Unatoč kvaliteti i pouzdanosti, službena puška koju je ruska vojska pronašla u Americi bila je…
Mladin II. Bribirski
Još u vrijeme kralja Bele III. počinje uzdizanje hrvatskih i ugarskih plemićkih obitelji, bilo da je riječ o rodovskom ili donatorskom plemstvu. Glavni predstavnici starog rodovskog plemstva u Hrvatskoj postaju knezovi Bribirski – Šubići

Bribirski knezovi ime su dobili po tvrđavi Bribir kod Skradina. Njezin je položaj omogućavao nadziranje strateški važnih točaka koje su povezivale more s unutrašnjošću, zbog čega Bribirski postaju važan čimbenik u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Taj plemićki rod kroz cijeli će se srednji vijek nazivati Šubićima, a nakon promjene tvrđave i odlaska u Zrin, počet će se nazivati i Zrinskima. Bribirska župa, u kojoj je živio velikaški rod Šubića, prvi se put spominje u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (905. – 959.). Značaj te stare hrvatske obitelji vidljiv je već 1102., kad je jedan od Šubića, Mrmonja, bio među dvanaest predstavnika hrvatskih rodovskih plemena koji su se s ugarskim kraljem Kolomanom (prije 1074. – 1116.), dogovarali oko ulaska Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom. Sve do 1160. ne spominje se poimence niti jedan član obitelji. Tad se, zahvaljujući sačuvanim dokumentima, kao župan spominje izvjesni Bogdanac Šubić. Neposredno pred pad bizantske moći, oko 1180. spominje se i njegov sin Miroslav Šubić, koji pomaže kralju Beli III. (? 1148. – 1196.) u sukobu s Mlečanima. Upravo ga Bela III. zbog ratnih zasluga nagrađuje Bribirskom župom kao nasljednim lenom, zato što se njegov sin Grgur Šubić (1184. – 1234.), ne naziva više županom nego knezom.
Pavlovo objedinjavanje
Najveću slavu obitelj postiže u vrijeme svojih najistaknutijih predstavnika, Pavla I. (oko 1245. – 1312.) i Mladina II. (Mladena) Šubića (oko 1275. – 1341.). Pavao I. povezao se u vrijeme dinastičkih okršaja za hrvatsko-ugarsko prijestolje s Anžuvincima i postao njihov najveći oslonac u toj borbi. Koliko je bila bitna uloga Šubića u tim sukobima, govori i činjenica da su se i Arpadovići borili za njihovu naklonost nudeći Pavlu različite povlastice. Međutim, Pavao I. ipak je prevagnuo na stranu Anžuvinaca. Tako je 1291. poslao svojeg brata Mladina I. (oko 1255. – 1304.) na napuljski dvor po Karla Martela (1271. – 1295.), kako bi ga doveo u Zagreb i okrunio za kralja. Radi velikodušne potpore koju je pružio njegovu sinu Karlu Martelu, napuljski kralj Karlo II. Hromi (1254. –1309.), Pavlu I. dodjeljuje 1292. titulu bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a Pavlova braća Juraj I. (oko 1247. – 1303.) i Mladin I. postaju gradski knezovi u svim dalmatinskim komunama osim Zadra. To je bilo prvo ujedinjenje hrvatskih zemalja pod nekom domaćom plemićkom obitelji ili dinastijom još od kraja XI. stoljeća.

Šubići nisu profitirali samo od Anžuvinaca u dinastičkoj borbi nego i od Arpadovića. Tako im je kralj Andrija III. (oko 1250. –1301.), nastojeći ih pridobiti na svoju stranu, dodijelio 1295. nasljednu titulu bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Šubići su prihvatili, ali i dalje su bili vezani uz napuljski dvor. Pavao I. Šubić širi svoje područje utjecaja te se 1299. proglašava gospodarom Bosne. On uzima tu titulu jer nije mogao dobiti službenu potvrdu ugarskog kralja. Nakon smrti Andrije III. i službeno je 1301. dobio titulu bana Hrvatske, Slavonije i Bosne. Suvereno je vladao tim područjima do smrti 1312. godine.
