Britanska vojska još uvijek raspolaže s više stotina oklopnih vozila na gusjenicama Warrior. U tijeku je novi program modernizacije, no već je probio sve rokove i troškove, o čemu se raspravlja i u Parlamentu. Pred Britancima su velike odluke, ali pandemija je sve usporila i teško je reći kad će biti donesene

 

Sredinom šezdesetih godina glavni oklopni transporter na gusjenicama u Britanskoj vojsci bilo je vozilo FV432. Po značajkama i ulozi na bojištu imao je puno sličnosti s popularnim i širom svijeta poznatim američkim transporterom M113. No, već između 1969. i 1971., i prije nego što su isporučeni zadnji FV432, u tadašnjoj se Agenciji za istraživanje i razvoj borbenih vozila (Fighting Vehicles Research and Development Establishment) počelo razmišljati o zamjeni. Prve studije izvedivosti predviđale su vozilo na gusjenicama znatno veće mase (oko 30 tona) sa znatno jačom pogonskom skupinom (750 KS) i glavnim naoružanjem kalibra 30 mm.

Poslije se pokazalo da bi troškovi takvog vozila ipak bili preveliki pa se u fazi programa Project Definition 1 pojavio zahtjev za pristupačnu cijenu. Ta je faza trajala od 1972. do 1976. i pristupile su joj dvije tvrtke: Vickers Defence Systems i GKN Sankey. U idućoj fazi, Project Definition 2 (1977. – 1979.), GKN je već bio imenovan glavnim izvođačem programa, a njegovo je vozilo dobilo oznaku MCV-80 (Mechanised Combat Vehicle). Međutim, Agencija nije potpuno otpisala Vickersovo vozilo, nego je na njega računala kao na svojevrsno pričuvno rješenje. Bila je riječ o američkom oklopnom vozilu XM2, koje će postati poznato pod imenom Bradley, a po licenciji bi se proizvodilo u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U izvješću Parlamenta iz lipnja 1980. navedeno je da su u odabiru ključni bili operativni, financijski i industrijski čimbenici. Navedena je i procjena ukupnog troška programa: oko milijardu funti. Borbeno vozilo MCV-80 ispunilo je glavne zahtjeve, koji su uključivali: nosivost deset osoba s opremom i zalihama, mobilnost na razini tenka Challenger, oklop dovoljan za zaštitu od fragmenata topničkih granata i izravnih pogodaka oružja manjih kalibara, kao i dovoljnu vatrenu moć za borbu protiv lako oklopljenih ciljeva i za opću potporu te ograničenu vatrenu moć protiv nekih zračnih ciljeva. Do 1980. konstruirana su tri prototipa na kojima su provedena brojna ispitivanja, a do kraja 1984. završeno ih je dvanaest.

Na najvećoj vježbi

Vozilo MCV-80 dobiva ime Warrior (ratnik). Tijekom razvoja izrađeno je oko 9000 nacrta, a sastojalo se od oko 250 komponenata i podsustava na kojima je uz GKN trebalo surađivati više od 600 dobavljača. Jedna je od novosti u programu to što je GKN prva tvrtka koja je prilikom razvoja nekog oklopnog vozila kao glavni nositelj bila potpuno odgovorna za proizvodnju vozila sve do njegove isporuke Britanskoj vojsci. Sama je preko natječaja odabirala najpovoljnije dobavljače za komponente i podsustave, ali je u slučaju kašnjenja ili nedostataka plaćala stroge ugovorne penale.

Spomenutih 12 prototipova uz ostale testove oklopne zaštite prešlo je i više od 200 000 km prilikom demonstracija, čak i u pustinjskim uvjetima na Bliskom istoku. U rujnu 1984. četiri su vozila sudjelovala na Lionheartu, još i danas najvećoj vojnoj vježbi Britanske vojske, i tad su prvi put djelovala zajedno s prvim tenkovima Challenger. Serijska proizvodnja Warriora počela je u siječnju 1986., a prvi su dovršeni u prosincu te godine. Isporuka Britanskoj vojsci počela je u svibnju 1987., a sredinom 1988. operativna je postala prva bojna opremljena Warriorima. Prva naručena serija uključivala je 290 vozila, od kojih je 170 pripadalo standardnoj inačici za prijevoz pješaštva, a 120 specijaliziranim inačicama.

