NATO je raspoređivao svoje snage na terenu, na kriznim područjima, dajući aktivnim pristupom potporu širim interesima međunarodne zajednice. Potrebno je primijetiti kako do većeg angažmana Saveza u operacijama potpore miru dolazi možda i zbog učinkovitijeg vođenja operacija, a rezultati angažmana očiti su

Mijenjajući svoj karakter zbog promijenjenih okolnosti u poslijeladnoratovskom svijetu Sjevernoatlantski savez je, premda je oduvijek u suradnji s drugim organizacijama poput UN-a to i činio, ipak postao mnogo aktivniji u operacijama očuvanja i potpore mira. Naravno, poslijehladnoratovski svijet počeo je uvažavati neke nove vrijednosti, predano radeći na izgradnji povjerenja i sigurnosti. Pojavila se i potreba za redefiniranjem funkcija međunarodnih organizacija. U vremenu novih izazova ključni ciljevi Saveza postali su smanjivanje rizika od sukoba svih vrsta, odgovori na krizna stanja koja utječu na sigurnost saveznika te produbljivanje razumijevanja i učvršćivanje povjerenja u Europi koristeći se partnerstvom u rješavanju zajedničkih sigurnosnih pitanja. Politički temelj uloge Sjevernoatlantskog saveza u operacijama očuvanja mira postavljen je na sastanku ministara vanjskih poslova u Oslu, u lipnju 1992. Na tom su sastanku ministri vanjskih poslova izrazili spremnost u podupiranju akcija očuvanja mira pod odgovornošću tadašnje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji od slučaja do slučaja, u skladu s vlastitim procedurama. Prema nekim autorima, NATO je dobio ulogu produžene ruke OESS-a, koji je trebao igrati važnu ulogu u operacijama očuvanja mira. Naravno, u praksi su OESS – vođene operacije vrlo limitirane, a i činjenica je kako OESS nije ni predviđen kao supstitucija za UN. Bilo kako bilo, NATO je svoje resurse i ekspertize stavio na raspolaganje operacijama očuvanja mira. U prosincu 1992. Savez je izjavio kako je spreman podupirati operacije očuvanja mira pod ovlašću Vijeća sigurnosti UN-a kao tijela koje ima najveću odgovornost za međunarodni mir i sigurnost.

Prve operacije u Europi
NATO je raspoređivao svoje snage na terenu, na kriznim područjima, dajući aktivnim pristupom potporu širim interesima međunarodne zajednice. Potrebno je primijetiti kako do većeg angažmana Saveza u operacijama potpore miru dolazi možda i zbog učinkovitijeg vođenja operacija, što je NATO-ovo “izvorno područje” u odnosu na UN – vođene operacije. Osim golemih pomaka na planu sigurnosti, znakovito je napomenuti kako su prve tri NATO-ove operacije potpore miru vezane za Europu, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Makedoniju. Zanimljivo je kako je upravo Bosna i Hercegovina bila pozornicom mnogih “premijernih” postupaka Saveza. Upravo su odluke vezane za BiH poslužile u uobličavanju evolucije Saveza u djelotvornu organizaciju koja ima sposobnosti i kapacitete za uspješno sudjelovanje u operacijama potpore miru. Od zračnih napada koje je Savez poduzeo u kolovozu i rujnu 1995. koji su objektivno pomogli u završetku rata, pa tijekom idućih deset godina, NATO je uspješno implementirao mir i stvarao mostove suradnje. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma NATO je u BiH uputio 60 000 pripadnika snaga za provedbu, poznatijih kao IFOR. Do 19. siječnja 1996. stranke potpisnice sporazuma povukle su svoje snage iz zone razdvajanja, a snage NATO-a obavile su nadzor spremanja teškog naoružanja. Puni angažman NATO-a u Bosni i Hercegovini, nakon četiri godine sukoba i neuspjeha međunarodnih inicijativa, temeljni okvir za održivi mir i stabilnost uspostavljen je za manje od šest mjeseci. Uz obvezu da prema mandatu Ujedinjenih naroda implementiraju vojne aspekte Daytonskog mirovnog sporazuma, misija IFOR-a osigurala je kraj neprijateljstava, razdvojila oružane snage tek stvorenih entiteta.

