Kontinuirani rast cijena gradnje suvremenih fregata natjerao je ratne mornarice da potraže alternativna rješenja. Neki su krenuli u smjeru gradnje više klasa, dok drugi razmatraju mogućnost gradnje brodova koji će se moći prilagođavati zadaćama

Iako smo u prijašnjem tekstu naveli primjere fregata koje su projektirane kao višenamjenski ratni brodovi (klasa Al Riyadh i klasa Formidable), dio ratnih mornarica i dalje želi fregate koje će biti optimizirane za protupodmorničku borbu, osnovnu zadaću tijekom hladnoga rata. U posljednjih deset godina sve veći broj ratnih mornarica ili obnavlja svoje podmorničarske kapacitete ili ih formira. Zbog toga i sve veći broj država, posebno u Aziji, na tu prijetnju odgovara jačanjem protupodmorničkih snaga. Sastavni dio tih napora je kupnja suvremenih ratnih brodova prilagođenih protupodmorničkoj borbi.

Ratni brod prilagođen protupodmorničkoj borbi zahtijeva sasvim određene sustave i oružja te odgovarajući trup gdje će ih smjestiti. Sve to utječe na njegovu veličinu i cijenu. Osnovni sustav je moderan sonar (po mogućnosti niske frekvencije) koji može otkriti podmornice koje plove na većim dubinama i udaljenostima. Poželjno je imati i pasivni tegljeni sonar koji znatno povećava mogućnosti otkrivanja podmornica, ali koji zahtijeva i znatan prostor za smještaj na krmi. Tu su i torpedni aparati te neizostavna letna paluba i hangar za bar jedan protupodmornički helikopter. Kako je praksa pokazala da, unatoč napretku tehnologije, jedan helikopter ne pruža mogućnost kontinuiranog djelovanja tijekom 24 sata, prava protupodmornička fregata mora imati hangar za smještaj dva helikoptera srednje veličine.

Kako je podmornica opasan protivnik, moraju se poduzeti i neke dodatne mjere. Osnovna je maksimalno smanjenje buke pogonskog sustava koji omogućava postizanje velikih brzina s minimalnim zvučnim potpisom, kako bi se otežalo otkrivanje broda pasivnim sonarima na podmornici. Potrebno smanjenje buke može se postići uporabom plinskih turbina i/ili električnih motora, zajedno s ekstenzivnom uporabom posebnih rješenja kao što je elastično temeljenje motora i svih ostalih dijelova pogonskog sustava kao što su reduktori, crpke, transformatori itd.

Dobar primjer suvremenih fregata je francusko-talijanski program FREMM (francuska klasa Aquitaine i talijanska Bergamini) koje će imati posebnu inačicu namijenjenu protupodmorničkoj borbi što će uključivati sve navedeno, ali će dobiti i znatno veći raspon borbenih mogućnosti. Posebno je pitanje brzina, tim prije što talijanska ratna mornarica inzistira na mogućnosti postizanja što većih brzina u tihom režimu plovidbe. Taj zahtjev može se ostvariti jedino uporabom najsuvremenijeg CODLAG (Combined Diesel/Electric And Gas turbine) pogonskog sustava. Dobra strana CODLAG-a je visoka ekonomičnost pri svim režimima plovidbe, a loša iznimno visoka cijena i složenost.

Upravo zbog visoke cijene fregata, bile one namjenske ili višenamjenske relativno se mali broj ratnih mornarica odlučuje naručiti namjenske. Tim prije što i višenamjenske fregate mogu dovoljno uspješno obavljati i protupodmorničku borbu ako ih se opremi aktivnim sonarom, lakim torpedima, helikopterom i, ako si to kupac može priuštiti, tegljenim sonarom. Pojavom modularnih konstrukcija budući su kupci dobili i novu mogućnost brze i relativno jeftine prilagodbe svojih budućih ratnih brodova specifičnim zadaćama, ovisno o potrebi. Najbolji primjer je američki projekt Littoral Combat Ship (LCS).

