Brigadir Alan SRPAK, zapovjednik Inženjerijske pukovnije Hrvatske kopnene vojske: “Mladi vole doći u inženjeriju, što znači i da su čuli što i kako ona radi. U postrojbi nas je ostalo još nekoliko starijih i iskusnijih, na nama je da im prenesemo ono što znamo i budućnost je inženjerije sigurna”

Brigadir Srpak inženjerac je “do srži”, u Hrvatsku vojsku rođeni je Čakovčanin ušao u rujnu 1991. kao zapovjednik Pionirske satnije 34. inženjerijske bojne i u toj bojni proveo je cijeli Domovinski rat. Početkom 2000-ih postaje pripadnik 38. inženjerijske brigade, a nakon deset godina u Taktičkom simulacijskom središtu i s iskustvom zapovjednih dužnosti u svim prethodnim postrojbama vraća se svojoj izvornoj struci, na čelo krovne inženjerijske postrojbe Hrvatske vojske. Razgovor smo vodili u “domu inženjerije”, vojarni “110. brigade HV” u Karlovcu.

Nedavno ste postali prvi pripadnik kojem je dodijeljena Srebrna medalja Hrvatske vojske, za iznadprosječan doprinos razvoju roda, službe ili struke i uspješno obnašanje zapovjednih dužnosti. Kako ste reagirali na to priznanje?

Moram priznati da sam bio ugodno iznenađen, jer nisam ni znao da su me nadređeni predložili. Mislim da je to priznanje za rad u inženjeriji, ne samo u vojsci, nego i u ispomoći civilnim strukturama. Na kojoj god sam se dužnosti nalazio, uvijek sam se prije svega osjećao kao inženjerac.

Značaj inženjerije pokazao se i u Domovinskom ratu?

Iza svih pobjedničkih operacija HV-a stajala je kvalitetna inženjerija, sastavljena od samozatajnih vojnika, stručnjaka koji rade svoj posao, ali i vole pomagati drugima, a to vrijedi i danas. Nažalost, o tadašnjim postrojbama danas se malo zna i govori, najviše zbog njihovih spajanja tijekom raznih preustroja. Međutim, mi u Pukovniji na razne načine nastojimo sačuvati njihovu tradiciju. Primjerice, naši inženjerijski čamci M6 s dvostrukim dnom hrvatske proizvodnje nose imena i oznake ratnih postrojbi: čamac broj 31 zove se Stubička Slatina po 31. inženjerijskoj bojni iz tog mjesta, čamac 32 zove se Našice po tamošnjoj 32. inženjerijsko-pontonirskoj bojni itd.

Vaša postrojba obuhvaća više različitih inženjerijskih specijalnosti, to znači i svestranost?

Da, svestranost se već na prvi pogled može vidjeti prema našem ustroju na satnijskom modelu, što znači da su satnije kao operativne postrojbe izravno podređene Zapovjedništvu. Tu su Pionirska satnija osposobljena i za vojno i za humanitarno razminiranje, Inženjerijska satnija borbene i Inženjerijska satnija opće potpore, Pontonirsko-mostna satnija koja obavlja i amfibijske operacije, Satnija riječnih brodova i Zapovjedna satnija. Tu je i pričuvna inženjerijska bojna. Osim što pružamo inženjerijsku potporu postrojbama i zapovjedništvima HV-a, nositelj smo obuke u rodu borbene potpore inženjerije, provodimo inženjerijsko-infrastrukturne radove i razminiranje, pripremamo deklarirane snage za misije i operacije NATO-a i EU-a te pružamo potporu civilnim institucijama.

Kakav je doprinos Pukovnije međunarodnim misijama i operacijama HV-a?

Uz sudjelovanje u nizu međunarodnih obučnih aktivnosti, vježbama i tečajevima u Hrvatskoj i inozemstvu te pojedinačnih pozicija u Afganistanu, najzapaženiji smo bili u misiji UNIFIL u Libanonu. Podsjetit ću da smo 2018. i 2019. uputili osoblje u dvama kontingentima i šestomjesečnim rotacijama. Pripadnici Pukovnije činili su većinu, no bilo je i kolega iz dviju inženjerijskih bojni iz naših gardijskih brigada. Kakvima su se svi zajedno ondje pokazali dovoljno govori činjenica da nas je na svečanom dočeku 1. kontingenta u studenom 2018. u Karlovcu posjetio zapovjednik Alpske brigade “Julia” Talijanske kopnene vojske brigadni general Paolo Fabbrio. Pripadnici njegove postrojbe radili su s našima u Libanonu i general je izrazio zadovoljstvo tom suradnjom. Sad su aktualne pripreme za NATO-ov Readiness Initiative (NRI). Inženjerijska satnija borbene potpore (ISBP) sastavljena od naših pripadnika uspješno je prošla ocjenjivanje u rujnu, u sklopu vježbe Spremnost, što znači da je spremna za eventualno upućivanje u operaciju.

