”Mala obitelj“ vrhunskih sportaša ugovornih pričuvnika Oružanih snaga Republike Hrvatske dobila je nove članove – jedriličarku Mihaelu Zjenu de Micheli-Vitturi i džudaša Roberta Klačara

Početkom veljače, kao i svake godine, u Požegi se može vidjeti velik broj mladih ljudi, bilo samostalno ili u skupinama, opremljene koferom ili putnom torbom i nerijetko s ruksakom na leđima. Požežani već znaju da ih put vodi u jednom pravcu. U vojarnu ”123. brigade HV“ s jednim ciljem – postati pripadnik Hrvatske vojske. Tenisice u kojima šetaju po gradu uskoro će zamijeniti vojničke čizme, traperice vojna odora, a umjesto ruksaka nosit će vojni ranac složen po standardnom operativnom postupku. Prilikom redovnog pregleda spomenutih torbi i ruksaka na samom ulazu u vojarnu, jedan netipičan ”ruksak“ privukao nam je pogled. Na crnom ruksaku ispisan bijelim slovima stajao je natpis CRO JUDO pored kojeg su se u ruci vlasnika torbe osijavala pozlaćena slova vojne iskaznice. Odmah smo shvatili da je više ne tako ”mala obitelj“ vrhunskih sportaša ugovornih pričuvnika Oružanih snaga Republike Hrvatske dobila novog člana – Roberta Klačara.

Robert Klačar se nakon administrativnog prijma zajedno sa svojim kolegicama i kolegama uputio na redovne aktivnosti prihvata ročnika – zaduživanje opreme, slaganje kreveta i ormara te upoznavanje s kolegama ročnicima s kojima dijeli sobu. Za to vrijeme dok je Robert slagao vojničke majice u kazetu na za to predviđeno mjesto, u vojarnu je ušla jedna od četrdesetak djevojaka. Vedrog osmijeha i iznimno pristupačna, Mihaela Zjena de Micheli-Vitturi ničim nam na prvi pogled nije odala da i ona, poput Roberta, postaje član ”male obitelji“ vrhunskih sportaša ugovornih pričuvnika OSRH.

Stega i odgovornost

Nakon zaduženja potrebne opreme i ostalih aktivnosti prihvata, Robert i Mihaela upoznaju svojeg instruktora. A tko će bolje obučavati vrhunske sportaše nego i sam bivši vrhunski sportaš. Desetnik Igor Bilić pripadnik je Hrvatske vojske od 1999. godine, odnosno 2. Svjetskih vojnih igara kao vrhunski sportaš te je bio član Hrvatske boksačke reprezentacije u super teškoj kategoriji do 2004. godine kad zbog ozljede napušta boks, ali nastavlja svoju vojnu karijeru. Instruktor vrhunskih sportaša na dragovoljnom vojnom osposobljavanju postaje 2007. Objašnjava nam kako se vrhunski sportaši vrlo brzo priviknu na vojni režim jer i sami sportovi kojima se bave traže od njih stegu i odgovornost.

 ”Vrhunski sportaši u dva tjedna dragovoljnog vojnog osposobljavanja uspiju s lakoćom svladati sve zadaće i čast mi je raditi s njima,“ zaključuje desetnik Bilić, a već pri prvom kontaktu s Robertom i Mihaelom svjedočili smo svemu što nam je desetnik Bilić rekao. Ne iznenađuje da su Robert i Mihaela objeručke prihvatili dragovoljno vojno osposobljavanje i da im to nije bilo velika novina i promjena. Iznimno komunikativni i pristupačni, objasnili su nam zašto.

Sport u obitelji

Kao sin trenera džuda, Robert je odrastao u dvorani. ”Otkad sam prohodao, tata me vodio na treninge i ja bih iz kuta u dvorani gledao ljude kako treniraju,“ prisjeća se Robert, a 17 godina bavljenja sportom prošle godine donijelo mu je srebro na Europskom prvenstvu za mlađe seniore i medalju s Europskog kupa u Dubrovniku. Priznaje nam da je prvi dan bio malo uzbuđen i nervozan, ali to smatra pozitivnom nervozom. ”Jedva sam čekao obući odoru, a najviše se veselim gađanju i vježbovnim radnjama. S obzirom na to da hrvatska džudo reprezentacija održava pripreme za natjecanja u vojarni na Malom Lošinju, nije mi nikakav šok biti ”unutar žice“, a navikao sam i dijeliti sobu s ljudima,“ govori nam Robert. Iako se bavila i atletikom i ritmičkom gimnastikom, Mihaela se s 12 godina odlučuje baviti jedrenjem jer joj je to u obitelji.