Među potonjima bila su zapovjedna vozila, vozilo za izvlačenje i popravak MRV(R), borbeno vozilo za popravak, zapovjedno vozilo topništva i motriteljsko vozilo topništva. Iako se isprva očekivalo da će ih biti naručeno čak 1800 do 2000, plan je na koncu predviđao nabavu ukupno 1048 vozila Warrior u šest spomenutih inačica, što je bilo dostatno za opremanje 13 novih oklopno-pješačkih bojni. Nakon pada Berlinskog zida potrebe su znatno smanjene pa je i broj naručenih vozila smanjen na 789, za osam oklopno-pješačkih bojni od kojih je šest bilo bazirano u SR Njemačkoj, a dvije u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Licencije u Shrewsburyju

Bez obzira na različite inačice, vozila Warrior imala su jednaku pogonsku skupinu s motorom Condor, koji je originalno razvila tvrtka Rolls-Royce. Usporedno s razvojem vozila, tvornicu koja se nalazila u gradu Shrewsburyju preuzela je tvrtka Perkins Engines. Dizelski motor Perkins Condor CV-8 TCA s izravnim ubrizgavanjem razvijao je najveću snagu od 550 KS pri 2300 okretaja u minuti. Snaga motora namjerno je smanjena, a prema potrebi mogla se i povećati. Istodobno je inačica motora Condor s 12 cilindara i 1200 KS ugrađivana u tenkove Challenger i još neka teža vozila, što je olakšavalo logistiku i održavanje vozila na terenu. Izvan baze dvije su osobe s pomoću dizalice motor mogle zamijeniti za najviše jedan sat.

 

Za takve su zadatke namijenjene dvije slične inženjerijske inačice vozila Warrior – MRV(R) i MCRV, koje su umjesto kupole s topničkim naoružanjem opremljene dizalicom nosivosti 6500 kg, a uz posebnu prikolicu T4 mogu prevoziti dvije pogonske skupine za vozilo Warrior ili motor za tenk Challenger. Motor Condor bio je povezan s transmisijom X-300-4B američke tvrtke Detroit-Diesel Allison, izrađivanom po licenciji u Shrewsburyju. Automatski mjenjač imao je četiri brzine za vožnju naprijed i dvije za nazad. Warrior je zahvaljujući takvom pogonu razvijao najveću brzinu od 75 km/h prema naprijed i 48 km/h prema nazad. Pri krstarećoj brzini od 60 km/h i na dobrim putovima, Warrior je sa 770 litara goriva u polietilenskom plastičnom spremniku smještenom ispod kupole mogao prijeći 660 kilometara bez dopune goriva.

Nasuprot prostoru gdje se nalazi motor, s lijeve je strane vozila vozačevo mjesto s podesivim sjedalom. Vozač preko širokokutnih periskopa ima pregled i tijekom vožnji sa zatvorenim vratašcima. Tijekom noćnih vožnji i operacija instalira se sustav za intenziviranje postojećeg osvjetljenja. U stražnjem je dijelu odjeljak za iskrcajni dio, koji može ulaziti u vozilo i izlaziti iz njega kroz hidraulično pokretana velika vrata koja se otvaraju na desnu stranu. Sustav stražnjih vrata ostao je jednostavan i identičan kao i kod starog oklopnog transportera FV432. Vratima se može upravljati (otvarati ih i zatvarati) izvan vozila, s pozicije zapovjednika vozila ili unutar kupole. Sedam sjedala za pješaštvo s pojasevima raspoređeno je tako da se četiri nalaze na desnoj i tri na lijevoj strani te su okrenuta prema unutrašnjosti vozila.

