U ovom nastavku obrađeni su snajperski ciljnici i posebno streljivo kjoe se rabi za snajperske zadaće

 

Praktično od Sharpsovih pušaka opremljenih Malcolmovim ciljnicima, pojam snajperske puške povezuje se s optičkim ciljnikom, iako su u brojnim slučajevima zadržani i mehanički kao alternativa u slučaju oštećenja optičkog ciljnika (danas je to sve rjeđe zbog znatnog porasta kvalitete, pouzdanosti i otpornosti optičkih ciljnika). Isto tako, golema većina snajperista (uz vrlo rijetke izuzetke, kakav je npr. bio Finac Simo Häyhä) u rješavanju svojih zadaća koristi se isključivo optičkim ili optičko-elektronskim ciljnicima zbog njihove nesumnjive prednosti pred mehaničkima, jer:
• tri ravnine u procesu ciljanja svode na jednu – time je omogućena jednaka oštrina cilja i ciljne točke, što kod mehaničkih ciljnika nije moguće, pa je zbog toga neusporedivo veća preciznost gađanja;
• vizualno povećavaju fokusirani cilj od nekoliko puta do nekoliko desetaka puta (ovisno o vrsti i tipu ciljnika) – na taj način stječe se vizualni dojam približavanja cilja, pa je moguće ostvariti sigurniji pogodak;
• končanica optičkog ciljnika pojednostavljuje proces ciljanja – zapravo, konstrukcijska jednostavnost končanice u znatnoj mjeri pridonosi pojednostavljenju cjelokupnog procesa ciljanja.
S druge strane, optički ciljnici imaju i svoje manjkavosti u odnosu na mehaničke, zbog čega nikada nisu mogli potisnuti mehaničke iz najšire uporabe. Optički ciljnici su znatno skuplji i složeniji za proizvodnju od mehaničkih, a njihovi glavni nedostatci su:
• suženo vidno polje;
• veliki negativni utjecaj subjektivnih čimbenika (psihofizičko stanje strijelca) na kvalitetu gađanja;
• pojačana mogućnost mehaničkih aberacija (skretanja) u nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Suženo vidno polje javlja se kao tehničko ograničenje optičkih ciljnika i neposredno ovisi o promjeru objektiva i vrijednosti povećanja, s time da je promjer objektiva proporcionalan veličini vidnog polja (veći promjer objektiva omogućuje šire vidno polje), a obrnuto proporcionalan stupnju povećanja (što je veći stupanj povećanja optičkog ciljnika, uže je vidno polje). Suženo vidno polje u znatnoj mjeri otežava ciljanje i praćenje pokretnih ciljeva, a kod ciljeva koji se brzo kreću može potpuno onemogućiti gađanje.
Zbog osjetljivosti optičkih ciljnika, svaki normalni utjecaj na pušku pri gađanju (drhtanje ruku, pomicanje cijevi, disanje strijelca, rad srca i sl.) znatno jače se reflektira na snajpersku pušku nego na standardnu vojničku pušku s mehaničkim ciljnicima, čime se otežava proces ciljanja kod prosječno uvježbanog vojnika.

U lošim vremenskim uvjetima (kiša, jako sunce, magla, sumrak, refleksija od snježnih površina i sl.) stvaraju se razne optičke varke koje otežavaju gađanje. Proizvođači optičkih ciljnika se protiv tih smetnji bore ugradnjom raznih filtera, polarizatora, refleksnih slojeva i konstrukcijskim rješenjem končanica, te povećanjem ukupne kvalitete optičkih ciljnika.

Klasični optički ciljnici
Pod klasične optičke ciljnike podrazumijevaju se ciljničke naprave koje sliku cilja projiciraju u oko strijelca isključivo pomoću objedinjenog sustava leća (u većinu suvremenih optičkih ciljnika ugrađuje se načelno 10 leća – u okularu 3, u sustavu za okretanje slike 5 i u objektivu 2). Glavni dijelovi tih ciljnika su (slika br. 1):
• tijelo ciljnika (?tubus?);
• objektiv;
• končanica;
• mehanizam končanice;
• sustav leća za okretanje slike;
• filter ili umjesto njega zaslon i
• okular.

