Trenutni cilj svih proizvođača vojnih helikoptera je napraviti višenamjenski borbeni helikopter koji će istodobno prevoziti ljude i teret, ali i imati veliku paljbenu moć, što donedavno bila odlika samo jurišnih helikoptera

Od suvremenih višenamjenskih helikoptera danas se očekuje da su opremljeni elektrooptičkim motrilačkim sustavima, dostatno naoružani te tako opterećeni još uvijek imaju dovoljnu nosivost i dolet za učinkovitu potporu snagama na zemlji. Više nije dovoljno da služe tek kao transportni helikopteri, ili helikopteri za traganje i spašavanje, već moraju aktivno sudjelovati u zaštiti konvoja, pa čak i u napadima na terorističke baze. Kad se pomnije promotre zahtjevi, suvremeni višenamjenski helikopteri bi morali nalikovati na sovjetski Mi-24, koji je još prije dvadesetak i više godina proglašavan koncepcijskim promašajem.

No, nekad su oružane snage bogatih država sebi mogle priuštiti kupovinu namjenskih helikoptera, specijaliziranih za uski segment zadaća. U današnje vrijeme duboke svjetske gospodarske krize javnost je još osjetljivija na svaku vojnu potrošnju. S druge strane, borbena djelovanja u Iraku i Afganistanu imaju svoje specifičnosti. Djelovanja protiv neprijatelja kojima je jedna od glavnih odlika prikrivenost i iznenadni udari malim snagama, zahtijevaju uporabu naoružanih helikoptera koji će istodobno moći nositi i manji broj vojnika. Isti se zahtjevi postavljaju i pred helikoptere koji djeluju u borbi protiv piratstva ili krijumčarenja.

Kako to u pravilu biva, novi su zahtjevi kupaca automatski uzrokovali reakciju proizvođača. Za sada se isključivo radi na prilagodbi transportnih helikoptera novim zahtjevima djelovanja. No, može se očekivati da će s vremenom proizvođači razviti i posebne modele helikoptera prilagođene novim uvjetima uporabe.

Eurocopter
Na samom početku Eurocopterove ponude nalaze se jednomotorni AS550C3 (mase 2250 kg) i dvomotorni AS555 (2800 kg) iz obitelji Fennec. Oba helikoptera mogu uz jednog pilota prevesti do pet vojnika. Jednomotorni EC130B4 (2400 kg) može prevesti do sedam putnika. Helikopteri iz obitelji Fennec mogu se naoružati topovima kalibra 20 mm i lanserima nevođenih raketa zrak-zemlja promjera 68 mm. Dodatne opcije su ugradnja nadzornih sustava i lansera za vođene protuoklopne projektile i vođene projektile zrak-zrak. AS550 je u operativnoj uporabi u oružanim snagama Omana, Pakistana i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Jako sličan helikopteru AS550 je i kineski Z11W, koji je javnosti prvi put prikazan na Airshow China 2008. Prikazana maketa imala je na krovu postavljen ciljnički uređaj za protuoklopne vođene projektile HJ-8, lansere nevođenih raketa zrak-zemlja Type 57-1 i jednu tešku strojnicu kalibra 12,7 mm.

Eurocopterov najnoviji proizvod je EC635 (2910 kg), koji je ustvari militariziran helikopter EC135 koji rabi francuska carina i žandarmerija. EC635 može prevesti do sedam vojnika i ponijeti dva topa kalibra 20 mm.

Razvijen na osnovi već potvrđenog helikoptera BK117, EC145 (3585 kg) rabe, između ostalih, francuska žandarmerija i civilna zaštita. Švicarsko ratno zrakoplovstvo je naručilo 28 EC145, od čega će 26 biti isporučeni “zeleni” te će ih dovršiti u švicarskoj tvrtki Ruag Aerospace. Najveći uspjeh EC145 je ostvario 2006. kad je proglašen pobjednikom na natječaju Light Utility Helicopter (LUH), ali pod oznakom Eads Norht America UH-72A.

