U svezi s promjenama NATO je započeo preispitivati prirodu posthladnoratovske ere i njezin utjecaj na transatlantske veze. Između ostalih, ti izazovi su bili: europsko integriranje, opasnosti za demokracije u središnjoj i istočnoj Europi, terorizam, etnički konflikti, ugroze životnog okoliša i širenje oružja za masovno uništenje. Takve promjene iziskivale su promjene strategijskih koncepata Saveza

Od utemeljenja 1949. godine do 1955. godine vojna struktura NATO-a bila je temeljena na integriranoj obrani sjevernoatlantskog prostora. Strategijski koncept toga vremena nosio je naziv Prednja obrana; značio je obranu europskih NATO zemalja i daleko na istoku, ukoliko je to moguće. U nekim izvorima taj strategijski koncept ima naziv strategije masovne odmazde, iako se taj pojam nije rabio do sredine pedesetih godina. Dokumentom MC 48 predviđena je integracija atomskih sposobnosti, kako bi se u prvoj fazi sukoba osigurala značajna prednost. Osim spomenute spremnosti, jedna od zadaća tog strategijskog koncepta bila je i zastrašivanje potencijalnog napadača. Taj strategijski koncept imao je smisla dok je postojala značajna prevaga Zapada u nuklearnim kapacitetima. Kada se nuklearni sovjetski potencijal prema precijenjenim zapadnim podatcima povećao, sve više je prevladavalo mišljenje kako taj strategijski koncept treba mijenjati. I inače su zemlje Zapadne Europe različito prihvaćale ovaj izvorno američki, strategijski koncept. Pošto je Sovjetski Savez imao prednost i u konvencionalnim snagama, zemlje Zapadne Europe nastavile su jačati i taj segment, kako bi barem u nekoj mjeri smanjile nesklad između nuklearnih i konvencionalnih snaga.

Rečeni se strategijski koncept postupno napuštao pošto, u najkraćem, nije dopuštao nikakvu fleksibilnost u odgovoru. S dolaskom Kennedyeve administracije 1961. godine na scenu postupno jača strategijski koncept fleksibilnog odgovora. Kennedyev ministar obrane McNamara smatrao je kako osim nuklearnog naoružanja, kao integralnog dijela sigurnosti Europe i SAD-a, ne treba zanemariti ni razvoj konvencionalnog naoružanja. Godine 1967. NATO je prihvatio tzv. Harmelovo izvješće, koje se, europskim očima gledano, zauzimalo za politiku obrane i detanta. Zaključeno je kako politika detanta i vojna sigurnost nisu kontradiktorne nego komplementarne.
Kao rezultat dogovora između SAD-a i SSSR-a o broju nuklearnog oružja koje dvije države smiju zadržati, NATO snage su se usmjerile na ostvarivanje potreba sadržanih u strategiji fleksibilnog odgovora; izgradnjom velikih dijelova razvijenih snaga na visokoj razini spremnosti, u skladu s Općim obrambenim planom (GDP). Strategija fleksibilnog odgovora temeljila se na “NATO trijadi”: konvencionalnim snagama, operativnim te strateškim nuklearnim snagama. Kako je to 1975. izrazio tadašnji američki ministar obrane: “Operativne nuklearne snage, ograničeno razdoblje, nadopunjuju konvencionalne, mogu služiti u političke svrhe, pokazujući kako je NATO spreman i oblikovati situacije koje vode pregovorima, ali imaju i ključnu ulogu u izbjegavanju većeg gubitka NATO-ovog teritorija”.
Tijekom 1984. godine vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi (SACEUR) procijenio je kako će se mogućnosti snaga Varšavskog pakta da napadnu Zapad smanjiti ako NATO-ova prednja obrana uključi efektive za sprječavanje napada snagama Varšavskog pakta drugog vala. Potaknula ju je Reaganova administracija, koja je pokrenula niz projekata, od kojih je možda najpoznatija SDI (Strategic Defence Initiative). Stvoren je strategijski koncept strategija obrane ispred, koji sam po sebi nije bio revizija starog strategijskog koncepta, već pokušaj da strategija fleksibilnog odgovora dobije na važnosti.
Implementacijom te zamisli u Opći obrambeni plan rođena je strategija napada na slijedne snage (FOFA). Pretpostavka za provedbu ovog koncepta bila je strateška superiornost, koja je omogućavala udare na protivnika po svim osjetljivim točkama na svekolikom teritoriju. Taj koncept bio je dio važeće doktrine zračno-kopnene bitke. Cilj mu je bio uništavanje ili smanjenje mogućnosti bojnog djelovanja prve crte Varšavskog pakta.

