Ministarstvo obrane Ruske Federacije objavilo je 4. rujna dvije vijesti vezano uz nove oružne sustave…
Nagli razvoj topova
Do početka XV. stoljeća u izradi topova uz broncu sve se više koristilo željezo i to je donekle smanjilo njihovu cijenu. Osim toga, otvaralo se sve više ljevaonica, a sporogoreći fitilj pokazat će se idealnim upaljačem za brodsko topništvo

Topništvo je u pomorskoj bitki prvi put uporabljeno još 1338. kod Arnemuidena, no to nije značilo da su sve europske ratne mornarice odmah potom prihvatile takvo naoružavanje ratnih brodova. Dapače, većina njih nije imala topove do kraja XIV. stoljeća.
Razlozi su bili mnogi. Prvi je bio što brodovi nisu bili prilagođeni uporabi topova, no još veći što je izrada topova u XIV. st. bila iznimno skupa: od materijala, tj. bronce, do rada majstora sposobnih izliti ih. Stoga su, kao mnogo puta prije i poslije, vladari uglavnom oklijevali potrošiti golema sredstva na tu novotariju sve do trenutka kad više nisu imali izbora.
Do početka XV. st. u izradi topova uz broncu sve se više koristilo željezo i to je donekle smanjilo njihovu cijenu. Osim toga, otvaralo se sve više ljevaonica, od kojih su mnoge bile u vlasništvu vladara. Bili su to vojni arsenali koji su namjenski osnivani kako bi izrađivali vatreno oružje. Na taj su način vladari uspjeli uvesti nadzor nad proizvodnjom i sve su manje ovisili o privatnim dobavljačima i njihovim sve višim cijenama.
I tehnologija izrade topova ubrzano se razvijala. Na samom početku XV. st. pojavio se sporogoreći fitilj. Njegovo svojstvo da izgara vrlo sporo (tek 305 milimetara za jedan sat) te da se ne gasi ni u vlažnom okruženju učinilo ga je vrlo brzo idealnim upaljačem za brodsko topništvo. Japanska ratna mornarica rabit će ga sve do početka XX. st., a britanska kao pričuvno sredstvo u slučaju otkazivanja okidača brodskih topova sve do XIX. stoljeća. Iako na prvi pogled ne tako važan, sporogoreći fitilj znatno je olakšao uporabu brodskog topništva i povećao brzinu paljbe. Omogućio je i izradu prvih sigurnih ručnih bombi, koje ne bi eksplodirale u ruci vojnika prije nego što bi ih bacio, a uskoro i izradu granata.
Iako su se kamene topovske kugle zadržale kroz cijelo XV. st., u uporabi su sve više bile kugle napravljene od metala (ponajviše željeza). Povećana potražnja dovela je do povećane proizvodnje, pa na kraju i pada cijene željeza. Kako su se metalne kugle lijevale te su se mogle proizvesti u kratko vrijeme u vrlo velikom broju, s padom cijene metala postupno su istisnule kamene, čija je izrada bila dugotrajna i zahtijevala je vrlo vješte majstore.

Nakon što bi se izradio kalup, sve kugle izlijevane iz njega bile su gotovo identične, što je dovelo do početka standardizacije kalibara topova, koja se ionako počela nametati s masovnijim uvođenjem topova i u kopnenim postrojbama i na brodovima. Kako kalibar nije bio jednak od topa do topa, kao jedina mogućnost koliko-toliko dobre klasifikacije odabrana je masa kugle koju top ispaljuje. Masa se određivala u funtama (0,454 kg). Tako je top od 12 funti (pounds) bio 12-pounder. No, do početka XVI. st. masovno lijevanje topovskih kugli i poboljšanja u tehnologiji lijevanja topova omogućili su da se u označavanju veličine topova s mase kugle prijeđe na kalibar cijevi.
Funta po funta… kalibar
Potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća provedena je djelomična i teritorijalno ograničena standardizacija prema zamisli rimsko-njemačkog cara Maksimilijana I. Habsburškog (1459. −1519.). Kuglu mase od 48 do 60 funti ispaljivala je kartauna (omjer kalibra i duljine cijevi 1 : 15 − 28), onu od 36 funti tričetvrt kartauna, a od 24 funte polukartauna (1 : 8 − 12), kao predstavnik razmjerno kratkog topa. Kolubrina (serpentina ili spingarda), omjera kalibra i duljine cijevi 1 : 32 – 34, rabila je zrna mase od devet do 18 funti, a falkoni i falkoneti od 1,5 do šest funti. Mužari (merzeri) kao oružje s najkraćom cijevi imali su omjer njezina promjera i duljine 1 : 2,5. Sličnu su standardizaciju slijedile i druge zemlje, a tek kad su kamene kugle zamijenjene metalnim, kalibar je postao stalna veličina.
Tijekom XIV. i XV. st. topovi su se prije svega razvijali kao oružje za opsadu utvrda i utvrđenih gradova, a to je značilo potrebu za razvaljivanjem kamenih zidina. Jedan takav top bio je Dulle Griet, koji je ispaljivao kugle promjera 64 centimetra i mase 340 kilograma. Ukupna masa topa bila je 16,4 tone (zajedno s postoljem), dok je masa samog topa bila oko 12 tona. Bio je dug 498 cm, dok je duljina cijevi bila 345 cm.

Topovi takve mase i veličine bili su neprikladni za uporabu na tadašnjim brodovima jer bi snaga njihova trzaja, ako ne potopila brod, dovela do trajnog oštećenja trupa.
Tako veliki topovi imali su usto vrlo malu brzinu paljbe, otprilike jedno do najviše dva opaljenja dnevno, što je bilo prihvatljivo u uvjetima dugotrajne opsade. Iako bi kugla mase 340 kilograma zasigurno teško oštetila svaki brod iz XV. stoljeća, tako mala brzina paljbe neprihvatljiva je za brodsko topništvo. Jer, nakon što bi se ispalila prva i vjerojatno jedina kugla, brod bi ostao bez mogućnosti djelovanja pa bi postao lak cilj.
Mala masa, niska cijena
Sve do sredine XV. st. topovi su se isključivo razvijali da bi se njima naoružale kopnene snage. No, u drugoj polovini tog stoljeća počeli su se pojavljivati, prema današnjim mjerilima, laki topovi manjeg kalibra, koji, doduše, nisu mogli rušiti zidine, ali bili su itekako učinkoviti protiv snaga na otvorenom ili zaklonjenih iza slabašnih zemljanih zaklona.
Jedan od takvih topova bio je falkonet (sokolić). Njegova su najbolja svojstva mala masa i niska cijena proizvodnje. U samom početku falkoneti su smještani na lafete s dva velika kotača kako bi se što lakše kretali po bojištu.