S mora na kopno
Pružanje paljbene potpore snagama na obali, ali i mogućnost uništavanja ciljeva u dubini kopna nove su značajke koje se očekuju od najsuvremenijih fregata. Krstarice i razarači izvorno su namijenjeni izvođenju zadaća paljbene potpore desantnim snagama. Kako su fregate postajale sve važnijim dijelom suvremenih ratnih mornarica povećavalo se i očekivanje da se i one uključe u izvođenje takvih zadaća. Da bi mogle uništavati ciljeve na obali potrebno im je ugraditi velikog kalibra (127 mm ili više), po mogućnosti automatske topove s velikim spremnicima streljiva u koje stane dovoljna količina topničkih granata za djelovanje na velikim udaljenostima. Ubrzani je razvojem topničkog streljiva, to znači vođenih projektila velikog dometa. Kako bi se do maksimuma omogućilo iskorištenje tih topova fregate moraju dobiti i odgovarajuće ciljničke sustave koji se znatno razlikuju od tradicionalnih ciljničkih sustava namijenjenih uništavanju ciljeva na površini mora i u zraku.
Još se više očekuje od novih vođenih projektila koji će podjednako uspješno uništavati i brodove i ciljeve na kopnu. Ovo rješenje ima nekoliko prednosti, ali i mana. Vođeni projektili imaju veći domet, bolju preciznost i veću razornu moć na cilju nego topovski (vođeni) projektili, a njihovo postavljanje na fregate zahtijeva manje prilagodbe i prostora nego ugradnja topova velikog kalibra. Sustavom za kontrolu paljbe mogu se gađati ciljevi na moru i kopnu. Nedostatak je znatno veća cijena u odnosu na topničke projektile i ograničena mogućnost smještaja projektila na brodove.

U skladu s tim tendencijama francuska ratna mornarica odlučila je svojih 17 fregata klase Aquitaine naoružati krstarećim projektilima SCALP-Naval dvojne namjene. Od 17 fregata devet će namjenski opremiti za zadaće uništavanja ciljeva na kopnu. Ti će se brodovi rabiti i u zadaćama potpore specijalnih snaga (dodatni smještajni kapaciteti i komunikacijska oprema, brzi desantni čamci).

Njemačka ratna mornarica pokrenula je projekt razvoja fregata F125 koje su također prilagođene novim uvjetima djelovanja. Četiri fregate istisnine 5500 tona i dužine 139 metara označene su kao Stabilisation Force Frigates. Jedan od osnovnih zahtjeva je mogućnost neprekidnog djelovanja dvije godine uz minimalno održavanje. Drugi važni zahtjev je posada od samo 100 ljudi, uz kapacitete za smještaj 190. Njemačka mornarica planira za svaku F125 fregatu imati dvije posade. Naoružanje se trebalo sastojati od topa MONARC kalibra 155 mm, dva mornarička GMLRS-a, osam protubrodskih vođenih projektila (Harpoon ili RBS-15), dva RAM lansera s 21 cijevi, četiri topa malog dometa MLG-27 i dva helikoptera MH-90. Nosit će i četiri RHIB-a namijenjenih specijalnim snagama koje će moći zamijeniti daljinskim ili autonomnim plovilima. Kako bi smanjila cijenu njemačka ratna mornarica trenutačno razmatra mogućnosti smanjenja opsega naoružanja. Ugovor o projektiranju i gradnji potpisat će se do kraja ove godine, a prva F125 fregata u operativnu bi uporabu trebala ući 2015. Ulazak četvrte u operativnu uporabu planiran je za 2020.

