Razarači klase Lütjens zadnji su brodovi njemačke ratne mornarice na parni pogon

Iako je brodogradnja i prateća industrija u SR Njemačkoj uvelike ojačala tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, čak do te mjere da su se mogli graditi ratni brodovi veličine razarača i fregata, NATO je sredinom tog desetljeća zaključio da je zapadnonjemačkoj vojsci još uvijek potrebna tehnička pomoć. To se posebice odnosilo na isporuku najsuvremenijih borbenih aviona i ratnih brodova. Zbog toga je odlučeno da joj se u vrlo kratkom vremenu isporuče tri najsuvremenija razarača opremljena protuzračnim raketnim sustavima. Procijenjeno je da zadanim uvjetima najbolje odgovaraju američki razarači klase Chales F. Adams, koji su se u to vrijeme gradili za potrebe američke i australske ratne mornarice. Tako je u kratkom vremenu zapadnonjemačka ratna mornarica dobila tri tada najsuvremenija razarača opremljena najsuvremenijim protuzračnim raketnim sustavima. U sastav zapadnonjemačke ratne mornarice prvi je ušao razarač Lütjens, čija je gradnja započela 1. ožujka 1966. pod imenom USS Tolman (DDG-28). Porinut je 11. kolovoza 1967. i predan zapadnonjemačkoj ratnoj mornarici koja mu je dala ime Lütjens i dodijelila oznaku D 185. Razarač Lütjens primljen je u operativnu uporabu 22. ožujka 1969. U operativnoj je uporabi ostao sve do listopada 1998.
Iza Lütjensa u sastav zapadnonjemačke ratne mornarice ušao je razarač Mölders. Njegova je gradnja započela 12. travnja 1996. pod imenom USS Henry A. Wiley (DDG-29). Porinut je 13. travnja 1968. i predan zapadnonjemačkoj mornarici, koja mu je uz ime Mölders dala i oznaku D 186. Mölders je u operativnu uporabu ušao 20. rujna 1969. i u njoj je ostao sve do prosinca 2003.

Gradnja trećeg i zadnjeg razarač klase Lütjens započela je 22. kolovoza 1967. pod imenom USS John. J. Shea. Porinut je 1. veljače 1969. Nakon predaje zapadnonjemačka ga je mornarica nazvala Rommel i dala mu oznaku D 187. U operativnu je službu ušao 2. svibnja 1970. i u njoj ostao sve do prosinca 2003.
Svi su razarači klase Lütjens izgrađeni u brodogradilištu Bath Iron Works Corporation.
Nije ostalo neprimjećeno da su sva tri razarača dobila imena po istaknutim zapovjednicima njemačke vojske tijekom II. svjetskog rata, što je u nekim državama “istočnog” bloka izazvalo raznorazne negativne komentare.

Početak razvoja
Razarači klase Lütjens u osnovi su identični američkim razaračima klase Charles F. Adams, samo su unapređeni osim što su ih opremili nekim specifičnim brodskim podsustavima, kao što su sustavi veza. Razarači klase Charles F. Adams razvijeni su na osnovama razarača klase Forrest Sherman, s namjerom da se američkoj ratnoj mornarici da višenamjenski razarač s naglaskom na protuzračnu obranu. Zbog toga su ih opremili dvostrukim lanserom za protuzračni raketni sustav Tartar.
Prvih 13 brodova klase Charles F. Adams opremili su dvostrukim lanserom Mk 11, dok su svi ostali razarači dobili mnogo moderniji jednostruki lanser Mk 13 (tim su lanserom opremljeni i njemački razarači klase Lütjens). I sustav Tartar je ubrzo zamijenjen modernijim raketnim sustavom Standard SM-1MR.
Iako im je primarna zadaća bila protuzračna obrana nosača zrakoplova, dobili su i snažno protupodmorničko naoružanje koje se sastojalo od jednog lansera sustava ASROC i dva trostruka torpedna aparata.

