DARPA-in koncept trebao bi rezultirati malom i jeftinom besposadnom letjelicom koja će nositi dva ili više vođenih projektila zrak-zrak, a koju će lansirati i njom upravljati višenamjenski borbeni avion-nosač

Američka Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (Defense Advanced Research Projects Agency – DARPA), objavila je 2017. godine plan razvoja borbene besposadne letjelice nazvane Flying Missile Rail (FMR). Temeljna zamisao bila je da projekt omogući svakom američkom borbenom avionu djelovanje protiv ciljeva u zraku s velike udaljenosti. Dakle, FMR-i bili bi male (i jeftine) borbene besposadne letjelice, svojevrsni pomoćnici borbenih aviona naoružani s do dva vođena projektila zrak-zrak (najčešće AIM-120 AMRAAM). Tijekom borbene operacije borbeni bi avion lansirao FMR u zonu najvjerojatnijeg borbenog djelovanja (smjer iz kojeg se očekuje dolazak protivničkih borbenih aviona), gdje bi mogli ostati do 20 minuta.

Kako se FMR ne bi mogao vratiti na avion-nosač niti se kontrolirano spustiti na zemlju, letjelice su trebale biti što jednostavnije i jeftinije. A to je značilo jeftine materijale, jednostavan i jeftin motor te najosnovniju opremu za upravljanje letom. Na taj bi način, smatrali su u DARPA-i, znatno povećali mogućnosti djelovanja AMRAAM-a, znatno više od sadašnjeg dometa. Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) trenutačno ima veliki problem: AESA radar AN/APG-81 na višenamjenskim borbenim avionima F-35 Lightning II može otkrivati ciljeve veličine aviona Su-27/33/35 na vrlo velikim udaljenostima. Iako domet tog radara nije službeno objavljen, neslužbene procjene govore da bi mogao doseći i 1000 km. Domet najnovije inačice AMRAAM-a AIM-120D također je klasificiran, vjerojatna je procjena oko 160 km, ali sigurno je da je višestruko manji od radarskog. Stoga bi uporaba FMR-a omogućila da se sve sposobnosti radara AN/APG-81 u otkrivanju ciljeva na velikim udaljenostima i mogućnosti navođenja projektila AMRAAM na njih iskoriste do krajnjih granica. Tako bi se protivnički lovački avioni koji bi išli presresti F-35 prvo suočili s opasnošću od napada FMR-a. S obzirom na to da su FMR-i ionako bili zamišljeni za jednokratnu uporabu, njihovo uništenje ne bi prouzročilo veliku štetu, a matičnom bi avionu (u tom slučaju F-35) dalo dodatno vrijeme za izvršenje misije i izlazak iz zone djelovanja bez bliske zračne borbe. DARPA je planirala da serijska proizvodnja FMR-a iznosi čak 500 primjeraka mjesečno te da im nabavna cijena bude manja nego ona samih AMRAAM-a.

Korak dalje

Unatoč zanimljivoj ideji, o programu Flying Missile Rail u idućim se godinama malo govorilo. S vremena na vrijeme u javnost su stizale najave da će novi američki višenamjenski borbeni avion šeste generacije (koncept Next Generation Air Dominance – NGAD) djelovati zajedno s borbenom besposadnom letjelicom. No to se najčešće dovodilo u vezu s povećanjem mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji u zonama snažno branjenim najsuvremenijim PZO raketnim sustavima. Pritom bi avion šeste generacije služio kao zapovjedno mjesto za istodobno navođenje više borbenih besposadnih letjelica.

Unatoč “stavljanju sa strane”, program Flying Missile Rail nije ugašen, već je s vremenom evoluirao u još napredniji program LongShot. Međutim, na službenim stranicama DARPA-e on se opisuje doslovno dvjema rečenicama: “Cilj je programa LongShot promjena paradigme zračnih operacija razvojem besposadne letjelice koja se lansira u zraku, a koja je sposobna rabiti sadašnje vođene projektile zrak-zrak, znatno povećavajući raspon uporabljivosti i učinkovitost misije. Program će projektirati, proizvesti i u letu testirati demonstrator tehnologije koji će dokazati izvedivost koncepta LongShot.” I to je (zasad) sve o programu koji ima potencijal najviše revolucionirati zračne borbe još od 1915. godine, vremena kad je tvrtka Fokker prvi put ugradila sinkronizirane strojnice na njemačke lovačke avione Eindecker.

