Da je živ, Gavran bi 18. travnja napunio 53 godine. Na žalost, nije stigao niti do 26. No, stigao je zato, u tom svojem kratkom životnom vijeku, ostati upamćen kao po domoljublju i srčanosti poseban, po hrabrosti jedinstven, jedan od najvećih junaka Domovinskog rata

Imenom Damira Tomljanovića Gavrana, u ime priznavanja važnosti i čuvanja uspomene, danas se u Hrvatskoj zovu  ulice, trgovi, škole, udruge, memorijali, sportski tereni – no, najvredniji spomenik Gavranova života i vrijednosti njegova postojanja jest u sjećanju suboraca i rečenici koju oni pamte, a Gavran ju je tako često izgovarao: ”Stižem, prijatelju. Izdrži.“ Ili: ”Prijatelju, dolazim.”

I došao bi.

Damir Tomljanović Gavran bio je zapovjednik kojeg su ljudi slijedili, bio je čovjek kojem su vjerovali, a u mraku ratnih devedesetih njegove riječi: ”Prijatelju, dolazim“ dohvaćene preko motorole bile su kao svjetionik. Nada. Spas. Da je živ, Gavran bi 18. travnja napunio 53 godine. Nažalost, nije stigao niti do 26. No, stigao je zato, u tom svojem kratkom životnom vijeku, ostati upamćen kao po domoljublju i srčanosti poseban, po hrabrosti jedinstven, jedan od najvećih junaka Domovinskog rata.

Damir Tomljanović Gavran rođen je u Senju 18. travnja 1968., a vrijeme djetinjstva proveo je u selu Krivi Put. U kolovozu 1990. godine odabire braniti Hrvatsku, pristupa tečaju Prvi hrvatski redarstvenik da bi odmah zatim postao pripadnik Jedinice za posebne namjene Rakitje, a nakon toga 1. gardijske brigade  ZNG-a – Tigrovi. Ratni put odvodi Damira Tomljanovića Gavrana i Tigrove na najteže bojišnice: u istočnu Slavoniju, na Banovinu u borbe oko Hrvatske Kostajnice, u zapadnu Slavoniju gdje sudjeluje u borbama oko Okučana. Svjedoci tog vremena, branitelji i suborci prisjećaju se kako je Gavran bio samozatajan, hrabar i odan ratnik spreman preuzeti odgovornost i rizik, ali istodobno je nosio i oko sebe širio pozitivnu energiju, znao primirivati napetosti u teškim situacijama i prirodnom karizmom zadobivao povjerenje ljudi. Krajem 1991., u vrijeme borbi oko Novske, Pakraca i Lipika Damir Tomljanović dobiva svoj nadimak: Gavran, a  2. satnija kojoj je bio zapovjednik, kasnije i bojna, postaje poznata kao ”Gavranovi dečki“ – Gavrani.

Nakon travnja 1992. i borbi za Dubrovnik, nakon deblokade Dubrovnika dolazi do preustroja 1. gardijske brigade te Gavran preuzima zapovjedništvo nad 2. bojnom Tigrova.

Vremena za odmor nije bilo i 2. bojna, zbog srpskog protunapada, koji je slijedio nakon operacije Maslenica, u veljači 1993. upućena je na Velebit. Tomljanović ondje preuzima dužnost zapovjednika Sektora 1, nadređen je svim postrojbama koje su se tad nalazile na području Velebita. Težak teren, zahtjevna bojišnica, surova klima i ponekad gotovo nemogući meteouvjeti bili su svakodnevica ratovanja na Velebitu. Gavran se i ovdje ističe svojom hrabrošću, sabranošću i predanošću: odlazi u izviđanja, provjerava položaje, obilazi ljude, na položajima s vojnicima dočekuje novu, 1994. godinu. U jednoj od takvih aktivnosti, prilikom utvrđivanja punkta na prvoj crti između Ruje i Malog Golića na Tulovim gredama, 17. veljače 1994., Gavran je pogođen iz neprijateljskog snajpera.

Posthumno mu je dodijeljen čin stožernog brigadira. Pokopan je na groblju u Krivom Putu gdje se svake godine na obljetnicu njegove pogibije održava komemoracija.  

Lada Puljizević

Foto: Tomislav Brandt