U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je prvi dio transkripta s prvog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, održanog 28. ožujka 1991. u Vili Dalmacija u Splitu, a u ovom će biti predstavljen dio sadržaja razgovora u nastavku sastanka, nakon stanke za ručak, koji ukazuju na različitost pogleda na rješavanje jugoslavenske krize.

Na početku nastavka sastanka predsjednik Tuđman iznio je stajalište Europske zajednice, koja je za očuvanje Jugoslavije, ali i za to da se ustavna kriza u zemlji razriješi dijalogom i bez uporabe sile, te da “(…) u punoj mjeri se poštuju ljudska prava i demokratski principi u skladu s Pariškom poveljom o novoj Europi”.
Nakon toga došlo je do sukoba Tuđmana i Miloševića u vezi sa stanjem u Hrvatskoj. Tuđman je pročitao pismo ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca u kojem se navodi da je intervencijom “Martićeve milicije” iz Knina došlo do “ponovnog ugrožavanja ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske u Titovoj Korenici i Plitvičkim jezerima”. Navedeno je i da je hrvatska policija uhitila dvojicu pripadnika KOS-a, ali je istodobno dobila anonimne telefonske informacije da ih odmah puste, jer ako ih ne puste, bit će nekih nezgodnih akcija.
Milošević je na to rekao da oni zaista ne mogu to što se događa u kninskoj krajini smatrati terorističkom grupom, “nego jednim oblikom zaštite interesa srpskog naroda koji tamo živi”.
Tuđman mu je na to replicirao:
Gospodine Miloševiću meni je drago da ste vi to kazali pa će ući u zapisnik da vi to ne smatrate terorističkom grupom, to znači da je istina da oni imaju oslonac u vama, a to je onda i za naše razgovore ovdje i inače veoma važno, i za raščišćavanje odnosa i u Hrvatskoj i u čitavoj Jugoslaviji. (…) Prema tome, ja bih vas molio da [sa] svoje strane primite k znanju da to zaista jeste jedna takva ne politička, nego i zaista teroristička akcija koja je dovela do nesnosne situacije u tom dijelu Hrvatske i koja ugrožava normalna rješavanja stvari u Hrvatskoj. Mi smo srpskom pučanstvu u praksi Ustavom i zakonom zajamčili sva građanska i nacionalna prava.

Zaključivši da je to “čisti terorizam”, Tuđman je zamolio Miloševića da se u svrhu uspostave normalnih odnosa za razgovore u okviru Jugoslavije odrekne svake potpore tim ljudima. Nakon toga predložio je da se konkretno razjasni jesu li sudionici sastanka uopće za Savez suverenih republika ili ne, jer ako nisu onda moraju raspravljati o tome kako da se dogovore o postupku za razlaz.
Nakon toga riječ je opet uzeo Milošević, rekavši da ako bi se pošlo s pozicije “tako ili nikako”, kako se predlaže, onda je teško govoriti o seriji razgovora te počeo obrazlaganje. Uslijedila je rasprava o definiranju točaka zajedničkog priopćenja u sklopu koje je došlo do novog sukoba između Tuđmana i Miloševića, taj put oko ponašanja JNA. Nakon što je Milošević rekao da je “u armijskom saopštenju decidno rečeno da se armija ni u kom pogledu neće mešati u politička rešenja”, Tuđman je odgovorio da osim tog javnog priopćenja “postoji konkretno pismo, tajni dio toga stanovišta tog tzv. Štaba vrhovne komande gdje se kaže da ostaje obveza armije da štiti postojeći ustavni poredak SFRJ”, te da ima “konkretne spoznaje kako generali obilaze po Hrvatskoj i što rade i drugi predstavnici KOS-a”, tj. “KOS je preuzeo službe državne sigurnosti” i “u Hrvatskoj u velikoj mjeri preuzeo one poslove Armije za koje uopće nije ovlaštena niti po Ustavu niti po zakonu, niti po naravi stvari spadaju u djelatnost armije”.
Milošević je potom izrekao svoje stajalište da narodi imaju pravo na samoopredjeljenje, a ne republike, što je u suprotnosti s Tuđmanovim stajalištem da o tome trebaju odlučivati republike. U okviru rasprave Milan Kučan rekao je da Slovenija ne želi rješenje jednostranim aktom, ali će “na kraju kako stvari teku, biti prinuđeni da to urade jer iza tog stava stoji 88 posto glasova punopravnih građana Slovenije”. Kiro Gligorov rekao je da polazi od toga da je riječ o suverenim državama te da je Makedonija donijela Deklaraciju o suverenosti i da je to činjenica na kojoj Makedonija gradi svoj interes “da se izgradi jedna nova jugoslovenska zajednica”. Predložio je da istodobno i usporedno idu razdruživanje i izrada novog akta, kojim se utvrđuju osnove i načela na kojima se temelji buduća jugoslavenska zajednica suverenih republika jer bi to olakšalo cijelu stvar. To je predloženo umjesto opcije da se prvo konstituiraju samostalne neovisne države, a da se o novoj zajednici suverenih država razgovara nakon toga. Alija Izetbegović smatrao je da je Bosna i Hercegovina suverena republika, a u pogledu buduće Jugoslavije, stav Bosne i Hercegovine je da joj “odgovara svako rješenje koje istovremeno odgovara Srbiji i Hrvatskoj”.
Milošević je istaknuo potrebu i legitimno pravo srpskog naroda da živi u jednoj državi, u kojoj žive i drugi narodi. Prema njemu, treba postojati jugoslavenska zajednica s ravnopravnim republikama, a ako bi postojao međunarodni pravno priznati suverenitet različitih država, onda se u najtežoj situaciji nalazi srpski narod koji se drastično dijeli na više suverenih država. Tuđman je predložio da se prihvati formulacija Kire Gligorova, ali da se kaže da su republike i ta zajednica nositelji međunarodnog subjektiviteta i da imaju svoje oružane snage. To je manje nego što traže Slovenci, ali bi moglo biti prihvatljivo za pronalaženje definitivnog rješenja. Također, to ne bi bilo konačno rješenje, “ali bi bila neka osnova smirivanja situacije i pred unutrašnjom i međunarodnom javnošću i dalo bi mogućnosti za traženje trajnih rješenja”. Tuđman je tu pokazao i stav potpuno suprotan od Miloševićeva:
To je jedno od bitnih pitanja, to je bitno različito od onoga što je gospodin Milošević kazao da je samo zajednica nosilac međunarodnog subjektiviteta i da ima jedinstvenu armiju. To nije prihvatljivo sa hrvatskog gledišta.