Za razliku od nekih drugih borbenih vozila pješaštva, Warrior nije opremljen otvorima za streljačko naoružanje. Ispod sjedala moguće je spremiti osobnu opremu, a unutar vozila mogu se staviti zalihe potrebne za 48 sati samostalnog boravka na terenu, što je bio jedan od zahtjeva natječaja. Na krovu odjeljka za iskrcajni dio dvostruka su vratašca koja se otvaraju prema vanjskoj strani vozila. Sa svake strane vozila nalaze se dva periskopa koja se mogu rotirati u punom krugu i služe za promatranje, a kad nisu u uporabi mogu se preklopiti. Sustav za opskrbu električnom energijom ima napon od 24 V i dizajniran je tako da bude otporan na elektromagnetske poremećaje. Vozilo je opremljeno i sustavom NBK zaštite te klimatizacijskim uređajem, koji se nalaze u srednjem dijelu s lijeve strane. Vozilo Warrior ne može ploviti jer to nije ni bio jedan od originalnih zahtjeva Britanske vojske, no može proći kroz vodenu zapreku najveće dubine 1,3 m. Trup Warriora štiti od oklopno-probojnog streljiva do kalibra 14,5 mm, kao i od fragmenata granata 155 mm te protutenkovskih mina mase do devet kilograma.

Posuđeni top

Iznad središnjeg dijela Warriora s malim pomakom na lijevu stranu nalazi se kupola u kojoj su smještena glavna oružja vozila. Razvila ju je tvrtka Vickers Defence Systems iz Newcastlea. Unutar kupole sjedala su za dva člana posade. Zapovjednik sjedi desno, ciljač lijevo, a svaki ima na kupoli svoj otvor s poklopcima koji se otvaraju unazad. Između dva sjedala te na središtu kupole smješten je rotirajući periskop, kao i kod odjeljka za iskrcajni dio. Glavno je naoružanje vozila automatski top L21A1 RARDEN (Royal Armament Research and Development ENfield) kalibra 30 mm, koji je razvila tvrtka Royal Small Arms Factory iz Enfielda i Kraljevska agencija za istraživanje i razvoj oružja (Royal Armament Research and Development Establishment). Prvi prototip topa dovršen je još 1966. godine. Prilikom razvoja prioritet je bila što veća preciznost, a brzina paljbe (80 granata u minuti) bila je manje važna. Manja brzina paljbe omogućila je i znatno manju masu i jednostavnost automata topa te njegove manje dimenzije unutar kupole. Duljina topa unutar kupole kod vozila Warrior iznosi samo 43 centimetra, što ostavlja dosta slobodnog prostora. RARDEN je tad već bio uvelike provjeren sustav, još otprije glavno naoružanje lakog tenka Scimitar i izvidničkog vozila Fox, a manji broj bio je instaliran i na oklopne transportere FV432.

 

Top može ispaljivati nekoliko vrsta granata, uključujući oklopno-probojnu, eksplozivno-zapaljivu i trenažnu. U jednom trenutku može imati najviše šest spremnih granata za ispaljivanje. Najvažnija je vrsta streljiva za borbu protiv oklopnih ciljeva potkalibarna (APDS-T) granata L14A2 s početnom brzinom od 1175 m/s. Na udaljenosti od 1500 metara ima sposobnost probijanja četiri centimetra čeličnog oklopa postavljenog pod kutom od 45 stupnjeva. Najveća elevacija topa je 45, a depresija 10 stupnjeva. Elevaciju topa ručno podešava zapovjednik ili ciljač, dok se kupola po pravcu okreće s pomoću pogona ili ručno u izvanrednim situacijama. Budući da nema stabilizacije topa, učinkovito pogađanje bilo je moguće samo kad je Warrior zaustavljen.

