U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prikazan je govor predsjednika RH Franje Tuđmana u raspravi o statusu republika u Jugoslaviji na petom sastanku šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 29. travnja 1991. u Cetinju u Crnoj Gori. U govoru je predsjednik Tuđman podsjetio na iskustva hrvatskog naroda u državnim zajednicama s drugim narodima i jasno naglasio da je Hrvatska suverena republika, čime se suprotstavio nastojanju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da suverenost republika podredi saveznim tijelima. No, nakon Tuđmanova govora, predsjednici Makedonije i Predsjedništva BiH, Kiro Gligorov i Alija Izetbegović, istaknuli su potrebu prihvaćanja činjenice da su republike suverene države, ali su u svojem govoru istaknuli i potrebu očuvanja Jugoslavije, što je Alija Izetbegović smatrao imperativom za konačno rješenje.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odmah mu je odgovorio i istaknuo da ne postoji imperativ očuvanja jugoslavenske zajednice te upozorio na posljedice koje je jugoslavenska zajednica imala na broj Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i na stav Hrvatske da buduća Jugoslavija može biti ustrojena samo kao savez suverenih država s elementima međunarodnog subjektiviteta i vlastitih oružanih snaga (cjelovito izlaganje):

Ja bih molio gospodina Izetbegovića da uzme u obzir da sa stanovišta Hrvatske, kao i Slovenije, ne postoji imperativ održavanja jugoslavenske zajednice. Naprotiv, sve iskustvo govori da iz svega toga što je ta jugoslavenska zajednica donijela hrvatskom narodu, u cjelini, pa među inim i slabljenjem sastavnica hrvatskog naroda na tlu Bosne i Hercegovine, govori da iz te zajednice bi hrvatski narod trebao što prije izaći. Mi smo, međutim, da bismo dali mogućnosti demokratskog rješenja i da bismo učinili još jedan pokušaj traženja nekih zajedničkih interesa u duhu suvremenoga svijeta, kazali da je ta zajednica moguća, zamisliva kao savez suverenih država. I o tom ne bi trebalo biti spora. Ako ne postignemo takav dogovor, o savezu suverenih država, što uključuje u sebi elemente i međunarodnog subjektiviteta i vlastitih oružanih snaga, onda za Hrvatsku nema, ne samo imperativa, nego nema nikakvih mogućnosti opstanka u toj zajednici. Prema tome, molio bih sve čimbenike, sve nas koji sudjelujemo u ovim razgovorima, da se o tome vodi računa. Znači, pored onoga, one odluke o razdruživanju, da u tom pogledu ne bude nikakvih dvojbi o interesima i volji hrvatskog naroda, koja je očitovana i na prvim slobodnim izborima, i Ustavu koji smo donijeli.

Radi razjašnjenja, mislim kod ulaska u zajedničku državu, da su međunacionalni odnosi na tlu Bosne bili u onoj formuli 22, 33, 44 (vjerojatno govori o postotku stanovništva), prema tome, mijenjanje je, kao što vidite, osjetno na štetu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. A u cjelini, kad pogledamo, onda je to daleko i u demografskom i u gospodarskom smislu, već neizdrživo za sam opstanak hrvatskog naroda, koji je i demografski i gospodarski doveden u ozbiljne ugroze, jer se najveći broj, u najvećem razdoblju zajedničkog suživota iz Hrvatske izvlačilo 8% nacionalnog dohotka, što nije ni iz kakvih kolonija izvlačeno. A demografski smo dovedeni dotle da je svaki drugi-treći Hrvat u svijetu. I dovedeni smo do stanja, kad smo i ovih dana, bili stavljeni pred dilemu da nam se postavlja ultimatum, da povučemo svoju posadu sa Plitvica, jer da će [ju] Armija uništiti, pa smo kazali ne. Takvu sam odluku morao sam donijeti, ali uz potvrdu čitavog naroda, ili, pak, jučer ultimatum 5 minuta da [se] povučemo iz Kijeva, pa smo rekli ne. To smo donijeli na temelju vlastite spoznaje, vlastitih prosudbi i položaja hrvatskog naroda i odnosa snaga u Jugoslaviji i svijetu i od spremnosti hrvatskog naroda da više nije spreman ni za kakvo popuštanje u smislu dovođenja njegove sudbine i danas i sutra.

