Prvi uporabljivi laseri razvijeni su 1960-ih i odmah su našli primjenu u vojnoj industriji, prije svega kao laserski daljinomjeri. Potom su razvijeni različiti sustavi navođenja koji koriste odlike laserske zrake

Laser je pokrata engleskog izraza Light Amplification by Stimulated Emission of Radiation, u prijevodu: pojačanje svjetlosti s pomoću stimulirane emisije zračenja. Riječ je, dakle, o uređaju za stvaranje i pojačavanje koherentnog elektromagnetskog usko usmjerenog zračenja velike jakosti. Jednostavnije rečeno, laser stvara vrlo usku energetsku zraku koja može prenijeti mnogo energije te se višestruko iskoristiti. Prvi uporabljivi laseri razvijeni su 1960-ih i odmah su našli primjenu u vojnoj industriji, prije svega kao laserski daljinomjeri. Potom su razvijeni različiti sustavi navođenja koji koriste odlike laserske zrake. Pritom se mora istaknuti da laser ima i nedostatke. Prašina, magla, jaka kiša i gust snijeg znatno smanjuju njegovu učinkovitost. Osim aktivnih sustava obrane, danas tenkove i borbena oklopna vozila od lasera najbolje štite bacači dimnih kutija. Njihov dim, naime, zasljepljuje lasere. Laser se može na više načina koristiti za navođenje projektila na cilj. Prvi je osvjetljivanje cilja, pri čemu laser oboji napadani objekt, a pasivni senzor u nosu vođenog projektila prepoznaje odbijanje zrake od cilja i preko sustava za navođenje usmjerava projektil na njega. Taj način navođenja najviše se koristi kod projektila zrak-zemlja, među ostalim, i projektila AGM-114 Hellfire.

Drugi je način navođenja s pomoću laserske zrake jahanje na zraci (laser beam-riding). Pritom se koristi svojstvo lasera da emitira koherentnu zraku. Sustav za upravljanje prati zraku preko laserskog senzora na stražnjem dijelu projektila te otklanja svaku devijaciju u letu. Zato se kaže da projektil jaše, tj. prati zraku. Taj način navođenja najčešće se koristi kod protuoklopnih vođenih sustava malih dimenzija i mase. Treća je mogućnost uporabe lasera u navođenju projektila ta da se projektilu šalju upute za navođenje preko laserske zrake. Ona može prenositi vrlo veliku količinu podataka. Na tom principu rade uređaji za čitanje podataka s optičkih diskova – CD-a i DVD-a. No, to je složen sustav koji ne donosi nikakve prednosti projektilima dometa od nekoliko stotina do nekoliko tisuća metara. Četvrta je mogućnost uporaba laserskog radara (Light Detection And Ranging – LIDAR). Riječ je o složenom i skupom uređaju, koji je isplativo ugrađivati samo u vođene projektile namijenjene uništavanju vrlo vrijednih ciljeva, recimo u protubrodske vođene projektile. I to pod uvjetom da se troškovi nabave sustava LIDAR znatno smanje. Od sustava LIDAR očekuje se da će, spojeni s umjetnom inteligencijom, vrlo brzo postati glavni senzori budućih sustava za automatsko prepoznavanje ciljeva.

