RAZGOVOR dr.sc. MARIO NOBILO, veleposlanik, Stalni predstavnik RH pri NATO-u

“U zadnjih gotovo sedam godina, otkako sam u NATO-u, metodologija i prioriteti NATO-a u značajnoj su se mjeri promijenili. Od NATO-a koji je u posthladnoratovskom vremenu tražio svoj smisao – s fokusom na misije izvan područja NATO-a, borbu protiv terorizma, projekciju stabilnosti kroz obučavanje oružanih snaga i suradnju s drugim državama – zbog rata u Ukrajini NATO je vraćen na tvorničke postavke“,  ističe veleposlanik Mario Nobilo

Prigodom dviju velikih obljetnica, 15 godina od ulaska RH u NATO te obilježavanja 75. obljetnice postojanja Saveza, iskoristili smo prigodu te razgovarali s veleposlanikom Mariom Nobilom, stalnim predstavnikom RH pri NATO-u. Veleposlanik Nobilo na toj je dužnosti gotovo sedam godina te je stoga jedan od najrelevantnijih sugovornika kad govorimo o transformaciji i razvoju NATO saveza, ali i o novim globalnim izazovima pred kojima se on trenutačno nalazi. U kreiranje hrvatske vanjske politike uključeni ste od samih početaka stvaranja hrvatske države. Prvo kao glasnogovornik i savjetnik za vanjsku politiku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a potom kao veleposlanik na nizu važnih funkcija. Ulazak u NATO već je tada bila strateška odrednica Republike Hrvatske. Sjećate li se nekih riječi prvog hrvatskog predsjednika o tom cilju?

Iako je predsjednik Franjo Tuđman nažalost umro deset godina prije ulaska Hrvatske u NATO, bio je velik atlantist jer je od proglašenja neovisnosti smatrao da je mjesto Hrvatske u NATO-u i EU-u. Stalno je naglašavao europsku i zapadnu civilizacijsku pripadnost Hrvatske te razlike u političkim kulturama naroda na prostoru bivše države utemeljenih u povijesnim pripadnostima istočnoj ili zapadnoj polutci europske politike. Te su razlike vidljive i danas  kao i u devedesetima. Hrvatska se sama izborila za svoje mjesto u društvu zapadnih demokracija i to na težak način. Bili smo neželjeno dijete međunarodne zajednice, okrivljeni da smo srušili bivšu državu. To bi bilo jednako kao da optužite ženu žrtvu obiteljskog nasilja da je time što je otišla u sigurnu kuću razorila brak. Danas je NATO za nas sigurna kuća.

Kako su protekle pripreme i put Hrvatske prema članstvu u NATO-u. Koja su vaša najdublja sjećanja iz razdoblja pregovora i procesa pristupanju?

U vrijeme ulaska RH u NATO bio sam ravnatelj multilaterale u Ministarstvu vanjskih poslova i vodio međuresorni Savjet za NATO koji je koordinirao pripreme Hrvatske za NATO. Riječ je doista o dugotrajnom i složenom procesu.  Kao i mnoge druge kandidatkinje za ulazak u Savez, prvo smo bili u Partnerstvu za mir. Kroz to partnerstvo transformirali smo naše Oružane snage i politički sustav standardima i vrijednostima NATO-a kako bismo bili kompatibilni sa Savezom. Dakle, bio je to proces u kojem smo trebali prilagoditi naše politike i zakone određenim demokratskim standardima da bi poslije nastupila tehnička faza naše veće interoperabilnosti s NATO-ovim sustavom kroz  zajedničke vojne i druge vježbe, sudjelovanja u misijama i operacijama, povezivanju zapovjednih sustava itd. Danas kad napuštamo vojnu tehniku istočnog i jugoslavenskog podrijetla s kojom smo pobijedili u ratu, u intenzivnoj smo fazi dubinske tehnološke kompatibilnosti s naprednim zapadnim vojnim sustavima NATO-a. Modernizacijom hrvatskih Oružanih snaga, kroz nabavu oklopnih vozila Bradley, helikoptera Kiowa i Black Hawk, aviona Rafale, francuskih raketa protuzračne obrane i slično, postajemo sve usklađeniji s tehničkim standardima NATO-a. Taj proces stalno  traje i vrijedi za sve, a posebno za novije članice Saveza.