Bili smo na ocjenjivanju, sastav Inženjerijske satnije borbene potpore također se čini raznovrsnim?

Točno, specifična je po tome što ima tri potpuno različita voda: jedan je Inženjerijski, drugi je Pionirski, a treći je Mostni. Zanimljivo, kako u Inženjerijskom vodu imamo i tenk za izvlačenje i tenk nosač mosta, to znači da su u Pukovniji odnedavno i vojnici oklopne specijalnosti. 

Čini se da Hrvatska rado deklarira inženjerce i inženjerijske postrojbe za NATO i EU?

Već sam dugo inženjerac i znam da sve vojne postrojbe znaju što za njih znače inženjerci, od potpore operacijama sve do potpore svakodnevnom životu i radu. Deklariranje inženjerije zapravo je dosta hrabro, znači da postoji svijest da dobro obavljamo posao koji je vrlo koristan i odgovoran, a često i opasan, primjerice uklanjanje eksplozivnih naprava.

Koliko međunarodno okruženje znači za inženjerce?

Vratit ću se na Libanon: neki su ondje bili prvi put u misiji, svi su stekli nova iskustva, pa i obogatili znanja i sposobnosti. I mi smo kao postrojba dobili dragocjene naučene lekcije koje smo implementirali i danas koristimo, posebno u obuci.

Vaša se postrojba osobito ističe u pomoći civilnim institucijama, to smo vidjeli u više navrata…

Samo tijekom ove godine pomogli smo gradu Slunju u sanaciji nerazvrstanih cesta, izgradili smo mosne konstrukcije na području Pokupskog i Karlovca, izveli inženjerijske radove za potrebe Opće bolnice “Švarča” Karlovac, pružali potporu Vatrogasnoj zajednici Primorsko-goranske županije, lučkim upravama u Osijeku i Puli… Tijekom godina, bili smo i na poprištima velikih prirodnih katastrofa, npr. kod poplava u istočnoj Slavoniji 2014., kad smo našim čamcima i amfibijskim vozilima pomagali u prijevozu ljudstva, stoke i materijalnih dobara, gradili smo i ojačavali nasipe što i inače često radimo na karlovačkom području. Mi takve radove jednostavno možemo izvršiti najbolje i najlakše. Kad je nedavno Zagreb pogodio potres, stigli smo među prvima i pomagali u raščišćavanju ruševina te otklanjanju opasnih dijelova oštećenih objekata. Sudjelovali smo i u otklanjanju ruševnog tornja zagrebačke katedrale, bila je to operacija naših pionira koji su sve savršeno proračunali, uporabili minimalnu količinu eksploziva i sve je prošlo bez opasnosti i dodatnih oštećenja. Uključeni smo i u aktivnosti koje HV provodi zbog pandemije koronavirusa, npr. u postavljanje šatora ispred bolnice u Dubravi.

Kako se postrojba osjeća kad je toliko često na naslovnicama i televiziji?

Pa, inženjerci su inače samozatajni, ne vole se puno eksponirati jer za to nemaju vremena. No, zadovoljan sam promocijom Pukovnije i inženjerijskih postrojbi, to je vrlo važno jer imamo puno mladih ljudi kojima je to dobra motivacija.

Puno mladih ljudi znači dobru situaciju s kadrovima?

Prvo želim reći da su dobri rezultati u realizaciji zadaća zasluga ponajprije vojnika i njihovih zapovjednika i da se to uvijek nastoji pravilno valorizirati kroz sustav poticajnih mjera i napredovanja u službi. Da, mladi vole doći u inženjeriju, što znači i da su čuli što i kako ona radi. U postrojbi nas je ostalo još nekoliko starijih i iskusnijih, na nama je da im prenesemo ono što znamo i budućnost je inženjerije sigurna. U slučaju inženjerije civilna ili kadetska izobrazba i znanja uvijek su dobra baza za daljnje usavršavanje, no svi oni prolaze izobrazbu i školovanje u Pukovniji, HV-u, pa i u inozemstvu. Ukratko, zadovoljan sam profilom djelatnika i popunjenošću postrojbe, nemamo problema niti s jednim niti s drugim.