 ”I brat i sestra bave se jedrenjem, no ja u početku nisam mislila da je to sport za mene. Međutim, njihove priče s treninga u meni su probudile radoznalost i potaknule me da se ponovno okušam.” Jedrila je od Portugala do Japana, a regate su je odvele čak i do Novog Zelanda, Australije pa i Miamija dok joj najviše u sjećanju ostaje Italija. Od postignuća ističe 14. mjesto na Svjetskom prvenstvu, a ponosi se osvojenim srebrom na Europskom prvenstvu. Na pitanje je li joj vojni sustav velika promjena Mihaela nam sa smiješkom objašnjava kako joj nije nikakav problem izvršavati zapovijedi jer u njezinu sportu kormilar donosi odluke, a na njoj kao članu posade jest da mu pomaže u tome i izvršava zapovijedi.

”Došla sam spremna na sve izazove, a posebno se veselim gađanju iz jurišne puške jer to dosad nisam probala. Nije mi problem dijeliti spavaonicu s ostalim curama, to se kod nas sportaša podrazumijeva,“ zaključuje Mihaela.

 Prvi susret s jurišnom puškom

Mihaelu i Roberta ponovno smo vidjeli na pripremama za davanje svečane prisege, nakon koje ostatak dragovoljnog vojnog osposobljavanja provode u matičnim klubovima. Objasnili su nam koji izazovi stoje pred njima, a koje su svladali. Jednoglasno zaključuju da im je vrhunac obuke bojno gađanje iz jurišne puške VHS. Mihaela kaže da joj je obuka iznimno zanimljiva. ”Moćan je osjećaj na jutarnjoj smotri pozdraviti domovinu, a obučne aktivnosti koje smo prošli nadopunjuju jedna drugu. S  cimericama imam super odnos, čak me i nagovaraju da ostanem do kraja.“ Kaže kako je nije bilo strah gađanja te da joj se toliko svidjelo da želi ponoviti. ”Od pet pogodaka dva su bila ”u crno“, a ostali su bili u grupaciji. Imala sam osjećaj da smo puška i ja jedno, kao da to svaki dan radim,“ uzbuđeno govori Mihaela.

”Na satnikovo ‘paljba’ zavladala je tišina, dišem, ciljam metu i iznenadi me zvuk hica koji je opalila Mihaela,“ kroz smijeh nam priča Robert. Iako mu je ovo bio prvi susret s jurišnom puškom, kaže kako je osjećaj odličan i ”do jutra bih gađao da mogu. Imao sam dobru grupaciju pogodaka i nadam se da ću imati priliku opet gađati. Obuka je bila zanimljiva i vrlo brzo svladali smo osnove, a posebno mi je srce zatitralo kad smo svi u isti glas viknuli ‘prisežem’. Iznimno mi je drago što sam osjetio taj osjećaj zajedništva,“ govori Robert te dodaje kako je na dragovoljnom vojnom osposobljavanju stekao nove prijatelje s kojima će ostati u kontaktu, a iznimna mu je čast što je vrhunski sportaš OSRH.

Mihaelu čeka povratak u klub i pripreme za nadolazeću sezonu. Velika natjecanja pred njom su Europsko prvenstvo krajem srpnja te Svjetsko prvenstvo krajem kolovoza. Kaže da joj je ova sezona vrlo bitna, posebno Svjetsko prvenstvo o kojem joj ovisi plasman na Olimpijske igre. Kaže kako joj je  velika privilegija biti na dragovoljnom vojnom osposobljavanju jer ”treba zaslužiti biti vrhunski sportaš Oružanih snaga Republike Hrvatske. Nadam se kako ću i dalje osvajati medalje za Hrvatsku kako bi moji kolege vojnici bili ponosni na mene“. Robert nakon svečane prisege kreće na pripreme reprezentacije u Daruvar jer se na Europskom kupu u Pragu početkom ožujka bori u, kako nam kaže ”najdominantnijoj kategoriji – do 66 kilograma. Borci su jaki i velika je konkurencija te se moramo dobro pripremiti kako bismo ostvarili dobre rezultate,“ a nama nije preostalo ništa drugo nego poželjeti im oboma sreću i nadati se novim medaljama u ne tako ”maloj obitelji“ vrhunskih sportaša ugovornih pričuvnika OSRH.

Tekst: Jelena Dedaković

Foto: Jelena Dedaković, Josip Cindrić, Mladen Čobanović