Uz top je ugrađena i spregnuta strojnica EX-34 kalibra 7,62 mm tvrtke Hughes Helicopters (poslije McDonell Douglas). Strojnica se u Velikoj Britaniji proizvodila pod oznakom L94A1. Pokreće je električna energija, a u slučaju neispaljenja metka automatski ga izbacuje zajedno s čahurama onih ispaljenih, što smanjuje vjerojatnost zastoja pri paljbi. Top i strojnica odvojeni su tijekom rada od unutrašnjosti vozila pa se kod paljbe ostatak ispaljenog streljiva izbacuje iz vozila. Time se sprečava širenje otrovnih plinova koji se oslobađaju prilikom ispaljivanja. Standardna količina streljiva u vozilu Warrior je 300 granata kalibra 30 mm i 2000 metaka kalibra 7,62 mm. Osim toga, sa svake strane prednjeg dijela kupole po četiri su bacača dimnih kutija.

Za gađanje iz spomenutih oružja zapovjednik i ciljač imaju svaki po jedan dnevno/noćni ciljnik Raven, proizvod tvrtke Pilkington Optronics. U dnevnom načinu rada na raspolaganju je uvećanje 1x i 8x, dok su pri noćnom radu s intenziviranom svjetlošću dostupna uvećanja 2x i 6x. Procijenjena udaljenost otkrivanja ciljeva iznosi 5000 metara danju i 2500 metara noću, a udaljenost raspoznavanja ciljeva otprilike 3000 metara danju i 1000 metara noću.

 Ratovi u Aziji i Europi

Potkraj hladnog rata pokrenuti su planovi za znatno smanjivanje veličine Britanske vojske, no obustavljeni su zbog iračke okupacije Kuvajta. Glavna postrojba opremljena novim vozilima Warrior od 1988. godine bila je regimenta Staffordshire. U okviru operacije Grandy priključena je 7. oklopnoj brigadi poznatijoj po nadimku Pustinjski štakori. Samo nekoliko mjeseci prije toga Staffordshire je provela obuku na poligonima u Kanadi.

Razlog angažiranja Pustinjskih štakora u Zaljevskom ratu bio je u tome što su prvi bili potpuno opremljeni najmodernijim tenkovima Challenger i borbenim vozilima Warrior i imali iskustvo u njihovu zajedničkom djelovanju. Staffordshire je ojačana dodatnim Warriorima iz ostalih postrojbi, s namjerom da, gdje je moguće, zamijene FV432 i oklopnjake iz obitelji CVR(T). Bili su brži i u svemu kvalitetniji, a time i poželjniji kao pratnja i potpora Challengerima. Warriori su u Saudijskoj Arabiji dobili i novi pasivni oklop od oklopnih ploča koje su sadržavale komponente poznatog Chobham oklopa. S njim je, doduše, masa vozila povećana na 25,7 tona. Nakon brzog i kratkog kopnenog rata Warrior se pokazao kvalitetnim i pouzdanim rješenjem: tijekom rata ni jedno vozilo nije izgubljeno zbog protivničkog djelovanja. Jedan je Warrior greškom pogođen granatom od 120 mm ispaljenom iz Challengera, ali zahvaljujući dodatnom oklopu nije probijen. Jedini potpuni gubitak dva su vozila uništena prijateljskom vatrom aviona A-10, tj. njihovih protuoklopnih raketa AGM-65 Maverick.

Nakon Zaljevskog rata smanjen je broj bojni opremljenih Warriorima: od 13 ostalo ih je osam. Novi izazov stigao je 1993. godine. Britanske postrojbe s bijelim Warriorima djelovale su u srednjoj Bosni u sklopu UNPROFOR-a prateći humanitarne konvoje, a najveće su im teškoće stvarale tamošnje uske ceste i poneka protutenkovska mina. Novo tisućljeće donijet će nove operacije, prvo u Iraku od 2003., a poslije i u Afganistanu. Prilikom tih dugogodišnjih angažmana, zahvaljujući stalnim modernizacijama i nadogradnjama, Warriori su se i dalje pokazivali sposobni za različite zadaće.

