Stručni skup deblokada Dubrovnika

Broj 681, Domovinski rat
27.04.2023

U Dubrovniku je od 12. do 14. travnja u organizaciji Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata održan 15. državni stručni skup Južno bojište – deblokada Dubrovnika i oslobađanje juga Republike Hrvatske tijekom druge polovice 1992. godine

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata već više godina organizira stručne skupove za profesore povijesti osnovnih i srednjih škola kako bi se detaljnije upoznali s najvažnijim bitkama u Domovinskom ratu te ih puno lakše prenijeli svojim učenicima. Tema ovogodišnjeg skupa bila je deblokada Dubrovnika i oslobađanje juga Hrvatske. Kroz predavanja i sjećanja ratnih zapovjednika koji su u tom razdoblju imali važnu ulogu u provedbi operacija na Južnom bojištu: general-pukovnika Marijana Marekovića – tadašnjeg zapovjednika 1. brigade ZNG-a; generala zbora Mirka Šundova – tadašnjeg zapovjednika 4. brigade ZNG-a, te brigadnog generala Veselka Gabričevića – tadašnjeg zapovjednika obrane Općine Dubrovnik, sudionici su se upoznali s najvažnijim taktičkim i operativnim detaljima.

Osim njih, doc. dr. sc. Ana Holjevac Tuković iz HMDCDR-a govorila je o razmjerima ratne štete na dubrovačkom području, dr. sc. Ivan Radoš iz HMDCDR-a prezentirao je kronologiju vojnih operacija na Južnom bojištu od travnja do listopada 1992., a prof. dr. sc. Ante Nazor govorio je o dokumentima neprijateljske strane iz 1991. i 1992. o borbama na jugu Republike Hrvatske. Okupljene je pozdravio župan Dubrovačko-neretvanske županije Nikola Dobroslavić, dubrovački biskup mons. Roko Glasnović te ratni zapovjednik SJP PU dubrovačke “Grof” Ile Topuzović. Organizaciju skupa podržao je potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek i ministar unutarnjih poslova dr. sc. Davor Božinović, te posebno Središnji ured za Hrvate izvan RH i njegov predstojnik Zvonko Milas, kao i Dubrovačko-neretvanska županija i Grad Dubrovnik, koji su omogućili terensku nastavu brodom po bokokotorskom zaljevu i obilazak Kotora, Perasta i otočića Gospe od Škrpjela.

Dezinformacije i laži kao opravdanje za agresiju

Dubrovnik i njegovo šire područje napali su Užički i Titogradski korpus, snage Vojnopomorskog sektora Boka te snage Teritorijalne obrane iz Crne Gore i istočne Hercegovine 1. listopada 1991. iz Popova polja i područja Crne Gore. Pridružile su im se i snage MUP-a Crne Gore. Agresor je na početku napada gradu koji je bio u potpunom okruženju, s oko 60 000 stanovnika i izbjeglica, prekinuo dotok vode i struje te nametanjem pomorske blokade sprečavao dovoz hrane i lijekova. Uz navedeno, agresor je topnički napadao i povijesnu jezgru Grada, upisanu 1979. na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Dubrovnik je posebno žestoko napadan od 9. do 13. studenog, te 6. prosinca 1991., kad je pretrpio najveća razaranja u svojoj povijesti još od potresa 1667. godine. Zapovjednik trebinjske motorizirane brigade JNA kapetan Vladimir Kovačević tad je izdao zapovijed kako “sve treba izravnati sa zemljom”, a njegovi su vojnici tu zapovijed poslušno izvršili, što je bilo vidljivo po broju žrtava i šteti koju je grad pretrpio.

Podgorički list Pobjeda tad je izvještavao kako se u borbu uključilo tisuću dobrovoljaca iz Crne Gore, a s naslovnice je poručeno: “Grad mora pasti”. Velikosrpska je propaganda napad agresorskih snaga iz Crne Gore i istočne Hercegovine na Republiku Hrvatsku i dubrovačko područje ujesen 1991. nazvala “Rat za mir”, pokušavajući prikriti i minorizirati stvarni, osvajački karakter tog rata i napada na Hrvatsku. Brojne dezinformacije plasirane su crnogorskoj javnosti s ciljem da se što više prikloni službenom narativu o nužnosti napada na Dubrovnik i osvajanja tog dijela RH.