Problemi sa Zadrom i Trogirom
Pavla I. nasljeđuje njegov najstariji sin, Mladin II. Zahvaljujući nasljednom pravu imao je sve titule kao i otac, ali i titulu kneza Zadra koju je dobio još 1311., kad je Pavao I. osvojio grad. Međutim, Zadar je nakon Pavlove smrti ponovno došao pod udar Mlečana. Mladin II. nastavio je očevu ekspanzionističku politiku, koja se ogledala u širenju na prostor Dalmacije i Bosne te u konačnici potiskivanju Venecije i njezina utjecaja na jadranskoj obali. Ban Mladin II. imao je još četvero braće, od kojih se najviše isticao Juraj II. (spominje se 1301. – 1328.), koji je zamijenio strica Jurja I. kao knez primorskih gradova Dalmacije. Prvi veći sukob u svojoj epohi Mladin II. imao je s Mlečanima oko Zadra. Premda je u početku imao uspjeha, morao je grad ponovno predati u ruke Mlečana. Zadranima je zajamčena vrlo široka autonomija, a u znak poštovanja prema Šubićima mletački dužd Giovanni Soranzo (1240. – 1328.), proglasio je Mladina II. i njegovu braću počasnim građanima Venecije, no Mladin II. morao se odreći titule kneza Zadra.
Odnosi s Trogirom prouzročili su Mladinu nove probleme. Nezadovoljni stanjem komune i općenito Mladinovom politikom, Trogirani su 1315. razrušili tamošnji franjevački samostan te zatražili pomoć od Mlečana. Čini se da već tad dolazi i do unutarobiteljskih sukoba jer je Pavao II. navodno stao na stranu Trogirana, ali ipak je poslije sudjelovao u sklapanju primirja, svjestan da sam ne može srušiti bana.
Krivi potezi
U iduće dvije godine još se više produbilo nezadovoljstvo Mladinovih vazala, koji nisu trpjeli njegovu samovolju te su nastojali ukinuti vazalne odnose i dužnosti koje im je nametnuo još Pavao I. Najžešći među njima bili su knezovi Babonići, na čijoj su strani bili knezovi Kurjakovići i Nelipčići. Kraj Mladinove vladavine počeo se bližiti 1319./1320., kad su protiv njega ustali i njegovi najvjerniji vazali poput Kose Ilijića, sina bivšeg šibenskog potestata Ilije. Ogorčen tim postupkom, Mladin je namjeravao Šibenik dovesti na status zaseoka. Zarobio je Kosu Ilijića i njegovu braću te ih dao pogubiti. Šibenčani su u strahu pozvali u pomoć Veneciju, koja je intervenirala i spriječila veću katastrofu. Diplomatskim je putem Mladin spriječen u pohodu na grad te je dogovoreno da mu Šibenčani ponovno priznaju njegove časti i prava. Slijedili su novi problemi s Trogirom, gdje je s dužnosti potestata zbačen i iz grada protjeran Mladinov blizak prijatelj Stjepan Manolesso. Mladinov odgovor nije trebalo dugo čekati te 1321. odlučuje krenuti u pohod na grad. Trogirani su, kao i Šibenčani, u pomoć pozvali Mlečane, vješte diplomate koji su uspjeli nagovoriti gradove na sklapanje sporazuma o međusobnom pomaganju, i to najboljim snagama na kopnu i moru. Kad je Mladin II. saznao za sporazum, odlazi pustošiti Šibensko i Trogirsko polje. Razvoj događaja dovodi do toga da su Šibenik i Trogir pristali 1322. postati podanicima Mletačke Republike i biti pod njezinom zaštitom.

Oko mjesec dana nakon toga sazvao je Mladin II. sabor hrvatskih knezova. Pojedinosti sabora zbog loše dokumentiranosti nisu u potpunosti poznate, ali zna se da su sudjelovali velikaški rodovi Kurjakovići, Hrvatinići, Mihovilovići i Nelipčići te četiri Mladinova brata. Sabor nije donio nikakve pomake nabolje za Mladina II. Šubića i iz kasnijih događaja vidljivo je da su mu već tad mnogi okrenuli leđa. Prvi koji je ustao protiv njega bio je njegov brat Pavao II., koji potpisuje ugovor s Trogirom. Taj je dokument obvezao Pavla II. na slanje vojske na brata te nemogućnost pomirbe s njim bez dopuštenja Trogirana. U nastupajućem ratu Pavao će nositi titulu vojvode trogirskih postrojbi, moći neometano s vojskom ulaziti u Trogir, a Trogirani su se obvezali pomoći mu da dobije banstvo u Hrvatskoj te mu plaćati tisuću libara godišnje ako ga izdaju i pomire se s njegovim bratom.