Sučeljene goleme vojske
Treba znati kako je Varšavski pakt tijekom Hladnoga rata uzduž NATO-ovih istočnih granica imao raspoređene snage veličine 200 divizija. Istodobno i NATO je držao snage slične veličine.
Takva situacija je trajala do kraja 1989. godine, do kraja hladnoratovskog sučeljavanja. Unatoč raspadu sovjetskog bloka, vrijeme trajnog mira nije bilo na vidiku. Povećavala se nestabilnost u nekim dijelovima Europe. Sjevernoatlantskoj zajednici bilo je jasno kako obveza kolektivne sigurnosti i dalje predstavlja najčvršće jamstvo sigurnosti. NATO se postupno razvijao iz čvrsto povezanog obrambenog saveza u fokalnu točku partnerstva nacija – dojučerašnjih protivnika. Prolazio je kroz unutarnje promjene kako bi odgovorio novoj sigurnosnoj situaciji u Europi. Bilo je potrebno prilagoditi i vojne strukture i snage upravljanju krizama, zadaćama očuvanja mira i potpore mirovnim operacijama u suradnji s novim partnerskim državama.
Tada je, zbog promjene strateške situacije, bilo nužno pristupiti promjenama. Kao odgovor na promjenu geopolitičke slike, NATO je 1991. godine usvojio novi strategijski koncept. Na sastanku u Rimu 1991. prvi put se ozbiljnije raspravljalo o budućnosti NATO-a i njegovoj ulozi u uvjetima nestanka Istočnog bloka. Nije bilo lako organizaciju i bipolarni način razmišljanja prilagoditi novom geostrategijskom okruženju. NATO od gotovo isključivo obrambenog saveza ulazi na područje u kojem će s vremenom postati čimbenik europske sigurnosti. Savez je imao dvije “poluge” koje su ga činile neupitno vjerodostojnim: zapovjednu strukturu i infrastrukturu. Također, u vremenu urušavanja suparničkog bloka, NATO je i dalje imao neupitnu ulogu, a mnoge zemlje istočne i srednje Europe željele su postati njegovim članicama. NATO u prvim posthladnoratovskim godinama formira novu politiku prilagođavanja ohrabrujući bivše zemlje Istočnog bloka na institucionalnu suradnju kroz Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju, u kojem su započele surađivati Bugarska, tadašnja Čehoslovačka, Mađarska, Poljska i Rumunjska, kao i baltičke države Estonija, Letonija i Litva, te Sovjetski Savez. Novo vijeće održalo je prvi sastanak 20. prosinca 1991. godine. Vijeće je preimenovano u Euroatlantsko partnersko vijeće, ali zadaća mu je ostala ista – ono je postalo glavni forum za konsultacije i suradnju zemelja članica Saveza i zemalja koje to nisu. Rad u Vijeću, njegova brzina stvarnog pristupa zemalja aspiranata nije zadovoljavalo Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku. Iz tog svojevrsnog pritiska, ali i nastojanja američke administracije da riješi taj problem i odgovori na obećanja, rođen je 1994. godine, kao kompromis, program Partnerstva za mir. Bio je to glavni program namijenjen pomoći zemljama sudionicama u restrukturiranju njihovih oružanih snaga, kako bi mogle zauzeti prikladno mjesto u demokratskim društvima. Prilagođen posebnim-individualnim potrebama svake zemlje, on nudi mogućnost praktične suradnje u nizu područja. Glavne naznake Strategijskog koncepta 91 uključuju intenziviranje dijaloga i suradnje, napore u razvoju sposobnosti za upravljanje krizama, preuzimanje odgovornosti u različitim rizicima i ugrozama te potrebu za kombiniranjem kolektivne konvencionalne i nuklearne obrane.
Naravno, situacija se u svijetu i Europi nastavila mijenjati i nakon donošenja Strategijskog koncepta 91. U svezi s promjenama, NATO je počeo preispitivati prirodu posthladnoratovske ere i njezin utjecaj na transatlantske veze. Između ostalih, ti izazovi su bili: europsko integriranje, opasnosti za demokracije u središnjoj i istočnoj Europi, terorizam, etnički konflikti, ugroze životnog okoliša i širenje oružja za masovno uništenje. Ti izazovi nipošto nisu bili novi. Oni su postojali i tijekom sučeljavanja s Varšavskim paktom i njima se poklanjala osobita pozornost. Zbog promjena, NATO se okrenuo zadaćama koje nisu obuhvaćene Člankom 5. Washingtonske povelje, poput operacija potpore miru, IFOR, SFOR; KFOR. Izmjena situacije zahtijevala je uobličavanje novog strategijskog koncepta, Strategijski koncept 1999.