 Sve ambicioznije modernizacije

Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva raspisalo je 2001. godine natječaj na kojem su sudjelovale tvrtke Avimo, Hunting Engineering i Thales, a predmet je bila provedba programa Battle Group Thermal Imaging (BGTI) vrijednog 230 milijuna funti. Provodio se kroz dvije faze i trebao je osigurati napredne termovizijske ciljnike za Warriore. Pobijedio je Thales, a modernizacijom je obuhvaćeno oko 450 vozila, od kojih je otprilike 350 pripadalo inačici za prijevoz vojnika i zapovjednoj, a ostali inženjerijskim inačicama za popravak i izvlačenje. Jedna od novina bila je mogućnost da se tenkovima Challenger 2 dostave informacije o ciljevima. Do početka 2005. isporučeno je 250 moderniziranih Warriora. Međutim, operativna uporaba u Iraku i Afganistanu pokazala je da su potrebna nova poboljšanja usmjerena na veću oklopnu zaštitu i otpornost na improvizirane eksplozivne naprave. Sve te nadogradnje donijele su znatno povećanje mase na nešto manje od 40 tona (60 posto više nego kod originalnog Warriora iz osamdesetih), pa je bio potreban i program koji bi povećao pokretljivost vozila. Novi program ili standard dobio je oznaku TES(H) ili Theatre Entry Standard (Herrick) po nazivu operacije britanskih snaga u Afganistanu.

Glavni izvođač bila je tvrtka BAE Systems, a vrijednost posla iznosila je 30 milijuna funti. U prvoj seriji nadograđeno je 70 vozila u pet različitih inačica. Nadogradnja TES(H) uključivala je novi fleksibilni sustav oklopne zaštite modularnog tipa s ciljem veće zaštite i smanjivanja mase vozila, ugradnju novih sjedala koja bi pružala veću zaštitu prilikom eksplozije te veću udobnost, kao i dodatne periskope, koji bi vozaču omogućili bolju preglednost. Dodane su kvalitetnije kočnice, poboljšano je upravljanje i kontrola vozila pri manjim brzinama te je dodan novi klimatizacijski sustav, koji se bolje nosio s klimatskim uvjetima u Afganistanu. Takva vozila isporučena su 2011., kad je odlučeno da će se pokrenuti ambiciozniji program koji bi Warrioru omogućio ostanak u uporabi i do 2040. godine. Program je dobio naziv WSCP (Warrior Capability Sustainment Programme), a prvotni plan obuhvaćao je modernizaciju 380 vozila Warrior u više inačica. Taj je put za nositelja posla odabrana tvrtka Lockheed Martin UK.

Kvalitetno, ali presporo

Iako se u nazivu programa spominje “održavanje sposobnosti”, on obuhvaća znatno poboljšanje borbenih i drugih sposobnosti Warriora. To pogotovo vrijedi za potprogram WFLIP (Warrior Fightability Lethality Improvement Programme), koji predviđa ugradnju nove kupole s novim topom od 40 mm i novim sustavom za upravljanje paljbom. U pitanju je top CT 40, koji još od sredine devedesetih razvija konzorcij CTA International, sastavljen od tvrtki Nexter Systems i BAE Systems. Proizvođač tvrdi da je učinkovitost topa četiri puta veća u odnosu na top kalibra 30 mm: brži je (200 prema 80 granata u minuti), a znatno je veća probojnost oklopa, koja iznosi 140 mm na udaljenosti od 1500 metara s učinkovitim dometom do 2500 metara. U odnosu na RARDEN, moguće je istodobno korištenje više tipova streljiva te nije potrebno ručno dodavanje streljiva spremnog za paljbu.

Novost je kod topa CT40 uporaba teleskopskog streljiva, koje u odnosu na klasično jednakog kalibra zauzima manje prostora. Novi top uključuje sustav stabilizacije cijevi, čime se uklanja jedan od najvećih nedostataka borbenog vozila Warrior. Spregnuta strojnica ostala je jednaka, L94A1 kalibra 7,62 mm, ali smještena je neznatno povišeno u odnosu na top. Tu je i moderni digitalni sustav za upravljanje vatrom. Nadograđeni su i dodani novi sustavi koji omogućuju posadi bolji pregled situacije na bojištu. Vozaču su osigurane nove kamere na prednjem i stražnjem dijelu vozila te novi sustav za motrenje u noćnim uvjetima. Dodano je i više kamera s mogućnosti djelovanja u dnevnim i noćnim uvjetima te je distribucija slike moguća na više prikaznika, koji su na raspolaganju svim članovima posade. Program se kreće sporo: od početka 2011. do srpnja 2018. modernizirano je 11 Warriora u pet inačica. Riječ je o svojevrsnim probnim vozilima koja prolaze različite završne testove poboljšanja pouzdanosti tijekom kojih bi trebala prijeći desetke tisuća kilometara i ispaliti tisuće projektila. Nakon testiranja čeka se odluka o uključivanju novih vozila u operativnu uporabu i broju vozila koja će biti modernizirana.

