U idućih desetak godina možemo očekivati da će sve više suvremenih borbenih vozila dobiti neki oblik aktivne zaštite, što će jako otežati posao protuoklopnim vođenim projektilima

Svi sustavi navođenja protuoklopnih sustava nabrojeni u prethodnim nastavcima podlistka na neki se način mogu – ometati. Radarski je otporan na sve vremenske uvjete i dimne zavjese, ali osjetljiv na radarske ometače – i aktivne i pasivne. Optički sustavi jako su osjetljivi na dimne zavjese, a smetaju im i loši vremenski uvjeti. Teoretski ih se može ometati mamcima sličnim onima što se rabe na vojnim zrakoplovima. Tu su, naravno, i aktivni sustavi obrane tenkova koji djeluju tako da otkriju projektil te ga unište prije nego što on pogodi napadnuto vozilo. No kako se obraniti od projektila koji je samonavođen, ali nema aktivni sustav navođenja? Kako omesti projektil koji je slijep i gluh?

NLAW je pokrata od Next generation Light Anti-tank Weapon, u prijevodu: lako protutenkovsko oružje sljedeće generacije. Tako je nazvan britanski program odabira lakog protuoklopnog oružja nove generacije pokrenut 1997. godine. Britanska vojska tražila je zamjenu za protuoklopni bacač LAW 80. Zbog toga je novo oružje moralo biti malo i lagano, tek toliko da se naoruža vojnik unutar desetine za pružanje potpore vodu. Usto, na Otoku su željeli da bude jeftino i što jednostavnije za jednokratnu uporabu. Moralo je također imati dostatnu probojnost da uništi sve suvremene tenkove. Britanska vojska imala je još jedan uvjet – sustav mora rabiti vođeni projektil, koji će biti toliko jednostavan da će obuka i uporaba biti jednaki kao da se rabi protuoklopni bacač. Svi ti zahtjevi činili su se teško ostvarivim unutar jednog sustava. Kako postići da se oružje ponaša kao da je ručni raketni bacač, a da istodobno ima vođeni projektil? To znači da bi vojnik trebao naciljati kao da koristi raketni bacač, opaliti i odbaciti lanser. A projektil bi se trebao sam navoditi na cilj.

Tajna je u…?

NLAW je danas u ponudi švedske tvrtke Saab. Pa, kako djeluje? Tajna je u sustavu nazvanom Predicted Line Of Sight ili samo PLOS. Naš je prijevod predviđena crta ciljanja, no on baš ne objašnjava kako sustav radi. Zapravo bi bolji prijevod bio predviđena putanja leta projektila. PLOS je tako jednostavan da zahtijeva minimalno vrijeme obuke. Manje nego za ručni raketni bacač. Za njegovu se uporabu može osposobiti svaki vojnik koji bi inače koristio jednokratne raketne bacače. Jer PLOS od vojnika traži da tek smireno prati cilj kroz končanicu na ciljniku. Pritom mora držati pritisnut gumb za lansiranje projektila kako bi sustav izračunao parametre leta. Minimalno vrijeme praćenja cilja je tri, a maksimalno šest sekundi. Ništa više nego što bi vojniku trebalo da nacilja cilj kroz ciljnik ručnog raketnog bacača. Postoji i opcija da vojnik prekine postupak ciljanja te započne novi, i to sve dok ima električne energije u bateriji.

