Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020., Ministarstvo hrvatskih branitelja zbog iznimne je kvalitete pohvalilo pet pristiglih radova

•••

Znao je Miho da su i drugi u selu imali braću i sestre, ali opet nitko nije bio kao njegov brat Ivo. Miho, tek 16-godišnjak, bio je mladić pomalo nesiguran i slabašne građe. Unatoč surovim prilikama 80-ih godina u Dubrovačkom primorju, to i nije bilo tako strašno jer je on iza leđa imao Iva, sto kilograma teškog i još dva puta toliko visokog brata, kršnog i vrijednog Primorca kojeg su svi u selu znali i poštovali. Bio je devet godina stariji od Miha pa je on na njega gledao kao na zaštitnika, najboljeg prijatelja, uzora.

Ali i tvrdoglav je bio taj njegov Ivo. Svi su išli iz sela zaraditi novce i osigurati bolju budućnost, ali ne i on. “Ja nikad odavde otići neću,” stalno je ponavljao pa bi zadovoljno zasukao rukave i motikom obrađivao komad svoje zemlje. Nije tu bila riječ o inatu ili zadrtom ponosu. Naprotiv, bila je to ljubav prema svome zavičaju. Često je njegov pogled znao zalutati negdje na granici između stvarnosti i sanjarenja promatrajući krš i nebo iznad Primorja. Miho, kad bi se kasnije u magli vremena prisjećao svoga brata, vidio bi Iva naslonjenog na maslinu, pripaljene cigarete, kako gleda lozu i polja ispred sebe sa širokim osmijehom. Udahnuo bi punim plućima i govorio o svojoj Hrvatskoj: “Pogledaj, mali, ovaj raj na zemlji,” znao mu je pričati zaneseno Ivo, pun nekog pjesničkog zanosa zbog čega su ga, između ostalog, i sve djevojke voljele.

A onda je jedna jesen sve promijenila. Došao je dan kada su muškarci iz sela dobili poziv koji se ne odbija. Zvala ih je Hrvatska u pomoć. Dan kada je Ivo, kao hrvatski branitelj, napustio svoje selo, dan je kada je Miho odrastao. To je dan kada je Ivo za njega, od zaštitnika i uzora, postao simbolom jedne ljubavi, jednog rata. Simbolom jedne domovine dovoljno male da poznaš svaki kamen, svaku šumu i rijeku na njoj, a opet dovoljno velike da je se nikad ne zasitiš.

U selu se već danima šuškalo i šaputalo. Svi su šutjeli, ali i slutili što se sprema. Primijetio je Miho kako majka zamišljeno radi, neumorno izmišlja poslove po kući da ne bi ostala sama sa svojim mislima. Otac se primirio i satima bi znao gledati kroz prozor u neke daljine. U očima i pokretima očitovala se jedna zabrinutost, sjeta, ali i odlučnost. Malo su ti pošteni seljaci međusobno govorili, ali sve se moglo iščitati iz pogleda i teških, od zemlje ispucalih, ruku. Duga, napeta tišina Miha je sve više brinula. Zla slutnja i strah pred nepoznatim uvukli su se tih dana seljanima u kosti. Osim Ivu. Promatrao bi Miho potajno brata i čudio se novom žaru kojim je zračilo njegovo lice. Gorljivo bi počeo pričati o običajima primorskim i junacima narodnim junačkoga srca. “Ne damo mi da nam oduzmu boje i mirise procvjetalih grana ružmarina. Neće nitko dirati u ritam našeg mora i zvukove gajdi i gusli nakon umornog rada u predvečerje.” Tako bi on govorio sve oštrije, odlučnije, ljuće. I ostalo je urezano Mihu u sjećanju kako je dan prije odlaska Ivo dugo u noć ostao budan i čitao. Pročitao je Miho šaputane stihove s bratovih usana:

“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

i brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I… gutam svoju bol!…”

Svanulo je to jutro; nebo se namrštilo, more uzburkalo. Zvijeri su, gladne i puštene s lanca, počele bjesomučno napadati. Trebalo se obraniti. “Ćaća, idem. Vrijeme je.” Spokojnog lica i čvrstog pogleda stisnuo je Ivo svoju pušku. Uz hrabro srce i čvrstu vjeru, to je bilo sve što je nosio u rat. U staroj, kamenoj kući nastao je muk. Zašutjela je majka, spustila umorne ruke uz tijelo, ali glavu podigla i čelo uzdignula do nebeskih visina. Mihu se na trenutak učinila kao skamenjena, samo je jedna krupna suza sporo klizila niz lice. Slučajnog bi prolaznika lako uvjerila u svoj mir, ali odavala ju je grčevito stisnuta krunica u ruci koja se tresla. Otac se nije bunio. Ispustio je samo jedan bolni uzdah promatrajući svog prvorođenca i znajući da će ga za koji trenutak napustiti odlazeći u paklene daljine. Posebne su niti, one čvrste, od javnosti skrivene, ali do groba sigurne vezale njih dvojicu. Pa kako i neće kad je Ivo njegova slika i prilika. Kako se oprostiti od sina i gledati kako korak po korak odlazi preko kućnog praga. Istog onog praga na kojem je, prije 25 godina, prvi put Ivo prohodao kao jednogodišnjak u pratnji svog ponosnog oca. I sada će ga, kao onda, on ispratiti, ali neće moći s njim dalje. Pridružio bi se i otac Ivu da mu čuva leđa, kao što je to radio svaki dan njegova života, da mu pluća nije zahvatila ona neman. Nijemo je tako stajao otac gledajući svog Iveka ponosno, ali tužno. Pretužno. Prvi put je Miho u svojih 16 godina vidio tu ljudinu, svog krutog, šutljivog, ali strogog i pravednog oca kako se slomio. “Ćaća, moram joj pomoći i ja neću stajati mirno. Ti mi moju kućicu čuvaj i zasviraj gusle kad najjače zaboli. Opet ćemo mi, ćaća, kolo zaigrati kad nam Hrvatska bude slobodna!” prigušeno i s knedlom u grlu rekao je Ivo, a otac je zajecao nekim, do tada Mihu nepoznatim, krikom iskopanog iz najdubljeg čuvstva boli jednog oca prema svom sinu prvorođencu. Snažno se zagrle otac i sin, jecajući i stišćući jedan drugog kao da se nikad ne žele ispustiti iz naručja. Ali jesu. Razdvojili su se jedan od drugog jer vrijeme je da Ivo napusti rodno gnijezdo da obrani napadnutu Hrvatsku.

Do Ivovog posljednjeg odlaska preko kućnog praga dijelio ih je još samo oproštaj s njegovim malim bratom Mihom. Vidio je Ivo kako se Mihu sjaje oči, nešto od napunjenih suza, a nešto od ponosa kojim ga je često znao gledati. Svjestan je on da ga je Miho i ponešto idealizirao u svojim očima pa se sagnuo, obuhvatio rukama njegova mršava ramena i zagledao mu se u male, prestrašene oči. “Morat ćeš nešto obećati svom bratu… Ako se više ne budem vratio,” zastao je i progutao veliku knedlu, a Miho se na te riječi trznuo i ukočio. “Obećaj mi da ćeš u životu biti onakav kakav sam ja u tvojim očima!” Sabrao se Miho, zauzeo stav najponosnijeg mlađeg brata na svijetu, čvrsto stisnuo svog životnog uzora, vjernog zaštitnika, svog najboljeg starijeg brata Iva. “Obećajem!” šapnuo je Miho, iako nije skroz razumio te riječi, a još je manje slutio da će mu upravo one postati životnim ciljem i vodiljom.

Sjeća se Miho kako je Ivo zakoračio preko kućnog praga s puškom na leđima. Otvorivši vrata, škrto, jesenje sunce zabljesnulo je Mihu ravno u oči i nejasan mu je bio lik brata Iva. Zbog zraka koje su mu smetale nije sasvim siguran, ali mogao bi se kladiti da se Ivo smijao. Ostavio je iza sebe oca slomljenog na stolici, majku sa Zdravomarijom na usnama i mlađeg brata koji je od tog trenutka shvatio što je rat. U svečanoj tišini, puna nekog tužnog ponosa, ispratila je obitelj Iva pogledom. Promatrali su kako jesenji vjetar raznosi dim njegove cigarete i raspršuje im posljednju uspomenu na njihovog sina prvorođenca i starijeg brata – Iva.

U rano jesenje poslijepodne, na pragu jedne stare kamene kućice, zakoračio je nesigurno jednogodišnjak, praveći svoje prve korake. Iza leđa ga je pratio i čuvao njegov otac Miho. “Ma, pogledaj ti našeg Iva!” rekao je raznježeno i veselo Miho udovici, svojoj majci.

Kasnije u predvečerje, došuljao se Miho, čovjek u zrelim godinama, u jednu usamljenu sobicu na katu i posegnuo za knjigom na stolu. Zavalio se u krevet pomalo nesigurno i otvorio prve stranice prašnjave knjige. Promatrajući taj prizor, staroj udovici na trenutak se učinilo kao da vidi svog Iva kako, nakon dugog rada u polju i u dimu cigarete, zaneseno čita, a s usana se moglo čuti:

“Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom:

O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!”

Kristina Vlašić, učenica 3. razreda Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića Dubrovnik