Citirani vojnici

Oklopno vozilo Warrior razvijeno je i proizvedeno u skladu sa specifičnim zahtjevima i potrebama Britanske vojske. Iako je najčešće klasificirano kao borbeno vozilo pješaštva, po mnogim se značajkama razlikovalo od vozila takvog tipa, čak i svojih “suvremenika”, kao što je Bradley, Marder, BMP-2 ili nama dobro poznat M-80. Primjerice, od samog početka razvoja vizija njegove uporabe na bojišnici nije uključivala mogućnost da prevoženo pješaštvo otvara vatru iz unutrašnjosti vozila. U idućim se desetljećima to nije pokazalo kao nedostatak te se čak kod ostalih sličnih vozila napustio takav koncept, ponajprije zbog dodavanja novog pasivnog oklopa. Od Warriora se nije očekivala borba protiv tenkova jer se ta uloga prepuštala tenkovima i specijaliziranim protutenkovskim vozilima, pa kod vozila u britanskoj uporabi nije bilo navođenog protuoklopnog sustava. Posebnost Warriora bio je i top RARDEN, koji je imao znatno manju brzinu paljbe od automatskih topova kod drugih borbenih vozila pješaštva. Takav pristup nije znatno smanjivao njegovu učinkovitost u protuoklopnoj borbi sa sličnim oklopnim vozilima jer je oružje bilo preciznije, a potrošnja streljiva manja.

Ono u čemu je Warrior od samog početka bio u svjetskom vrhu razina je oklopne zaštite i pokretljivost. Od prvog zaljevskog rata pa sve do danas vozilo je nadograđivano oklopnim kompletima koji su iznimno povećavali njegovu sposobnost preživljavanja na bojištu. To je znatno povećalo masu, ali zbog prilično snažnog motora i prostora za buduća ojačanja snage i ovjesa nije ugrozilo pokretljivost ispod prihvatljive razine. Jedan je od najvećih nedostataka Warriora, pogotovo danas, nemogućnost učinkovitog gađanja ciljeva kad je vozilo u pokretu. S aktualnim programom modernizacije WSCP riješio bi se i taj nedostatak, a vatrena moć bila bi višestruko povećana. U slučaju da spomenuti program početkom 2021. dobije zeleno svjetlo, Warrior bi trebao ostati u operativan još dosta godina. Ono što bi moglo ugroziti program, a što spominje više zainteresiranih i neutralnih promatrača, troškovi su koji dosad iznose više od pola milijarde dolara te vrijeme razvoja, koje se otegnulo na gotovo deset godina. Može se očekivati da će na odluku utjecati i razvoj i dinamika uvođenja novih sustava kao što su borbeno vozilo Boxer i oklopno vozilo obitelji Ajax (opširnije u tekstu Britanski Ajax, HV br. 606). Iako je Ajax namijenjen u prvom redu za zamjenu obitelji CVR(T), a ne Warriora, ipak je riječ o vozilima koja imaju dosta sličnosti. Pogotovo se to odnosi na glavno topničko naoružanje, koje bi u slučaju modernizacije bilo identično kod obaju vozila.

