku, kvaku ili rukav.

Od samih su početaka vojske razvijale metode i načine kako u kratkom vremenu od pojedinca, civila u današnjem smislu riječi, stvoriti vojnika koji ima potrebnu razinu borbenog mentaliteta. Današnji sveobuhvatni, znanstveno i iskustveno utemeljen pristup fokusira se na ublažavanje i otklanjanje navedenih stanja. Dakle, mentalno kondicioniranje može pomoći da reakcije vojnika, u prvom redu specijalca, u presudnim trenucima budu optimalne i u skladu s potrebama.

Razvoj u Izraelu i SAD-u

Tako usmjeren sustav treninga posebno je razvijan u Izraelu, koji je zbog svojeg specifičnog položaja kontinuirano u “poluratnom” stanju. Još jedan od razvijenih sustava mentalnog treninga i razvoja borbenog mentaliteta onaj je koji se primjenjuje u različitim specijalnim postrojbama, posebice američkim, zbog stalnog angažmana u borbenim zadaćama širom svijeta.

Borbeni mentalitet i mentalno kondicioniranje nije područje koje je svoje prednosti iskoristilo samo za rat i borbu. Danas takav oblik treninga, djelomično modificiran, primjenjuju poslovni ljudi i vodeće svjetske kompanije kako bi osposobile svoje čelnike za donošenje odluka pod stresom. Poznato je da bivši pripadnici specijalnih postrojbi provode takve programe zato što su svjedočili njihovoj efikasnosti i primjenjivosti u stvarnim situacijama, vjerojatno u nekim od najvećih izazova za ljudsko tijelo i um.

Mentalnu pripremljenost i mentalnu čvrstoću može se definirati kao sposobnost konzistentnog djelovanja na gornjoj granici vlastitog talenta i vještina, neovisno o uvjetima. Mentalnu čvrstoću opisuju emocionalna fleksibilnost, emocionalna responzivnost, emocionalna snaga i emocionalni oporavak. Pogrešno bi bilo kad bi se mentalnoj čvrstoći pripisale samo emocije. Doduše, ona podrazumijeva dobru emocionalnu kontrolu, ali odnosi se na cjelokupno fizičko i mentalno stanje. Od razmišljanja, djelovanja, prehrane pa do kondicijske pripremljenosti, sve to utječe na mentalnu čvrstoću i pripremljenost.

 

“Primitivni” dio mozga

S aspekta obuke vojnika bitno je razumjeti što se događa u ljudskom tijelu u stresnim i kritičnim situacijama. Osim razumijevanja četiriju glavnih područja, a to su kognitivni (što mislimo), somatski (što se događa u tijelu), emocionalni (što osjećamo) i bihevioralni (što činimo ili ne činimo) element, važno je razumjeti proces donošenja odluke u reakciji na strah. Pod takvom reakcijom podrazumijeva se proces analize određenog događaja u okvirima prepoznavanja opasnosti.

Na temelju percepcije osjetilima prepoznaje se prijetnja, opasnost ili negativnost te se aktivira “primitivni” dio mozga (ventral striatum). Posebice je aktivirana amigdala, koja postavlja samo jedno pitanje: “Je li to što vidimo ili osjećamo opasnost?” Odgovor na to pitanje, koje ovisi o percepciji, potiče na reakciju. Za dobro i ispravno uvježbanu osobu (specijalca) taj odgovor stiže za 0,25 sekundi. Za one koji nisu uvježbani treba puno više, čak do pet sekundi kako bi reagirali na prepoznatu opasnost. Kao što je navedeno, amigdala je relativno primitivan dio mozga, koji obrađuje stresne podražaje i nije osposobljen za visokointelektualne procese. Zbog toga ponekad reakcije u stresnim situacijama mogu biti prilično upitne. Postavlja se pitanje kako uvježbati reakciju na stres koja će biti pravodobna i ispravna. Jedan je od načina ispravnog reagiranja u stresnim situacijama razvijanje odlučnosti, hrabrosti, ustrajnosti i kontrole agresivnosti, zatim rad na relaksaciji, opuštanju, ublažavanju negativnih emocija, disanju te razvijanje usredotočenosti, samokontrole, pozornosti i koncentracije.