Brza paklena vatra

Među protuoklopnim projektilima s poluaktivnim laserskim navođenjem najpoznatiji je AGM-114 Hellfire. Nama je usto i najzanimljiviji, jer ga u svojem naoružanju ima Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Naziv je pokrata od HELiborne, Laser, FIRE and Forget Missile, ali nikad nije pisan velikim slovima. Hellfire je razvijen 1980-ih, a u trenutku uvođenja u operativnu uporabu 1984. bio je najsuvremeniji protuoklopni vođeni projektil. Kako se proizvodi četiri desetljeća, ne iznenađuje da je razvijeno osam inačica s puno podinačica i jedna izvedenica. Potonja je AGM-114L Hellfire LongBow s radarskim samonavođenjem, pa će u podlistku biti opisana zasebno. Sve ostale inačice imaju lasersko poluaktivno navođenje, koje ima puno prednosti, ali i nedostataka. Najveća je prednost u tome što se projektil nakon lansiranja sam navodi na cilj. To otvara različite mogućnosti borbene uporabe. Jedna je od njih klasična, u kojoj platforma s koje je projektil lansiran laserskim označivačem osvjetljuje cilj. Kod druge se projektil lansira s terenskog vozila, dok osvjetljivanje cilja obavlja besposadna letjelica ili izvidnički tim. Činjenica da se projektil sam navodi na laserom osvijetljen cilj omogućava postizanje vrlo velikih brzina leta. Hellfire prema dostupnim podacima leti brzinom od 444,4 m/s (1600 km/h).

Romeo za kraj?

Inačice Hellfirea od A do K imale su duljinu 163 cm i promjer tijela 180 mm. To je bilo dovoljno za raketni motor koji je osiguravao domet od 8000 metara. Inačice AGM-114M/N/P i, naravno, R, imaju jednako tijelo i domet. Masa inačica AGM-114A/B/C/F/FA/K iznosi 45, a novijih inačica 49 kg. S obzirom na malu masu, logično je da je Hellfire odabran kao oružje za prve američke borbene besposadne letjelice, i to je još uvijek. Tako je za uporabu s letjelice MQ-1 Predator razvijena posebna inačica AGM-114P. Većina inačica ima kumulativnu bojnu glavu. Iznimka je inačica AGM-114M, koja ima razornu bojnu glavu, i AGM-114N, opremljena termobaričnom bojnom glavom. Najnovija je i vjerojatno zadnja inačica AGM-114R Hellfire Romeo (često se označava i kao Hellfire 2), čija je serijska proizvodnja započela 2012. godine. Kako je dovršen razvoj i pokrenuta serijska proizvodnja nasljednika AGM-179 JAGM (Joint Air-To-Ground Missile), Romeo je najvjerojatnije zadnja inačica. Američka vojska više nema potrebu za ulaganjem u njegov razvoj iako će serijska proizvodnja, zbog stranih narudžbi, potrajati još godinama. Usto, Američka vojska navodi da je domet AGM-114R osam kilometara iako je među analitičarima općeprihvaćeno da je dosta veći – 11 km. Minimalni domet iznosi 500 metara.

Romeo se od prijašnjih inačica najviše razlikuje po bojnoj glavi, koja nije kumulativna, već višenamjenska HF IBFS (Hellfire Integrated Blast Fragmentation Sleeve). Sastoji se od probojne prednje bojne glave promjera 83 mm i višenamjenske bojne glave s tzv. K-punjenjem (K-charge) promjera 143 mm. Njezino djelovanje može biti klasično kumulativno za probijanje i uništavanje oklopa, a s druge strane termobarično i fugasno-rasprskavajuće za utvrđene objekte, zaklone i vojnike na otvorenom. Razvoj Hellfireova nasljednika – JAGM-a – službeno je dovršen 8. rujna 2022. te je proglašen spremnim za serijsku proizvodnju. JAGM zajednički razvija više većih ustrojstvenih cjelina Američke vojske. Britanski OS odabrao ga je za naoružanje helikoptera AH-64E Apache, baš kao i Nizozemska te Poljska. No, JAGM će se moći rabiti s najrazličitijih platformi, pa i helikoptera OH-58D Kiowa Warrior.
I ne samo to: na popisu su i borbene besposadne letjelice, ali i vozila te brodovi s odgovarajućim lanserima. Zbog svega toga zadržani su i sustavi navođenja s Hellfirea – laserski poluaktivni i radarski, kao i bojne glave. No, u odnosu na Hellfire, mogućnosti razvoja JAGM-a znatno su veće. U tijeku je razvoj znatno bolje izvedenice JAGM-MR, povećanog dometa i sa sposobnostima ispali i zaboravi (opširnije v. tekst Nasljednik Hellfirea AGM-179 JAGM, HV br. 697).