Sličnim je smjerom krenula i danska ratna mornarica s programom Flexible Patrol Ships (FPS). Unatoč imenu riječ je o pravim fregatama velikih borbenih mogućnosti, uključujući i protuzračnu obranu flote, paljbenu potporu snagama na obali i udare u dubinu kopna. Istisnina FPS-a bit će 5000 tona, a dužina 137 metara. Osnovni senzor bit će im višenamjenski radar Thales APAR nadopunjen radarom za motrenje zračnog prostora velikog dometa SMART-L. U okomit lanser Mk 41 VLS stat će 16 projektila. U njih će stavljati PZO projektile ESSM i SM-2 Block-III, ali i krstareće projektile Tomahawk. Fregate će dobiti i osam protubrodskih vođenih projektila Harpoon Block-II s ograničenom mogućnošću uništavanja ciljeva na kopnu. Na pramcu će bit top Mk 45 Mod 4 kalibra 127 mm uz dva topa Millennium kalibra 35 mm, a na krmi će biti hangar za dva helikoptera.

Izazov priobalnog djelovanja
Od suvremenih se ratnih brodova, pa tako i od fregata, očekuje djelovanje u priobalnim vodama. To je teška i opasna zadaća za “stare” brodove projektirane za djelovanje na oceanima, pa se od projektanata novih fregata očekuje da će ih prilagoditi toj teškoj zadaći. Djelovanje u priobalju zahtijeva posebne sonare prilagođene plitkim morima i posebne radare koji mogu otkrivati ciljeve skrivene u maski obale. Veći se naglasak daje pasivnim motrilačkim sustavima (uglavnom elektrooptičkim) te uporabi istaknutih senzora smještenih na bespilotnim letjelicama ili letjelicama s posadom. Sve to kako bi se dobila kompletna taktička situacija složene okoline u kojoj brod djeluje.

Djelovanje u priobalnim vodama uključuje i upliv neprijateljskih snaga smještenih na obali ili u dubini kopna. Najveća opasnost prijeti od obalnih bitnica protubrodskih vođenih projektila, obalnog topništva i specijalnih snaga. Istodobno otoci, zaljevi i plitkost mora ograničavaju mogućnost manevriranja i pristupa cilju, istodobno povećavajući mogućnost djelovanja neprijateljskih snaga, naročito mobilnih obalnih lansera. Otoci pružaju dobri oslonac za djelovanje brzih napadnih brodova naoružanih protubrodskim vođenim projektilima. Blizina obale povećava opasnost od napada klasičnih dizel-električnih podmornica ili nalijetanja na mine. U takvim uvjetima smanjen radarski, akustični, toplinski, magnetski i optički potpis broda odlučujući je za preživljavanje.

Zadovoljenje toga zahtijeva razvoj brodova specijaliziranih za djelovanje u priobalim vodama. Najbolji primjer je američki program razvoja priobalne fregate Littoral Combat Ships (LCS) ili klasa Freedom. Ti se brodovi u literaturi rijetko označavaju kao fregate, iako im je istisnina oko 3000 tona i imaju suvremeni zapovjedno-borbeni sustav. Uspoređujući LCS-e sa standardnim fregatama najveća je razlika u vršnoj brzini. I dok ostatak suvremenih fregata ima vršnu brzinu od 26 do 28 čvorova, poneke nešto veću od 30, brodovi klase Freedom moći će ploviti brzinama većim od 45 čvorova.

Iako je ova razlika u vršnim brzinama znakovita, prava je razlika između LCS-a i drugih fregata daleko dublja. Jedna je u mogućnosti LCS-a da prihvati velik broj bespilotnih letjelica i letjelica s posadom. Uz to, razvijena su tri različita modula za posebne zadaće (protuminsku borbu, protupodmorničku borbu i za potporu snagama na kopnu). Brodovi su projektirani tako da se izmjena modula može obaviti u vrlo kratkom roku kako bi se prilagodili potrebama djelovanja. Posebna je pozornost usmjerena automatizaciji i umrežavanju sustava te smanjenju broja članova posade.