Opis broda
U početku operativne uporabe njemački razarači klase Lütjens bili su izgledom i borbenim svojstvima identični američkim razaračima klase Modified Charles F. Adams (Type 103B). Američka je ratna mornarica i razaračima klase Charles F. Adams namijenila zadaće eskortiranja nosača zrakoplova, te je to odredilo njihove maritimne odlike i naoružanje. Za početak se očekivalo da će projektanti napraviti brod dovoljno brz da prati nosače zrakoplova tijekom borbenih operacija i dovoljno velik da ima dovoljan doplov, čak i pri vršnim brzinama.
A vršna brzina je morala biti veća od 32 čvora. To je pak uvjetovalo brod vitkoga trupa kako bi otpor pri velikim brzinama bio što manji. Da bi na brodu bilo dovoljno mjesta za potrebno gorivo, trup je morao biti što duži. Na kraju su projektanti napravili razarač dužine 133,2 metra i širine 14,3 m. Gaz mu je bio 6,1 metar. Standardna im je istisnina bila 3370 tona, a puna 4500 t.Već je spomenuto da su zbog svoje namjene eskortiranja nosača zrakoplova ti razarači morali imati visoku vršnu brzinu. To je ostvareno ugradnjom čak četiri parna kotla tvrtke Combustion Engineering, koji su pri temperaturi od 510 stupnjeva celzijusa davali pritisak pare od 64,6 kg/cm2. Para se odvodila na dvije parne turbine ukupne snage 52,2 MW. To je bilo dovoljno da se razarači klase Lütjens potjeraju sve do vršne brzine od 32 čvora. Kako su iz operativne službe povučeni tek krajem 2003. razarači klase Lütjens bili su posljedni ratni brodovi njemačke ratne mornarice s parnim pogonom.
U spremnike za gorivo stalo je 736 tona, što je bilo dovoljno da se brzinom krstarenja od 18 čvorova preplovi 4000 nautičkih milja.
Za opsluživanje svih brodskih sustava bila je potrebna posada od 337 ljudi, od čega je 19 bilo časnika.

Iako su razarači klase Charles F. Adams, pa tako i njemački razarači klase Lütjens, projektirani u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća, još uvijek se na njima mogu prepoznati oblici američkih razarača iz II. svjetskog rata. To se prije svega vidi po prenaglašenoj važnosti topničkog oružja. Iako su dobili tada najsuvremenije protuzračne i protupodmorničke raketne sustave, razarači klase Charles F. Adams su dobili i dva topa Mk 42 Mod 10. Jedan su projektanti smjestili na uobičajeno mjesto na pramcu, dok su za drugi našli mjesto na nadgrađu krmenog dijela broda. Kako bi bilo dovoljno prostora za smještaj svih elektroničkih sustava, prije svega radarskih, projektirano je veliko nadgrađe.
Zanimljivo je da su razarači klase Lütjens imali čak deset različitih radarskih sustava i samo jedan klasični jarbol. To je postignuto tako što su projektanti antenu glavnog radarskog sustava za motrenje zračnog prostora smjestili na vrh drugog dimnjaka, umjesto da zbog nje na brod postave još jedan jarbol. Domišljato rješenje koje očigledno ima i svoje nedostatke jer ga nije moguće naći na drugim ratnim brodovima. Jedan od nedostataka je i činjenica da se antena nalazi u neposrednom kontaktu s vrućim ispušnim plinovima. Da bi do maksimuma smanjili kontakt antene i ispušnih plinova, projektanti su na razaračima klase Lütjens (i na kasnijim razaračima klase Charles F. Adams) modificirali dimnjake dodajući još dvije ispušne cijevi u svaki dimnjak. Na taj su način pokušali do maksimuma udaljiti ispušne plinove od radarske antene.
Između dimnjak ostavljen je prostor za smještaj lansera protupodmorničkog raketnog sustava ASROC. Krmeni je dio ostavljen za smještaj lansera protuzračnog raketnog sustava i antena pripadajućih radarskih iluminatora.