LUH je pokrenut kako bi se odabrala zamjena za Bell OH-58A/C, preostale UH-1 i neke Sikorsky UH-60 u sastavu zrakoplovnih snaga američke kopnene vojske. U operativnu je uporabu UH-72A uveden 2007., a do kraja prošle godine isporučeno je 51 primjerak. Trenutačno je ugovorena isporuka 128 primjeraka za američku kopnene vojsku i nacionalnu gardu. Još pet primjeraka naručila je američka ratna mornarica za obuku svojih pilota. Do 2016. američka kopnene vojska planira kupiti 345 UH-72A, uglavnom proizvedenih u American Eurocopter pogonima u Columbusu (Mississippi).

S UH-72A upravljaju dva pilota, a može prevesti do šest putnika. Izvorno nije naoružan, no početkom ove godine, nakon prekida programa Armed Reconnaissance Helicopter (ARH), kojim se tražila zamjena za Bell OH-58D Kiowa Warriore, Eads North Amerika je počeo tražiti američkog partnera s kojim bi razvio naoružanu ARH inačicu UH-72.

AS565UB Panther (4300 kg), koji uz dva pilota može prevesti deset vojnika, vojna je inačica helikoptera Dauphin koji rabi američka obalna straža pod oznakom HH-65C Dolphin. Postoji naoružana inačica HH-65C opremljena puškom Barrett M107CQ kalibra 12,7 mm i strojnicom M240B (FN Herstal Mag 58) od 7,62 mm.

Na vrhu Eurocopterove ponude nalazi se AS532AL Cougar (9000 kg) koji uz dva pilota prevozi do 25 vojnika. S obzirom na veliku nosivost raspon naoružanja je jako velik. Korisnici se najčešće odlučuju na ugradnju rukom pokretanih strojnica. Belgijsko ratno zrakoplovstvo rabi četiri za borbeno traganje i spašavanje (Csar), te još osam za transportne zadaće.

Još bolje mogućnosti ima EC725 (izvorno označen kao Cougar Mk2+). S masom od 11 000 kg može prevesti do 29 vojnika te povećane mogućnosti djelovanja na velikim nadmorskim visinama i visokim temperaturama. Brazilska tvrtka Helibras otkupila je licenciju za proizvodnju 50 EC725, od čega će 16 isporučiti brazilskom mornaričkom zrakoplovstvu i zrakoplovstvu kopnene vojske, dok je 18 namijenjeno tamošnjem ratnom zrakoplovstvu. Početak isporuke planiran je za 2010. U ožujku 2009. meksičko je ministarstvo obrane naručilo šest EC725.

EC725 “Resco” inačica francuskog ratnog zrakoplovstva ima na prozorima postavljene strojnice FN Herstal Mag 58M od 7,62 mm te sustav za dopunu gorivom u letu. Ovi Harfang helikopteri u sastavu 1/67 Pyrenees eskadrile već su dvaput raspoređeni u Kabul. Tijekom jedne zadaće evakuirali su čak 23 ranjenika.

Francusko lako zrakoplovstvo kopnenih snaga (Alat) rabi inačicu EC725 poznatu pod oznakom HUS (Helicoptere pour Unites Speciales). Svi su HUS helikopteri dodijeljeni u Detachement Alta des Operations Speciales (DAOS).

AgustaWestland
AugustaWestalndov A109LUH (3000 kg) pored dva pilota prevozi do šest vojnika. A109LUH se odlično prodaje. Tako je Južna Afrika naručila 30 (uz opciju za još devet) helikoptera. Sastavni dio narudžbe je odredba da će 25 primjeraka sastaviti tvrtka Denel. Švedska je naručila 20 “devetki” označenih kao HKP15. Malezija je naručila 11, a Novi Zeland pet.