Slovenski predsjednik Kučan inzistirao je tijekom razgovora da je na slovenskom plebiscitu rečeno da kad Slovenija bude samostalna, onda će odlučiti hoće li i pod kojim uvjetima sklapati nove dogovore. Milošević mu je odgovorio da je Slovenija sad po njegovu samostalna, a Kučan ga je pitao kako je samostalna kad joj “prijeti vojni udar, prijeti se da nema svoje granice, ekonomsku politiku itd.” Kučan predlaže razgovor o realizaciji slovenske plebiscitarne odluke, a ako drugi to ne prihvate, “onda su jednostrane odluke slovenske skupštine činjenica koju treba samo ostvariti sa svim posljedicama”, koje su za sve strane “vrlo neugodne”.
Kučan je također rekao da je Slovenija odluku o svojem razdruživanju donijela, što nije napravila nijedna druga republika. Tuđman je odgovorio da to nije istina jer Hrvatska ima Ustav gdje je Republika Hrvatska definirana kao suverena država. Kučan je napomenuo da Slovenija nije donijela odluku o ulasku u novu zajednicu i zatražio je da u zajedničkom dokumentu bude napisano da je uvjet za rješavanje krize priznanje prava svakom narodu, odnosno republici, da ostvari svoje pravo na samoopredjeljenje. Milošević ga je pitao stavlja li znak jednakosti između naroda i republike. Kučan je odgovorio “da”, na što je Milošević rekao da ga on ne stavlja. Kučan mu je odgovorio da je u tome sad problem.
Tuđman im je na to poručio da svi nisu načisto s gledištem Hrvatske te rekao:
Gospodo, članak 2. Ustava Republike Hrvatske, suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv, suverenitet Republike Hrvatske prostire se na njezinim, kopnenim, da ne čitam sve, itd. (…) Članak 2. u temeljnim odredbama, a u prelaznim i završnim odredbama članak 140. Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Hrvatski Sabor ne odluči drugačije.
Prema tome, mi smo obvezni, ja, Hrvatski Sabor, Hrvatska Vlada je obvezna svojim ustavom, da tu ne bude nekih nejasnoća i prema tome, nikakva veća, mi imamo veće obveze sa svojim Ustavom nego li vi čak sa svojim plebiscitom ili deklaracijom, i zato ja vas molim da pokušamo biti realni u tom smislu da se ne zavaravamo i da ovo bitno, bitne probleme, dakle da li smo za Savez suverenih republika i da li smo za tu formulaciju kao što smo kazali o ovom bitnom problemu da ili ne, drugo su sve sporedna pitanja o kojima se može raspravljati i treba raspravljati.

