Kandidate na selekcijskoj obuci za Izvidnički vod Tigrova obišli smo u skrovitom dijelu poligona kraj vojarne “Pukovnik Predrag Matanović”. U tijeku je bila završna faza obuke i već su bili stekli mnoga znanja i vještine koje čine izvidnike, vojnike koji se neprimjetno uvlače duboko u protivnički teritorij, pomno se sakriju, prikupljaju korisne informacije i bez traga se povlače, kako nam je u nekoliko riječi opisao jedan od kandidata…

Želite li napisati reportažu o nekoj izvidničkoj postrojbi ili obuci temeljem dojmova koje ćete steći u prirodnom izvidničkom radnom okružju, ne gine vam probijanje kroz gustiš koje nije samo neugodno nego i teško za orijentaciju. Srećom, na makadamu u skrovitom dijelu poligona kraj vojarne “Pukovnik Predrag Matanović” u Petrinji dočekuje nas iskusni dvojac vodiča. Poručnik Marko Haller i skupnik Ivan Đuričić pripadnici su bojne Tigrovi Gardijske motorizirane brigade i obučavaju kandidate na selekcijskoj obuci za Izvidnički vod. “Patrol-baza” je na skrivenom mjestu, objašnjavaju nam dok hodamo kroz zelenilo koje nas okružuje sa svih strana. U tim uvjetima, da bi se prešla zračna linija od nekoliko stotina metara, potrebno je barem petnaestak minuta. Nema tu uhodanih putova, a treba izbjegavati rupe, neravnine, korijenje, oštre grane, koprive i bodlje, te mahati rukama kako biste otjerali napasne kukce. Srećom, barem je vrijeme već nekoliko dana suho i tlo nije blatnjavo, razmišljamo dok nam Haller i Đuričić pokazuju rutu, krećući se sigurno kao da španciraju po zagrebačkoj Ilici.
Veliko je iznenađenje bilo kad smo shvatili da se već nalazimo u izvidničkoj bazi, a toga uopće nismo bili svjesni. Kandidati i instruktori savršeno su zamaskirali sebe i bazu, tako da nas je Haller morao upozoriti da se na dva metra od nas nalazi izvidnik, a da ćemo, napravimo li još korak, nagaziti na jedno od improviziranih skloništa. No, završna je faza obuke i kandidati su već stekli mnoga znanja i vještine koje čine izvidnika, pripadnika elitnog roda unutar gardijske brigade. Dok pijemo vodu ožednjeli zbog kratke, ali za obične ljude neuobičajeno teške hodnje, poručnik Haller, koji je voditelj selekcije, objašnjava nam da ti momci ne bi ni bili kandidati da im psihofizičke i vojničke vještine nisu na iznimno visokoj razini. Svjesni tih kvaliteta, žele ih maksimalno iskoristiti kao izvidnici, “(…) vojnici koji se neprimjetno uvlače duboko u protivnički teritorij, pomno se sakriju, prikupljaju korisne informacije i bez traga se povlače”, kako nam je u nekoliko riječi opisao jedan od kandidata vojnik Željko Horvat. Motiv im je isključivo želja za izvrsnošću. “Posao izvidnika nije lagan niti donosi financijske beneficije, to su vojnici koji žive za svoj posao i za njega su se spremni odricati. Dva tjedna selekcije kandidatima su donijela iscrpljenost, umor i stres, a ni vremenski im uvjeti nisu išli na ruku zbog velike vrućine i relativne vlažnosti zraka, koja je znala prelaziti 80 %. Imali su jako malo vremena za odmor i rekuperaciju te bih zato želio čestitati svim sudionicima selekcije. To uključuje i instruktore koji gotovo cijelu selekciju prolaze jednakom dinamikom kao i kandidati te time služe za primjer,” s neskrivenim ponosom govori mladi časnik.
Selekcija za izvidnički vod traje dva tjedna. Prvog su dana kandidati morali zadovoljiti provjeru plivanja i ronjenja u bazenu ŠRC-a Sisak. Slijedio je test tjelesne spremnosti te ulazni pismeni ispit iz temeljnih vojničkih vještina. Početni dio završava zaduženjem, kompletiranjem, podešavanjem i upoznavanjem s opremom koju izvidnik koristi za izvršavanje svojih zadaća. U ostalom su dijelu selekcije kandidati imali iscrpljujuće hodnje i topohodnje s opremom mase između 31 i 33 kg po pripadniku, gađanje iz automatske puške te teorijsku i praktičnu nastavu iz topografije i izvidničke taktike. Na kraju radnog dana provodila se obuka iz samoobrane. Kandidati su u sredini obučnog ciklusa prošli i commando hodnju.
Hrvatski vojnik izvidnike je posjetio na završnom i najzahtjevnijem dijelu selekcije. Uspostavljanje patrol-baze u kojoj su nam Tigrovi bili domaćini dio je vježbe na zemljištu koja traje tri dana i dvije noći. Jedan je od dočasnika instruktora zaduženih za organizaciju vježbe desetnik Luka Čelik. Mnogo je tu zanimljivih detalja, ali pokušava nam sve prepričati u kratkim crtama, a opet razumljivo za laike. Vježba je započela zadaćom izviđanja rute u duljini od deset kilometara. Kandidati su morali procijeniti prohodnost rute za bojnu Tigrovi koja u svojem sastavu ima borbeno oklopno vozilo Patria. Tijekom izviđanja trebali su u obzir uzeti gabaritna i manevarska ograničenja BOV-a, odnosno procijeniti je li ruta prohodna za vozilo. Rutu koju su izviđali trebalo je markirati, dakle, označiti sva moguća opasna područja: mjesta za zasjedu, mjesta za moguće postavljanje improviziranih eksplozivnih naprava… Nakon izviđanja rute zadaća je bila uspostaviti patrol-bazu, tj. organizirati rad i funkcioniranje u njoj. Potom je bilo potrebno naći mjesto za dnevnu motriteljsku postaju i metodom bliskog motrenja prikupljati podatke o samom području. Na kraju dana uspostavljena je noćna motriteljska postaja. “Vježba je izrazito naporna, radi se u smjenama od dva sata odmora, dva sata osiguranja patrol-baze i dva sata rada na motriteljskoj postaji,” kaže desetnik Čelik, iznimno zadovoljan reakcijom budućih izvidnika.
Bilo je tu još zanimljivih priča koje su potvrđivale da su baš svi kandidati na selekciji opravdali povjerenje. Lijepo je bilo čuti da selekcija nije stvorila samo nove izvidnike, nego i čvrst tim. Iako su stigli iz više satnija i dosad obavljali različite vojničke dužnosti, svi su ti naporni sati stvorili među njima čvrsto zajedništvo i prijateljstvo. “Tijekom najzahtjevnijih hodnji, kad su im tijela stigla do krajnjih točaka izdržljivosti, nosili su i rance i puške jedni drugima, ma nosili su i jedni druge,” rekli su nam instruktori koji vojnicima nisu popuštali niti milimetar. Nije to uvijek lako, ali jednostavno mora biti tako.
Nekoliko sati s izvidnicima usred ničega, u okruženju prave divljine, proteklo je iznimno brzo. Kao i uvijek, povratak, iako kroz isti teški teren, izgleda brži nego dolazak. Haller nas vodi do makadama izrovanog golemim kotačima Patria koji nam sad izgleda prekrasno: čisto i glatko poput autoceste. Pozdravljamo se i poručnik nam obećava da će nam javiti kako su vježba i selekcija završili. Obećanje je ispunjeno: poslije saznajemo da je, kako se kraj vježbe bližio, stiglo najveće iskušenje. Donijela ga je suprotna strana, za koju su instruktori odabrali najteže moguće protivnike: stare i iskusne pripadnike Izvidničkog voda. Prema unaprijed pripremljenom scenariju, patrol-baza u ranim je jutarnjim satima zadnjeg dana otkrivena i napadnuta. Međutim, kandidati su se uspješno izvukli iz kontakta na točku okupljanja, a to je ujedno bila i točka koja je označavala kraj same vježbe. Kraj selekcije donio je iskušenje koje je naizgled neatraktivno, ali nakon dvije noći nespavanja i svih mogućih napora vrlo teško: završni pismeni ispit. I svi su uspjeli!