Još je veći Super Lynx 300 (5330 kg) opremljen motorima Lhtec CTS800-4N te moderniziranim kokpitom. Lynx 300 je ustvari izvozna inačica Lynxa AH9 britanske kopnene vojske i HMA8 britanske ratne mornarice. Može prevesti devet vojnika, a prvi let bi trebao obaviti do kraja ove godine. Ulazak u ograničenu operativnu uporabu za AH9 predviđen je za 2014., a za HMA8 za 2015.
Novi AW149 (oko 8000 kg) povećani je derivat helikoptera AW139 (6400 kg), te može prevesti 15 vojnika. Dosadašnji korisnici AW139 između ostalih su Irska, Japan, Malezija, Katar, Južna Koreja, Ujedinjeni Arapski Emirati te SAD. Zbog toga ne čudi da je isporučeno više od 200 AW139, uz naručenih više od 430 primjeraka za 110 naručitelja iz 40 država.
MDHI

Tvrtka MD Helicopters (MDHI) nudi svoj Explorer koji je u istoj klasi kao i A109LUH. S masom od 2835 dovoljno je velik za prijevoz šest vojnika. Combat Explorer za meksičku ratnu mornaricu ima ugrađenu pripremu za postavljanje teških strojnica General Dynamics Gau-19/A kalibra 12,7 mm i nevođenih raketa zrak-zemlja Hydra 70.

Bell
Na početku ponude tvrtke Bell nalazi se Model 407 (2720 kg). Jedan od korisnika je i iračko ratno zrakoplovstvo koje je dobilo 27 primjeraka iz arsenala američke kopnene vojske.

Do danas je proizvedeno više od 16 000 primjeraka Bellovog UH-1 Hueya, što nije konačni broj jer serijska proizvodnja još uvijek traje. Ovaj je helikopter sposoban prevesti do deset vojnika. Zapravo je riječ o obitelji helikoptera s Huey II (4762 kg) na početku i UH-1Y Venomu (8390 kg) na kraju. Oprema UH-1Y obuhvaća Flir Government Systems Brite Star turetu s elektrooptičkim senzorima. Helikopter se može naoružati strojnicama M240D (Mag 58M) i Dillon Aero M134D (Gau-17/A) od 7,62 mm te Gau-16/A (M2 Browning) kalibra 12,7 mm.

Američki marinski korpus je povećao svoje zahtjeve s početnih 100 na 123 UH-1Y. Naručeno je prvih 37, a prvih devet je isporučeno prošle godine. Zadnji primjerci trebali bi biti isporučeni tijekom fiskalne godine 2016. U operativnu uporabu UH-1Y je ušao u kolovozu 2008. U siječnju ove godine tri UH-1Y ukrcani su na amfibijski brod USS Boxer (LHD 4).

UH-1Y dijeli značajni broj komponenti s jurišnim helikopterom AH-1Z Viper. Američki marinski korpus namjerava kupiti 226 Vipera, usprkos činjenici da postoji dugoročni plan zamjene i UH-1Y i AH-1Z novim helikopterom zasad označenim kao Joint Multi-Role (JMR). JMR bi trebao zamijeniti i helikoptere Boeing AH-64 te Sikorsky UH-60 i MH-60. To je još jedan dokaz da je prošlo vrijeme “čistokrvni” jurišni helikoptera te da će ih zamijeniti višenamjenski.

Sikorsky
Američka je kopnene vojska zamijenila većinu svojih UH-1 modernijim UH-60A Black Hawkima (7700 kg) koje proizvodi Sikorsky. Izvozna inačica H-60 je S-70A. Do sada je napravljeno više od 3000 H-60/S-70, od čega samo američka kopnena vojska ima oko 1690 primjeraka. Najnovija inačica je UH-60M (10 000 kg) kojom će se broj H-60 američke kopnene vojske povećati na 1931.

Sikorsky surađuje s izraelskim Elbit Systemsom na razvoju naoružane izvidničke inačice H-60. Prvi rezultat je AH-60L Arpia III kolumbijskog ratnog zrakoplovstva. Helikopter je opremljen elbitovim prikaznicima i Rafaelovim Toplite II višesenzornim sustavom. Prijedlog Arpia IV obuhvaća i turetu s topom Nexter THL20 i Rafaelovim protuoklopnim vođenim projektilima Spike-ER.