Kako biste prokomentirali tadašnju brzu integraciju Hrvatske vojske u strukture NATO-a nakon pristupanja u punopravno članstvo Saveza?

Hrvatska je vojska ušla u NATO sa svježim i jedinstvenim ratnim iskustvom iz kojeg su mnogi poslije učili, pa i danas i u ratu u Ukrajini. Hrvatska je u tom pogledu imala velik i značajan doprinos teoriji i praksi djelovanja NATO-a, tim više što se NATO djelomično bio uključio u kasnijim fazama razrješavanja sukoba na Balkanu. Međutim, mi smo u prvim godinama primarno bili fokusirani na usklađivanje našeg političkog sustava, a potom sve više preuzimali izravnu odgovornost sudjelovanjem u vježbama, zapovjednim strukturama, misijama i operacijama. Danas smo prisutni u četiri misije NATO-a, u Litvi, Poljskoj, Mađarskoj i na Kosovu.

Kako je Hrvatska bila službeno predstavljena u sjedištu NATO-a prije nego što je postala punopravna članica?

Partnerstvo za mir bio je proces kroz koji smo mi učili o NATO-u, ali i NATO o nama. U političkom smislu naše pristupanje Savezu moralo je proći ratifikaciju u svim tadašnjim članicama Saveza, kojih je tada bilo manje i taj je proces trajao kraće nego što traje danas, obično bi završavao unutar godine dana. Po završetku procesa ratifikacije u Hrvatskom saboru i članicama Saveza, formalno pristupanje Savezu obilježeno je svečanom ceremonijom u Bruxellesu, u starom sjedištu NATO-a te istodobno u Zagrebu.

Kako je danas Hrvatska kao članica pozicionirana unutar NATO-a. Ima li neku posebnu ulogu po kojoj je karakteristična? 

Hrvatska nije zemlja koja se samo fokusirala na svoju neposrednu sigurnost, iako nam glavne ugroze i dalje prijete iz nestabilnog zapadnog Balkana koji nije sasvim prošao katarzu devedesetih. Solidarni smo s drugim saveznicama koje su više izloženi prijetnjama s Istoka ili terorizmu. Ruska bi pobjeda u Ukrajini sigurno ohrabrila slične ambicije oblikovane u tezi o srpskom svetu i na zapadnom Balkanu. Zato snažno politički i vojno podržavamo borbu za slobodu Ukrajinaca kao što su oni pomagali nama kada smo bili pod vojnim embargom i u izolaciji. Sudjelovali smo i u Afganistanu i brojnim antiterorističkim operacijama koje je vodio NATO. Vodimo računa o jedinstvu i solidarnosti  u Savezu i globalnim ugrozama, ali uvelike smo svjesni da naša neposredna opasnost dolazi iz nestabilnog susjedstva pa je naša glavna tema bavljenja u NATO-u ipak zapadni Balkan. Treba i spomenuti da trenutačno obnašam ulogu dekana NATO-a što Hrvatskoj daje veću vidljivost. Funkcija dekana nije samo protokolarna nego i operativna. NATO je međuvladin  Savez 32 države gdje se sve odluke donose konsenzusom, stoga dekan NATO-a koordinira saveznice u traženju političkog  konsenzusa, izbora novog glavnog tajnika, operativnih odluka i sl.

Možete li nam navesti neke detalje o radu Sjevernoatlantskog vijeća?