Popunjenost vrijedi i za pionire koji se bave iznimno opasnim poslom?

Naša postrojba već niz godina kontinuirano provodi razminiranje vojnih objekata u Hrvatskoj. Bit ću precizan: riječ je o 417 831 četvornih metara razminiranog područja u kojem je pronađeno i uništeno 1053 komada raznih minsko-eksplozivnih sredstava i neeksplodiranih ubojnih sredstava, od toga 96 protupješačkih mina. Pionirska satnija potpuno je popunjena, oni dobivaju poseban dodatak na plaću i svoje zadaće izvršavaju kvalitetno i bez pogovora.

Kakva je situacija s tehničkim sredstvima u postrojbi, još u vrijeme poplava u Gunji najavljivana je nabava novih amfibijskih prevožnjaka?

Nabava nove vojne opreme realizira se u skladu s planovima, do sada smo uglavnom bili fokusirani na sredstva za inženjerijske radove kao što su građevinski i inženjerijski strojevi, kao i opremu za pionirske zadaće. Dobili smo i već spomenute čamce s dvostrukim dnom, no kod ostalih amfibijskih i pontonirskih sredstava stanje je nešto lošije. Dakle, sredstva poput amfibijskih prevožnjaka PTS-M i pontonskog mosta stara su, no još su uvijek funkcionalna uz redovito održavanje, ali sve je veći problem naći pričuvne dijelove. Kao postrojba, izradili smo i predali sve potrebne taktičke studije koje preciziraju kakva su nam sredstva potrebna i čekamo svoj red, nadam se da će to biti za godinu-dvije. Siguran sam da ćemo, nakon što ih primimo, s njima moći raditi vrlo brzo.

Postrojba djeluje na više lokacija na karlovačkom području, kakva je situacija s infrastrukturom?

Kao inženjerci, većinu projektiranja i rada na infrastrukturi možemo obaviti sami, imamo i pamet i znanje, pitanje je jedino financijskih sredstava za nabavu materijala i nešto malo vanjskih usluga. Što se tiče poligona “33. inženjerijske brigade HV-a” na Cerovcu i “Kupa” u Karlovcu, oni trebaju određenu obnovu infrastrukture, no mi dosta toga obnavljamo i sami u sklopu redovne obuke i vježbi. Vojarna u Skakavcu u kojoj je bila smještena nekadašnja Pionirska bojna prenamijenjena je u skladišni prostor. Vojarna “110. brigade HV” u Kamenskom u kojoj sad razgovaramo tipična je inženjerijska vojarna, idealna za nas i po položaju i po strukturi. Kao zapovjedniku, jedan od prioriteta mi je poboljšanje uvjeta života i rada pripadnika Pukovnije. Evo, u vojarni se može vidjeti da inženjerci ponekad naprave nešto i za sebe, naravno, ne na štetu potreba drugih postrojbi i zadaća koje dobivamo. Imamo samo jedan objekt za smještaj djelatnika, koji stalno borave u vojarni, no on nije adekvatan, u njemu su dosad bile i radne, skladišne te učioničke prostorije. Želimo to promijeniti pa smo izgradili montažni objekt za radni prostor zapovjednika satnija, zatim prostor za boravak dočasnika i vojnika koji smo nazvali Klub “Opkopar”, teretanu… Gradimo i oružarnicu, učionice, knjižnicu s inženjerijskom literaturom te priručna skladišta. Objekt za smještaj služit će samo za smještaj: dobit će bolje spavaonice, dnevni boravak, čajnu kuhinju, praonicu rublja… Pripremili smo i podlogu za asfaltiranje dijela ceste u vojarni, osvijetlili neke ceste, a radimo i na izradi prališta te nadstrešnica za smještaj vojne opreme. Velika mi je želja i da u Kamenskom napravimo sportsku dvoranu te akumulatorsku stanicu. Ne znam hoće li sve to biti završeno za mojeg mandata kao zapovjednika, ali sigurno ćemo početi!

Domagoj VLAHOVIĆ

Foto: Mladen ČOBANOVIĆ