Vojnik nakon lansiranja više ne utječe na let projektila, već se on usmjerava prema cilju po parametrima koje je sustav za usmjeravanje leta odredio tijekom praćenja cilja kroz ciljnik. Sustav za navođenje projektila tijekom praćenja cilja kroz ciljnik izračunava parametre leta tako da procjenjuje smjer i brzinu cilja. Zbog toga je poželjno da vojnik prati cilj što dulje kako bi sustav preciznije izračunao parametre, to prije ako je cilj na krajnjem dometu ili blizu njega. Zanimljivo je da PLOS ne određuje udaljenost od cilja. To je zbog načina djelovanja projektila. Odmah nakon lansiranja projektil se podiže metar iznad procijenjene visine cilja kako bi bio viši od najviših tenkova, ali i od mogućih prepreka. Takav napad naziva se OTA (Overfly Top Attack). Kad projektil dođe iznad tenka, dva senzora aktiviraju kumulativnu bojnu glavu. Jedan je magnetometar, a drugi LIDAR (Light Imaging, Detection, And Ranging), koji se koristi za potvrđivanje obrisa i oblika cilja. Ratna iskustva pokazala su da je taj jednostavan LIDAR senzor sposoban razlikovati tenk od velike stijene, ali ne i od velikog vozila. Ne može ni pronaći tenk ako je skriven unutar nekog objekta kao što je garaža ili hangar. Zbog toga OTA ima i mogućnost da vojnik prije lansiranja odredi udaljenost na kojoj će se bojna glava aktivirati. Ta je mogućnost prije svega namijenjena za nepokretne ciljeve. U tom će slučaju senzor bojne glave ostati neaktivan sve dok se ne dosegne određeni domet (tj. vrijeme leta). Tako je moguće uništiti i zaklonjen ili maskiran tenk.

Na ekstremno malim udaljenostima

Postoji i mogućnost izravnog napada, koja se označava pokratom DA (Direct Attack). Ona vojniku omogućava uporabu NLAW-a kao da se radi o ručnom raketnom bacaču. Zbog toga je i postupak ciljanja nešto složeniji. Vojnik u DA načinu rada ne mora pratiti cilj, već mora procijeniti udaljenost i odrediti je na ciljničkoj napravi. U pravilu se DA način rada rabi protiv neoklopljenih ciljeva. Međutim, iskustva iz ratne uporabe pokazala su da su ga vojnici koristili ili protiv maskiranih ciljeva za koje su mislili da ih elektrooptički senzor neće otkriti, ili su djelovali na ekstremno malim udaljenostima (npr. u urbanoj borbi), pa nisu imali ni tri sekunde vremena da naciljaju.

NLAW je projektiran kao zamjena za ručne raketne bacače. Stoga mu domet nije posebno velik – 800 metara. No zato mu je minimalni domet 20 metara. I opet su ratna iskustva pokazala da je ponekad i to bilo previše, posebno u uskim gradskim ulicama. Najbolja je odlika NLAW-a već spomenuta – njegova jednostavnost. Da bi ga vojnik uporabio, ne treba puno uvježbavanja. Svi su postupci jednaki kao kad se rabi ručni raketni bacač za jednokratnu uporabu. Međutim, zbog 12,5 kg ukupne mase ugrađen je teleskopski oslonac postavljen ispod prednjeg dijela lansera. Vojnik ga može postaviti na zemlju ili na svoje tijelo. Jednostavan optički ciljnik nalazi se s lijeve strane, pa se oružjem mora djelovati s desnog ramena te se upravlja desnom rukom. Uvježban vojnik može za pet sekundi pripremiti oružje za djelovanje. Zbog primarnog je načina djelovanja OTA ugrađena jednostruka bojna glava zaokrenuta pod 90 stupnjeva prema dolje. Pretpostavka projektanata bila je da će kumulativna bojna glava mase 1,8 kg biti dovoljno snažna da probije tanak oklop krova tenkovskih kupola. Postavljalo se stoga pitanje hoće li NLAW biti učinkovit i protiv tenkova koji imaju ploče eksplozivno-reaktivnog oklopa i na krovu kupole. Ratna iskustva pokazala su da hoće.

Na kraju – cijena? NLAW je zamjena za vrlo jeftine ručne raketne bacače, pa je ona itekako važno pitanje. Više izvora daje više podataka, no svi se oni kreću između 30 i 35 tisuća dolara po primjerku. To nije mala suma. Cijena jednokratnog Panzerfausta 3 iznosi, ovisno o opremljenosti, oko deset tisuća dolara, a može ga se uporabiti jako puno puta. Cijena sustava RGW/Matador još je niža – između pet i šest tisuća dolara. Međutim, NLAW zahtijeva vrlo malo obuke vojnika, a pruža iznimnu preciznost djelovanja sve do 800 metara. Svaki učinkovit pogodak u tenk Panzerfaustom 3 ili Matadorom na udaljenostima većim od 200 metara pravi je uspjeh. Na više od 400 metara ravno je čudu. Pa kad se to uzme u obzir, cijena od tridesetak tisuća dolara za NLAW i nije toliko velika.