Kolika je brzina leta?

Protuoklopni vođeni sustav 9K135 Kornet ruski je odgovor na zapadne tenkove, koji su sve bolje zaštićeni. Usto je i potreba da se potencijalnim kupcima ponudi suvremeni sustav. Po performansama spada u skupinu prijenosnih sustava velikog dometa 3. generacije iako ga je što se tiče ukupne mase bolje postaviti na vozila. Razvoj je dovršen 1998., kad je i uveden u operativnu uporabu. Osnova mu je lanser 9P163M-1 i projektil 9M133. Ukupna masa lansera s projektilom spremnim za djelovanje iznosi čak 63,7 kg – od toga na projektil otpada 29 kg. Zapravo je masa projektila u trenutku lansiranja 26 kg, a još tri pridodaje kontejner/lanser. Maksimalni domet projektila 9M133 je 5500 metara, a maksimalni domet najnovije inačice 9M133F-3 čak 10 000 metara. Minimalni je domet 100 m. Maksimalni je domet noću 3500 metara zbog ne baš dobrog sustava za noćno motrenje 1PN-79 Metis-2. Zapravo je još i manji, jer sustav omogućava detekciju cilja na najvećoj udaljenosti od 2500 metara. Iako se Kornet označava kao protuoklopni vođeni sustav, zapravo je višenamjenski. Naime, za njega postoje različite inačice projektila s različitim bojnim glavama. Tako projektili 9M133-1 i 9M133M-2 imaju tandem bojne glave. Projektili 9M133F-1 i 9M133F-2 imaju termobarične, a 9M133F-3 rasprskavajuću. Tandem kumulativne bojne glave imaju probojnost između 1000 i 1300 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom.

Što se tiče uporabe, Kornet od operatera zahtijeva jednaku proceduru kao i sustavi koji koriste mikrokabele za prenošenje podataka za korigiranje leta projektila. Operater mora uočiti cilj i prema njemu usmjeriti končanicu na ciljniku. Nakon toga lansira projektil i prati cilj do pogotka. Međutim, način djelovanja projektila u letu bitno je drukčiji. Umjesto da s lansera dobiva podatke za korigiranje leta, projektil prati snop laserske zrake. Ako iziđe iz njega, sustav za navođenje vraća ga na putanju. Zbog toga na lanseru nema elektronike potrebne za navođenje projektila, samo laserski označivač cilja. Neki ruski izvori navode da se potonji rabi i kao daljinomjer. Budući da se projektil samonavodi na cilj, moguće je postići vrlo velike brzine leta. Zanimljivo je kako ruski izvori redom zaborave navesti brzinu leta. Zapadni tvrde da je od 250 m/s za starije inačice do 320 m/s za novije, iako neki navode čak 420 m/s. Ruski izvori tvrde da je najveća dopuštena brzina cilja 60, a neki čak 70 km/h. Projektil se iz kontejnera/lansera izbacuje startnim (booster) raketnim motorom. Taj je motor sastavni dio projektila. Nakon toga pali se putni motor, koji osigurava dostatnu brzinu da projektil dođe do cilja. Kako bi povećali učinkovitost, ruski projektanti smjestili su putni raketni motor na sredinu projektila između manje prednje i stražnje glavne kumulativne bojne glave. U stražnji dio projektila smješten je optički senzor za praćenje laserske zrake i sustav za upravljanje letom. Ruska vojska tvrdi da je za uspješno djelovanje sustava 9K135 Kornet dovoljna dvočlana posada. Usto, sama je razvila nekoliko lansera namijenjenih ugradnji na vozila. Tako Kornet-D čini terensko vozilo GAZ-2975 Tigar s dva četverostruka lansera projektila 9M133M Kornet-M.

TEKST: Mario Galić