Sam protiv svih
Ratna djelovanja protiv Mladinove vladavine počela su u proljeće 1322. godine. Pobunjenička vojska imala je dva dijela. Kopnenu vojsku predvodio je Ivan Babonić (umro nakon 1334.), dok su Trogir i Šibenik predvodili pomorsku flotu. Mladinov položaj bio je iznimno težak jer osim brata Jurja II. nije imao saveznika. Zbog toga je bio prisiljen povlačiti se južno od Bribira, nastojeći doći do Klisa, gdje je vladao Juraj II. Onamo nije uspio doći jer ga je vojska kneza Babonića sustigla i porazila kod Blizne (u zaleđu Trogira, no spominje se i lokacija kod Trilja), pred jesen 1322. godine. Mladin II. uspio se izvući i pobjeći do Knina, gdje ga je primio kralj Karlo I. Anžuvinac. Sudbina Mladina II. Šubića nakon toga ostala je nepoznata, a pretpostavlja se da je umro u Karlovu zatočeništvu u Ugarskoj desetak godina nakon bitke. Bitka kod Blizne označila je silaznu putanju moći Šubića. Izgubili su nasljednu hrvatsko-dalmatinsku bansku čast, koju je dobio Ivan Babonić, te gospodstvo nad Bosnom, koje je pripalo Stjepanu II. Kotromaniću. Osim toga, izgubili su kneštvo u dalmatinskim gradovima i ostali ograničeni samo na svoje stare posjede. Šubići se otad dijele na dvije loze – ostrovičku (pod vodstvom Pavla II.) te klišku (pod vodstvom Jurja II.) Mladin II. Bribirski ostat će zapamćen kao plemić za čijeg je vladanja velikaška obitelj Šubić izgubila moć, ugled i titule koje je stekla za vrijeme njegova oca Pavla I. Glavni je razlog Mladinova samovoljna vladavina, koja je naposljetku okrenula dalmatinske gradove, vazalne hrvatske velikaške rodove te većinu njegove braće protiv njega i odvela ga u konačnu propast.
Tihi dvori knezova hrvatskih

Bribirski ili Šubići, velikaška obitelj koja je dugo godina samostalno vladala srednjovjekovnom Hrvatskom, bila je na vrhuncu moći tijekom stolovanja na Bribirskoj glavici. Ta je lokacija na brdu ponad Skradina, 32 kilometra od Šibenika, odavno napuštena i zaboravljena, a prije sedamsto godina na neki je način bila središte Hrvatske. Koliko šira javnost zna o njoj? Vrlo malo, do te mjere da nije rijetkost da je ljudi pobrkaju s Bribirom kod Novog Vinodolskog, još jednim vrlo važnim središtem hrvatskog srednjovjekovlja i novovjekovlja. No, taj potonji Bribir danas broji oko 1600 stanovnika, dok na Bribirskoj glavici, barem u veljači kad smo je posjetili, vlada samo tišina: posljednji starosjedioci napustili su je nakon 1523., kad je pala u turske ruke. Podno brda je selo Bribir s nekoliko desetaka stanovnika.
A Bribirska glavica prvorazredan je, izvanredan, fenomenalan, prelijep, prevažan arheološki lokalitet. I te riječi nisu pretjerivanje, jer višesatni obilazak lijepog krajolika prošaranog starim zidovima, putovima i grobnicama ispripovjedio nam je gomilu priča ključnih za hrvatsku historiografiju.
Glavica leži na nadmorskoj visini od 300 metara, pogled se sa svih strana pruža desecima kilometara i nadzire velika područja, sve do mora. Stoga nije čudno da je naseljena još od eneolitika i ranog brončanog doba. Poslije se razvilo utvrđeno liburnsko naselje, a potom su Rimljani izgradili Varvariju, pravo naselje sa svom infrastrukturom i građevinama karakterističnim za te vrhunske graditelje.
Na ostacima Varvarije svoje su naselje, stigavši na Jadran, izgradili Hrvati, a moćni Šubići ondje su smjestili svoje sjedište. Na vrhu tog brda Mladin II. imao je palaču i gledajući otamo golemo područje koje je nadzirao planirao je svoj daljnji uspon, koji je ipak završio neuspjehom. Ostaci njegove palače još su ondje, kao i mnogih drugih rimskih te hrvatskih zidina, crkava, kuća, cesta, grobnica… S vremenom su fortifikacije podignuli Turci i Mleci, a najnovija je građevina pravoslavna crkva sv. Joakima i Ane, uz koju je groblje.
Dugo vremena zaboravljen, lokalitet zadnjih godina ipak oživljava zahvaljujući projektu Grada Skradina uz sufinanciranje Europske unije. No, bez obzira na to u kojoj je fazi projekt, preporučujemo da posjetite Bribirsku glavicu, čak i ako vam nije usput. A to ne bi trebalo biti teško ni najrazmaženijima. Stići ćete onamo samo desetak minuta nakon što siđete s autoceste na izlazu Pirovac. (Domagoj Vlahović)
Josip BULJAN