Brigadir Ante Čokolić, načelnik Odjela za razvoj i upravljanje karijerama u Personalnoj upravi Glavnog stožera te u dva mandata predsjednik Upravnog odbora Zaklade vojne solidarnosti, branitelj i dragovoljac u 4. gbr, čukaš i prašinar, nositelj brojnih odlikovanja, diplomirani pravnik, predstavlja ovih dana svoju knjigu

23: ni ovo nije bija “moj dan”: Moj ratni put 16.03.1991. – 10.10.1995. knjiga je brigadira Ante Čokolića izdana 2023. u vlastitoj nakladi. Njom autor obuhvaća ratne godine koje je (pre)živio na najtežim bojišnicama kao, kako kaže, čukaš-prašinar, pripadnik 4. gardijske brigade Pauci. Opisanih “pet najljepših i najtežih godina života” završava 10. listopada 1995., krajem Domovinskog rata, iz kojeg Ante Čokolić izlazi sa 23 godine.

Knjigu koju je napisao u dahu, u svega četiri dana, Ante Čokolić započinje poimence nabrajajući svoje poginule prijatelje, braću po oružju, navodeći crtice o njihovu životu i okolnosti stradavanja. U nastavku isprepliću se emotivne slike života na bojišnici u rasponu od bolnih gubitaka i tuge do duhovitih anegdota koje su, kako kaže autor, bile posebno važne. “Previše je bilo smrti, previše je bilo boli, patnje i da nije bilo tih duhovitih situacija, tko bi se s tim bolom mogao nositi? One su nam, jednostavno, držale glavu iznad površine, one su bile puno više od obične šale”, objašnjava. Lišen potrebe za literarnom fikcijom, Čokolić ispisuje stranice autentičnog memoarskog ratnog dnevnika razotkrivajući neke od najosobnijih, dubokih ratnih trauma te ih istodobno tumači i (samo)zacjeljuje ispovijestima intimne, duboko prisutne vjere. Nit koja se provlači kroz stotinjak stranica knjige, koja povezuje događaje te nudi ključ odgonetke naslova su opisana 23 događaja Čokolićeva bliskog susreta sa smrću – ali ni jedan od njih, srećom, nije bio njegov dan.

Tako mlad, a tako star

Sudjelujući u najtežim situacijama kao vojnik-strijelac, ali i kao medicinski tehničar u pješačkoj satniji, Čokolić je svjedočio ratnoj pogibiji i prvog, i posljednjeg pripadnika 4. gbr. Prisjeća se: “Prva žrtva 4. gbr bio je Nikola Đalto koji je poginuo u Kruševu. Minutu prije nego je poginuo govorio mi je ‘mali, ako neki četnik bude ranjen pomozi mu, ali budi oprezan’. I dok je on to govorio nama iza leđa, u škrapi, čuli smo ranjenog četnika da jauče. Nikola je spustio pušku, krenuo mu pomoći, no čim je došao iznad škrape četnik je iz PM-72 ispalio metak koji ga je pogodio u vrat a izašao na vrhu glave. Mrtav mi je pao pred noge. Posljednja žrtva bio je general Andrija Matijaš Pauk, 9. listopada 1995. Osobno sam ga stavio u crnu vreću i zakopčao je.”

Pišući knjigu 28 godina nakon završetka rata, prisjećajući se, Čokolić skicira autoportret dvadesettrogodišnjeg sebe rečenicom “Tako mlad, a tako star”. Istodobno, govoreći o svom ratnom putu, Čokolić postaje moćan glas koji progovara o ratnom putu desetaka, stotina onih sličnih njemu, braći po oružju, dječacima, junacima Domovinskog rata, čukašima i prašinarima koji govoriti odavno ne mogu… ili ne znaju kako bi. Zbog toga je ova Čokolićeva knjiga vrijedan doprinos bilježenju istine o onim ljudima koji su dali sve, a nisu tražili ništa. O ljudima čija imena trebamo zapamtiti.