Izraelska vojska testira modificirani S-70A-55/UH-60L Yanshuf 3 s Elbitovom avionikom i Rafaelovim vođenim projektilima Spike-ER. Prvo ispaljivanje projektila bilo je planirano za veljaču ove godine. Poboljšani UH-60L je postao jeftinija alternativa kupnji dodatnih Boeingovih jurišnih helikoptera AH-64D Sharafs.

Armed Black Hawk (ABH) demonstrator tehnologija prvi je put poletio 9. rujna 2008., a Sikorsky ga je već ponudio Australiji i Južnoj Koreji.

Mil
Ne tako davno (prije nekih dva desetljeća) Sovjetski je Savez bio najveći proizvođač i izvoznih helikoptera. Danas su ruski proizvođači tek sjena nekadašnje veličine. Već smo spomenuli da su Sovjeti bili pioniri u razvoju višenamjenskog helikoptera u Milovom Mi-24 (7500 kg). Bila je to, u vremenu kad je nastao, čudna kombinacija jurišnog helikoptera s velikim nosačima za oružje i pilotom i ciljateljem koji su sjedili jedan iza drugog. No, za razliku od drugih jurišnih helikoptera Mi-24 ima veliki teretni prostor u koji se može smjestiti osam vojnika. Na bokovima su bili prozori koji su im omogućavali uporabu njihova lakog streljačkog oružja. Prototip je poletio još 1969., a do danas je proizvedeno više od 5000 Mi-24/25/35.

U međuvremenu je Mil razvio “čistokrvni” jurišni helikopter Mi-28, čiji se razvoj odužio, tako da još uvijek nije u operativnoj uporabi. No, vremena su se promijenila i danas bi potencijalni kupci radije kupovali Mi-24 i neku od njegovih izvedenica, nego Mi-28. Na sreću, Mil je još 1961. napravio transportni helikopter Mi-8 (12 000 kg). Od samog početka Mi-8 je dobio mogućnost nošenja oružja, doduše ograničenu na strojnice i nevođene projektile zrak-zemlja. Mi-8 se pokazao pouzdanim i učinkovitim transportnim helikopterom te je na njegovoj osnovi razvijen Mi-17/171, koji se još uvijek proizvode. Zbog toga ne čudi da je do danas proizvedeno više od 11 000 ovih helikoptera. Tvrtka Kazan Helicopters proizvodi Mi-17-1V i Mi-17-V5 (s ukrcajnom rampom u repu), a Ulan-Ude Avioation Plant proizvodi Mi-171Sh (oznaka ruske vojske je Mi-8AMT). Mi-171Sh se dobro prodaje. Hrvatska je naručila deset komada, a Kina dodatnih 24 čime će se ukupni broj povećati na 90. I prodaja Mi-17V5 ide odlično. Tako je Indija naručila 80 Mi-17-V5 (već je prije naručila 40 Mi-8TV). Šest je naručio Tajland, a Venezuela je potvrdila narudžbu za šest od predviđenih 20 helikoptera. Argentina, Bolivija, Čile, Ekvador i Malezija također razmatraju kupnju Mi-17/171, koji je znatno jeftiniji od H-60 a može ukrcati čak 36 vojnika.

Naoružanje
Osnovno naoružanje višenamjenskih helikoptera jesu strojnice kalibra 7,62 mm. Na Zapadu je najraširenija strojnica Mag 58M ili M240D koju proizvodi tvrtka FN Herstal. M240D ima brzinu paljbe od 700 do 1000 metaka u minuti.

