Nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu 1995. godine, oružane snage Republike Hrvatske (OSRH) postupno su počele svoju demobilizaciju i reforme, koje su od početka bile usmjerene na smanjenje ustroja i stvarnog brojnog stanja svojeg sastava, kao i na što racionalnije mirnodopsko funkcioniranje, modernizaciju i približavanje NATO-u

Raspravljajući o pričuvi, treba se prisjetiti kako su OSRH nastale: od dragovoljaca od kojih je velika većina odslužila vojni rok u bivšoj JNA, a neki su imali i dodatnu vojnu izobrazbu (npr. ŠRO – “Škola rezervnih oficira”); od pričuvnih policajaca; od pripadnika tadašnje JNA; od hrvatskih emigranata, od kojih su neki imali iskustvo u stranim oružanim snagama, i drugih.
Sa stabilizacijom stanja nakon završetka rata odljev ljudi iz OSRH se nastavio, a slijedilo je nekoliko važnih valova reformi. Ne samo da su ljudi težili povratku na svoja prijašnja radna mjesta, već su i OSRH pooštrile svoje kriterije, nastojeći zadržati što kvalitetniji kadar te pozitivnim mjerama potičući “višak ljudi” na izlazak iz vojnog sustava kako bi se rasteretio svake godine sve manji proračun za obranu. Osim toga, postajao je sve vidljiviji trend drugih tranzicijskih zemalja, ali i NATO članica, staviti naglasak u razvoju OS-a na mobilnost, na višefunkcionalnost i fleksibilnost u uporabi OS-a, a ne na masovnost sastava i tešku tehniku. Ekonomska prezahtjevnost i koncepcijska neprikladnost, tj. neprimjenjivost stare hladnoratovske koncepcije postala je očita. Nove sigurnosne prijetnje i nova međunarodna konstelacija tražile su dublje promjene u načinu koncipiranja oružanih snaga.
Što je 1995. bila udaljenija, to je bilo jasnije da za obuku brojne pričuve o kojoj se i dalje vodila glomazna evidencija nema sredstava te da samo vođenje tolike evidencije troši resurse, a zapravo gubi smisao jer se malo-pomalo gubi kontrola nad stvarnim stanjem tih ljudi.
Jedna od posljedica takvog stanja bila je odluka vrhovnog zapovjednika da se u nekoliko koraka pričuva smanji sa 165,000 na oko 110,000, a potom i na svega 35,000 pripadnika (što uključuje i gašenje niza “B” pričuvnih postrojbi). O tome – potrebi smanjivanja ukupne veličine OSRH – postignut je konsenzus predsjednika Republike, predsjednika Vlade RH i predsjednika Hrvatskog sabora. Savjete o takvim potezima također su uputili i timovi stranih stručnjaka koje je MORH konzultirao, a slične zahvate provodile su i druge tranzicijske zemlje.

Strategijski pregled obrane: nove misije i zadaće OSRH
Tijekom 2003. godine u Ministarstvu obrane RH i Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske počelo se raditi na Strategijskom pregledu obrane (SPO). Jedan od glavnih razloga potrebe za izradom SPO-a bile su suštinske promjene pokrenute u NATO savezu, promjene koje su slijedile potrebu proaktivne prilagodbe na nove sigurnosne i obrambene realnosti suvremenog svijeta. Drugi središnji razlog bila je potreba da se OSRH potpuno orijentiraju na izgradnju sposobnosti i kapaciteta koji su potrebni za provedbu svih misija i zadaća koje se pred njih mogu postaviti u sadašnjem i budućem okružju.
Proces rada na SPO-u krenuo je od samih temelja: od sadašnjih i napose budućih misija i zadaća OSRH (kad ovdje kažemo “budućih”, podrazumijeva se i RH kao punopravna članica NATO-a i EU, što je strateško opredjeljenje Republike Hrvatske).
Polazeći od Ustava RH, Zakona o obrani i drugih zakona, od strateških dokumenata koje je RH već usvojila (Strategija nacionalne sigurnosti RH, Strategija obrane RH, Vojna strategija RH) te uzevši u obzir sigurnosne procjene i sve obveze koje je RH dotad preuzela (obveze prema UN, NATO, regionalnim inicijativama i dr.), povjerenstva i odabrani stručnjaci zaduženi za rad na SPO-u izradili su prijedlog popisa misija i zadaća OS RH. On pokriva ne samo aktualne misije i zadaće OS RH, već i one koje se u ovom trenutku mogu predvidjeti za dogledno vrijeme kad će RH biti članica NATO i EU. Nakon što je taj popis proučen i usuglašen na više razina, prihvatila ga je i Vlada RH.