Predsjednik Tuđman pozvao je sudionike sastanka da odluče hoće li dati kakvu izjavu:
Sada je šest sati. Ja mislim da moramo odlučiti o ovome, da li da dademo neko priopćenje, neku izjavu, mislim da bi ju trebali dati, da li se možemo usuglasiti o tome da smo zatražili rješenja u zajednici suverenih republika. Ako jesmo, dajmo, ako nismo onda preuzimamo odgovornost da taj sastanak nema nikakvih rezultata, unosi još veću pomutnju i nervozu i u jugoslavensku javnost i u svjetsku.

Milošević je rekao da je pozitivan odgovor na to pitanje apsolutno neprihvatljiv jer je to ustvari pitanje jesu li za to da se konstatira da Jugoslavija više ne postoji i da su uspostavljene suverene države, republike. Tuđman je na to replicirao:
AVNOJ-evska Jugoslavija ne postoji od onda kad ste vi u Srbiji proveli one promjene. To je činjenica i kada se desilo sve ono što smo konstatirali i ustavom poslije Vas Ustavom Hrvatske i plebiscitom Slovenije, deklaracijom Makedonije itd. Prema tome, jesmo već u jednom prijelaznom razdoblju i ne možemo ga strpati. Osim toga, vi ste bili taj koji ste govorili i institucionalno i vaninstitucionalno itd. da mijenjate stanje i mijenjali ste. Prema tome, ne mogu se sada pokušati vraćati na to.

Milošević je nastavio gurati svoj stav o zadržavanju neke jugoslavenske zajednice i onda u okviru nje rješavanju spornih pitanja. Tuđman je na to ponovno ušao u polemiku s Miloševićem dajući mu do znanja kakvo je hrvatsko stajalište:
Tuđman: Gospodine Miloševiću, mi smo došli (…) do zaključka da je održanje jugoslavenske zajednice nemoguće na nekim drugim osnovama, osim zajednice suverenih republika. Ono što se je do sada zvalo ravnopravnim.
Milošević: Pa dobro, vi ste došli do tog zaključka, evo mi smo došli do drugog zaključka.
Tuđman: Dobro, vas dvojica ste došli do drugog zaključka.

Na kraju rasprave o tome tko ima međunarodni subjektivitet, jugoslavenska zajednica ili republike, Miloševićev prijedlog bio je da međunarodni subjektivitet ima jugoslavenska zajednica, a Kučan je rekao da suverenitet trebaju imati samo republike. Tuđman je iznio stav Hrvatske da je najviše na što ona može pristati formulacija koju je dao Gligorov, da suverenitet pripada i zajednici i republikama i da “ne dolazi u obzir” da se prihvati Miloševićev koncept.
U raspravi o JNA predsjednik Tuđman rekao je da je “neprihvatljivo postojanje samo jedinstvene armije”. Bulatović je rekao da ne razumije što želi mijenjati u sadašnjem konceptu. Tuđman je odgovorio:
Znate što mijenjamo, mijenjamo bitno to da će Hrvatska imati svoju vojsku pa će hrvatski čovjek biti i podoficir i časnik i smatrati to svojom vojskom, a ne okupatorskom, vojskom. Isto se to radi o Sloveniji itd. Mijenjamo to da se ne može Jugoslavenska narodna armija javljati kao sada, kao zapreka za ostvarenje suvereniteta hrvatskog naroda,. To mijenjamo i u tome je problem.
Bulatović je na to rekao da su teške riječi da je JNA okupatorska vojska.
U nemogućnosti dogovora o sadržaju zajedničkog priopćenja, rasprava se vratila na koncepte razdruživanja, na što je Tuđman ponovno izrekao hrvatski stav, kao konačan zaključak o toj temi:
Čekajte, mi razgovaramo o tome da li vi pristajete na to da razgovaramo o zajednici suverenih republika, tu nema razlika između Slovenije i Hrvatske. (…) Znači, na temelju sveukupnog povijesnog iskustva, ne samo našeg, našeg od 1918. pa do danas, ali i svjetskog ako hoćete, došli [smo] do zaključka da je održanje ove zajednice moguće samo na tim osnovama, i prema tome, ako se na tome ne možemo sporazumjeti onda idemo u razdruživanje. (Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata.)

Ante NAZOR