U zadnjih gotovo sedam godina metodologija i prioriteti NATO-a u značajnoj su se mjeri promijenili. NATO savez koji je u posthladnoratovskom vremenu tražio novi smisao s fokusom na misije izvan područja samog NATO-a, borbu protiv terorizma, projekciju stabilnosti u svijetu kroz obučavanje oružanih snaga zbog rata u Ukrajini, vraćen je na tvorničke postavke. Danas smo ponovno u hladnoratovskoj podjeli Istok – Zapad. No svijet se u međuvremenu toliko globalizirao, umrežio i tehnološki napredovao, da NATO ne može biti samo geografski određen obranom unutar sjevernoatlantskog područja već se mora nositi i s ugrozama koje dolaze iz šireg globalnog okruženja. Pritom mislim na sve vrste terorizma, hibridnog ratovanja,  pomorsku sigurnost, sigurnost podmorskih kablova i satelita, informatički terorizam. Metodologija i fokus rada NATO-a zato se temeljito promijenio i intenzivirao. Od nekad povremenih sastanaka NAC-a, sad se dnevno sastajemo na različitim razinama kako bismo razmatrali politike i konkretne akcije NATO-a prema kriznim žarištima i prijetnjama. Od samita u Vilniusu NATO prolazi temeljite reforme kako bi odgovorio na spomenute prijetnje sigurnosti. Dakle, puno se toga promijenilo, NATO je u međuvremenu postao dublji, jedinstveniji i prošireniji. U tim uvjetima ove godine slavimo 15 godina hrvatskog članstva i 75 godina postojanja najvećeg i najjačeg vojnog saveza u povijesti.

Koje su se ključne promjene u NATO-u dogodile uoči otvorene ruske agresije na Ukrajinu u odnosu na danas?

Unatoč nadi da su ratovi na zapadnom Balkanu devedesetih bili posljednji u Europi i da smo naučili neke lekcije, svjedoci smo vrućih i žestokih ratova ne samo na europskom prostoru, već još više i izvan nje s širim posljedicama. Nije se samo svijet uvelike promijenio, promijenio se i naš pristup međunarodnoj sigurnosti. Uz razvoj novih tehnologija, pokušavamo prije svega ojačati partnerstvo s onim klubom zemalja koje pripadaju našem vrijednosnom sustavu, dijele naše sigurnosne interese. Riječ je o okupljanju demokracija nasuprot autokracija kako bi obranili međunarodni poredak, interese globalne sigurnosti i vladavinu prava.  NATO ostaje regionalni vojni savez, ali i usmjeren na sprečavanje ugroza koje nam dolaze iz drugih prostora.

Kako izgleda vaša interakcija s djelatnicima vojnog predstavništva?

Hrvatsko predstavništvo pri NATO-u koje vodim sastavljeno je od predstavnika različitih resora, ali djeluje kao jedinstveno predstavništvo. U mojem mandatu promijenila su se tri vojna predstavnika i sa svima je suradnja bila jako dobra, što je iznimno važno. Naravno, svatko od nas radi posao u svojoj domeni, ali jedinstven smo tim. To je pravo mjesto gdje se može mnogo naučiti o vojnoj i općoj diplomaciji te o međunarodnim odnosima.

U prigodi obilježavanja ne samo 15. obljetnice ulaska RH u NATO, nego i 75. obljetnice Saveza imate li kakvu poruku ili čestitku za kraj?

Čestitke svakako: svim našim građanima, a posebno pripadnicima hrvatskih Oružanih snaga i diplomatima u brojnim NATO-ovim misijama i zapovjedništvima te hrvatskim pripadnicima koje rade u centralnim NATO-ovim strukturama i agencijama NATO-a. Kao što sam već rekao, put Hrvatske u članstvo NATO-a i EU-a nije bio nimalo jednostavan. Nekim je zemljama put u euroatlantske integracije bio miran i prirodan. Hrvatski put međunarodne integracije bio je iznimno težak, a na tom smo putu morali zadovoljiti puno više kriterija, pobijediti u ratu, dokazivati se. Hrvatska je pokazala nevjerojatnu vitalnost i sposobnost da se, unatoč svemu, obrani i izgradi u modernu i prosperitetnu demokraciju. Moram pritom istaknuti važnost NATO-a za sigurnost Hrvatske, ali i potrebu da smo i sami dovoljno snažni da odvraćamo i pobijedimo u slučaju potrebe kao i u Domovinskom ratu. Zato je naš razlog za ponos i slavlje dvostruk.

TEKST: Domagoj Vlahović, Željko Stipanović; FOTO: MVEP