Iako ima isti kalibar od 7,62 mm, znatno veću paljbenu moć ima šestcijevna strojnica M134 (Gau-2 Minigun) koju je razvio General Electric. Paljbenu moć osigurava brzina paljbe od 7200 metaka u minuti. Osim veće mase, nedostatak M134 je i slaba pouzdanost. Zbog toga je tvrtka Dillon Aero znatno promijenila ovu strojnicu. Tako je nastala M134D kojoj je brzina paljbe smanjena na “samo” 3000 metaka u minuti. Američka ratna mornarica označila ju je kao Gau-17/A te namijenila za ugradnju na helikoptere Bel UH-1N.
M134D se ugrađuje i u BAE Systems Remote Guardian System turetu koja se ugrađuje u nosni dio transportnog aviona Bell Boeing CV-22. Dillon Aero je razvio olakšanu strojnicu M134DT. No, zbog uporabe komponenti od skupog titanijuma, ova strojnica ima i nešto višu cijenu.

Ruski ekvivalent Minigunu je četverocijevna strojnica Šipunov GShG-7,62 kalibra 7,62 mm. Njezina najveća brzina paljbe je 6000 metaka u minuti.

Još veću paljbenu moć, ali uz istodobno povećanje mase, pružaju teške strojnice kalibra 12,7 mm. Tako FN Herstal u tom kalibru proizvodi teške strojnice M2 i M3. Za ugradnju na vrata helikoptera i ručno usmjeravanje razvijena je inačica M3P mase 35,8 kg. Najveća brzina paljbe ove teške strojnice je 1025 metaka u minuti. Američka ratna mornarica i marinski korpus rabe inačicu M3M koju su označili kao Gau-21.

Ruski ekvivalent za M3P je Degtjarev Kord kalibra 12,7 mm. Najveća brzina paljbe ove teške strojnice je od 650 do 750 metaka u minuti. Kord je razvijen na zahtjev ruske vojske kako bi se postrojbe raspoređene u Čečeniji naoružale suvremenom teškom strojnicom.

Kao i kod strojnica, i kod teških strojnica se povećanje paljbene moći postiže ugradnjom više cijevi. Tako je General Dynamics Armament, u suradnji s Technical Products, razvio cijelu obitelj GE Gatling teških strojnica. Jedna od njih je Gau-19/A s tri cijevi kalibra 12,7 mm. Brzina paljbe ove teške strojnice kreće se od 1000 do 2000 metaka u minuti. Gau-19/A je razvijena kao odgovor na gubitke preslabo naoružanih američkih helikoptera tijekom invazije na Grenadu 1983.

Izvorno streljačko naoružanje Mi-24 bila je teška strojnica sa četiri cijevi Jakusev-Borzov Jak-B ili 9A-624 kalibra 12,7 mm. Međutim, Sovjetska iskustva u Afganistanu tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća ubrzo su pokazala da 9A-624 nema dostatnu paljbenu moć. Zbog toga je inačica Mi-24P dobila nepokretni dvocjevni top GSh-2-30 kalibra 30 mm na desnoj strani trupa.

Vrh naoružanja višenamjenskih helikoptera čine laki topovi kalibra 20 mm. Francuski Nexter proizvodi top 20M621 sa smanjenom silom trzaja, posebno prilagođen ugradnji na helikoptere. 20M621 je osnova paljbenog sustava za ugradnju na vrata helikoptera s ručnim upravljanjem SH20, te se ugrađuje u turetu THL20. Isto tako ugrađuje se i u NC621 kupolu.

Trocjevni top General Dynamics M-197 ima brzinu paljbe od 1500 granata u minuti, te korisniku pruža veliku paljbenu moć. Ovaj se top ugrađuje na marinske helikoptere Bell AH-1J/T/W/Z te je dio kupole GPU-2/A.

Rakete
Od samog početka laki i srednji transportni helikopteri naoružavani su nevođenim raketama zrak-zemlja, u pravilu smještene u sačaste lansere. Rakete u odnosu na strojnice i topove pružaju veću paljbenu moć na većim dometima. Najčešće rabljene rakete zrak-zemlja su ruske S-5 od 57 mm (zamjenjuju se raketama S-8 promjera 80 mm) te 70 mm/2,75 palca, prije svega General Dynamics Hydra-70 i Magellan/Bristol Aerospace CRV7.