Transformacija nacionalne obrane i nove zadaće
Europske su se države nakon raspada hladnoratovskog poretka suočile s drukčijim zahtjevima u sustavu nacionalne sigurnosti. S krajem bipolarne podjele svijeta, koncept sigurnosti postaje višedimenzionalan. U današnjem svijetu vojne i nevojne krize usko su povezane, u uskoj su vezi.
Obrana danas ima nešto drukčije značenje nego prije petnaestak godina. Tradicionalno poimanje obrane je redefinirano zbog suvremenih prijetnji. Obrana i sigurnost država ne može se više braniti isključivo na granicama i samo vojnim snagama. Stoga je naraslo shvaćanje o potrebi izgradnje međunarodnih instrumenata pomoću kojih bi se realizirale zajedničke međunarodne odgovornosti za stabilnost i sigurnost. Iako obrana nacionalnog teritorija i danas ostaje temeljna zadaća, ona se proširuje na zadaće zajedničke sigurnosti. Jamstva nacionalne sigurnosti države ne izgrađuju isključivo same nego razvojem sveobuhvatne strategije nacionalne sigurnosti. Pri tome prednost daju izgradnji stabilne i sigurne međunarodne okoline. Od država se više ne očekuje razvoj svih vojnih sposobnosti, nego specijalizacija za one zadaće koje proizlaze iz mogućnosti država.