Usprkos DARPA-inoj tajnovitosti, neke pojedinosti o programu LongShot ipak izlaze na vidjelo. Zna se da je zadržana koncepcija razvijena još na projektu Flying Missile Rail, što znači da se traži mala i jeftina besposadna letjelica koja će nositi dva ili više vođenih projektila zrak-zrak, a koju će lansirati i njom upravljati avion-nosač. Poznato je i da je DARPA dodijelila ugovore za razvoj idejnog projekta besposadne letjelice tvrtkama General Atomics, Lockheed Martin i Northrop Grumman. Vrijednost ugovora nije objavljena, međutim u proračunu za fiskalnu godinu 2021. za projekt LongShot odobreno je 22 milijuna dolara. To bi trebalo biti dostatno za plaćanje prvih ugovora za idejnu razradu projekta i početna testiranja u zraku. Kad DARPA odluči koji je prijedlog najbolji ili najvjerojatniji za realizaciju, jedna ili dvije tvrtke dobit će znatno unosnije ugovore za izradu naprednijih letjelica.

Princip djelovanja i kandidati

Koliko se zasad zna, a vjerojatno je da će tijekom razvoja ideje DARPA, USAF i Američka ratna mornarica zatražiti povećanje mogućnosti, projekt LongShot dovest će do razvoja vrlo jeftine borbene besposadne letjelice za jednokratnu uporabu. Osnovni korisnici trebali bi biti F-22 Raptor i F-35 Lightning II te budući američki višenamjenski borbeni avion šeste generacije. Neki izvori navode da će se letjelice rabiti i s aviona F-15EX Eagle II, kao i s bombardera B-2 Spirit i B-21 Raider. U svakom slučaju, sigurno je da će letjelica LongShot imati vrlo mali radarski odraz jer će se zbog veličine morati nositi na potkrilnim nosačima aviona F-22 i F-35, a ne u unutartrupnim spremnicima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će tvrtke uspjeti kombinirati vrlo mali radarski odraz sa zahtjevom za vrlo male troškove proizvodnje.

Skice koje su dosad prikazali DARPA, General Atomics i Northrop Grumman pokazuju letjelice s usisnikom zraka za rad mlaznog motora. Iako Lockheed Martin još nije objavio skicu svojeg prijedloga, može se pretpostaviti da je DARPA u osnovnim zahtjevima navela uporabu mlaznog pogona. Mlazni motori koji se mogu nazvati i jeftinim i pouzdanim već su razvijeni za pogon krstarećih projektila vrlo velikog dometa. Kako se nigdje ne spominje da će LongShot morati letjeti nadzvučnom brzinom, takvi su mlazni motori primjereni za ugradnju u njega. Zanimljivo je da ugovor o razvoju DARPA nije potpisala s tvrtkom Raytheon, koja proizvodi projektile zrak-zrak AMRAAM i Sidewinder, a koja je nekad proizvodila krstareći projektil AGM-129 Advanced Cruise Missile (ACM). Iako je prevelik, taj projektil po mnogočemu zadovoljava osnovne uvjete koje DARPA traži za LongShot pa bi mogao biti odlična osnova za njegov razvoj.

Dvosmjerna podatkovna veza

Zasad se o avionici borbene besposadne letjelice LongShot govori jako malo. Po svemu sudeći, bit će vrlo slična sustavima za nadzor leta i navigaciju krstarećih projektila. Uz jednu bitnu dopunu – zaštićenu dvosmjernu podatkovnu vezu (datalink). Njezina je primjena obvezatna kako bi se ostvario ne samo nadzor nad letom letjelice nego i osigurao prijenos podataka s aviona-lansera u projektile zrak-zrak koji se nalaze na letjelici. Prije lansiranja vođenih projektila AIM-120 AMRAAM, avion u sustav za nadzor leta projektila unosi podatke o svojoj poziciji i poziciji cilja. Tijekom leta projektil preko dvosmjerne podatkovne veze prenosi podatke o svojoj poziciji, a avion prenosi podatke o poziciji cilja, što projektilu omogućava korekcije leta. Što je cilj na većoj udaljenosti, to su važnije korekcije tijekom leta. Sve je to nužno zato što je antena aktivnog radarskog sustava samonavođenja promjera tek oko 16 cm. Zbog toga joj je zona otkrivanja cilja, ovisno o njegovu radarskom potpisu, od deset kilometara za ciljeve s vrlo velikim radarskim odrazom do tek nekoliko kilometara za ciljeve s vrlo malim radarskim odrazom.

Potreba da se u sustav navođenja AMRAAM-a neposredno prije lansiranja unesu točni podaci o njihovoj poziciji u odnosu na cilj uvjetuje da se letjelice LongShot opreme vrlo preciznim navigacijskim sustavom. Doduše, cijena suvremenih navigacijskih GPS uređaja vrlo je mala pa njihova ugradnja neće bitno povećati trošak, tj. toliko je mala da se ugrađuju u topničke granate kao što je M982 Excalibur. Druga je opcija da radar na avionu-lanseru stalno prati poziciju letjelice, letno računalo izračunava njezin položaj pa joj te podatke šalje preko podatkovne veze. Prvo rješenje smanjuje opterećenje podatkovne veze, radara i računala na avionu, ali povećava cijenu letjelice namijenjene za jednokratnu uporabu.

Mornarica ne pita za troškove

Smanjenje troškova letjelice LongShot najveći je razlog zašto se ne spominje mogućnost ugradnje senzora. U nosu letjelice bit će dovoljno prostora da se ugradi radar i/ili elektrooptički motrilački sustav. Tako bi se omogućilo ne samo otkrivanje ciljeva na još većoj udaljenosti nego i povećana autonomnost letjelice, koja bi mogla samostalno napadati otkrivene ciljeve. Pritom bi se podaci preko podatkovne veze mogli prenositi i na avion-lanser. Osim otkrivanja ciljeva na većoj udaljenosti, takvo bi rješenje omogućilo i bržu reakciju na ultrabrze ciljeve koji lete brzinama većim od pet Macha. Naravno, ugradnja takvih sustava s pripadajućim naprednim računalima znatno bi povećala troškove i nabavnu cijenu letjelice. Američko ratno zrakoplovstvo, prema sadašnjim najavama, nikako neće biti za takvo rješenje. Američka ratna mornarica mogla bi ga, međutim, ozbiljno razmotriti. Za razliku od USAF-a, mornarica na nosačima ima ograničen broj višenamjenskih borbenih aviona pa samim tim i ograničen broj koji može rasporediti za zadaće obrane udarne skupine nosača zrakoplova. Pritom bi svaka dodatna mogućnost obrane od ciljeva koji dolaze zrakom bila itekako dobrodošla, to prije jer bi upravo nosači u nekom budućem sukobu bili primarni cilj nadzvučnih projektila. Za Američku ratnu mornaricu svako je povećanje obrambenih mogućnosti protiv takvih projektila vrlo prihvatljivo, pa čak i ako bi dovelo do znatnog povećanja troškova.

Jedna je od neizostavnih posljedica letenja brzinama većim od 7000 km/h snažno zagrijavanje oplate projektila. Zbog toga ih se lako može otkriti elektrooptičkim motrilačkim sustavima i to s velikih udaljenosti. Usto, elektrooptički sustavi jeftiniji su od radarskih. Isto tako, za obaranje nadzvučnih projektila učinkovitije je rabiti vođene projektile s infracrvenim sustavima navođenja, a to nas dovodi do pitanja projektila. Ugradnja motrilačko-ciljničkih sustava na borbene besposadne letjelice omogućila bi mornarici da navodi te letjelice ne samo preko aviona-nosača već i preko letećih radara E-2D Advanced Hawkeye, sposobnih otkriti i pratiti velik broj ciljeva na vrlo velikoj udaljenosti. Ako i dođe do ugradnje motrilačkih sustava na borbene besposadne letjelice koje će biti razvijene unutar programa LongShot, to će biti tek u kasnijoj fazi.

Novac koji će odletjeti

Da bi borbena besposadna letjelica LongShot bila što isplativija, bilo bi poželjno da rabi što jeftiniji projektil zrak-zrak. Kako se nakon lansiranja s aviona letjelica neće moći ni vratiti na njega ni kontrolirano spustiti na zemlju, ako ne dođe do borbenog djelovanja, uz letjelicu gube se i vođeni projektili. Kad na taj način branite borbeni avion vrijedan više od 100 milijuna dolara to se čini isplativim rizikom, ali trošak ipak ne bi bio malen.

Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva platilo je 2018. godine 650 milijuna dolara za 200 projektila AIM-120D, ili 3,25 milijuna po primjerku. Iako Raytheon Ministarstvu obrane SAD-a zasigurno prodaje AMRAAM-e po nižoj cijeni, ona ipak ne može biti puno manja. Činjenica je da bi tako na svakoj borbenoj besposadnoj letjelici samo vrijednost projektila bila oko šest milijuna dolara. Bez obzira na to hoće li biti uporabljeni, bit će izgubljeni jer su letjelice LongShot predviđene za jednokratnu uporabu.

Najlogičnija je i najisplativija solucija naoružati ih znatno jeftinijim vođenim projektilima čija cijena nije nekoliko milijuna dolara. Postojeće je rješenje projektil s infracrvenim sustavom navođenja AIM-9X. Njegova je pojedinačna cijena oko 400 000 dolara pa je znatno jeftiniji od AMRAAM-a. Problem je u tome što je najveći domet AIM-9X oko 35 km, a AIM-102D oko 160 km. No, kako će LongShot letjelice djelovati daleko od aviona-lansera, možda je i manji domet prihvatljiv s obzirom na znatno nižu cijenu projektila. Jedna je opcija i razvoj novog projektila, znatno jeftinijeg od AMRAAM-a. Tvrtka Raytheon vlastitim sredstvima razvija vođeni projektil zrak-zrak Peregrine, prvi put prikazan javnosti 2019. godine. Iako je Raytheon prikazao makete projektila na izložbama i konferencijama, o njemu se još uvijek zna vrlo malo. Točne dimenzije i masa nisu poznate. Procjenjuje se da je dug oko šest stopa (1,8 m) i mase oko 68 kg, što znači dosta manje od 3,7 m i 152 kg kod AMRAAM-a. Peregrine je prije svega prilagođen nošenju u unutartrupnim spremnicima višenamjenskih borbenih aviona pete i šeste generacije. Konfiguracijom je vrlo sličan PZO vođenom projektilu SM-2 Standard. Točnih podataka o dometu još nema, no Raytheon navodi da je usporediv sa zadnjim inačicama AIM-102C i AIM-120D. Projektil pokreće impulsni raketni motor visoke iskoristivosti. Sličan motor rabi Northrop Grumman na najnovijem američkom proturaketnom projektilu AGM-88G AAGM-ER (Advanced Antiradiation Guided Missile-Extended Range). Neslužbeni američki izvori navode da novi raketni motor projektilu AAGM-ER omogućava znatno poboljšanje letnih značajki, povećanje brzine leta na četiri Macha i domet od 300 km. Za usporedbu, AGM-88F ima brzinu nešto veću od dva Macha i domet 111 km. No, i u tom slučaju službenih podataka zasad nema jer je AAGM-ER još uvijek u razvoju. Ipak, može se zaključiti da bi raketni motor uporabljen na projektilu AARGM-ER te prilagođen uporabi na Peregrineu davao potonjem jednake ili bolje letne značajke. S druge strane, i Raytheon je u proteklom desetljeću investirao u razvoj naprednog raketnog motora koji namjerava ugraditi u poboljšanu inačicu projektila AIM-9X.

Neizvjestan privatni projekt

Zanimljivo je da Raytheon navodi da će Peregrine moći izvršavati borbena djelovanja od velikih (koje sad izvršava AMRAAM) do vrlo malih udaljenosti (za koje je namijenjen AIM-9). Problem je u tome što zračna borba na vrlo malim udaljenostima od projektila traži vrlo veliku pokretljivost. Raytheon tvrdi da je postignuta uporabom naprednog sustava za nadzor leta s vektorizacijom potiska raketnog motora. To pak otvara pitanje sustava za navođenje. Sve dosad prikazane makete i službeni crteži prikazuju projektil s čvrstim “nosom” pogodnim za ugradnju aktivnog radarskog sustava navođenja. Međutim, iz Raytheona tvrde da će projektil imati trostruki sustav navođenja ne objašnjavajući što to znači.

I ono najvažnije – Raytheon tvrdi da će Peregrine biti dvostruko jeftiniji od “sadašnjih vođenih projektila zrak-zrak”, što zapravo znači dvostruko jeftiniji od AMRAAM-a. Takav mali i (donekle) jeftin projektil bio bi idealno naoružanje za borbenu besposadnu letjelicu LongShot, posebno ako bi mogao istodobno uništavati ciljeve na vrlo malim i vrlo velikim udaljenostima te obarati vrlo brze ciljeve. Osjetno manji i lakši projektil omogućio bi i projektiranje znatno manje i lakše letjelice LongShot. Manja letjelica značila bi i nižu cijenu. Jedini je problem što Raytheon zasad razvija Peregrine kao privatni projekt, bez Pentagonova sufinanciranja, pa postoji mogućnost da od svega ne bude ništa. Primjerice, Lockheed Martinov projekt Cuda bio je vrlo sličan, ali nikad nije dobio službena sredstva za razvoj te je ugašen. Američko ratno zrakoplovstvo zainteresiranije je za razvoj vođenog projektila zrak-zrak vrlo velikog dometa AIM-260 Joint Advanced Tactical Missile (JATM). Domet bi mu trebao biti 200 km, a brzina pet Macha. JATM razvija tvrtka Lockheed Martin i to daleko od očiju javnosti pa nisu poznate ni mjere, ni masa, a ni cijena. Poznat je tek podatak da bi letna testiranja trebala početi 2021., a puna serijska proizvodnja 2026. godine.

Srodni programi

Bez obzira na to hoće li program LongShot rezultirati operativnom borbenom besposadnom letjelicom, on upućuje na smjer razvoja. Ako ne za pet ili deset godina, ono zasigurno za 15, najbogatije i tehnički najnaprednije zemlje imat će u sastavu ratnih zrakoplovstava autonomne borbene besposadne letjelice koje će se rabiti za zračne borbe i/ili za uništavanje ciljeva na zemlji. Program LongShot jasno upućuje na taj smjer, kao i programi popularno nazvani loyal wingman. Jedan takav program zajedno razvijaju Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Švedska. Ponešto drukčiji program zajedno razvijaju Francuska, Njemačka i Španjolska. Zajednička im je značajka uporaba borbenih besposadnih letjelica koje će djelovati zajedno s višenamjenskim borbenim avionom, a potonji će biti u ulozi zapovjednog središta.

Najpoznatiji je takav program Boeingov ATS (Airpower Teaming System), koji naručitelj – Ministarstvo obrane Australije, naziva Loyal Wingman. Zanimljivo je da Boeing o ATS-u govori vrlo malo i općenito. Međutim, Ministarstvo obrane Australije te Australsko ratno zrakoplovstvo (RAAF) puno su otvoreniji. Australija je naručila šest letjelica Loyal Wingman koje su zasad još uvijek demonstratori tehnologije. Prva je letjelica prvi put poletjela 27. veljače 2021. s poligona Woomera Range Complex na jugu Australije. Cilj je projekta razviti elektroničke sustave (prije svega umjetnu inteligenciju) i provjeriti ih u letjelici u što realnijim uvjetima, a sve kako bi se dobila autonomna višenamjenska borbena besposadna letjelica. Australski izvori navode da je cilj razviti letjelicu koja će moći u koordinaciji s drugim zrakoplovima (višenamjenskim borbenim avionima, ali i letećim radarima) autonomno uništavati ciljeve na kopnu, vodi i u zraku. Loyal Wingman dug je 11,6 m i ima raspon krila 7,3 m. Iako je tek demonstrator tehnologije, dolet mu je čak 3700 km. Prvi primjerak nema mogućnost nošenja oružja, no vrlo je vjerojatno da će, s razvojem elektroničkih sustava za nadzor leta i borbena djelovanja, nekoliko zadnje naručenih primjeraka imati i tu sposobnost.

Boeing je program ATS iskoristio i kao osnovu za razvoj prijedloga Pentagonova i USAF-ova programa Skyborg. Cilj Skyborga jest potvrditi mogućnosti razvoja autonomne višenamjenske borbene besposadne letjelice koja će djelovati zajedno s avionima F-15EX, F-35 i budućim višenamjenskim borbenim avionom šeste generacije. Integracija s F-22 Raptorom nigdje se ne spominje, što baš i ne iznenađuje jer USAF već najavljuje njegovo povlačenje iz operativne uporabe. Ugovor za izradu po jednog demonstratora tehnologije programa Skyborg dobile su 7. prosinca 2020. tvrtke Boeing, General Atomics i Kratos. Zanimljivo je da su tvrtke dobile samo pet mjeseci za izradu letjelica, što nije ni približno dostatno vremena. Tajna leži u činjenici da sve tri tvrtke imaju proizvedene letjelice koje će u pet mjeseci prilagoditi USAF-ovim zahtjevima. Druga je zanimljivost da tvrtke nisu dobile jednake iznose: Boeing je dobio 25,7; General Atomics Aeronautical Systems 14,3; a Kratos Unmanned Aerial Systems Inc. 37,8 milijuna dolara. Američki su mediji 21. kolovoza 2021. izvijestili da je USAF odlučio s dodatnih 13,2 milijuna dolara financirati Kratosov, a s dodatnih sedam milijuna General Atomicsov projekt.

Već smo spomenuli da će Boeing za program Skyborg iskoristiti Airpower Teaming System / Loyal Wingman letjelicu. Kratos je za potrebe Skyborga prilagodio letjelicu UTAP-22 Mako. Prvi let unutar projekta Skyborg prilagođeni je Mako obavio 29. travnja 2021. s poligona unutar zrakoplovne baze Tyndall na Floridi. General Atomics ponudio je MQ-20 Avenger, a prvi let unutar projekta Skyborg obavljen je 24. lipnja 2021. iz zrakoplovne baze El Mirage u Kaliforniji. Kako je Avenger već dovršena borbena besposadna letjelica spremna za serijsku proizvodnju i operativnu uporabu, to i nije bio probni let u izvornom smislu. Naime, letjelica je tijekom tog leta sudjelovala na vježbi Orange Flag 21-2.

Europljani u igri

Iako ga je izravno pokrenulo Ujedinjeno Kraljevstvo, programu razvoja višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije Tempest naknadno se pridružila Italija i Švedska. Usporedno s razvojem aviona odvija se i program LANCA (Lightweight Affordable Novel Combat Aircraft). LANCA je na početku bila vezana uz program Tempest, no kako će razvoj borbenog aviona šeste generacije biti (jako) dug, a razvoj višenamjenske borbene besposadne letjelice znatno kraći, program je naknadno osamostaljen te sad nosi ime Mosquito. Letjelicu razvija tvrtka Spirit AeroSystems uz pomoć Northrop Grummana i Intrepid Mindsa. Prva letna testiranja prvog prototipa najavljena su za 2023. godinu. Zasad nisu poznati tehnički podaci kao što je veličina ili vrsta pogona. Zanimljivo je da je general Nick Carter, načelnik Glavnog stožera britanskog OS-a, tijekom javnog predavanja održanog 31. ožujka ove godine predvidio da bi do 2030. osnovnu borbenu formaciju RAF-a trebala činiti dva Typhoona s deset Mosquita. General Carter u izlaganju nije spomenuo moguću kombinaciju Mosquita i F-35 Lightninga.

Njemačka, Francuska i Španjolska sudjeluju u programu Future Combat Air System (FCAS), koji obuhvaća razvoj višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije New Generation Fighter (NGF). Na početku je sastavni dio programa FCAS bio i razvoj višenamjenske borbene besposadne letjelice, a tijekom izložbe Salon du Bourget 2019. godine uz mock-up u prirodnoj veličini NGF-a bio je prikazan i mock-up takve letjelice. Na nosu letjelice stajala je oznaka Airbus. U međuvremenu je spominjanje razvoja velike borbene besposadne letjelice prestalo te se sad isključivo spominje razvoj znatno manjih letjelica, tzv. rojećih dronova (swarming drones). Oznaka programa je Remote Carriers (RC). RC-i će biti, ostvare li se svi planovi, serija borbenih besposadnih letjelica u rasponu mase od 200 kg (vjerojatno će djelovati s aviona kao i LongShot letjelice), pa do nekoliko tona za letjelice slične programu Skyborg. RC-i će biti namijenjeni za izviđanje i detektiranje ciljeva, ali i za borbene zadaće, prije svega uništavanje dobro branjenih ciljeva na zemlji (PZO položaja i zapovjednih mjesta). Zasad je jedini dostupan konkretan podatak da bi prvi demonstrator tehnologije trebao biti spreman za letna testiranja do kraja 2022. godine. Kako su unutar programa FCAS česta odgađanja (prvi let demonstratora tehnologije zasad je pomaknut s 2025. na 2027. godinu), može se očekivati da će se i ostali planovi mijenjati. Glavna će značajka letjelica RC biti djelovanje unutar sustava C5ISR, tj. Air Combat Cloud (ACC). Airbus i Thales nositelji su programa razvoja. Radi se o nadzorno-zapovjednom sustavu s visokim stupnjem automatizacije obrade podataka i distribucije u realnom vremenu. Sustav bi trebao objediniti brojne korisnike.

Tekst: Mario GALIĆ