---

Koji je bio vaš motiv za pisanje knjige?

Motiv za pisanje je prije svega, i više od svega, istina. Jedino istinu, bezuvjetnu istinu prihvaćam kao oblik borbe protiv bilo kakve nepravde i način za kretanje naprijed. Drugi motiv bila su moja braća po oružju. Promocija knjige u Splitu bila je veličanstvena. Sedamsto ljudi je došlo. Cijelu svoju satniju zamolio sam da ustanu, a onda sam ostalim okupljenima rekao: “Gospodo, često se pitate gdje su heroji Domovinskog rata, tko su ljudi koji su stvorili slobodu – evo, pogledajte ih, ovi ljudi koji su ustali, to su ljudi koji su vam donijeli slobodu. To su istinski heroji Domovinskog rata. To su ljudi koji su dali sve, a nisu tražili ništa.” Motiv za pisanje knjige potreba je da se spasi istina od zaborava jer sve što nije zapisano nestat će sa zadnjim živim svjedokom tog vremena. Verba volant, scripta manent. Konačno, možda su i najveći motiv naša djeca, kojoj želim prenijeti istinu i želim da budu svjesna koliki heroji su njihovi očevi i majke, o čijem ratnom putu često ne znaju ništa. Mnogo sam puta shvatio kako roditelji djeci o svom ratnom putu nisu pričali, djeca ne znaju – i zato sam napisao ovu knjigu.

Kakve su bile reakcije suboraca na knjigu?

Prilazili su mi nakon promocije i govorili: “Ante, vratio si mi dostojanstvo i ponos koje sam imao 1991., hvala ti.” A ja sam tada shvatio da sam uspio napisati knjigu koja vrijedi. Cijelo vrijeme pisanja razmišljao sam kako će oni reagirati, što će oni reći i njihova mi je potvrda bila najvažnija. Kada oni meni sada kažu kako su knjigu pročitali u dahu, kako sam im vratio osjećaj dostojanstva, kad moji čukaši-prašinari to kažu, onda ja znam da sam napravio nešto što vrijedi. Posebno su mi zahvalne obitelji poginulih. S poginulima počinje moja knjiga, oni su prvi, oni su dali najviše, svoje živote. Za svakog poginulog iz moje satnije, njih 23, napisao sam datum rođenja i pogibije, gdje je i kako poginuo i po nekoliko rečenica o njima kao osobama. Svi su oni, do jednog, heroji Domovinskog rata. I onda napišem knjigu, i zbog nje doživim divljenje ljudi kojima se ja divim, koji su moji idoli. Kad sam dobio pohvalu od Željka Banovca, od Ivana Gotovca, koji je napisao predgovor, onda je to najviše što sam mogao poželjeti u životu. To je vrh. To je najveća petica koju sam u životu dobio.

---

O Zakladi vojne solidarnosti

Ideja o Zakladi vojne solidarnosti postojala je puno prije mog dolaska u Zagreb i Glavni stožer 2016. godine. Ne znajući za prethodne inicijative u MORH-u, koje su to pokušavale s nekoliko prethodnih ministara, ja sam 2018. dao ponovnu inicijativu za Zakladu. Ujedinili smo se s kolegama iz Ministarstva obrane, oni su to prezentirali ministru Damiru Krstičeviću, on je prihvatio i tako smo počeli. Pet nas je izabrano u Upravni odbor, ja sam izabran za predsjednika Upravnog odbora i Zaklada je zaživjela u prosincu 2018. Prve tri pomoći iz Zaklade vojne solidarnosti dali smo za Božić te godine. Nakon toga svakoga je mjeseca bilo sve više i više članova, rast je bio stalan. Imali smo donacija, ali glavni izvor financiranja bilo je članstvo. U veljači ove godine imali smo oko 10 000 članova.