Kako bi se povećala preciznost paljbe nekoliko je tvrtki razvilo sustave za lasersko navođenje ovih raketa, te tako od njih napravili male vođene projektile zrak-zemlja. Tako razvoj BAE Systems APKWS-II (Advanced Precision Kill Weapon System) sustava potpomaže američka ratna mornarica. Lockheed Martin je razvio Hellfire Junior ili Direct Attack Guided rocket (Dagr) laserski navođen projektil. Kongsber surađuje s Magellan/Bristol Aerospace u razvoju precizno navođenog projektila CRV-7PG. Elbit Systems je prikazao Star kit za lasersko navođenje za rakete od 68 i 70 mm.

Vođeni projektili
S povećanjem zahtjeva za njihovo djelovanje sve veći broj višenamjenskih helikoptera naoružava se vođenim projektilima, uglavnom lakim protuoklopnim vođenim projektilima. Početak “ponude” čine protuoklopni vođeni projektili Raytheon Tow-2B Aero (23 kg) i MBDA Hot 3 (24 kg). No, oba ova projektila na cilj se navode preko žice. Znatno naprednije lasersko navođenje rabi Lockheed Martinov Hellfire II (45,4 i 48,2 kg). Na vrhu ponude je MBDA Pars-3 LR (49 kg) vođeni protuokopni projektil koji rabi suvremen infracrveni sustav samonavođenja.

Međutim, razlika u masi znači i razliku u probojnosti bojne glave i maksimalnom dometu. Tako je maksimalni domet projektila Hot 3 4000 metara, Tow-2B Aero 4500 m, dok je maksimalni domet Pars-3 LR 6000 m. Međutim, domet Pars-3 LR projektila može se povećati na 8000 m, što je i maksimalni domet nadzvučnog Hellfirea II.

Izraelski Rafael Spike-ER (26 kg) ima kombinaciju infracrvenog i žičnog navođenja. Zapravo se projektil samonavodi na cilj dok operater preko optičkog kabla prima sliku s infracrvene glave za navođenje. Optički kabel omogućava da operater tijekom leta projektila promijeni cilj ili obustavi napad. Zajedno s kontejnerom masa Spike-ER je 33 kg. Lanser sa četiri projektila ima masu od 187 kg, što je još uvijek dovoljno mala masa i za manje helikoptere. Najveći domet projektila je 8000 m.

Sovjetska vojska je bila poznata po velikom broju protuoklopnih vođenih projektila u operativnoj uporabi. Jedan od takvih projektila bio je KBM 9M120 Ataka (AT-9). No, Ataka je zastario te se kao njegova zamjena nudi KBP 9M212 Vikhr (AT-16). Iako mu je masa čak 50 kg, Vikhr korisniku nudi maksimalni domet od 10 000 m i nadzvučnu brzinu leta. Projektil KBM 9M123 Krizantema (AT-15) korisniku nudi mogućnost odabira poluaktivnog radarskog ili laserskog navođenja. Najveći domet od čak 15 000 m ima KBP Hermes-A. Zbog tako velikog dometa rabi dvostruki sustav navođenja. U srednjem djelu leta rabi se inercijalni a u završnom poluaktivni laserski.
Uz protuoklopne vođene projektile višenamjenski se helikopteri mogu, zbog samoobrane, naoružati i lakim projektilima zrak-zrak. Ruski projektil Molnija/Vimpel R-60M (AA-8) sa 43,5 kg mase jedan je od takvih projektila koji rabi infracrveno samonavođenje. No, problem je njegova prevelika masa. Kao znatno bolje rješenje pokazali su se laki vođeni projektili izvorno razvijeni za lansiranje s ramena vojnika ili lakih lansera. Najpoznatiji su američki Raytheon Fim-92 Stinger (10,4 kg) i ruski KBM 9M39 Igla (10,8 kg). Nešto veći je francuski MBDA Mistral mase 18,7 kg. Zbog veće mase Mistral nudi ubojitiju bojnu glavu i domet od 6500 m.

Srećko RADOVIĆ