S obzirom na malu masu i silu trzaja prilikom opaljenja, falkoneti su s vremenom prilagođeni uporabi na brodovima. Kako su se topovi na brodovima kretali na vrlo ograničenom prostoru, razvijen je poseban drveni lafet s četiri mala drvena kotača. Oni su taman omogućavali da se top kreće naprijed-nazad kako bi ga posada mogla napuniti (punjenje je bilo preko usta cijevi) te postaviti u paljbeni položaj. Trzaj topa kompenziran je debelim konopima kojima je lafet bio vezan za trup broda.
Tipičan falkonet bio je dug oko 1,2 metra, kalibra oko pet centimetara te mase od 80 do 200 kilograma. Mala masa omogućit će da se na najveće ratne brodove postave deseci topova. Uz punjenje od 230 grama crnog baruta mogli su kuglu mase 450 grama ispaliti do udaljenosti od 1500 metara.
Prvi namjenski brodovi
Portugal i Mletačka Republika sedamdesetih su godina XV. stoljeća intenzivno eksperimentirali s uporabom topništva na brodovima. I dok su Mleci odlučili da će naoružati galije, Portugalci su otišli korak dalje. Tad još uvijek budući portugalski kralj Ivan II. (1455. – 1495.) počeo je 1474. projekt izgradnje nove vrste brodova – karavela (portugalski caravela, španjolski carabela, prema lat. carabus i grč. ϰάραβος – čamac). Karavele su bile jednopalubni trojarbolni jedrenjaci bez vesala. Odlikovale su se čvrstom građom s visokim bokovima i velikim gazom zbog čega su bile pogodne za oceanska putovanja. Kako su imale nosivost od 100 do 150 tona, mogle su po potrebi ponijeti i relativno veliku količinu naoružanja ili opskrbe. Iako su prve karavele izgrađene još u XIV. stoljeću u Španjolskoj i Portugalu, tek su one Ivanove bile namjenski projektirane za naoružavanje topovima. Taj je kralj 1489. godine napravio još jedan važan korak. Osnovao je prve timove instruktora isključivo namijenjenih za obuku brodskih topnika, afirmiravši tako brodsko topništvo kao zaseban mornarički rod.
Idući korak napravio je engleski kralj Henrik VII. (1457. – 1509.), izgradivši prva dva ratna broda koja su nosila dostatno topova za potapanje protivničkog broda. Brodovi Regent i Sovereign porinuti su 1488., imali su istisninu od oko 800 tona i duljinu oko 38 metara. Naoružanje se sastojalo od 100 topova, no uglavnom vrlo malog kalibra. Velikih topova bilo je deset, po pet na svakom boku, a opsluživalo ih je 40 topnika. Ostale su topove opsluživali članovi posade i ukrcani vojnici (ukupno 700 ljudi).
Galije će, posebno u bitkama na Mediteranu, ostati u uporabi još nekoliko stoljeća: kod Lepanta 7. listopada 1571. suprotstavljene flote Svete lige i Osmanskog Carstva uglavnom će rabiti baš takve brodove. Ipak će karavele, a potom još veći brodovi pokretani isključivo jedrima, prevladati u idućim stoljećima sve do izuma uporabljivog parnog stroja.

Ubojiti, ali nepouzdani
Iako su se tijekom XV. stoljeća tehnologije lijevanja topova ubrzano razvijale, tadašnji su proizvodi bili podjednako opasni i za napadnute i za napadače. Zbog greške pri lijevanju ili tijekom uporabe, tadašnji su topovi često znali eksplodirati te pobiti svoju posadu, ali i ljude uokolo.
Najpoznatiji je takav slučaj pogibija škotskog kralja Jakova II. (r. 1430.) dana 3. kolovoza 1460. tijekom opsade utvrde Roxburgh, posljednje na teritoriju Škotske koja je u to vrijeme još uvijek bila pod nadzorom Engleza. Tridesetogodišnji kralj bio je velik pobornik topova te ih je iz Flandrije uvezao velik broj za potrebe svoje vojske. Jedan od tih topova nazvan Lav (Lion) eksplodirao je kad je kralj stajao u njegovoj blizini. Eksplozija je doslovno raznijela top, a jedan je poveći dio pogodio kralja i, kako pišu tadašnji kroničari, prepolovio ga. Usprkos tragediji, Škoti su tri dana poslije toga osvojili Roxburgh te ga po zapovijedi kraljice Marije (oko 1434. – 1463.) potpuno razrušili.
Posao topnika u XV. stoljeću bio je jedan od opasnijih pa ne čudi događaj iz 1437. kad je glavni topnik jedne od lokalnih vojski s područja današnje Italije morao pobjeći u Rim kako ga ne bi ubili vlastiti vojnici. Naime, od njih je zatražio da iz topa koji su opsluživali u jednom danu ispale čak tri hica, umjesto uobičajenog jednog. S obzirom na to da je svaki hitac mogao biti smrtonosan za posadu, to je značilo i tri puta veću vjerojatnost da će se top razletjeti.
Mario GALIĆ