Suština novih promjena
Bit promjena iniciranih SPO-om sastoji se u postupnom prijelazu sa hrvatskih individualnih (nacionalnih) na kolektivne mehanizme obrane i sigurnosti. To također podrazumijeva:
• tranziciju na profesionalizaciju OSRH, što znači popunu vojnicima dragovoljnim putem, a ne putem ročne obveze
• prethodna alineja podrazumijeva i bitne promjene u načinu popune pričuve, budući da se sustav dragovoljne/ugovorne pričuve više neće moći popunjavati ročnim vojnicima nakon završene ročne službe
• prelazak na kolektivni sustav obrane znači manji djelatni i pričuvni sastav, ali bolje uvježban, opremljen, kompatibilan i interoperabilan sa saveznicima, valja dodati da bi se radilo o suspenziji obvezne ročne službe
• mogućnost da se manje nacije članice Saveza (kakva će biti i RH) mogu dijelom “specijalizirati” kako bi svojim ograničenim kapacitetima mogle na specifičan način pridonijeti zajedničkim operacijama (npr. vojna policija, sanitetske ekipe, NBK postrojbe i sl.);
• još veće ukupno angažiranje postrojbi i pripadnika OSRH u kolektivnim aktivnostima, međunarodnim misijama, preventivnim sigurnosnim djelatnostima i sl.;
• prijeko potrebno stvaranje novog javnog imidža oružanih snaga, bitne promjene u odnosima s javnošću, a posebno osjetljivo i važno područje postat će način dobavljanja dovoljnog broja novog osoblja koje će moći ispuniti sve kompleksnije zahtjeve tako transformiranih OS.
Osim toga, u sustav nacionalne sigurnost ugrađuje se još jedan vrlo važan podsustav, a to je civilna obrana, bitna za potporu i oružanim snagama i drugim subjektima nacionalne sigurnosti, u slučaju rata, prirodnih ili tehničkih katastrofa, ili drugih kriznih situacija.
Iz prethodno pobrojanih i nekih drugih ključnih smjernica za dalju transformaciju OSRH proizlazi preustroj i istovremeno smanjenje ustroja i brojnog stanja OSRH kako bismo u konačnici imali znatno manje, potpuno dragovoljne i profesionalne oružane snage koje će moći ispuniti sve zahtjeve koje će pred njih postaviti izazovi budućeg vremena (nestabilne, “neuspjele” države koje potencijalno šire nestabilnost i ugroze; terorizam; proliferacija oružja za masovno uništenje; nezakonita trgovina dobrima, opojnim drogama i ljudima i dr.). Taj je proces već otpočeo, ali mora biti praćen i odgovarajućim, strateški dobro planiranim i financijski priuštivim procesima modernizacije i nabavke za potrebe svih grana i rodova OSRH. Ovo potonje pripremio je, kao i mnoga druga područja koja u procesu transformacije OSRH treba kvalitetno planirati i provesti, Dugoročni plan OSRH.