Ante Nazor upozorio je na dokumente koji potvrđuju kako su JNA i srpsko-crnogorske vlasti pokušavale naći opravdanje za napad na Dubrovnik. Tako je na 4. izvanrednoj sjednici Skupštine Republike Crne Gore 4. listopada 1991. pukovnik Božidar Babić, tadašnji ministar narodne obrane Republike Crne Gore, kao opravdanje za napad na Dubrovnik naveo da “stalnim provokacĳama i sve otvorenĳim ispoljavanjem teritorĳalnih pretenzĳa ustaške vlasti u Hrvatskoj, bezbjednost Crne Gore bila neposredno ugrožena”, te poručio kako, “oružanim snagama Jugoslavĳe Crna Gora daje punu podršku jer je JNA crnogorska i jugoslovenska po svom biću i po svojoj namjeni”. Kao argument za bestijalnu agresiju na Hrvatsku naveo je i da “treba, konačno, na silu odgovoriti još većom silom”. Na kraju govora pukovnik Babić zaključio je kako je: “Mobilizacĳa na teritorĳi Crne Gore izvedena vrlo uspješno, tako da su ratne jedinice JNA i TO spremne za potpuno izvršavanje postavljenih zadataka. Ofanziva koja se izvodi već tri dana na širem području Dubrovnika i Konavala ima osnovni cilj da se bez ikakvih uslova razoružaju sve ustaške snage i naoružano stanovništvo na tom prostoru. Mogu da vas obavjestim da se operacĳa izvodi uz stalnu podršku avĳacĳe, artiljerĳe, raketnih jedinica i pomorskih snaga. Ustaške snage su rasječene na nekoliko cjelina i u toku je njihovo razbĳanje i razoružavanje.”

Nazor je istaknuo da je ta izjava očit pokušaj da se napad na Dubrovnik i Republiku Hrvatsku prikaže kao reakcija zbog “neposredne ugroženosti Crne Gore”. Dodao je kako i komentar novinara Pobjede, “da građani Trebinja u istočnoj Hercegovini pozdravljaju vojnike JNA koji su krenuli osvojiti Dubrovnik i razoružati sve fašiste u Hrvatskoj”, pokazuje da su agresiju na Hrvatsku 1991. velikosrpski ideolozi pokušavali opravdati gotovo na isti način kao što to danas rade prorežimski mediji u Moskvi, pokušavajući opravdati brutalnu agresiju Rusije na Ukrajinu.

Apsurdnost velikosrpske agresije i okupacije dijela juga Republike Hrvatske te neutemeljenost “argumenata” koji su navedeni kao povod za agresiju, potvrđuju i sljedeći podaci. Tijekom operacije Konavle hrvatske snage oslobodile su 30 naselja u Konavlima, između Cavtata i Vitaljine, koja su ujesen 1991. okupirale srpsko-crnogorske snage. U tim naseljima je, prema popisu stanovništva iz 1991., živjelo 90,8 % Hrvata, 3,6 % Srba i 5,6 % ostalih. Udio Hrvata kretao se od 77,6 % u Cavtatu do 100 % u pet naselja (Brotnice, Duba Konavoska, Kuna Konavoska, Stravča i Šilješki).

Istodobno, upravo je napad JNA i srpsko-crnogorskih “rezervista” na Dubrovnik do kraja razgolitio pravi razlog velikosrpske agresije na Hrvatsku, potvrdivši da hrvatski gradovi nisu napadnuti zbog “deblokade vojarni JNA” ili zaštite “ugroženog srpskog stanovništva”, kako je govorilo vodstvo JNA, nego zbog osvajanja teritorija. U Dubrovniku i njegovoj bližoj okolici nije bilo vojarni JNA, niti su Srbi, kojih je u Općini Dubrovnik 1991. bilo 6,67 % (4765) u odnosu na ukupan broj stanovnika (71 419, od toga 58 836 Hrvata), bili ugroženi.