Kad se govori o budućnosti Warriora, zanimljiv je primjer oklopnog transportera FV432. Iako je većina njih proizvedena do 1970., uz razne su se modernizacije pod nazivom Bulldog i 35 godina poslije pokazali korisnim u dugotrajnim ratnim operacijama u Iraku. Može se stoga očekivati da se Britanska vojska neće lako odreći ni vozila Warrior, pa i zato što je program Ajax u svojevrsnoj krizi zbog velikih troškova te smanjenja proračuna, čemu pridonosi i kriza s virusom COVID-19. Prema službenim podacima, u Britanskoj vojsci još je 769 vozila Warrior, što je samo nekoliko desetaka manje od ukupnog broja isporučenih. Stoga je lako moguće da se za njih pronađe neka uloga i do 2040. godine. Doduše, nedavno je (23. lipnja) u Odboru za obranu Donjeg doma Parlamenta održana rasprava na kojoj je program modernizacije kritiziran zbog probijanja svih rokova i dodatnih troškova koji se penju na 250 milijuna funti, a citirani su vojnici koji su ih nazivali zastarjelim. Pred Britancima su velike odluke vezane uz oklopna vozila, ali pandemija je sve usporila i teško je reći kad će biti donesene.

---

Za kuvajtsku pustinju

Kako bi Warrior bio privlačniji kupcima na svjetskom tržištu, proizvođači su pokušali razvijati sposobnosti usklađene s trendovima kod ostalih borbenih i oklopnih vozila. Većina je modernih vozila devedesetih bila naoružana topovima velike brzine ispaljivanja, a neka i vođenim protutenkovskim projektilima. Napori su urodili plodom pa je 1994. godine s Kuvajtom ugovorena isporuka 254 vozila Desert Warrior (pustinjski ratnik), posebno prilagođenih uvjetima te zaljevske države. Glavna promjena bila je kupola tvrtke US Delco Systems Operations, jednaka onoj kod oklopnog transportera LAV-25. Glavno naoružanje sastojalo se od topa M242 kalibra 25 mm i spregnute strojnice 7,62 mm. Sa svake strane kupole nalazi se i po jedan lanser za protutenkovske vođene projektile TOW. Vatrena moć pojačana je i zato što je novo naoružanje imalo stabilizaciju i napredne termovizijske ciljnike. Unatoč ugradnji američkih sustava, ukupan udio vrijednosti komponenata vozila proizvedenih u Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje je bio visok, oko 70 posto.

---

Ratnik u ratniku

Vozilo Warrior često se svojim taktičko-tehničkim značajkama isticalo tijekom ratnih operacija, no to vrijedi i za posade. Svakako vrijedi spomenuti pripadnika Britanske vojske Johnsona Beharryja, koji je na temelju dviju akcija u Iraku 2004. godine odlikovan Viktorijinim križem. U prvoj, u svibnju, bio je dio ophodnje od pet vozila Warrior koja se našla u zasjedi i doživjela snažnu paljbu strojnica i raketnih bacača. Beharryjevo vozilo pogođeno je protutenkovskom granatom koja ga je zapalila i onesposobila zapovjednika. Iako je Warrior počeo otkazivati, Beharry ga tjera kroz blokadu prešavši preko protutenkovske mine koja se, srećom, nije aktivirala. Iako je tijekom zasjede pogođen u kacigu, uspio je izvesti svoje vozilo i predvoditi ostala četiri izvan zone izravne opasnosti. Potom izlazi iz zapaljenog vozila iz kojeg izvlači zapovjednika i ciljača te ih pod protivničkom paljbom odvodi u zaklon.

Nakon što se pobrinuo za suborce, odvezao je Warrior na udaljenije mjesto kako ih ne bi ugrozio u slučaju eksplozije. Nakon toga onesposobio je vozilo i njegovo oružje te potražio zaklon, u kojem se od iscrpljenosti srušio. Samo šest tjedana nakon toga Beharry se tijekom akcije s četiri Warriora ponovno našao u zasjedi. Prilikom napada mina ispaljena iz RPG-a eksplodirala je samo petnaestak centimetara od njegove glave. Iako ranjen i jedva pri svijesti, uspio je zadržati nadzor nad vozilom i brzinu dovoljnu da se s posadom izvuče iz postavljene zasjede.

Marin MARUŠIĆ