Pričuva budućih OS RH
U skladu sa smjernicama i zaključcima SPO-a te razradi u DPR-u, buduće OSRH moći će postupno povećavati svoje ukupne potencijale kroz više kategorija snaga, gdje veći redni broj znači i uključivanje većeg dijela populacije RH:
1. Stalno spremne snage (snage brzog odgovora) bit će spremne intervenirati unutar 24 sata u različitim tipovima operacija u zemlji (postrojbe za radarsko motrenje zračnog i morskog prostora, dio zrakoplovnih postrojbi angažiranih na zadaćama nadzora zračnog prostora, Obalna straža, postrojbe predviđene za zadaće traganja i spašavanja te zadaće medicinskog prevoženja, kao i odgovarajući dio postrojbi HKoV-a u skladu s potrebama. Osim nabrojanih, postrojbe OSRH uključene u aktualnu rotaciju NATO snaga brzog odgovora (eng. NATO Response Force – NRF), odnosno borbenih grupa EU (eng. Battlegroups) bit će spremne za upućivanje unutar pet dana.
2. Visoko spremne snage mogu dostići punu borbenu spremnost unutar roka od 30 dana. U ovom stupnju spremnosti nalazit će se dio kopnenih postrojbi deklariranih za sudjelovanje u NATO/EU vođenim operacijama, odnosno snage deklarirane za obranu Saveza nakon ulaska u NATO. Sve zrakoplovne i mornaričke postrojbe te postrojbe komunikacijsko-informacijskih sustava (KIS) u cjelokupnim OSRH moći će dostići zahtijevanu spremnost unutar tog roka.
3. Snage na niskom stupnju spremnosti svoju punu borbenu spremnost mogu dostići u roku od 30 do 90 dana. Namijenjene su za potporu djelovanja spremnih snaga. Sve postrojbe popunjene stalnim sastavom koje se ne nalaze u jednom od prethodna dva stupnja spremnosti te postrojbe popunjene ugovornom pričuvom nalazit će se u ovom stupnju spremnosti. U postrojbama popunjenim ugovornom pričuvom, djelatna jezgra imat će zadaću obuke pričuvnog i djelatnog sastava u sklopu roda i zadaću održavanja materijalnih sredstava.
4. Snage s duljim vremenom uspostave (snage za narastanje potencijala OS RH) svoju punu borbenu spremnost mogu postići u roku od 120 do 180 dana. Oslanjat će se na pripadnike nerazvrstane pričuve, za koju će se vodit evidencija, ali neće biti pozivani, uvježbavani niti raspoređivani u postrojbe. Kroz definiranje tih snaga iskazuje se sposobnost narastanja OSRH na veličinu potrebnu za obranu nacionalnog teritorija u određenom razdoblju. U slučaju potrebe, svi vojni obveznici RH moći će biti pozvani na službu u OSRH u skladu s ustavnim i zakonskim odrednicama.
Treba također dodati da će borbena potpora, osim kao integralni dio profesionalnih brigada, biti ustrojena i u samostalne postrojbe borbene potpore. Dio tih postrojbi će biti popunjen potpuno profesionalnim sastavom, a dio pričuvom. U pričuvnim postrojbama bit će ustrojena djelatna jezgra sa zadaćom obuke dodijeljenog osoblja.
Pričuvne postrojbe bit će primarno korištene za potrebe nacionalne obrane, a pričuvni sastav će biti moguće uporabiti i za ojačavanje potencijala OSRH u sudjelovanju u operacijama odgovora na krize u zemlji i inozemstvu.
Po SPO-u i DPR-u, pričuvni sastav će se još smanjiti, a obukom se postupno dovesti na razinu uvježbanosti djelatnog. Postupno će se uvoditi ugovorna pričuva i od 2010. godine činit će do 50% djelatnog sastava. Buduće OSRH veličinom neće prelaziti 16 000 djelatnih vojnih osoba, a broj civilnog osoblja u strukturama OSRH neće prelaziti 2000 osoba. Pričuvna komponenta OS RH imat će do 8000 pripadnika. Po isteku ugovora bivši pripadnici djelatnog sastava i ugovorne pričuve bit će evidentirani u evidenciji nerazvrstane pričuve, a i sadašnja obvezna pričuva OSRH postupno će biti prevedena u nerazvrstanu pričuvu.