Drugim riječima, nema nikakvih argumenata, a nema ni sile, koja bi mogla spriječiti hrvatski narod kao jedan od najstarijih evropskih naroda da ostvari tu svoju suverenost koju je zadržao, svoju nacionalnu opstojnost tijekom cijele povijesti, a i u ovoj državi od 1939. pa nadalje zadržavao i bila priznata i onoj obnovi AVNOJ-evskoj Jugoslavije i sada u demokratskoj preobrazbini, pravno – ustavno-pravno ustanovljivu i koju žele ostvariti. Oživotvoriti.

Izetbegović je potom rekao da govori ”samo da treba održati jedan vid jugoslavenske zajednice“, a kakav – ”to je drugo pitanje“, a svoje je stajalište pojasnio:

Ja i dalje stojim na stanovištu da postoji takav imperativ s obzirom na nacionalne odnose koje imamo u zemlji, oni nam govore ne u korist razlaza, nego naprotiv da se traži nekakav modus vivendi zajedničkog života, jer smo jako pomiješani, osim Slovenije i nešto Makedonije i tako dalje, svuda postoji velika izmješanost stanovništva koja bi u slučaju razlaza stvorila ogromne probleme, skoro nerješive, naravno prije svega u Bosni i Hercegovini, stvorila bi ogromne probleme, i ja kao predstavnik Bosne i Hercegovine moram to da kažem, i nerado uopće razmišljam o razlazu, jer znam da bi tenzije bile vrlo velike. Hrvatska je isto tako djelimično zahvaćena tim, u nešto manjoj mjeri, i tim problemom. Mislim da je to jedna stvar. Druga stvar, odlaže se konsolidacija odnosa s inozemstvom, zbog toga što najvjerojatnije razlaz bi trajao godinama…

Potom je i slovenski predsjednik Kučan dao nekoliko opservacija o tom problemu:

U toj diskusiji već nekoliko puta i na nekoliko tih sastanaka izgleda da se postavlja očuvanje Jugoslavije kao imperativ i da tom cilju treba sve drugo podrediti. Što se Slovenije tiče, ja sam rekao nama ona imperativ nije, ali nam je od velike koristi. Prvo su nam ipak interesi Slovenije, a jugoslavenska zajednica, ako je moguće ako postoji interes i kod drugih i mogućnost da se ona ostvari, a mi smo rekli za kakvu zajednicu bi imali interes i za kakvu bi bili spremni angažirati [se] jer sva upozorenja o kojima je govorio Kiro i koja mi čujemo iz svijeta itd., ona su donekle opravdana, ali opravdano je i ne živjeti u ovakvoj zajednici kakva je danas. .. Ne vjerujem da je itko od vas spreman živjeti dalje u braku, a da ne znate kakva vam je pozicija.

Nakon pauze Tuđman je predložio da bi nakon izjašnjavanja njih četvorice bilo dobro čuti što o referendumu misle Srbija i Crna Gora. Crnogorski predsjednik Bulatović je rekao da su razmišljanja u rukovodstvu Crne Gore da se predloži njezinoj Skupštini da raspiše i organizira referendum o političkoj budućnosti Jugoslavije. Precizirao je razmišljanja koja je predložio:

Sad recimo da Crna Gora bude republika unutar Jugoslavije kao savezne države ravnopravnih republika naroda i građana, i drugo to je naravno sve u radnoj verziji, da Crna Gora postane suverena, nezavisna i samostalna država izvan sadašnje države Jugoslavije, uz mogućnost da se, ukoliko se odredi je li za pitanje broj dva, građani tada i izjasne da li ta nova država želi da pokrene postupak udruživanja u savez suverenih država. To su, naravno razmišljanja i radna verzija.

Bulatović misli da je ”neophodan period od tri do pet godina da se materijalni bilansi i neka nova praksa izvedu na čistinu“ jer ”u ovom trenutku prosta ekonomska logika i računica pokazuje, da nema tog ekonomskog potencijala koji može da izdrži sada pripadajući mu dio jugoslovenskih dugova“. S druge strane, ”zabrinutost Evrope i svijeta, nije toliko usmjerena na pitanje da li ćemo mi naći neka pravedna rješenja, nego ko će garantovati za sve te dugove. Ko će vraćati sve te obaveze“.