Svrha i zadaće Saveza
Saveznički strategijski koncept iz 1999. opisuje sigurnosne rizike za NATO kao “mnogostrane i teško predvidive”. Prihvaćajući nove sigurnosne izazove u SC 99 zaključuje se kako se strategijsko okružje neprestano mijenja u načelno pozitivnom smjeru za Savez i da Savez, uz druge organizacije, ima odlučujuću ulogu u izgradnji euroatlantske sigurnosti, osobito od kraja Hladnoga rata. Od kada je opasnost od općeg rata u Europi prividno nestala, zemlje saveznice i ostale zemlje euroatlantske regije suočavaju se s drukčijim vrstama ugroza i nestabilnosti, kao što su etnički sukobi, kršenja ljudskih prava, političke nestabilnosti. Naravno, tu su i prijetnje širenja nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja u raznim oblicima. Sve to je ozbiljna prijetnja i zahtijeva osobitu pozornost, poglavito ako se ima na umu i dostupnost sofisticiranih tehnologija potencijalnim napadačima.
SC 99 je u napadu na SAD pokazao kako se sigurnosne ugroze šire i uključuju terorizam, sabotaže, organizirani kriminal i napade na ključne resurse. Uvažavajući takve činjenice, Savez će zasigurno preispitati temeljne sigurnosne zadaće.
Strategijski koncept 99 prepoznaje pet sigurnosnih zadaća Saveza: sigurnost, konsultacije, odvraćanje i obrana, upravljanje krizama i partnerstvo. Promatrane istodobno, tih pet temeljnih zadaća omogućuje NATO-u ostvarivanje temeljnih i trajnih ciljeva. Temeljne zadaće: sigurnost, konsultacije, odvraćanje i obrana istovjetne su konceptu iz 91.
Upravljanje krizama i partnerstvo nove su zadaće u Strategijskom konceptu 99. Ugrađene su osobito zato da bi se osnažila sigurnost i stabilnost euroatlantskog područja.
Znakovito je kako je zadaća iz SC 1991 naslovljena “Očuvanje STRATEGIJSKE ravnoteže u Europi”, izbrisana. Ona se nije mogla održati jer su odnosi između NATO-a i bivšeg Sovjetskog Saveza nadišli snažne bipolarne relacije.
Prva temeljna sigurnosna zadaća jest “sigurnost”. Ne slučajno, ona se nalazi na prvom mjestu popisa pošto su demokratski procesi temelj NATO-ovog poimanja sigurnosti. Savez će nastaviti uvažavati legitimne sigurnosne interese drugih zemalja, poglavito tražeći načine mirnog rješavanja kriza.
Druga zadaća, konsultacije, naslanja se izravno na Washingtonski ugovor, članak IV. U ugovoru je zapisano: “strane će se konsultirati uvijek kada je po mišljenju bilo koje od njih ugrožen teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost bilo koje od njih”.
Treća temeljna sigurnosna zadaća u novom konceptu u korelaciji je s primarnom zadaćom Saveza: odvraćanje i obrana od ugroze bilo koje NATO članice. Ta nas zadaća vodi prema samim korijenima NATO-a, utemeljenim u člancima 5. i 6. Washingtonskog ugovora. Temeljno načelo NATO-a je kako se oružani napad na bilo koju članicu Saveza shvaća kao napad na sve članice. Taj napad može biti napad na teritorij NATO-članice, napad na snage, vozila ili zrakoplove.
“Upravljanje krizama”, “prevencija konflikata” i “non-art 5 operacije odgovora na krize neobuhvaćene člankom 5”, a mogu se prepoznati u zadaćama koje je NATO provodio na području Balkana. U usporedbi sa strategijskim konceptom 91. sada je snažnije istaknuto “upravljanje krizama”, i to je razlog zašto je ova zadaća podignuta na razinu temeljne sigurnosne zadaće. Taj status ona nije imala u prethodnom strategijskom konceptu. U izjavi Washingtonskog summita objašnjava se kako će ova temeljna sigurnosna zadaća, uz punu implementaciju CJTF koncepta, Savezu biti važno novo sredstvo u upravljanju krizama u XXI. stoljeću [41. pasus].
Nova je i peta temeljna sigurnosna zadaća “partnerstvo”. Partnerstvo je uključeno u novi koncept na ovoj razini kako bi se i na taj način potvrdila važna uloga partnerskih zemalja za Savez. Zaključujući usporedbe strategijskog koncepta 99 sa strategijskim konceptom 91 može se reći kako su upravljanje krizama i partnerstvo nove temeljne sigurnosne zadaće (FST) koje imaju utjecaja na tekuće zadaće.