Topničko oružje
Razarači klase Lütjens, kao što je već spomenuto, dobili su dva topa Mk 42 Mod 10 kalibra 127 mm i dužine cijevi 52 kalibra. Kako su se ti topovi pokazali dovoljno učinkovitima i pouzdanima, postali su standardno topničko naoružanje američkih ratnih brodova izgrađenih tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Top je razvijen na iskustvima stečenim na topovima Mark 12 i Mark 16 kalibra 127 mm. Od njih je preuzeo sva najbolja rješenja, uz dodavanje još nekih. Tako je dobio mogućnost punjenja iz lijevog i desnog spremnika streljiva što je omogućavalo povećanje brzine paljbe, ali i istodobnu uporabu različite vrste granata, ovisno o cilju koji se gađao. U operativnu je uporabu ušao 1954.

Većina Mark 42 dobila je ciljničke sprave (“žablje oči”) u kupoli koje su omogućavale da topnička posada djeluje na ciljeve neovisno o mogućim kvarovima ili oštećenjima na radarskim ciljničkim sustavima. U “oku” na desnoj strani kupole bila je ciljnička sprava za ciljeve u zraku, a u lijevom “oku” ciljnička sprava za ciljeve na površini mora i na kopnu. Kako su borbeni avioni na mlazni pogon postali prebrzi, ciljevi za optičke ciljničke sustave u kupolama u većine topova Mark 42 su uklonjeni tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća.
Iako se smatralo da su topnički sustavi Mark 42 vrlo pouzdani, tijekom uporabe u Vijetnamskom ratu njihova se reputacija pouzdanosti bitno urušila. Problem je bio u presloženom sustavu automatskog punjenja topa koji nije mogao održavati predviđenu brzinu paljbe od čak 40 granata u minuti. Smanjenjem brzine paljbe na 28 granata u minuti riješeni su i problemi čestih zastoja. Naknadne su modernizacije poboljšale sustav punjenja, ali početna projektirana brzina više nikada nije dostignuta, jer nije premašila 34 granate u minuti.
Zanimljivo je da je zapadnonjemačka ratna mornarica za topove na svojim razaračima klase Lütjens odredila maksimalnu brzinu paljbe od samo 20 granata u minuti.
Maksimalni domet topa bio je 23 691 metar protiv ciljeva na moru i kopnu. Ciljeve u zraku mogao je gađati do udaljenosti od 15 728 metara.
Taj topnički sustav nije bio pogodan za ugradnju na manje ratne brodove, jer mu je masa kupole bila 58 586 kilograma. Sa 700 granata, koliko je išlo po kupoli, masa se penjala na 66 193 kilograma. Unatoč toj masi, kupola je bila dosta pokretna, tako da je brzina okretanja bila 40 stupnjeva u minuti. Kupola je imala mogućnost okretanja po +/- 150 stupnjeva. Cijev je mogla zauzeti elevaciju u rasponu od -15 do +85 stupnjeva brzinom od 25 stupnjeva u sekundi. Automatski sustav punjenja omogućavao je punjenje cijevi pri bilo kojem kutu.
Za usmjeravanje topničke paljbe prema ciljevima, razarači klase Lütjens su od početka operativne uporabe rabili ciljnički radarski sustav Lockheed SPG-60 dometa čak 110 kilometara. Njegova je antena postavljena na krov zapovjednog mosta. Unatoč svom velikom dometu taj je radarski sustav s vremenom zastario, ali nije uklonjen. Umjesto toga, na razaračima klase Lütjens na krov zapovjednog mosta, iza antene radara SPG-60, dodano je svojevrsno postolje na koje je ispod zaštitne kupole postavljena antena radarskog sustava Lockheed SPQ-9 dometa 37 kilometara.