187 dana u okruženju

Sve to plasiranje dezinformacija o stanju u Dubrovniku početkom proljeća 1991. s naše se, hrvatske strane shvaćalo kao jasan znak za pripremu na rat, što su dubrovačke vlasti ozbiljno shvatile i prionule na posao. Tako su se počele organizirati obrambene postrojbe koje su u početku bile sastavljene uglavnom od pripadnika MUP-a i dragovoljaca. General Gabričević istaknuo je da bi bilo iluzorno uspoređivati naše snage sa snagama agresora s obzirom na količinu naoružanja i ljudstva kojima je agresor raspolagao. Na terenu je to izgledalo tako da je hrvatskih branitelja krajem rujna 1991. bilo oko tisuću na području cijele Općine Dubrovnik, a oni su na sebe vezali oko 30 000 srpsko-crnogorskih agresorskih vojnika. S obzirom na takav omjer oružane sile, ne iznenađuje činjenica da se Dubrovnik našao u okruženju u kojem je proveo 187 dana, od 13. studenog 1991. do 26. svibnja 1992. godine. General Gabričević podsjetio je okupljene na izazove borbe i života u okruženju neprijateljskih snaga. Naglasio je kako su opremanje oružjem i opskrba streljivom, hranom, odjećom i gorivom išli isključivo morskim putem. Pomorsku blokadu probijao je Odred naoružanih brodova pod zapovjedništvom Aljoše Nikolića, čiji su pripadnici u gliserima uspješno prolazili kraj neprijateljskih brodova i dostavljali gradu namirnice potrebne za koliko-toliko normalan život.

Kad je u pitanju vođenje i zapovijedanje postrojbama i cjelokupnim sustavom, general Gabričević rekao je kako je Zapovjedništvo obrane moralo tijesno surađivati sa svim čimbenicima koji utječu na civilni život i vojna djelovanja, uključujući Krizni stožer, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar za obavješćivanje i uzbunjivanje, zdravstvene ustanove, gospodarske subjekte, Civilnu zaštitu, Crveni križ, svećenstvo i sredstva informiranja. Naglasio je da je razmjena informacija među svim tim subjektima bila vrlo brza i učinkovita te u tome, uz iznimnu hrabrost hrvatskih branitelja, i leži ključ obrane Dubrovnika u vrijeme okruženja.

Deblokada

Grad je počeo polako, ali sigurno izlaziti iz okruženja već 18. svibnja. Tad je koordiniranim djelovanjem 1. i 4. gardijske brigade počelo probijanje neprijateljskog okruženja. General Mareković, ratni zapovjednik 1. gbr, istaknuo je da su borbe vođene na zahtjevnom i nepristupačnom krškom terenu u teškim vremenskim uvjetima. Rekao je da je nedostatnost snaga za napadnu operaciju nametala etapnu provedbu operacije, brigade ZNG-a kao nositelje, dulje međuetapne stanke, odnosno izbor napada-obuhvata čime je srpskim snagama onemogućena organizacija obrane.

“Neprijateljske snage, JNA – Podgorički korpus, Užički korpus, JRM, pobunjeni Srbi i paravojne formacije, u više su navrata pokušale zauzeti lijevu obalu Neretve s ciljem zauzimanja Ploča i odsijecanja Dubrovnika”, istaknuo je general Mirko Šundov, ratni zapovjednik 4. gbr. Dodao je kako su jake i kombinirane napade topništva i zrakoplova često pratila ubacivanja diverzantskih skupina te napadi pješaštva i tenkova. General Šundov objasnio je i kako su naše snage provodile uspješnu obranu, pri čemu je 4. gbr provodila dijelom i aktivnu obranu prilikom koje su iznenadnim protunapadima i zasjedama osvajani neprijateljski položaji, čime se spriječilo zauzimanje lijeve obale Neretve, a samim tim i odvajanje dubrovačkog područja od ostatka zemlje.