Smjernice za snage
Glavna uloga vojnih snaga Saveza je očuvanje mira i jamčenje političke neovisnosti i sigurnosti svim državama članicama. Upravo stoga, NATO je sposoban voditi misije različitog intenziteta kako što su: držanje rizika na distanci, što podrazumijeva sučeljavanje s krizom što prije, vodeći operacije odgovora na krize samostalno ili kao operacije u potpori drugim organizacijama. Kako bi mogao provoditi ovakve misije, NATO treba izgrađivati dobro izvježbane i dobro opremljene snage na odgovarajućoj razini spremnosti, ograničene, ali dostatne snage, koje će biti spremne na reakciju što je prije moguće u cijelom spektru mogućnosti.
U tom konceptu NATO treba velik broj snaga koje će mu biti na raspolaganju na određenoj razini spremnosti za nastavak produljenih operacija na teritoriju ili izvan teritorija Saveza. Savez će također stvoriti mogućnosti za izgradnju velikih snaga za specifične ograničene operacije, ali i za slučajeve iznenadnih ugroza a na dugo razdoblje. Tada se u obzir uzimaju pojačanja, mobilizacija i rekonstrukcija snaga.
Opća potreba Saveza za izgradnjom dobro uvježbanih i dobro opremljenih snaga na odgovarajućoj razini spremnosti cijelog kontingenta zahtijeva posjedovanje temeljnih operativnih sposobnosti. Te sposobnosti je potrebno održavati i na kratko I na dugo razdoblje, i to za cijeli spektar mogućih misija.
Fundamentalna sposobnost, ako se tako može reći, jest vjerodostojnost. Snage moraju stvarno biti sposobne za obavljanje dodijeljenog im posla. Naravno da konkretni zahtjev prema snagama ima implikacija na strukturu snaga, razinu snaga i opreme; spremnost, dostupnost i održivost; obuku i vježbe, opcije razvoja i uporabe snaga i mogućnosti izgradnje snaga i mobilizaciju.

Temeljne postavke novog strategijskog koncepta
Temeljna postavka koncepta bila bi da su NATO operacije izvan teritorija Saveza postale vrlo slične operacijama kolektivne obrane.
Pred snagama velik pomak u kriterijima: razvoj pričuvnih snaga koje nisu razvijene snage, optimiziranih za obranu nacionalnog teritorija, uz potrebnu modernizaciju, i dovođenje na razinu razvijenih i održivih snaga. NATO “Razina ambicija” kao glavna politička smjernica za obrambeno planiranje snažno podupire duh SC. Jedini smisao posjedovanja oružanih snaga jest da ih možemo uporabiti u slučajevima ako se govori iz perspektive Saveza, kada su one potrebne. Za mnoge zemlje saveznice vrlo dugo to nije bio slučaj. Operacije izvan nacionalnih teritorija traže složeniju i razvijeniju logističku potporu, mogućnosti strateškog transporta borbenih postrojbi, napredne sposobnosti zapovijedanja i nadzora (C2), izvrsnu obavještajnu pripremu i precizne (uglavnom u prvoj fazi zračne) napade, ako želimo minimalzirati posljedice i kolateralne štete. Kako bi mogli odgovoriti tim zahtjevima, trebamo vojnika koji je pripremljen za raspoređivanje tamo gdje je i kada je to potreba!
Nacionalno sudjelovanje u operacijama, koje nisu predviđene člankom 5., temelje se na odlukama od slučaja do slučaja. Ne može se unaprijed znati – u trenutku kada kriza počinje – koje će sposobnosti i mogućnosti biti na raspolaganju zapovjedniku snaga u specifičnoj situaciji. NRF (snage za brzi odgovor) jedno su od rješenja: jasne nacionalne odluke o snagama za NRF, kao i odluke kakvim će se još snagama uključiti u provedbu odluka NAC-a, test je uspješnosti.
PfP je jedan od ključnih čimbenika u uspješnom djelovanju NATO-a i njegova važnost je u porastu.
Sedamnaest partnera, uključujući Rusiju, imaju snage raspoređene na Balkanu, u NATO-ovoj operaciji. Rusija već dugo nije dio problema, ona je čimbenik rješenja. To bi mogao biti primjer za buduće operacije. Bez potpore PfP zemalja, NATO ne bi mogao provesti CJTF HQ koncept.