Trening pod stresom

Često se postavlja pitanje zašto neke osobe u odnosu na druge bolje reagiraju pod stresom? Neke čak bolje funkcioniraju kad su pod stresom nego u uobičajenim situacijama. To je zato što imaju višu razinu smjelosti ili odvažnosti. Odvažnost je formirana od triju povezanih stavova: predanosti, kontrole i izazova. Može se povećati radom na upornosti i agresivnosti, relaksaciji, samokontroli i pozornosti. To su, dakle, glavna područja na kojima se radi u planskom razvoju borbenog mentaliteta i mentalnom kondicioniranju.

Jedan je od načina podizanja borbenog mentaliteta i mentalnog kondicioniranja za bolji odgovor u stresnim situacijama provedba obuke pod stresom. Obuka pod stresom provodi se zato što mozak različito pohranjuje informacije kad je pod stresom pa odgovore odnosno reakcije traži u onim svojim područjima koja su odgovorna za reakcije u stresnim situacijama, dakle, u relativno primitivnim dijelovima.

Izbjegavanje smrzavanja

Ako se stalno trenira bez stresa, mozak pohranjuje informacije i tehnike u one dijelove koji su odgovorni za logičke odgovore, a njih se ne koristi u stresnim situacijama. Trenira li se pod stresom, mozak pohranjuje informacije i tehnike u svoje primitivne dijelove, aktivne u stresnim situacijama. To omogućuje ispravnu reakciju na stresor u stvarnom stresnom trenutku. Zbog toga je važno da su informacije i tehnike pohranjene na pravom mjestu. U tome leži odgovor zašto neke osobe, unatoč danima obuke i treninga, nemaju prave odgovore i reakcije u stresnim situacijama, nego se “smrznu”, blokiraju. Jednostavno: nisu im pohranjeni ondje gdje trebaju biti. Rješenje je jednostavno: potrebno je provoditi treninge, obuku i uvježbavanje pod stresom kako bi mozak mogao informacije i tehnike pohraniti u amigdalu, limbičku strukturu važnu za emocionalne i kognitivne funkcije.

U programu razvoja borbenog mentaliteta i mentalnog kondicioniranja mentalni treninzi provode se kroz tri temeljna pravca koja kombinirano pomažu da se vojnik uspješno suoči sa stresom i kontrolira strahove. Te su tri grupe mentalnih treninga sljedeće: 1. kontrolirana agresija, hrabrost, ustrajnost i odlučnost; 2. opuštanje, disanje, govor tijela, unutarnji dijalog / monolog i ublažavanje negativnih emocija; 3. usredotočenost, samokontrola, raspon pozornosti i koncentracija. Najkraće rečeno to je: 1. kontrola emocija, 2. fokus i 3. relaksacija.

U tablicama 1, 2 i 3 navedeni su primjeri vježbi koje se mogu koristiti u treningu za razvoj borbenog mentaliteta i provedbu mentalnog kondicioniranja s ciljem povećanja sposobnosti suočavanja sa strahom i stresom.

Svrha vježbi za kontrolu agresije, razvoj hrabrosti, ustrajnosti i odlučnosti (tablica 1) jest povećati sposobnost pojedinca da ostane u borbi, u situaciji kad se mora obraniti, odnosno da ne odustaje. Važno je naglasiti da osoba mora biti u stanju kontrolirati svoju agresiju. Drugim riječima, osoba pod stresom ne smije izgubiti kontrolu. Istodobno, uz zadržavanje kontrole, mora dati najviše od sebe.