Pojedini ciljnici mogu imati i druga dodatna konstrukcijska rješenja i dodatke koji omogućavaju njihovu bolju učinkovitost u raznim okolnostima uporabe (npr. elemente za osvjetljavanje končanice, sustav promjene stupnja uvećanja kod “varijabl” optičkih ciljnika, mehanizam zauzimanja paralaksa i sl.). Tijelo optičkog ciljnika ili tubus, objedinjava sve dijelove ciljnika u funkcionalnu cjelinu i omogućuje njegovo montiranje na pušku pomoću adekvatnih nosača. Izrađuje se od legura vrlo otpornih na vremenske uvjete, s minimalnim koeficijentom rastezanja pri ekstremnim temperaturnim razlikama (npr. duraluminij, avional, razni sintetski materijali i sl. a pojedini proizvođači, kao npr. njemački Schmidt & Bender, izrađuju tijela ciljnika od visokokvalitetnih čelika).

Objektiv je dio ciljnika namijenjen za fokusiranje promatranog cilja, a čini ga sklop leća koje primaju sliku (obično se sastoji od spojene plankonkavne i bikonkavne leće). Objektiv daje umanjenu i okrenutu sliku, pa što je objektiv veći, šire je vidno polje, a slika je jasnija, zbog čega je poželjno da otvor objektiva bude što veći, kako bi u ciljnik ulazila čim veća količina svijetla (naravno, imajući u vidu konstrukcijska ograničenja koje nameću uvjeti njegove uporabe).

Končanica je dio ciljnika kojim se određuje ciljna točka, a mogu biti izrađene od raznih materijala (prirodnih i umjetnih vlakana, metalnih žica, mogu biti urezane u staklo i sl.). S obzirom da je končanica optičkog ciljnika jedan od njegovih osnovnih sklopova, kojim snajperist izabire ciljnu točku, odnosno vjerojatno mjesto pogotka na cilju, mora biti precizno izrađena i dobro uočljiva. Danas proizvođači optičkih ciljnika nude izuzetno velik broj raznih vrsta i oblika končanica (slika br. 2), sa i bez osvjetljavanja, opremljenih fluorescentnom smjesom, raznim filtrima u više boja i sl. a mnoge končanice imaju toliko dodataka i elemenata, da u praksi otežavaju upravo ono što bi trebale olakšavati – proces ciljanja, pa se pri njihovom izboru potrebno voditi dvjema osnovnim kriterijima – končanica mora biti jednostavna i pregledna, a rubovi dijelova končanice moraju biti oštri i jasno vidljivi. Na vojničkim snajperskim puškama često se koriste končanice s raznim dodatcima za brže i lakše određivanje daljine do cilja, zauzimanje korekcija pri gađanju pokretnih ciljeva i sl. (slika br. 3).

Mehanizam končanice pomiče končanicu po pravcu i po visini, a koristi se kod podešavanja optičkog ciljnika ili za zauzimanje potrebnih elemenata za gađanje. Sastoji se od mehanizma daljine, kojim se prilagođava končanica za ciljanje na određenoj udaljenosti i mehanizma smjera (mehanizam preticanja) kojim se uklanja utjecaj nepovoljnih čimbenika na putanju zrna po smjeru (npr. jaki bočni vjetar). Kvalitetniji ciljnici imaju finije podešavanje mehanizma končanice.

Sustav leća za okretanje slike okreće “naopaku” sliku koju je fokusirao objektiv i u jednakoj veličini ju projicira na okular. Načelno je smješten u središnjem dijelu ciljnika i sastoji se od dva sustava spojenih plan konkavnih i bikonveksnih leća.

Okular uvećava i izoštrava sliku cilja i projicira je u oko. Od sustava leća u okularu ovisi stupanj uvećanja ciljnika, koji se izrađuje u dvije temeljne verzije – s konstantnim (fiksnim) povećanjem ili s promjenjivim povećanjem (tzv. ?varijabl? ciljnici). Razlike u konstrukciji vidljive su i u oznakama (na ciljnicima s konstantnim povećanjem piše npr. 4×36, što znači da povećanje iznosi četiri puta, a oznaka 36 znači da je promjer objektiva 36 mm. Kod varijabl ciljnika stavljaju se oznake npr. 2-8×42, što znači da se povećanje slike može mijenjati od dva do osam puta, dok broj 42 i u ovom slučaju označava promjer objektiva).