Potrebno je reći kako je operacija u Bosni i Hercegovini bila i pozornica za sudjelovanje partnerskih zemalja u NATO- vođenoj operaciji. Gotovo deset posto snaga dalo je četrnaest zemalja partnera. Nakon uspješno provedene misije IFOR-a, a na temelju dvogodišnjeg konsolidacijskog plana pod okriljem Vijeća za provedbu mira i vlastitih prosudbi, zemlje NATO-a zaključile su da će se smanjiti potreba za držanjem na terenu relativno velikih snaga, pošto je stanje postalo nemjerljivo stabilnije i uspostavljena je sigurnost. Nastupila je faza kad je trebalo nadalje postupno mijenjati sigurnosno okružje, a to se moglo i s mnogo manjim snagama od IFOR-a. NATO je vodeći računa o tim aspektima operacije modelirao snage koje će nadalje stabilizirati mir. Lansirane su Stabilizacijske snage – SFOR, veličine 32 tisuće vojnika, koje su od 20. prosinca 1996. dobile mandat na osamnaest mjeseci. Temeljeći se na Rezoluciji 1088 VS UN-a, SFOR je bio pravni slijednik IFOR-a, a njegova glavna zadaća je bila daljnji doprinos izgradnji mirapa je uz znatni napredak u vojnim aspektima Daytonskog mirovnog sporazuma, svoj fokus stavio na stvaranje uvjeta potrebnih za razvitak civilnih institucija kako bi se i nadalje učvršćivao mir i izgrađivalo povjerenje među dojučerašnjim protivnicima. SFOR se prema izlaznoj strategiji Vijeća za provedbu mira mogao progresivno smanjivati u skladu s uvjetima na terenu i brzini izgradnje nadležnih zajedničkih tijela. Temeljeći se na spomenutoj strategiji, NATO je smanjivao snage u BiH. Do početka 2002. godine početnih 32 tisuće vojnika svedeno je na devetnaest iz sedamnaest NATO zemalja i petnaest zemalja partnera, uključujući i ruski kontingent. Treba napomenuti kako je tijekom više od sedam godina, do povlačenja iz SFOR-a i kasnije KFOR-a, u ljeto 2003. Rusija slala najveće kontingente od svih nečlanica NATO. Ruske mirovne snage koje su prvi put poslane u BiH u siječnju 1996. dale su snažnu potporu multinacionalnoj brigadi u sjevernom sektoru.

Kako je to vrijeme “velikog praska” – velikog širenja, jedan broj zemalja započeo je sudjelovanje u misiji kao partnerska, a nastavio ga je kao punopravna članica NATO-a. Daljnje poboljšanje stanja tijekom 2003. godine dovelo je do smanjivanja snaga na nekih sedam tisuća vojnika u sklopu snaga za odvraćanje, s mogućnošću pojačanja, što je potrajalo do sredine 2004. godine. Čelnici Sjevernoatlantskog saveza dogovorili su kraj 2004. kao rok dovršetka misije SFOR-a. I opet je Bosna i Hercegovina bila pozornicom povijesne prve misije Europske unije, koja je 2. prosinca 2004. rasporedila nove snage EUFOR u sklopu operacije Althea. U skladu s dogovorom poznatijim pod nazivom Berlin Plus, a o čemu smo pisali na ovim stranicama, snage EUFOR-a uživaju punu potporu NATO-a na području planiranja, korištenja zajedničkih kapaciteta i sposobnosti.
Iako je NATO predao odgovornost Europskoj uniji, u Sarajevu je zadržano zapovjedništvo, a Savez se fokusirao na preustroj obrane BiH i procesima približavanja nama susjedne zemlje euroatlantskim integracijama. Aktivnosti unutar procesa približavanja BiH Partnerstvu za mir i Euroatlantskom partnerskom vijeću posebno su bile fokusirane na izrade obrambenih proračuna.  Ovo je zapovjedništvo preuzelo određene operativne zadaće, posebno borbu protiv terorizma, potpori Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju.

Snage za Kosovo
Nakon NATO-ove zračne kampanje, druge u savezničkoj povijesti, koja je potrajala 78 dana, kojoj je cilj bilo zaustavljanje humanitarne katastrofe koja je Kosovu prijetila od Miloševićevog režima, te nakon pritisaka da se iz pokrajine povuku srpske vojne snage, došlo je do potpisivanja Vojno-tehničkog sporazuma i jugoslavenskih zapovjednika, kojim je omogućeno raspoređivanje Snaga za Kosovo, KFOR-a, u lipnju 1999., a pod mandatom Ujedinjenih naroda.