Cilj vježbi opuštanja, disanja, unutarnjeg dijaloga / monologa, ublažavanja negativnih emocija (tablica 2) je postići dodatnu kontrolu uma kroz kontrolu disanja, smanjenje unutarnjeg monologa, bolju memoriju i vizualizaciju. Svrha vježbi za usredotočenost, samokontrolu, raspon pozornosti i koncentraciju je povećavanje sposobnosti koncentracije (tablica 3), usredotočenosti, donošenja odluka pod stresom, kao i širenje raspona pozornosti te nadvladavanje negativnih odnosno destruktivnih emocija koje se mogu javiti u stresnim situacijama.

Bez prava na pogrešku

Specijalne snage danas djeluju širom svijeta u različitim okruženjima i iskušenjima. Specijalci su svakodnevno u konfrontaciji i stvarnoj borbi, s protivnikom i samim sobom. Da bi bili uspješni, trebaju stvarni trening koji uključuje simulirane stvarne situacije i podražaje za cijelo tijelo i sve sustave. Sve to trebaju proći ne samo kroz tjelesne nego i kroz mentalne izazove, koji su često presudni za izvršenje specijalnih zadaća.

Koja je razlika između treninga i stvarne situacije? U stvarnoj situaciji mora se pobijediti. Ta pobjeda ponekad se manifestira bez ikakvih fizičkih posljedica, a ponekad posljedice mogu biti teške ozljede, i to za obje sukobljene strane. Ako se ispravno vježba te provodi obuku i izobrazbu, takve se pobjede mogu ostvariti prije bilo kakvog oblika sukoba.

Specijalac djeluje u stvarnim situacijama i nema pravo na pogrešku. Njegove su zadaće specijalne i o njima može ovisiti uspjeh puno šire operacije, što može biti opterećenje na mentalnoj razini. Taj je rizik potrebno smanjiti i staviti pod kontrolu, a to se postiže mentalnim pripremama kojima se provodi mentalno kondicioniranje i razvija borbeni mentalitet. Mentalnim treningom uvježbava se djelovanje izvan zone komfora, kad je osoba opterećena fizičkim naporima, emocionalnim izazovima, bolovima i patnjom. 

Za kraj je važno napomenuti i ponoviti da se mentalna spremnost može podignuti na višu razinu, ali potrebno je redovito vježbati i primjenjivati programe za razvoj borbenog mentaliteta i mentalnog kondicioniranja. Jednak je slučaj i s kondicijskim treninzima odnosno treninzima i obukom za usvajanje tehničko-taktičkih znanja i vještina. Takav cjelovit pristup može osigurati ukupnu spremnost vojnika i specijalca.

---

TABLICA 1

Primjeri vježbi za treniranje izdržljivosti i agresije

• od markiranja do probijanja
• napadi na mete u punoj brzini
• jurnjava – vježbe koje uključuju natjeravanje odnosno hvatanje
• probijanje kroz gomilu
• zaštita ili svladavanje zapreka i otpora
• jurnjava i hvatanje u gužvi – prolazak kroz grupu ljudi koji pružaju otpor

 

---

TABLICA 2

Primjeri vježbi za treniranje relaksacije odnosno opuštanja i govora tijela

• označavanje i određivanje vlastitih emocija
• vježbe disanja
• principi vizualizacije
• vizualizacija situacije, vizualizacija protivnika
• povećavanje sposobnosti vizualizacije
• vizualna memorija i dugoročna memorija
• izvanredna samokontrola; opuštenost, spremnost i pozornost; uzbuđenje odnosno napetost, mentalna ravnoteža
• govor tijela odnosno stav koji mijenja mentalno stanje
• prihvaćanje mogućnosti poraza i učenje iz gubitka odnosno poraza
• Wet t-shirt drill – napad pod stresom

 

---

 TABLICA 3

Primjeri vježbi za treniranje fokusa (usredotočenosti), samokontrole i raspona pozornosti

• koncentracija i fokusiranje
• prevladavanje destruktivnih emocija
• kontrola i smanjivanje unutarnjeg dijaloga
• nadvladavanje destruktivnog i pesimističnog unutarnjeg monologa
• fokusiranje – tijelo, govor i um
• donošenje odluka u stresnim uvjetima
• kontrola vlastitog ega

Kristian DRUŽETA