Praški summit
Kada govorimo o ključnim dokumentima NATO-saveza, u svakom slučaju trebamo progovoriti o Praškom summitu, koji je održan godine. Šefovi država/vlada (HOSG) u Pragu su odlučili kako treba poboljšati NATO ugovore/dogovore vezane za vojno područje, kako bi se dobila manja, djelotvornija i održiva zapovjedna struktura s težnjom da se dosegnu operacijski kriteriji za puni spektar misija. Jedna od odluka Praškog summita bila je i kreirati snage za brzo djelovanje – NRF – tehnološki napredne, održive, spremne na brzo razmještanje na temelju odluka NAC-a. NRF će ujedno biti katalizator za fokusiranje i promicanje vojnih sposobnosti.
Pojedine države su se čvrsto i specifično obvezale na poboljšanje svojih sposobnosti za moderna borbena djelovanja u vrlo opasnim/ugroženim okolinama (područja su ABKO, sigurnost, zemaljsko i zračno motrenje, određivanje ciljeva, C3 (zapovijedanje, nadzor i komunikacije), borbena učinkovitost, uključujući precizno vođena strjeljiva, sprječavanje neprijateljskih zračnih napada, te strateški i zračni i pomorski prijevoz.
Vojni koncept obrane od terorizma je dio praškog paketa koji ima za cilj ojačavanje NATO-sposobnosti, uključujući razmjenu obavještajnih podataka te aranžmane vezane za krizna djelovanje, kao i civilnu spremnost za moguće napade biološkim, kemijskim ili radiološkim agensima.

Istanbulski summit
Pod nazivom – motom “Jedinstvenost, transformacija i partnerstvo”, šefovi država ili vlada potvrdili su svoju odlučnost u borbi protiv terorizma i u transformaciji NATO-a i savezničkih snaga kako bi bile spremne za sigurnosne izazove u XXI. stoljeću. To uključuje povećanje napora za napredak i konsenzus o potrebi dostizanja sposobnosti i jačanja partnerstva. Intenziviranjem Mediteranskog dijaloga i pokretanjem Istanbulske inicijative, suradnje koja je fokusirana na Partnership for Peace (Focus on Central-Asia and Caucasus) igraju glavnu ulogu u razvoju sposobnosti. Također, odluke su se odnosile na razvoj uporabljivih snaga s mogućnošću razvoja te na jačanje savezničkog planiranja i donošenja odluka.
Posljednje, iako ne i najmanje važno, završna je odluka o širenju ISAF operacije i osiguranju potpore za uvježbavanje lokalnih snaga u Iraku. Treba primijetiti kako je NATO-u povećani broj članica za stolom donio i veće teškoće u postizanju konsenzusa, osobito u donošenju odluka za NATO-operacije.

Transformacija nacionalne obrane i nove zadaće
Europske su se države nakon raspada hladnoratovskog poretka suočile s drukčijim zahtjevima sustava nacionalne sigurnosti. S krajem bipolarne podjele svijeta, koncept sigurnosti postaje višedimenzionalan. U današnjem svijetu vojne i nevojne krize usko su povezane, u uskoj su vezi. Obrana danas ima nešto drukčije značenje nego prije petnaestak godina. Tradicionalno poimanje obrane je redefinirano zbog suvremenih prijetnji. Obrana i sigurnost država ne može se više braniti isključivo na granicama i samo vojnim snagama. Stoga je naraslo shvaćanje o potrebi izgradnje međunarodnih instrumenata pomoću kojih bi se realizirale zajedničke međunarodne odgovornosti za stabilnost i sigurnost. Iako obrana nacionalnog teritorija i danas ostaje temeljna zadaća, ona se proširuje na zadaće zajedničke sigurnosti. Jamstva nacionalne sigurnosti države ne izgrađuju isključivo same nego razvojem sveobuhvatne strategije nacionalne sigurnosti prednost daju izgradnji stabilne i sigurne međunarodne okoline. Od država se više ne očekuje razvoj svih vojnih sposobnosti, nego specijalizacija za one zadaće koje proizlaze iz mogućnosti država.

Dražen JONJIĆ