NATO je na području Kosova imao nekoliko političkih ciljeva, od kojih je, kao preduvjet ostvarivanja svih ostalih, bio potpuni prestanak svih vojnih akcija te povlačenje vojnih i paravojnih snaga s Kosova. Politički ciljevi ostvarili su se razmještanjem vojnih snaga koje su stvorile okvir za bezuvjetan i siguran povratak svih izbjeglica i raseljenih osoba. Jedan od političkih ciljeva, naravno, bio je i postizanje političkog sporazuma za Kosovo koji je morao biti u skladu s međunarodnim pravom i Poveljom Ujedinjenih naroda. Misija KFOR-a bila je spriječiti obnavljanje neprijateljstava, stvoriti stabilno okružje i omogućiti djelovanje međunarodnim organizacijama i administraciji UN-a. U početnom razdoblju snage KFOR-a brojale su 43 tisuće pripadnika iz zemalja saveznica, partnera i ne-NATO zemalja, čija je zadaća bila uspostava bitnih preduvjeta normalnog, sigurnog života, na gotovo svim područjima djelovanja. Do početka 2002. broj pripadnika smanjen je na oko 39 tisuća, u skladu s odlukom o progresivnom smanjivanju u relaciji sa stanjem na terenu. Do lipnja 2003. broj pripadnika KFOR-a bio je sveden na sedamnaest i pol tisuća. Uslijed pogoršanja stanja na Kosovu u ožujku 2004. i pojave međunacionalnih sukoba, ali i napada na Snage za Kosovo, KFOR je dobio pojačanje od 2 500 vojnika. Bilo je potrebno žurno snažno djelovati na smanjivanje napetosti, kako bi se proces izgradnje multietničke zajednice mogao nastaviti u željenom smjeru. U kolovozu 2005. Snage za Kosovo su odlukom Sjevernoatlantskog vijeća počele s preustrojem, zamjenjujući dotadašnje četiri multinacionalne brigade s pet skupina namjenskih snaga. Predviđen je postupni prelazak na novi ustroj koji omogućava veću fleksibilnost i uklanja ograničenja za postrojbe koje su smještene u nekom drugom sektoru. Paralelno s početkom neprijateljstava na Kosovu, u susjednim zemljama došlo je do prave humanitarne drame izazvane golemim brojem izbjeglica. U Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu stiglo je gotovo osamsto tisuća izbjeglica. Želeći spriječiti humanitarnu katastrofu, Sjevernoatlantski savez je u te zemlje dostavio više tisuća tona hrane i opreme. U Makedoniji je NATO podignuo izbjegličke kampove i središta za distribuciju hrane. Na sličan način NATO je pomogao i Albaniji.

Gotovo istodobno, još jednoj bivšoj jugoslavenskoj republici prijetio je sukob koji je mogao prerasti u rat. Vlasti u Makedoniji bile su suočene s mogućim prerastanjem albanske pobune u rat s nesagledivim posljedicama. U lipnju 2001. pokojni makedonski predsjednik Boris Trajkovski zamolio je NATO za pomoć u razvojačenju albanske Vojske za nacionalno oslobođenje – UCK. NATO je prihvaćajući upućivanje pomoći primijenio pristup kojim je osudio sukobe, ali i zatražio zakonske i ustavne promjene uz povećavanje albanske participacije u vlasti. Potpisivanjem Ohridskog sporazuma 27. kolovoza 2001. NATO je započeo misiju pod nazivom Operation Essential Harvest tijekom koje su u trideset dana snage Saveza jačine 3500 pripadnika bile uključene u prikupljanje naoružanja. Ova izvorna misija doživljavala je svoje transformacije, u kojima su se mijenjale zadaće i veličina angažmana. U rujnu 2001. NATO je pod vodstvom Njemačke pokrenuo misiju Amber Fox kojoj je cilj bila zaštitu međunarodnih promatrača. Kasnije je ta akcija završena, a pokrenuta je Operation Allied Harmony koja je potrajala do 31. ožujka 2003., kad je prešla u nadležnost Europske unije. NATO je i dalje nazočan u Makedoniji kako bi pružio potporu u reformama sigurnosnog sektora unutar makedonskog sudjelovanja u Akcijskom planu za članstvo.