Kamo dalje?

Na kraju podlistka postavljamo pitanje uobičajeno za sva oružja – koji će biti smjerovi razvoja protuoklopnih vođenih sustava? NLAW je pokazao da se može napraviti jednostavno, a istodobno učinkovito oružje, koje ne zahtijeva puno uvježbavanja. Samo treba pametno iskoristiti postojeće tehnologije. Tehnologija od koje se najviše očekuje u razvoju oružja, pa tako i na području protuoklopnih vođenih sustava, umjetna je inteligencija. U rudimentarnom obliku već je ugrađena u neke sustave, no njezini su potencijali znatno veći. Projektili koji u svojim sustavima upravljanja budu imali umjetnu inteligenciju moći će biti lansirani u zonu djelovanja, gdje će sami odabirati najbolje ciljeve. Spomenuto se odnosi i na lutajuće streljivo, tj. kamikaza dronove (loitering munition), koji će moći satima, možda i danima, kružiti nad bojištem te napadati ciljeve kad se pojave.

Najnovija ratna iskustva pokazuju da su kamikaza dronovi neizostavan dio ratovanja. Bilo da su namjenski projektirani za lutanje, ili su tek rezultat improvizacije. Stoga možemo očekivati daljnji ubrzan razvoj takvih dronova koji će biti specijalizirani za uništavanje oklopnih vozila, prije svega tenkova. Njihova će učinkovitost biti puno veća budu li sami mogli odabirati ciljeve i navoditi se na njih. Najnovija ratna iskustva pokazala su da je upravo potreba da ih operater navodi najslabija karika sustava. Već je započeo razvoj višenamjenskih bojnih glava koje se mogu prilagođavati cilju. Tako američki AGM-114R Hellfire II (Hellfire Romeo) ima bojnu glavu koja se može prilagođavati potrebama. Jednak je slučaj i s njegovom zamjenom, projektilom AGM-179 Joint Air-to-Ground Missile (JAGM). Daljnji smjer razvoja morat će ići prema projektilima koji mogu pobijediti aktivne sustave zaštite tenkova. Izraelski sustav Trophy dokazao se u borbenim uvjetima, te će se ugrađivati na američke i njemačke tenkove. Sustav Iron Fist također razmatraju mnoge vojske, ponajprije za ugradnju na laka borbena vozila. Ruske tenkove T-14 Armata štiti aktivni sustav Afganit. Međutim, on se, kao i sam tenk T-14, tek treba dokazati u borbi. Spomenuto vrijedi i za kineski sustav GL5 Active Protection System. Uspjeh Trophyja potaknut će i druge proizvođače na ubrzan razvoj, tako da u idućih desetak godina možemo očekivati sve više suvremenih borbenih vozila s nekim oblikom aktivne zaštite.

To će jako otežati posao protuoklopnim vođenim projektilima. Jedno od rješenja mogao bi biti povratak razvoja hipersoničnih projektila na koje aktivni sustavi obrane neće moći reagirati. Američka kopnena vojska imala je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća niz programa razvoja protuoklopnih projektila koji bi letjeli vrlo velikim brzinama. Zbog toga ciljeve ne bi uništavali bojnim glavama, već kinetičkom energijom. Zadnji je bio Compact Kinetic Energy Missile (CKem) tvrtke Lockheed Martin. Razvijan je kao nastavak projekta Line of Sight Anti-Tank (LOSAT) Američke kopnene vojske, koji se provodio još 1980-ih i 1990-ih. Cilj je bio sustav koji će moći uništiti svaki tenk, ali biti lak i malen da se može postaviti i na lakša vozila poput Humveeja. CKem je bio dug 1,52 m i mase 45 kg. Maksimalna mu je brzina bila izvanrednih šest Macha, a domet osam kilometara. Dosezao je udarnu snagu od 35 megadžula na krajnjem dometu. Na testiranju 2007. godine uništio je tenk iz serije T-72 koji je imao eksplozivno-reaktivni oklop, no ne i dodatnu zaštitu. Kako prema tadašnjim (pogrešnim) procjenama tenkovi nisu imali budućnost, cijeli je program ukinut.

(završetak podlistka)

TEKST: Mario Galić