Za vrijeme dok sam bio u Zakladi, u četiri godine rada, od kraja 2018. do veljače ove godine pomogli smo 360 obitelji s oko osam milijuna kuna. Ono na što sam posebno ponosan brzina je kojom smo poduzimali i radili. To smatram posebnom vrijednošću Zaklade. Od trenutka kada bi čovjek podnio zahtjev jer mu treba pomoć do trenutka sjedanja novca na njegov račun prošlo bi oko četiri dana. Mi, po proračunu, sigurno nismo bili najbogatija zaklada u državi, ali smo sigurno bili među najučinkovitijim i najbržim.

Za jedan predmet, kad bih dobio zamolbu, odmah sam sazivao sjednicu. Odmah, iste sekunde. Zašto? Pa zato što se radi o imenu i prezimenu, o živom čovjeku. Ako on ima bolesno dijete, njemu treba, njemu gori. Odmah sam sazivao sjednicu, odmah se donosila odluka, ako fali dokumentacija odmah sa sjednice čovjeka se pozivalo da fotografira i pošalje na WhatsApp – i to bi trajalo minutu. Mi smo u Upravnom odboru imali i liječnika koji je mogao odmah pogledati dokumentaciju. Sve je išlo najbrže što se može. Mene ispunjava povratna informacija koja se dobiva od korisnika pomoći Zaklade. Kad zahvaljuje čovjek kojem smo pomogli jer ima bolesno dijete, i ne samo da zahvali nego me i zove nakon desetak dana da bi opet zahvalio, da bi pitao možemo li se upoznati, te reakcije ljudi bile su fantastične. Njihova mi je reakcija naplata za sav taj rad i trud koji sam uložio. Zapravo, taj rad nije bio teret, nego sam bio presretan što mogu uopće raditi taj posao. Mene je to ispunjavalo. Nikakav mi problem nije bilo ostati izvan radnog vremena. Sada, u novim životnim okolnostima, kada se borim s bolešću, zove me čovjek kojem smo pomogli kroz Zakladu, ja ga osobno ne poznam, i zove samo da mi kaže: “Brigadiru, žena, ja i moje troje male dice svaku veče se pomolimo za vas” – i ja stvarno mislim da nema veće nagrade od toga. Ja mislim da je to najviše što čovjek može doživjeti.

---

Sponzori su moje knjige deset obitelji poginulih branitelja i cijela moja satnija. Baš svi do jednoga. Ukupno 170 fizičkih osoba. To pokazuje snagu ove knjige i zapisane istine: eto, svi stoje iza nje, ona je mišljenje svih tih ljudi.

---

Mi smo aktivni sudionici događaja, svjedoci vremena, mi smo ti koji su uzeli puške u ruke i koji smo stvorili hrvatsku državu – i mi smo ti koji o tome trebamo, moramo govoriti i pisati. Ovo je knjiga moje satnije, moje braće po oružju s kojima sam neposredno bio u akcijama, na terenu, po čukama. Volio bih kada bi moja knjiga bila poticaj svima da na ovakav način napišu knjige zadržavajući se na razini satnije i, evo – pozivam ljude da napišu svoje knjige, da popišu ljude koji su s njima ratovali, s kojima su dijelili konzervu, dijelili dobro i zlo. Pozivam ljude da pišu kako heroji ne bi bili zaboravljeni.

---

Rođen 1972. u Trilju kao peto od šestero djece, Ante Čokolić po završetku srednje medicinske škole u Splitu uključuje se u obranu domovine i 4. gbr već u srpnju 1991. godine. Do listopada 1995. bio je vojnik-strijelac, medicinski tehničar u pješačkoj satniji i zapovjednik voda, a poslije rata voditelj Personalne službe 4. gardijske brigade. Od 2016. živi u Zagrebu, načelnik je Odjela za razvoj i upravljanje karijerama u Personalnoj upravi Glavnog stožera, a od 2018. do veljače 2023. predsjednik je Upravnog odbora Zaklade vojne solidarnosti. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, medaljama “Ljeto ‘95” i “Oluja” te Medaljom za iznimne pothvate.

---

Tekst i foto: Lada Puljizević