Za otkrivanje ciljeva na površini mora razarači klase Lütjens u početku su rabili radar Raytheon/Sylvania SPS-10, koji je kasnije zamijenjen radarom Raytheon SPS-67. U oba slučaja antene su se nalazile na jarbolu. Kvaliteta topničkog sustava Mark 42 Mod 10 i nije bila tako loša, sudeći barem po činjenici da su na razaračima klase Lütjens ostali sve do njihovog “umirovljenja”, iako su gotovo svi ostali zapadnonjemački ratni brodovi rabili topove OTO Melara kalibra 76 mm.

Protuzračni raketni sustav
Primarna zadaća razarača klase Lütjens bila je protuzračna obrana flote, s naglaskom na zaštitu nosača zrakoplova. Zbog toga su ih opremili tada najsuvremenijim protuzračnim raketnim sustavom Tartar, koji je kasnije zamijenjen još učinkovitijim sustavom Standard. Prvih 13 razarača klase Charles F. Adams opremili su dvostrukim lanserom Mk 11, da bi ostatak, pa tako i razarače klase Lütjens, opremili mnogo modernijim jednostrukim lanserom Mk 13.
Protuzračni raketni sustav Tartar razvijen je na osnovama sustava Terrier, koji je u operativnu uporabu ušao 15. lipnja 1956. na krstarici Canberra. Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pojavila se potreba za PZO raketnim sustavom kojim će se moći naoružati i ratni brodovi manji od 5000 tona istisnine, a za koje je Terrier bio prevelik. Tako je na osnovi Terriera godine 1956. nastao Tartar (RIM-24). Tartar nije imao startni motor na kruto gorivo te mu je domet smanjen na 17,7 kilometara, ali je istodobno omogućena njegova ugradnja na manje ratne brodove kao što su razarači i fregate. Taj je domet ostvaren uporabom tada najmodernijeg raketnog motora na kruto gorivo s dvojnim potiskom, koji je raketu mogao potjerati do brzine od 2,8 Maha. Uporaba novog raketnog motora dovela je do pomalo čudne činjenice da su inačice Tartar RIM-24A i RIM-24B od samog početka imale veću anvelopu sposobnosti (izuzimajući maksimalni domet) od originalnog Terriera. Proizvodnja Tartara išla je paralelno s proizvodnjom Teriera. Do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tartar je ugrađen na više od 50 ratnih brodova ratnih mornarica Amerike, Australije, Francuske, Zapadne Njemačke, Italije, Irana, Japana, Nizozemske i Španjolske. Sveukupno je napravljeno više od 6500 raketa sustava Tartar.

Početkom 1960. tadašnja Uprava naoružanja američke ratne mornarice pokrenula je razvoj nove obitelji oružja koja će nastati izmjenama i modifikacijama dotadašnjeg sustava Terrier. Promjene će biti tolike da su odlučili novi PZO raketni sustav označiti novim imenom – Standard.
U samom početku razvijene su dvije inačice. Prva s oznakom Standard MR RIM-66 i druga Standard ER RIM-67. Standard MR (Medium Range – srednji domet) namijenili su kao zamjenu za Tartar, a Standard ER (Extended Range – povećani domet) kao zamjenu za Teerier. Svaka raketa bila je uzajamno zamjenjiva sa svojom prethodnicom te nije zahtijevala izmjene u skladištima, uređaju za rukovanje i lanserima na brodovima ili malobrojnim mornaričkim kopnenim položajima. I postojeći sustav vođenja raketa (radarski iluminatori ciljeva) mogao se rabiti tek s neznatnim promjenama, uglavnom u računalnom programu. Ugovor o serijskoj proizvodnji potpisan je u ožujku 1967. godine. Novi sustav je u operativnu uporabu ušao 1969. a do 1971. već je više od 70 ratnih brodova imalo Standard u naoružanju.
Tako su i razarači klase Lütjens dobili sustav Standard MR. Rakete oznake SM-1MR (Medium Range – srednji domet) obuhvaćaju inačice RIM-66A/B/E. RIM-67A inačica razvijana je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao protubrodski projektil s aktivnim radarskim vođenjem, ali je cijeli projekt otkazan 1975. kada se uvidjelo da će razvoj Harpoona završiti uspješno. Umjesto RIM-67A razvijena je inačica 67B kao zamjena za dalekodometni RIM-2 Terrer. RIM-67B kasnije je dobio oznaku SM-1ER (Extended Range – povećani domet). Do danas su sve rakete ove inačice ili povučene iz uporabe ili modificirane na standard inačice SM-2ER (RIM-67B/C/D). Sve te inačice imaju napredno inercijalno vođenje na srednjem dijelu leta i monoimpulsni prijamnik. Glavna razlika u odnosu na SM-1MR i SM-2MR inačice je uporaba startnog raketnog motora na čvrsto gorivo koji raketama SM-2ER daje veći domet i veću brzinu lansiranja.

Aerodinamični oblik raketa RIM-66 Standard SM-1MR i SM-2MR ostao je nepromijenjen kod rakete Terrier BT-3 – na sredini vrlo vitkog tijela postavljena su četiri krila vrlo velike tetive. Za upravljanje letom služe četiri krilca nepravilnog delta oblika na kraju tijela, koja su poravnana s krilima. Raketa SM-1MR dugačka je 4,48 metara i tijela promjera 343 mm. Razmah krilaca je 914 mm. Masa rakete u trenutku lansiranja je 617 kilograma. Rakete s ovom oznakom najčešće imaju Mk 27 ili Mk 56 raketne motore s dvojnim potiskom (startno/putni motori). Bojna glava može biti stara Mk 51 ili mnogo modernija prefragmentirana Mk 115. Vođenje na srednjem dijelu leta je zapovjedno, dok se u završnoj fazi raketa na cilj navodi uz pomoć svog poluaktivnog radarskog prijamnika. Maksimalni domet raketa SM-1MR je 40 kilometara protiv ciljeva koji lete na srednjim visinama.
Razarači klase Lütjens opremiljeni su jednostrukim lanserom Mk 13 kojeg su smjestili na krmeni dio broda. Najnovija inačica Mk 13 Mod 4 prilagođena je i za lansiranje protubrodskih projektila Harpoon. Spremnik lansera može primiti do 40 raketa i projektila u različitim kombinacijama (obično se nosi 36 raketa Standard i 4 projektila Harpoon).
Za motrenje zračnog prostora i otkrivanje ciljeva, razarači klase Lütjens dobili su radare Hughes AN/SPS-52 i Lockhed AN/SPS-40. Glavni je radar AN/SPS-52 3D čija je antena smještena na vrh dimnjaka. Maksimalni domet promatranja mu je 450 km u daljinu i više od 30 kilometara u visinu. Radar AN/SPS-52 radi u frekventnom rasponu od 2 do 3 GHz.
Kao pomoćni radar rabio se AN/SPS-40 2D radar. Maksimalni domet promatranja mu je 320 kilometara. Radi u frekvencijskom rasponu od 400 do 450 MHz. Tijekom devedesetih godina razvijen je paket za modernizaciju koji mu daje 3D mogućnosti.
Za radarsku iluminaciju ciljeva, potrebnu za navođenje projektila sustava Standard, rabljen je radarski sustav SPG-51, čije su antene smještene na krmenom dijelu broda.
Tijekom programa modernizacije, koji je na razaračima klase Lütjens obavljen u razdoblju od 1982. do 1986., ugrađena su i dva lansera proturaketnog raketnog sustava RAM. Po jedan lanser Mk 49 postavljen je na pramčani dio broda (između topa i zapovjednog mosta) i na krmeni dio (iza lansera Mk 13). Sustav RIM-116A RAM je razvijen zajedničkom suradnjom američko-njemačko-danskih poduzeća. U lanser sustava može se staviti 21 projektil (u nekim inačicama 10 projektila), koji imaju doseg 9 km i brzinu 2 Macha (2450 km/h). Način vođenja mu je pasivno infracrveni.