Pred kraj sastanka, ponovno je došlo do polemike u vezi s provedbom referenduma:

Tuđman: Na kraju smo se dogovorili da referendum provedemo po republikama po dva ova osnovna pitanja. To je bio dogovor na kraju.

Milošević: Znam, ali ta dva osnovna pitanja treba identično da se postave, inače kako ćemo mi da tumačimo rezultate.

Kučan: Meni nije jasno. Treba ustanoviti volju građana po republikama i ako pitanje u slovenačkom plebiscitu nije formulirano identično sa pitanjem koje će postaviti kako vidim Hrvatska ili kako čujem, kako bi mogla formulirati Crna Gora, ali je nesporno utvrđeno što je volja velike većine Slovenaca. Dakle, taj je rezultat potpuno primjenjiv sa onim rezultatima koje ćete dobiti. Jedino ako ćete pitati da li ste za to da se ništa ne mijenja, pa i to je primjenjivo, jer tu je potpuno jasno po našem stavu da i to ne dolazi u obzir.

 Tuđman je ponovno izrazio stajalište predstavnika Hrvatske:

…znači ovo što čujete sada od mene ili od drugih predstavnika Hrvatske pa predlažemo da jedina mogućnost zajedničkog života u budućnosti vidimo na uređenju novog dogovora, ono što je čak i Jović u ljeto prošle godine nazvao novim historijskim dogovorom, da ćemo čuti sada vjerojatno volju naroda. Znači da hrvatski narod, građani hrvatske mogu zamisliti znači kao savez suverenih samostalnih država. Ako toga nema ili ako se ne izjasne, jasno ako bi se izjasnili za saveznu državu, onda jasno, onda bi ja i vodstvo Hrvatske moralo odstupiti, promijeniti svoju politiku ili odstupiti, ali pretpostavljamo, jer smo izabrani na takvom programu kakvom sada i postojimo da će to biti tako, ako toga nema, onda s našeg gledišta jedino pitanje je razlaz.

Nešto poslije opet su u polemici Tuđman i Milošević:

Tuđman: U početku smo konstatirali, čak je to jedan Jović konstatirao, jel.

Milošević: Ne razumem šta to znači čak je jedan Jović konstatirao.

Tuđman: Zato što je Jović, kao političar, dopustite mi da kažem tu svoju ocjenu, jedan nekonzistentan čovjek koji, čak i u tijeku jedne sjednice, stvarima prilazi na ovaj ili onaj način. Ali je napisao i to postoji dokument, da je postojeće ustavno stanje nadiđeno da više Jugoslavija kakva je bila po Ustavu ne postoji.

Milošević: Ne da ne postoji, nego da ne može da funkcioniše, da treba menjati taj Ustav.

Tuđman: Prema tome i stvarnost slovom jednostranačkog sustava, taj Ustav je praktično stavljen van snage, i onim što ste vi donijeli prvi pa mi drugi, Slovenci itd., imamo novo stanje – jedno prijelazno stanje i, prema tome, pozivati se sada na nešto što je jedva prisutan mrtvac je iluzorno. Prema tome, nalazimo se i sučeljeni sa činjenicom da smo u prijelaznom stanju, da republike postoje, da imamo različite poglede i riječ je o tome da li možemo naći modus vivendi ili pak da se dogovorimo ajmo u brakorazvodnu parnicu.

Milošević: E, pa tu je jedna od tačaka našeg razlikovanja, jer ja mislim na primjer da ne možemo da isključimo ni Ustav Jugoslavije ni savezne organe iz daljeg toka stvari, upravo radi potrebe održavanja legaliteta toka raspleta jugoslovenske krize.

Sastanak, na kojem opet nije postignut dogovor o referendumskim pitanjima, zatvorili su Tuđman i Bulatović:

Bulatović: Meni je samo žao što se neke paralele prave nedovoljno argumentovano. Ja uopšte nikada nijesam doživio i shvatio to što nam vi stalno govorite da mi predlažemo neki model centralističke države. Mi samo predlažemo model države.

Tuđman: Vi predlažete, oprostite, predlažete jedinstvenu državu sa jedinstvenom vojskom sa jedinstvenim međunarodnim subjektivitetom. To je ono što je unatrag od Ustava 1974. godine, od proklamiranih načela AVNOJ-a. To je ono što čak jednostranački sustav nije mogao nametnuti.

Bulatović: Ja bih predložio da ovo završimo, da bismo mogli ići dalje.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR