Tijekom prošle godine japanske samobrambene snage (JSDF – Japan’s Self-Defence Force) bile su izložene žestokoj kritici kako namjerno obmanjuju političare, porezne obveznike i svoje susjede objavljivanjem netočnih podataka i crteža nove klase ratnog broda označenog kao DDH razarač – nosač letjelica. Na inzistiranje članova opozicije u donjem domu japanskog parlamenta i ta je nedoumica razjašnjena početkom ove godine

Bezuvjetnom kapitulacijom carskog Japana skršena je moć militarističkih krugova koji su “zemlju izlazećeg sunca” pretvorili u osvajača koji je raspolagao golemim i snažnim ratnim snagama. Osnovna snaga koja je omogućila takvu ekspanziju bila je carska ratna mornarica. U Japanu su vrlo rano shvatili kakvu stratešku važnost imaju nosači zrakoplova pa su u II. svjetski rat ušli s nekoliko nosača zrakoplova i spremni, za razliku od svojih saveznika Njemačke i Italije koji to nisu na vrijeme spoznali. Upravo zbog toga njihovi nosači zrakoplova “Graff Zeppelin” i “Aqilla” nikada nisu postali operativni. Nasuprot njima, Japan je stekao veliko iskustvo u konstrukciji, izgradnji, uporabi i održavanju nosača zrakoplova.
Zbog straha od mogućeg uskrsnuća japanskog militarizma i ograničavanjem vojne moći u budućnosti, Saveznici su dopustili Japanu održavanje samobrambenih snaga ograničenog obima uz ograničeno financijsko izdvajanje. Također im je bilo zabranjeno posjedovanje ofenzivnog naoružanja. Još i danas su na snazi zabrane koje zabranjuju Japanu posjedovanje interkontinentalnih raketnih projektila (ICBM), strateških bombardera dugog doleta i ofenzivnih nosača zrakoplova.

U članku br.9 japanskog ustava zapisano je da Japan “ima pravo poduzimati vojne napore u samoobrambenom smjeru”. Kako se Hladni rat i trka u naoružavanju sve više zahuktavala bilo je očito da će SAD-u na dalekom Istoku biti potreban snažan saveznik. Zbog toga se Japanu na određeni način dopuštalo da se “kontrolirano naoružava”. Druga svjetska ekonomija mogla je podmiriti kupovinu i domaću proizvodnju moderne vojne tehnologije. Zahvaljujući takvom stanju stvari Japan je uspio u posljednjih tridesetak godina izgraditi vrlo snažne ali i vrlo moderne oružane snage. Takva ocjena se posebno može dati za japansku ratnu mornaricu koju mnogi zapadni vojni stručnjaci i pored toga što ne raspolaže nuklearnim kapacitetima stavljaju na drugo mjesto u svijetu – odmah iza američke ratne mornarice. Odrednice japanskog ustava očito su postale “kočnica” u daljnjem razvoju ratne mornarice ali i zaštite nacionalnih interesa Japana. Međunarodne prilike u posljednjih 10 – 15 godina bitno su se promijenile. Padom komunizma nestalo je SSSR-a kao svjetske velesile ali to je pomoglo da se drugi moćni japanski susjed Kina toliko osnaži i akcelerira svoj razvoj na svim poljima, a posebno na vojnom, da neki japanski vojni analitičari smatraju da će Kina postati po Japan puno veća opasnost nego što je to ikada bio SSSR.
Osim toga ne treba zaboraviti da se nova Rusija pod Putinovim vodstvom ubrzano oporavlja, preustrojava prema novim standardima svjetskog poretka i vraća na scenu kao nezaobilazan čimbenik o kome i te kako treba voditi računa. U svijetu koji se s jedne strane globalizira, stvaraju se nove koalicije koje će svoje prave ciljeve možda moći realizirati u bliskoj budućnosti, a Japan ne želi nespreman dočekati takav razvoj događaja.

Japanska promišljanja o nosaču zrakoplova

DDH 144 Kurama iz klase Shirane. Na krmi se vide protupodmornički helikopteri SH-60J
Prva japanska ozbiljnija promišljanja o izgradnji prvog poslijeratnog nosača zrakoplova datiraju od prije skoro 25 godina. Početkom 1983. godine Japan je najavio svoju namjeru da za potrebe svojih pomorskih snaga izgradi laki nosač helikoptera koji bi mogao nositi do 20 helikoptera. Taj projekt nikada nije realiziran ponajprije zbog otpora i zabrane na kojoj su inzistirale SAD.  Od sredine osamdesetih godina ubrzavao se politički, financijski i vojni kolaps komunističke velesile SSSR-a koji je zbog nemogućnosti održavanja svoje ratne flote, povlačio iz službe svoje lake krstarice-nosače zrakoplova: Kieva, Minska, Novorosijska i naposljetku Gorškova. Financijski slom je bio takvih razmjera da je Ukrajini ostavljen nezavršeni nosač zrakoplova Varyag. Tri bivša sovjetska nosača zrakoplova prodana su južnokorejskim rezalištima za bagatelno smiješne svote.
Ekspeditivnim načinom Kina je kupila dva nosača (Minska i Kieva) s “otpada” u Južnoj Koreji a potom i nezavršenog Varyaga od Ukrajine (i pri tome ne štedeći novce da ga poslije kupnje,unatoč političkim problemima, dotegli do svojih brodogradilišta).

Po svemu sudeći Kina će uskoro rekonstruirati (barem jedan) od tih brodova ili se čak odlučiti za izgradnju nosača po vlastitim nacrtima nakon što su dobro proučili bivše sovjetske brodove.U međuvremenu je i Indija od Rusije po povoljnim uvjetima dobila Admirala Gorškova kojeg modernizira u ruskim brodogradilištima i kojeg će opremiti ruskim zrakoplovima Suhoj.
Ni najbliži japanski susjed, Republika Koreja ne sjedi skrštenih ruku. U programu osnaživanja i modernizacije svoje ratne mornarice, Južnokoreanci su pokrenuli program izgradnje četiri LPH broda standardnog deplasmana 18 860 tona. Prvi brod iz serije LPH Dokdo porinut je u more u mjesecu lipnju 2005. Prema planovima posljednji brod iz te serije trebao bi biti isporučen do konca 2013. Može se reći da je u ovom slučaju Republika Koreja pretekla svoje daleko moćnije susjede Japan i Kinu.
Naravno da su u takvom razvoju situacije ponovno oživjele ideje o izgradnji domaćeg nosača zrakoplova. Već ranije Japan je izgradio tri desantna broda klase Osumi koji su sposobni za prihvat do 350 vojnika (1000 u vrlo kratkom razdoblju), 10 oklopnih vozila i 3-5 helikoptera. Imaju deplasman od 8900 tona sa cargo prostorom koji ima mogućnost prihvata 1400 tona opreme i koji ni izdaleka ne zadovoljava japanske potrebe. Ti brodovi već znatno zaostaju u taktičkim mogućnostima iza korejskog Dokdoa.
Japanska vlada odobrila je 15. prosinca 2001. godine srednjoročni razvojni plan (radi se već o 13. petogodišnjem obrambenom planu) za JSDF u vrijednosti od 25 160 milijardi yena (223,9 milijardi USD) koji bi se realizirao u narednih pet godina. U tom planu predviđena je izgradnja četiri razarača-nosača zrakoplova.
Zapravo da bi se udovoljilo odredbama japanskog ustava i međunarodnim ugovorima po bivšem sovjetskom uzoru jednostavno je izmišljena nova klasifikacija za te brodove: DDH razarač – nosač letjelica. Zapravo, japanska mornarica je i do sada imala brodove takve klasifikacije. To su bili razarači klase Haruna i njegova poboljšana inačica Shirane koji na krmenoj palubi imaju helikoptersku palubu i brodski hangar dovoljno velik da se u njega smjeste tri ASW helikoptera tipa SH-60J. Pod istom klasifikacijskom oznakom japanska mornarica namjerava uvesti više nego dvostruko veći brod (Haruna i Sharane imaju standardni deplasman od 4950 odnosno 5200 tona naspram 13 500 tona koliko će imati novi DDH brod). U suštini se radi o tipu lakog nosača zrakoplova koji bi imao standardni deplasman od 13500 tona i maksimalni do 20 000 tona. Prema tehničkim zahtjevima japanski DDH trebao bi bez problema prihvatiti tri helikoptera Kawasaki-Sikorsky SH-60J i jednog MCH-101. Također će biti sposoban za ukrcaj helikopter MH-53E Sea Dragon i ne manje od 12 VSTOL borbenih zrakoplova.