Protubrodsko oružje
Iz lansera Mk 13 razarači klase Lütjens mogli su lansirati i protubrodske vođene projektile Harpoon. Projektil Harpoon dugačak je 4,64 metra i ima promjer tijela 34 centimetra. U trenutku lansiranja masa mu je 682 kilograma. Projektil je opremljen penetracijskom glavom mase 222 kilograma, koja je dovoljno snažna da ozbiljno ošteti i najveće ratne brodove. Domet od 130 kilometara ostvaren je uporabom turboventilacijskog motora. U spremnik stane 45 kilograma goriva, što je dovoljno za 15 minuta rada motora koji održava konstantnu brzinu od 0,9 Macha. U prvom dijelu leta projektil se navodi prema cilju uz pomoć podataka dobivenih od radara smještenih na brodu ili zrakoplovu. Inercijski sustav navođenja usmjerava projektil prema unaprijed određenoj točki susreta sa ciljem. U završnoj fazi leta aktivira se aktivni radar smješten u vrhu rakete. Radar ima mogućnost mijenjanja frekvencije rada kako bi otežao ometanje, a može raditi u dva moda – pretraživanje površine mora te navođenje na cilj.

Protupodmornički sustavi
Protupodmorničko naoružanje razarača klase Lütjens sastojalo se od protupodmorničkog raketnog sustava ASROC i dva laka trostruka protupodmornička torpedna aparata.
ASROC je i danas u uporabi na najsuvremenijim američkim ratnim brodovima, iako je ostalo vrlo malo sličnosti s početnom inačicom. Ovaj je sustav uspio ujediniti sposobnost djelovanja s broda i brzog dolaska do cilja kroz zrak i vodu. Leteća konstrukcija sastojala se od dvostrukog startnog motora na čvrsto gorivo i padobrana za spuštanje eksplozivnog tereta u vodu na određenoj točki, nakon duge balističke putanje. Za stabilizaciju leta rabila su se četiri repna krilca, dok je upravljanje osigurano sa četiri delta krila smještena malo iza sredine projektila. Eksplozivni teret je najčešće lako vođeni torpedo kalibra 324 mm (najćešće Mk 46). Za ASROC su na razaračima klase Lütjens rabili lanser Mk 16 s osam kutija. Iz tog su se lansera mogle lansirati i rakete Standard, ali ne postoji podatak da se je to ikada dogodilo. Inačica ASROC-a rabljena na razaračima klase Lütjens bila je dugačka 4,6 metara, promjera tijela 320 mm i raspona krila 845 mm. Domet s torpedom Mk 46 bio joj je 9,9 kilometra.

Za protupodmorničku borbu na bliskim udaljenostima rabljena su dva trostruka torpedna aparata Mk 32 promjera 324 mm iz kojih su se lansirali američki torpedi Mk 46. Najnovija inačica tog torpeda nosi oznaku Mk 46 Mod 5. Iako je u operativnu uporabu ušao davne 1984., još uvijek se smatra vrlo modernim lakim torpedom. Namijenjen je lansiranju s brodova i zrakoplova. U prvom slučaju služi za samoobranu, a u drugom kao napadačko oružje. Ima moderan aktivno/pasivni sustav vođenja i bojnu glavu mase 43 kg. Maksimalna mu je brzina 45 čvorova, što je dovoljno da dostigne i najsuvremenije podmornice s nuklearnim pogonom. Jedini mu je nedostatak mali domet od samo 7320 metara, koji se penje na 11 000 metara ako torpedo vozi brzinom od 40 čvorova. Za otkrivanja podmornica razarače klase Lütjens opremili su sonarom Atlas Electronics DSQS-21B, koji su ugradili u trup broda. Riječ je o aktivnom sonaru namijenjenom pretraživanju i napadanju na zaronjene podmornice koji radi na srednjim frekvencijama.

Siniša RADAKOVIĆ