vojnik Željko HORVAT
Postati dio tima izvidnika uzbuđenje je i izazov. Obuka je dinamična i zahtjevna. Naša je fizička i psihička izdržljivost ispitivana do krajnjih granica, a svoje smo sposobnosti morali pokazivati pod velikim pritiskom, jakim tempom i u vrlo kratkom vremenu. Iskustvo je neprocjenjivo, pomaknuo sam vlastite granice i probudio u sebi želju da budem još spremniji kako bih časno i odgovorno mogao vršiti svoju dužnost kao pripadnik OSRH.
vojnik Ante GENERALIĆ
Za ovakvu ekipu nije bilo preteških izazova, makar sam prošao kroz napore s kakvima se dosad nisam susretao! U kriznim situacijama bodrili smo jedni druge, međusobno si pomagali i disali kao jedan. Mislim da instruktori mogu biti zadovoljni našim rezultatima, a dobro nas razumiju jer su jednaku selekciju prošli prije nas. No, uz nas je, zapravo, prolaze ponovno i svojim nam primjerom daju dodatni motiv, iz nas izvlače najbolje onda kad je najteže. Točno je, izvidnički poziv jedan je od težih u vojsci, no to ne znači da bismo se trebali izdizati u odnosu na kolege.

Selekcija nije stvorila samo nove izvidnike, nego i čvrst tim. Iako su stigli iz više satnija i dosad obavljali različite vojničke dužnosti, svi su ti naporni sati stvorili među njima čvrsto zajedništvo i prijateljstvo. “Tijekom najzahtjevnijih hodnji, kad su im tijela stigla do krajnjih točaka izdržljivosti, nosili su i rance i puške jedni drugima, ma nosili su i jedni druge.”

Domagoj VLAHOVIĆ, Snimio Tomislav BRANDT