Ana Holjevac Tuković istaknula je da izravne dokumentirane vrijednosti šteta na imovini građana, tvrtki i sustava gospodarske infrastrukture u Dubrovačko-neretvanskoj županiji iznose 593.463.000 eura; da izravna šteta na velikim sustavima gospodarske infrastrukture iznosi 108.533.000 eura; na pokretnoj imovini građana 53,9 milijuna eura, a na nepokretnim kulturnim dobrima 29,2 milijuna eura. Usprkos svim izazovima, hrvatski branitelji uspjeli su 1991. obraniti Dubrovnik te uz pomoć pristiglih snaga iz drugih dijelova zemlje razbiti neprijateljsku opsadu. Operacijama Tigar, Oslobođena zemlja, Konavle i Vlaštica do kraja listopada 1992. oslobodili su privremeno okupiran državni teritorij na krajnjem jugu i izišli na granicu Republike Hrvatske.

Pismo Vlade Republike Srbije upućeno Vladi Republike Hrvatske 5. listopada 1991., u tijeku žestokih napada JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Dubrovnik i Hrvatsku.

VLADA REPUBLIKE SRBIJE – PREDSEDNIK

Beograd, 05. oktobar 1991.

VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

Zagreb

Na svojoj sednici od 04. oktobra 1991. g. Vlada Republike Srbije upoznala se sa opasnostima kojima je izloženo civilno stanovništvo i grad Dubrovnik, koji predstavlja deo istorije srpskog i hrvatskog naroda, kao i veličanstveni spomenik svetske kulturne baštine. Vaša odluka da u gradu od neprocenive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin. Nadamo se da ste i sami postali toga svesni i da ćete uložiti potreban napor da sprečite te vaše oružane formacije da razore Dubrovnik, kao što su to učinile sa mnogim drugim gradovima. Upućujući vam ovaj poziv da sprečite razaranje Dubrovnika, Vlada Republike Srbije izražava čvrsto uverenje da će svi pripadnici JNA i jednica TO uložiti maksimalne napore da se sačuva ovaj istorijski grad.

Predsednik

Dragutin Zelenović

Deblokada Dubrovnika

(18. svibnja – 30. lipnja 1992.)

polazni položaji poboljšani s više malih akcija; snage 1. brigade ZNG-a prelaze 9. svibnja most u zaljevu Bistrini
opći napad počeo 18. svibnja 1992.
napredovanje “korak po korak” iz više smjerova s osloncem na dominantne visove
deblokiran Pelješac s kopna, oslobođeno Slano, 1. i 4. brigada ZNG-a spajaju se 8. lipnja u selu Zavali
26. svibnja snage 163. brigade HV-a izlaze iz opkoljenog Dubrovnika i oslobađaju Župu dubrovačku, Brgat, Orašac i Osojnik i spajaju se sa 1. brigadom ZNG-a.

Naoružanje hrvatskih branitelja na početku velikosrpske agresije 1991. godine:
automatske jurišne puške 7,62 mm – 500 kom.
poluautomatske puške 7,62 mm – 50 kom.
puškostrojnice 7,9 mm – 3 kom.
ručni bacač M-57 – 1 kom.
top 85 mm – 2 kom. (85 projektila za oba topa)
top 76 mm ZIS – 3 kom. (100 projektila za sva tri topa)
više lovačkih pušaka i pištolja.

Naoružanje hrvatskih branitelja u svibnju 1992.:

tenkovi T-34 – 6 kom.
samohodna oružja 90 mm – 3 kom.
top 76 mm ZIS – 5 kom.
top 76 mm M48B-1 – 9 kom.
top 88 mm – 4 kom.
top 85 mm – 2 kom.
laki lanser raketa 128 mm – 3 kom.
9 K11 Maljutka protuoklopna raketa – 5 kom.
bestrzajni topovi 82 mm – 2 kom.
protuavionski top 40 mm – 3 kom.
protuavionski top 20/3 M55 – 5 kom.
protuavionski top 20/1 – 7 kom.
minobacač 120 mm – 9 kom.
laki prijenosni sustav protuzračne obrane Igla – 2 kom.
laki prijenosni sustav protuzračne obrane 9K32 Strela 2 – 3 kom.

Odred naoružanih brodova imao je 22 plovila (uglavnom glisera), od kojih je pet bilo naoružano strojnicom M2 Browning kalibra 12,7 mm, a jedan je bio naoružan i topom Oerlikon kalibra 20 mm.

Tekst Tomislav Vidaković; Foto Tomislav Vidaković, Tomislav Brandt