Zbog smanjivanja refleksije svjetlosti, na vanjsku površinu leće naknadno se nanosi antirefleksni sloj (koji daje i posebnu boju optičkom sklopu – npr. “plava optika” “žuta optika” i sl.). Vrhunski optički ciljnici imaju nulti koeficijent refleksije, što znači da uopće ne reflektiraju svjetlost koja na njih dolazi, međutim vrijednost koeficijenta refleksije nije vezana uz boju optike (postoji vjerovanje kako je tzv. ?plava optika?, koju proizvode pojedini europski proizvođači najkvalitetnija, dok su optike drugih boja manje vrijedne), što kod suvremenih optičkih ciljnika nije točno, jer boja optike potiče od tehnologije koju primjenjuje pojedini proizvođač u izradi antirefleksnog sloja i nije mjerilo vrijednosti koeficijenta refleksije (npr. japanski Tasco ciljnici imaju vrlo mali, gotovo nulti, koeficijent refleksije, iako uglavnom imaju žutu optiku uvjetovanu silicijevim spojevima u antirefleksnom sloju). U cilju smanjivanja refleksije svjetlosti mogu se koristiti i različiti filteri ili zasloni, koji mogu biti ugrađeni, a mogu biti odvojeni od ciljnika, pa ga snajperist po vlastitom nahođenju može staviti na okular ili objektiv (zavisno kako je konstrukcijski izveden). Mnogi ciljnici, osobito za vojničke puške, ih nemaju.

Optičko-elektronski ciljnici
Praksa snajperskih djelovanja iznimno brzo je pokazala jedan od velikih nedostataka klasičnih optičkih ciljnika – njihovu vrlo ograničenu uporabu u uvjetima smanjene vidljivosti. Naime, zbog njihovih neminovnih konstrukcijskih ograničenja, u većoj mjeri je smanjena količina svjetlosti koju propušta objektiv, zbog čega se u uvjetima smanjene vidljivosti (npr. sumrak, magla, zadimljenost i sl.) učinkovitost optičkih ciljnika, u usporedbi s mehaničkim, naglo smanjuje – praktično do potpune neučinkovitosti tijekom noćnih borbenih djelovanja. Djelomično se taj problem pokušao otkloniti povećanjem promjera objektiva (koje naravno ima svoje granice) i raznim načinima osvjetljavanja končanica, što je donekle popravilo mogućnosti snajperista u borbenim djelovanjima u sumrak ili u rijetkoj izmaglici, ali ih je i dalje činilo potpuno neučinkovitim noću. Problem je otklonjen tek razvojem noćnih, optičko-elektronskih ciljnika.

Optičko-elektronski ciljnici namijenjeni su prvenstveno za izvođenje snajperske borbe noću, a po načinu rada mogu biti aktivni i pasivni. Prvo su razvijeni i uvedeni u operativnu uporabu aktivni optičko-elektronski ciljnici (slika br. 4), koji rade na principu osvjetljavanja prostora IC (infracrvenim) zrakama iz jakog IC projektora, te promatranjem tako osvijetljenog prostora pomoću odgovarajućeg prijemnika-ciljnika. Zbog velike količine IC zračenja koje demaskira snajperista, te glomaznosti sustava koji se sastoji od ciljnika, IC-projektora i jakog izvora napajanja, aktivni optičko-elektronski ciljnici danas se smatraju zastarjelim i uglavnom se više ne nalaze u naoružanju suvremenih oružanih snaga.

Pasivni optičko-elektronski ciljnici (slika br. 5) uvećavaju prirodnu svjetlost (svjetlost zvijezda, mjesečinu i dr.) više tisuća puta, pri tome ne emitirajući vlastito zračenje. Načelno se radi o ciljnicima koji su uz gotovo sve sastavne sklopove klasičnih optičkih ciljnika dodatno opremljeni pojačivačem svjetlosti (elektronska cijev s vlaknastom optikom namijenjena pojačanju primljene svjetlosti i do 30 000 puta, a da pri tome povećanje slike ostane u granicama uobičajenih za standardne snajperske ciljnike) s izvorom napajanja. U usporedbi s aktivnim IC ciljnicima, odlikuju se malim gabaritima, jednostavnijim rukovanjem i energetskim izvorima male snage. Unatoč stalnim modernizacijama i poboljšanjima njihovih tehničkih karakteristika, pasivni ciljnici još uvijek imaju ozbiljne nedostatke, od kojih su najznačajniji:
• preosjetljivost na nagle promjene svjetlosti (npr. iznenadne bljeskove, vatru i sl.), što je ozbiljan nedostatak u uvjetima noćne borbe s mnogo pucnjave, eksplozija, osvjetljavajućih projektila, požara i sl;
• mala otpornost na mehaničke udare i nepovoljne klimatske uvjete, što ograničava njihovu uporabu i zahtijeva obzirno rukovanje;
• znatno veće dimenzije i težina u odnosu na klasične optičke ciljnike i
• visoka proizvodna cijena.

Zbog tih ograničenja, u većini oružanih snaga se optičko-elektronski ciljnici koriste uglavnom za izvršenje specijalnih zadaća, a najčešći korisnici su postrojbe za specijalne namjene i vojna policija, te protuterorističke postrojbe specijalne policije.

U svakom slučaju, bez obzira radi li se o standardnom optičkom ili optičko-elektronskom ciljniku, potrebno im je posvetiti osobitu pozornost prilikom rukovanja i održavanja. Ne smiju se izlagati visokim temperaturama bez krajnje nužde, a nakon uporabe po kiši i vlagi, obvezno ih treba osušiti. Čiste se mekom suhom krpom i četkicom, kako ne bi nastale ogrebotine, a za čišćenje optičkih dijelova (okulara i objektiva) koristi se mekana krpica (najbolje flanelska ili jelenja koža) i razblaženi alkohol. Većina proizvođača strogo zabranjuje otvaranje i rasklapanje optičkog sustava od strane neposrednih korisnika, već to obavlja isključivo stručni servis u slučaju potrebe.

Razvojne perspektive snajperskih ciljnika
Najveće promjene u razvoju snajperskog naoružanja očekuju se upravo u razvoju ciljničkog sustava. Pri tome, smatra se kako su razvojne mogućnosti klasičnih optičkih ciljnika uglavnom dosegnule svoj optimum (eventualno su poboljšanja moguća u usavršavanju proizvodnje leća i drugih optičkih segmenata ciljnika, ali je uvriježen stav kako to ne može presudno utjecati na njihove danas već izrazito visoke taktičko-tehničke osobine). S druge strane, iskustva iz najnovijih oružanih sukoba potvrđuju nužnost opremanja snajperista ciljničkim sustavima za borbu u noćnim uvjetima, kao i u uvjetima slabije vidljivosti zbog magle, zadimljenosti zemljišta i sl. Osim toga, pri snajperskim djelovanjima veliki problem predstavlja točno i brzo određivanje daljine, kao i brzo zauzimanje elemenata za gađanje. Ti postupci su, kod snajperskih pušaka s uobičajenim optičkim ciljnikom, još uvijek (u većini slučajeva) zavisni od vještine i subjektivne procjene snajperiste, a elementi za gađanje zauzimaju se ručnim prilagođavanjem mehanizma končanice ili promjenom ciljne točke. U perspektivi, konstruktori naoružanja nastoje izbjeći takvo angažiranje snajperista i ostvariti mogućnost automatskog zauzimanja elemenata za gađanje u trenutku ciljanja. Pri tome proizvođači nastoje stvoriti čim kvalitetnije, a istodobno što lakše sustave, pa se može zaključiti kako će daljnji razvoj ciljničkih sustava biti baziran na razvoju optičko-elektronskih uređaja, koji će postupno potisnuti klasične optičke ciljnike. Sukladno tome, razvoj ciljničkih sustava može se očekivati u nekoliko smjerova i to:
• razvoj termovizijskih ciljnika;
• razvoj dnevno-noćnih optičkih ciljnika;
• razvoj laserskih mjerača daljine i
• razvoj mini-računarskih optičko-elektronskih ciljničkih sustava.

Raznovrsni pasivni noćni IC ciljnici imaju jedno veliko ograničenje – nisu dovoljno učinkoviti u uvjetima magle, padavina, dima i drugih krajnje loših meteoroloških uvjeta, zbog čega pojedini proizvođači nastoje razviti termovizijske optičko-elektronske ciljnike (slika br. 6), koji bi bili jednako učinkoviti i u tim uvjetima uporabe.

Stalno skidanje i stavljanje optičkih ciljnika ili stalno mijenjanje noćnih i dnevnih ciljnika dovodi do pojačanog habanja njihovih nosača i sukladno tome naglog pada njihove točnosti i pouzdanosti, a osim toga u dinamici borbenih djelovanja takve promjene nije jednostavno raditi, tim prije što je nakon svake promjene ciljnika potrebno upucati pušku, ili barem provjeriti njezinu točnost i preciznost. Zbog toga su neki proizvođači razvili projekt dnevno/noćnog optičko-elektronskog ciljnika (slika br. 7), čiji najveći nedostatak (za sada), a samim time i limitirajući čimbenik za masovnu uporabu, je izuzetno visoka proizvodna cijena.

Jedan od stalnih problema s kojim se snajperist suočava tijekom borbenog djelovanja je pravilno i točno određivanje daljine do cilja (precizno određivanje odstojanja je vrlo važno za pravilno zauzimanja elemenata za gađanje, što direktno utječe na točnost gađanja). U većini slučajeva, kod klasičnih optičkih ciljnika snajperist nema na raspolaganju posebne uređaje za brzo i precizno određivanje odstojanja, već je to prepušteno njegovom iskustvu i priručnim sredstvima (npr. neke končanice optičkih ciljnika imaju ugrađenu mjernu skalu za određivanje daljine), zbog čega su razvijeni mali, ali pouzdani laserski daljinomjeri, koji se mogu montirati na oružje ili rabiti kao samostalan uređaj (poput dalekozora).

Najnovije ciljničke naprave konstruirane su kao optičko-elektronski uređaji u koje je integriran mali računar i laserski daljinomjer (slika br.8), pa mogu automatski određivati daljinu do cilja i zauzimati elemente za gađanje (položaj končanice, preticanje, utjecaj vjetra i sl.). Njihovom uporabom zadaća snajperiste svodi se samo na uočavanje cilja, sravnjivanje križa končanice s ciljnom točkom i njegovo zadržavanje na cilju do opaljenja. Time se u najvećoj mogućoj mjeri izbjegavaju subjektivne greške snajperiste i znatno povećava mogućnost pogotka prvim metkom. Nema sumnje kako se radi o perspektivnom sustavu, te je za očekivati daljnji razvoj snajperskih ciljnika u tom smjeru, s tendencijom smanjivanja njihove proizvodne cijene (sadašnja izuzetno visoka cijena u znatnoj mjeri limitira njihovo veće uvođenje u naoružanje i postupnu zamjenu klasičnih optičkih ciljnika).

Suvremeno snajpersko streljivo
Osnovna razlika između snajperskog i klasičnog streljiva je u kvaliteti barutnog punjenja i balističkom uravnoteženju zrna. Barutno punjenje snajperskog streljiva je kvalitetnije, ravnomjernije granulacije i boljeg sagorijevanja od barutnog punjenja klasičnog streljiva. Izradi zrna, osobito centriranju njegovog težišta i kalibraciji posvećuje se veća pažnja tijekom proizvodnje, nego zrnima za obično streljivo. Ti postupci u većoj ili manjoj mjeri poskupljuju proizvodnju snajperskog streljiva, ali mu bez sumnje poboljšavaju kvalitet.

Streljivo za snajperske puške konstrukcijski je riješeno isključivo za uništavanje žive sile, zbog čega snajperisti uglavnom koriste streljivo s univerzalnim zrnom (policijski snajperisti nerijetko koriste i streljivo s raznim vrstama deformabilnih zrna – slika br. 9), a znatno rjeđe sa zapaljivim i pancirnim zrnima (uglavnom na velikokalibarskim, tzv. ?antimaterial? puškama). U snajperskoj borbi načelno se izbjegava streljivo koje ima trasirajuća zrna (obilježavajuće, pancirno-obilježavajuće i sl.), zbog toga što:
• tijekom sagorijevanja trasera zrno gubi u težini, pri čemu se mijenja njegova balistička putanja i time neminovno narušava preciznost pogotka;
• trasirajuće zrno u velikoj mjeri demaskira položaj strijelca i
• snajperista ne vrši korekturu vatre pomoću obilježavajućih zrna, jer ne gađa rafalnom paljbom, što uporabu tog streljiva čini nepotrebnom.

Za razliku od običnog streljiva koje bilježi trend smanjivanja gabarita cijelog metka, snajpersko oružje povećava kalibre i jačinu metka s ciljem omogućavanja učinkovitog gađanja na većim daljinama (slika br. 10). Kao osnovni vojnički snajperski kalibri održali su se 7,62x54R u Rusiji i nekim zemljama bivšeg SSSR-a i 7,62×51 mm (308 Win.) u zapadnim zemljama, mada ga sve više potiskuje kalibar 300 Win.Mag, a u zadnje vrijeme i 338 Lapua Mag. Osim toga, razvoj suvremenih velikokalibarskih snajperskih pušaka već dosta davno aktualizirao je uporabu metka za teške strojnice 12,7×99 mm u snajperskoj borbi.

Marinko OGOREC