Olimpijske igre (IV. dio): Povratak Igara

Prvi svjetski rat, koji je trajao od 1914. do 1918., prvi je put u tad mladoj modernoj olimpijskoj povijesti prekinuo četverogodišnji niz održavanja Igara. Nasreću, okončanjem ratnih zbivanja u svijetu olimpijski se pokret nastavlja

 

Ilustrativna fotografija olimpijskih krugova, jednog od simbola Igara Foto: pexels.com Frans Van Heerden

Šeste po redu Igre, planirane za 1916. u Berlinu, spriječio je rat, pa su slijedile prve poslijeratne, 1920. godine. Smatra ih se VII. Olimpijskim igrama, unatoč tomu što VI. nisu održane. Domaćin im je bio belgijski grad Antwerpen (franc. Anvers). Za domaćinstvo su se natjecali još Amsterdam i Lyon, ali odlučili su povući kandidature. Vremena za organizaciju Igara nije bilo puno. Belgija je u ratu pretrpjela velike gubitke, ali to je nije spriječilo da izgradi novi stadion, kapaciteta 30 tisuća gledatelja, koji je trebao biti dovoljan za one koji su željeli vidjeti najbolje sportaše tog vremena.

Paavo Nurmi, poznat kao Leteći Finac, jedan je od najvećih dugoprugaša u povijesti Foto: Wikimedia Commons

U Antwerpenu je prvi put izgovorena olimpijska prisega. Radi se o tekstu koji na otvaranju Igara čita jedan sportaš, kojeg za to izabere domaćin. Čast da bude prvi pripala je belgijskom mačevaocu, plivaču i vaterpolistu Victoru Boinu. Natjecao se na Igrama 1908., 1912. i 1920. te osvajao medalje u različitim sportovima. Antwerpen ostaje upamćen i po tome što je prvi put na Igrama zalepršala olimpijska zastava s pet isprepletenih krugova koji simboliziraju kontinente i sve zemlje svijeta. Na Igre se prijavilo čak 2622 sportaša iz 29 zemalja, a natjecali su se u 22 sporta podijeljena u 156 disciplina. Nakon Londona ponovno su uvršteni i zimski sportovi – umjetničko klizanje i hokej na ledu. Igre su zbog njih dugo trajale: od 20. travnja do 12. rujna. Ni nedaće nedavnog ratnog vihora nisu spriječile sportaše da pokažu svoje umijeće i upišu se među besmrtnike.

Izraz Leteći Finci možemo predstaviti likom jednog od najboljih trkača svih vremena: Paave Nurmija. Nakon uspjeha sunarodnjaka Hannesa Kolehmaninena, koji je bio pionir Letećih Finaca, Nurmi je zapravo bio njegova poboljšana i uspješnija verzija. Imao je sve što je potrebno vrhunskom sportašu i jednom od najistaknutijih olimpijaca. Paavo Nurmi rođen je 1897. u Turkuu u brojnoj obitelji siromašnog stolara. Za život je zarađivao obavljajući različite uredske poslove. Sa 13 godina ostaje bez oca, a obitelj nakon toga živi u jednoj sobi jer je, kako bi nešto zaradila, prisiljena iznajmljivati vlastitu kuhinju. Kao mladić s prijateljima je svakog dana trčao šest kilometara kako bi otišao plivati, a potom je to radio i pri povratku. Na Igrama je prvi put sudjelovao 1920. Osvojio je tri zlata: na 10 000 m, u individualnom i timskom krosu, te srebro na 5000 m. Njegove su najuspješnije Igre bile pariške 1924., kad je osvojio pet zlata. Zlato i dva srebra osvojio je 1928. u Amsterdamu. Bio je i višestruki svjetski rekorder, a nastupio bi i na Igrama u Los Angelesu 1932. da godinu prije toga nije proglašen profesionalcem.

Američki plivač Johnny Weissmuller utjelovio je na filmu lik Tarzana Foto: Wikimedia Commons

Uz Nurmija, povijest na Igrama u Belgiji pisali su još neki sportaši. Hannes Kolehmainen osvojio je zlato u maratonu. Britanski atletičar Alfred Hill željezničar je koji je trijumfirao u utrkama na 800 i 1500 m. Nisu samo muškarci bili uspješni u Antwerpenu. Francuska tenisačica Suzanne Lenglen osvojila je zlato, izgubivši pritom samo četiri gema. Uspješni su bili i plivači, među kojima treba istaknuti Dukea Kahanamokua koji je nastupao pod američkom zastavom. Rođen je na Havajima, u kraljevskoj palači, a nevjerojatnu brzinu u slobodnom stilu postizao je specifičnim radom nogu. Igre u Antwerpenu pokazale su se uspješnim i dokazale kako je rat, unatoč brojnim žrtvama, stvar prošlosti, te da se olimpijska priča nastavlja u Parizu.

Pariz 1924.