Konstrukcija prvog DDH odobrena je 2004. godine i prema japanskim izvorima njegova cijena doseći će cifru od 116,4 milijarde yena (1,06 milijardi USD). Početak konstrukcije drugog broda odgođen je u odnosu na prvobitni plan iz 2005. godine zato što je proturaketna obrana i satelitsko- komunikacijski mrežni sustav dobio prioritet u odnosu na mornaricu.
Mora se odmah istaći da je ovaj japanski projekt dosta dugo bio obavijen velom tajnovitosti. Iako se o njemu dosta nagađalo, na temelju nekoliko objavljenih (i to loših) slika na zapadu se zapravo o njemu vrlo malo znalo. Tek sredinom prošle godine doznalo se malko više.
Prema raspoloživim podacima JSDF razmatrao je dvije ponuđene inačice projekta.
Prva inačica ima zanimljiv izgled i konfiguraciju. Odlikuje se velikom sletnom palubom na pramčanom i krmenom dijelu broda. Po sredini brodskog trupa od jednog do drugog boka uzdiže se nadgrađe na kojemu s pramčane i krmene strane dominiraju velika vrata za ulazak i izlazak letjelica u brodski hangar. Senzorski i oružni sustavi smješteni su na desnoj strani brodskog nadgrađa. Nije poznato koji su razlozi naveli japanske konstruktore da ponude takav prijedlog jer je više nego očigledno da bi takvom konstrukcijom znatno umanjile taktičke mogućnosti broda naročito u uporabi ukrcanih letjelica.
Nakon burnih događanja u japanskom parlamentu i iznuđenih razjašnjenja, naknadno je obznanjeno da se ratna mornarica ipak odlučila za drugu ponuđenu inačicu DDH razarača.

Druga inačica predstavlja zapravo klasični desantno-jurišni brod s neprekinutom poletno-sletnom palubom i karakterističnim palubnim otokom na desnom boku. Na brodskom nadgrađu i brodskom jarbolu smještena je većina brodskih senzorskih i oružnih sustava.
Deplasman broda ostao je u planiranim okvirima 13 500/20 000 tona.
Službeni izvori u Tokiju potvrdili su da će DDH moći razviti vršnu brzinu veću od 30 čvorova i da će raspolagati raznolikom sofisticiranom opremom i sustavima uključujući u pramac ugrađeni sonar sposoban za otkrivanje i praćenje malih podmornica i ronilica u plitkim obalnim vodama. Senzorska oprema uključuje fazni radar s mogućnostima detekcije i praćenja balističkih raketnih projektila.
Glavno brodsko naoružanje uključuje vertikalne lansere proturaketnih projektila kratkog dometa, torpeda i topove. Brodovi su predviđeni za desantno-jurišne operacije i davanje zračne zaštite japanskoj floti. Osim toga oni će sigurno dobiti ulogu zapovijednog broda u flotnim sastavima koji će se oko njih formirati.
Prema danas raspoloživim potencijalima (i planiranim nabavkama i novogradnjama) japanska ratna mornarica mogla bi izgradnjom prva dva DDH broda formirati dvije udarne grupe čiji bi sastav najvjerovatnije bio sljedeći:
• 1 x DDH,
• 1 x Shirane ASW razarač,
• 2 x Hatakaze AD razarač,
• 2-3 x Kongo AEGIS razarači,
• 4 x Murasame fregate,
• 8 x Asagiri fregate,
• 4-5 podmornica (Japan raspolaže flotom od 24 vrlo moderne klasične podmornice).
Prema zadnjim dostupnim informacijama osim prije navedenih helikoptera i VSTOL zrakoplova ovi novi brodovi japanske mornarice moći će prihvatiti i Bell-Boeingov V-22 Osprey.
Prema dostupnim podacima iz japanskih izvora izrada konstrukcijskih nacrta za DDH koja je počela 2004. trebala bi biti završena do početka 2006. Polaganje kobilice predviđeno je za svibanj 2006. a porinuće za kolovoz 2007.
Prema posljednjim dostupnim podacima koje je objavio Warship Technology u svom dvobroju za srpanj-kolovoz 2005. godine, američka tvrtka General Electric Transport Gas Turbine isporučit će svoje plinske turbine GE LM 2500 koje će pogoniti japanski DDH.

DDH bi u operativnu uporabu trebao ući krajem 2009. ili početkom 2010. godine
Prema ugovoru, brodogradilištu Ishkawajima-Harima bit će isporučene četiri turbine koje će tamo biti sastavljene, ispitane i ugrađene pod američkim nadzorom. Osim ovog brodogradilišta, tijekom izgradnje domaćeg DDH programa, turbinski moduli bit će isporučeni i ostalim brodogradilištima iz sastava koncerna IHI u Mizuhu i Kureu.
Ukoliko sve bude proteklo bez teškoća, prvi DDH trebao bi nakon završnog opremanja i kompletnog programa ispitivanja biti predan japanskoj mornarici u ožujku 2009. godine.

Pripremio Igor SPICIJARIĆ