Djelovanje pričuve OSRH u širem kontekstu
Bez obzira na planirano smanjivanje apsolutne brojčane veličine pričuvne komponente, nesumnjivo je da će njezina buduća važnost biti barem jednaka, ako ne i veća no što je bila dosad. Pričuva ima neprocjenjiv ‘kapital’ ljudi s ratnim iskustvima i drugim znanjima, sposobnostima, dokazanim domoljubljem i odanošću, što su prepoznale mnoge suvremene OS. U Republici Hrvatskoj te vrijednosti iskazane su i kroz sudjelovanje udruga proizašlih iz Domovinskog rata u različitim skupovima i projektima pod pokroviteljstvom NATO-a i drugima. Pričuvni sastav OSRH, kroz djelovanje takvih udruga, kao i kroz druge oblike suradnje, treba i dalje održavati i razvijati kako odnose sa sličnim udrugama drugih zemalja (prije svega zemalja od interesa za RH), tako i općenito na razini sigurnosne i obrambene međunarodne zajednice.
Inicijative kao što je npr. Gaminger Initiative znatno pridonose međunarodnoj suradnji u području modernizacije i razvoja u sigurnosnom i obrambenom području, a posredno podupiru ulazak RH u NATO savez, što zaslužuje svaku potporu.

Zaključak
Ne ulazeći u sve pojedinosti koncepcije i planiranog tijeka novopokrenute transformacije OSRH, možemo zaključiti:
1. Buduća pričuva OSRH imat će važnu ulogu u provedbi budućih misija i zadaća OSRH, iako će biti daleko manja od postojeće.
2. Koncepcija temeljne pričuvne komponente OSRH kao dragovoljne i ugovorne bitno će poboljšati kvalitetu, motiviranost i u konačnici učinkovitost i isplativost takve pričuve.
3. Činjenica da će se uvježbanost pričuve postupno podići na razinu profesionalnog sastava, kao i mogućnost angažiranja pričuvnika i u inozemstvu, također će pridonijeti razini mogućih dosega takve pričuve.
4. OSRH će i dalje zadržati mogućnost narastanja do vrlo velikog sastava (sve do angažiranja svih vojnih obveznika – građana RH), što – imajući na umu činjenicu da će profesionalni sastav biti vrhunski obučen i opremljen te time spreman primiti prvi udar odnosno djelovati u najzahtjevnijim savezničkim operacijama – nedvojbeno podiže obrambene i sigurnosne potencijale Republike Hrvatske.
5. Pričuvu ne treba marginalizirati, već se koristiti njezinim potencijalima i izvan redovnih programa obuke pričuve, preko odgovarajućih udruga, inicijativa i slično.
Željeli bismo još dodati da će pri formiranju takve pričuve svakako trebati zadržati dovoljan broj osoblja s ratnim iskustvom, koje ima vrlo veliku vrijednost u slučaju angažiranja, ali i uvježbavanja pričuve. Udruge proizašle iz Domovinskog rata trebaju se uključivati u međunarodne inicijative, što dodatno podupire dugoročne interese i ciljeve RH.
S druge strane, trebat će sve više sredstava i umijeća u privlačenju, profesionalnom razvoju i zadržavanju novog osoblja, pa će kvalitetno upravljanje osobljem postajati sve važnije.
Ovakvo riješenim pitanjima pričuve, oružane snage RH moći će riješiti sve zadaće koje se stavljaju pred njih – biti priuštive i učinkovite, sposobne djelovati i u miru, i u ratu, i u kriznim situacijama, te ispuniti sve standarde kompatibilnosti i interoperabilnosti koje pred njih postavlja NATO savez.

Ivan PRODAN