Potpora globalnom miru
Unutar Saveza prepoznavalo se kako je potreba za očuvanjem mira i stabilnosti globalnog karaktera, daleko izvan Sjevernoatlantskog prostora. Na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a na Islandu 2002. godine ministri su se složili složilo oko potrebe izgradnje sposobnosti mobiliziranja snaga koje se mogu vrlo brzo uputiti na područje gdje su potrebne, poduprijeti operacije na udaljenosti tijekom određenog vremena i obaviti povjerene zadaće. Ovaj zaključak ministara stvorio je NATO-u politički okvir za djelovanje izvan područja Saveza, ali tamo gdje interesi Saveza zahtijevaju. Prvo raspoređivanje snaga bilo je u Afganistanu u kolovozu 2003., pomažući u stvaranju uvjeta za funkcioniranje legalno izabrane vlasti na svekolikom području, te izgradnji mira i sigurnosti. Izvorni je mandat ograničavao operacije ISAF-a na glavni grad Kabul i okolna područja, no promjenama mandata on je proširen na cijelo područje zemlje Provincijskim rekonstrukcijskim timovima čija je zadaća održavanje sigurnosti operacija i rad na stvaranju sigurnog okružja, produbljivanje vladavine zakona i procesa obnove. Međunarodni sastav ISAF-a se mijenjao, ali od početka misiji pridonose sve članice NATO-a, kao i niza partnerskih zemalja među kojima važnu ulogu imaju i Oružane snage Republike Hrvatske. Misija ISAF velik je ispit za Savez i, po svemu sudeći, Savez ga polaže uz manje ili veće teškoće. Misija ISAF ispit je i za članice aspirantice za članstvo u NATO-u kakva je Hrvatska i njezine Oružane snage. U raznim segmentima misije, od početnog angažiranja voda vojne policije, preko stožernih elemenata, pa do angažiranja pripadnika u kompleksnim zadaćama nadgledanja i izgradnje civilno-vojnih veza, pokazalo se kako su pripadnici OSRH itekako dosegli tražene sposobnosti i kako bez većih problema sudjeluju u ovoj misiji i rade u međunarodnom okružju.

Premda kao organizacija NATO nije uključen u operacije u Iraku, na posredne načine pruža znatan doprinos razvoju sigurnosnih institucija, koordinira donacije opreme Iraku i pruža potporu Poljskoj kao članici u zapovijedanju Multinacionalnom divizijom Jug. Neovisno o ovoj pomoći, NATO je potkraj 2003. i početkom 2004. godine poručio kako operativni prioritet Saveza i dalje ostaje Afganistan. Tek učinkovita provedba afganistanske misije bila bi preduvjet za nekakve druge napore u Iraku. Ustrojena je NATO-ova misija za provedbu obučavanja koja pomaže u obuci iračkom stožernom osoblju, te različiti oblici stručne pomoći pripadnicima iračkog sigurnosnog sektora.
Spomenute mirovne operacije samo pokazuju kako je u stvarnosti NATO promijenio koncept svojega djelovanja. Golema je to promjena u odnosu na onaj “izvorni” Sjevernoatlantski savez kojemu se smisao iscrpljivao u blokovskom sučeljavanju i gotovo isključivo kolektivnoj obrani. NATO se u srpnju 2005. zajedno s Europskom unijom uključio u pomoć Afričkoj uniji pri proširenju mirovne misije u sudanskoj pokrajini Darfur. U početnom dijelu NATO-ova pomoć bila je koncentrirana u zračnom transportu mirovnih snaga i civilne policije i osiguravanju obuke za snage te vođenje multinacionalnog vojnog zapovjedništva.

Potpora partnera mirovnim operacijama
Ne jednom je Sjevernoatlantski savez istaknuo golemu pomoć partnerskih zemalja u provedbi operacija potpore miru. Ta pomoć pridonosi sigurnosti kako u euroatlantskom području, tako i šire. Globalna sigurnost odgovornost je svake pojedinačne države, u skladu sa svojim interesima i mogućnostima. Sudjelovanje zemalja partnera u NATO vođenim operacijama prigoda je za stjecanje iskustava u radu u multinacionalnom okružju. Naravno, participacija zemalja partnera omogućuje svojevrsno rasterećenje kapaciteta članicama Saveza. Zajednički angažman zasigurno pridonosi postizanju širokog koncenzusa za rješavanje kriza i snažnom akcijom izgradnje stabilnosti i mira.

Dražen JONJIĆ