Harold Abrahams i Eric Liddell – britanski atletičari koji su inspirirali autora Oscarom nagrađenog filma Vatrene kočije Foto: Wikimedia Commons

Francuska metropola prvi je grad koji je drugi put dobio domaćinstvo. U igri je bila i Barcelona, Rim, Los Angeles, Prag i Amsterdam, ali odluka je pala na Pariz. Igre su trajale 22 dana, a 3089 sportaša, među kojima samo 135 žena, iz 44 zemlje natjecalo se u 17 sportova. Te se godine slavila 30. obljetnica pokretanja modernih Igara, a barun Pierre de Coubertin objavio je kako se uskoro povlači s mjesta predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora. Iduće ga je godine na toj dužnosti naslijedio belgijski aristokrat Henri de Baillet-Latour.

Harold Abrahams i Eric Liddell – britanski atletičari koji su inspirirali autora Oscarom nagrađenog filma Vatrene kočije Foto: Wikimedia Commons

Pažnju su u Parizu privukle plivačke staze, koje su prvi put odvojene. Britanski trkači Eric Liddell i Harold Abrahams nizali su uspjehe na kratkim udaljenostima i to u jakoj konkurenciji. Abrahams je na Igrama postavio britanski rekord u skoku u dalj, ali odbio je natjecati se u toj disciplini i odlučio se za utrke. Pobijedio je na 100 metara i u štafeti, a ozljeda koju je dobio iduće godine prisilila ga je na završetak karijere. William DeHart Hubbard prvi je Afroamerikanac koji je osvojio olimpijsko zlato. Na Igrama je briljirao Paavo Nurmi, postavivši neke nove rekorde, te povukao sa sobom još jednog Letećeg Finca: Villea Ritolu, koji je u Parizu osvojio četiri zlata i dva srebra. Finci su tako dominirali na srednjim i dugim prugama, dok su Britanci bili uspješni u sprinterskim. Liddell i Abrahams bili su usto jedna od glavnih inspiracija za Oscarom nagrađen film Vatrene kočije.

Među najpoznatijim je imenima Igara američki plivač Johnny Weissmuller. Osim po sportskim uspjesima, poznat je kao glumac koji je utjelovio lik Tarzana. Plivao je slobodnim stilom, a brz rad ruku i nogu te iznimna tehnika omogućili su da bude bolji od suparnika. U Parizu je postao prvi plivač koji je 100 metara preplivao za manje od minute, a postavio je i druge rekorde. Osvojio je pet zlata na dvjema Igrama, te broncu u vaterpolu. Pariške su se Igre pokazale uspješnim. Njihov je najdugovječniji natjecatelj bio Hrvat Ivo Pavelić, olimpijski plivač koji je umro 2011. u New Yorku u 103. godini života. Godina 1924. važna je zato što su tad održane i prve Zimske olimpijske igre, a njihov je domaćin bio francuski Chamonix.

Finac Paavo Nurmi (drugi zdesna) na startu utrke Foto: Wikimedia Commons

Amsterdam 1928.

Amsterdam je dugo pokušavao biti domaćin Igara, a 1928. u tome je i uspio. Na njima je prvi put zapaljen olimpijski plamen, a određen je i red po kojem se zemlje svrstavaju na otvaranju. Red je abecedni, a iznimka je Grčka, koja izlazi prva. Time joj se odaje počast kao domovini Igara, a zadnja izlazi zemlja domaćin. U Amsterdamu je sudjelovalo nešto manje natjecatelja nego u Parizu, 2883 iz 46 zemalja, ali u odnosu na Pariz udvostručen je broj žena. Uz ime tadašnjeg predsjednika MOO-a Henrija de Baillet-Latoura vežu se neke kontroverzije, npr. pokušaj zabrane natjecanja ženama, ali i Židovima. Na čelu MOO-a zadržao se 17 godina, sve do smrti 1942. 

Plivač Duke Kahanamoku rođen je u kraljevskoj palači na Havajima Foto: Wikimedia Commons

U Amsterdamu su se u povijest upisali Paavo Nurmi, Johnny Weissmuller, Ville Ritola i drugi sportaši. Kanadski atletičar Percy Williams slavio je na 100 i 200 m. Urugvaj je pobjedom nad Argentinom u nogometu obranio zlato iz Pariza, a za dvije godine postao je prvi svjetski prvak u tom sportu. Norveški princ Olav, budući kralj Olav V., postao je olimpijski pobjednik u jedrenju. Japanac Mikio Oida pobijedio je u troskoku i prvi je osvajač olimpijskog zlata za svoju zemlju. Pat O’Callaghan osvojio je naslov u bacanju kladiva za neovisnu Irsku. Zanimljivost je iz Amsterdama to što je američka tvrtka Coca-Cola postala prvi službeni pokrovitelj Igara. Igre su trajale 15 dana i bile su uspješne, što je značilo i novo izdanje za četiri godine.

TEKST: Ivan Šurbek