LCS program doveo je do razvoja potpuno nove vrste broda neslućenih mogućnosti. Istovremeno dramatičan rast cijene razvoja i višestruko probijanje odobrenih sredstava natjerao je američku ratnu mornaricu da odustane od gradnje trećeg broda. Na taj način će pokušati dovesti troškove u zadane okvire, kako njihovo nekontrolirano povećanje ne bi ugrozio cijeli projekt, što bi se lako moglo dogoditi jer je cijeli program još u ranoj fazi. Tako je tvrtka Lockheed Martin svoj prvi brod (Freedom) porinula 24. rujna prošle godine, te trenutačno dovršava drugi, dok tvrtka General Dynamics tek dovršava svoj Independence. Svaka tvrtka mora isporučiti po još jedan brod, nakon čega će 2009. ili 2010. američka ratna mornarica odabrati pobjednika i naručiti (po sadašnjim planovima) 55 brodova.

Sličnim su smjerom krenule i neke druge ratne mornarice. Britanska ratna mornarica već razmatra koncept Light Coastal Warfare Ship, dok tvrtka TKMS MEKO nudi projekt Combat Ship for the Littorals (CSL) koji sjedinjava najbolje značajke MEKO fregata i korveta klase Visby tvrtke Kockum. CSL bi imao 109 metara dužine i istisninu od 2750 tona, te vršnu brzinu od 40 čvorova. Modularni princip gradnje, naslijeđen od MEKO-a, omogućavao bi ugradnju 21 različitog Mission Modulesa koji bi uključivali ne samo topove i projektile, već i protupodmorničko oružje, bespilotne letjelice i autonomna plovila (namijenjena protuminskoj i protupodmorničkoj borbi te podvodnom izviđanju). Tu su i sanitetski moduli, zapovjedni moduli, moduli s dodatnim senzorima itd. Brzom izmjenom modula, koji su opskrbljeni standardnim priključcima za napajanje i umrežavanje u brodski zapovjedni sustav, omogućit će korisnicima brzo prilagođavanje brodova novim zadaćama.

Švedska ratna mornarica razmatra mogućnost da na osnovi Visby klase napravi veće plovilo pogodnije za djelovanje u mirovnim operacijama. Dužina bi mu bila 104 metra, a puna istisnina 2200 tona. U ostalim znčajkama bio bi identičan Visbyu.

Ratni brod budućnosti
Napori britanske ratne mornarice da definira dugoročnu zamjenu za svoje fregate (trenutačno raspolaže s dvanaest fregata Type 23, jer su četiri fregate Type 22 Batch 3 i jedna Type 23 izvučene iz operativne uporabe osam do deset godina prije nego što se prvobitno planiralo) školski je primjer nedostatka kriterija i smjerova razvoja uzrokovan nejasnim vizijama budućih zadaća koje će se pred te brodove postavljati. Uz to sve je dodatno zakomplicirano kroničnim nedostatkom budžetskih sredstava jer se u isto vrijeme grade novi nosači zrakoplova i razarači.

Rezultat je sveopća neizvjesnost krajnjeg izbora.

Nekoliko posljednjih godina britansko ministarstvo obrane “gura” Future Excort (FE) plan, odnedavno preimenovan u Future Surface Combatant (FCS) projekt. On obuhvaća analizu širokog spektra opcija uključujući inovativni trimaranski brod, smanjenu inačicu razarača Type 45, vizionarsku soluciju “majka-dijete”, čak i Hi-Lo obitelj plovila (kombinacija velikih i skupih razarača i Light Coastal warfare Ships). U srpnju 2004. britanska je ratna mornarica dala je naslutiti kako je sklonija tradicionalnom pristupu, što znači uporabu tehnologija razvijenih za razarače Type 45 prilagođenih za ugradnju na brodove istisnine 5000 tona koje bi nadopunjavale korvete istisnine oko 2000 tona. Te bi korvete nastale na osnovi odobalnog patrolnog broda klase River. Međutim, svi FSC projekti prekinuti su pokraj 2004. godine.

Početkom 2005. pokrenut je koncept Medium sized Vessel Derivative (MVD) koji predviđa gradnju četiri broda (najvjerojatnije derivat razarača Type 45) a koji bi u operativnu uporabu trebali početi ulaziti od 2016. do 2019. Nakon njih došli bi Versatile Surface Combatant (VSC) koji bi u operativnu uporabu ulazili nakon 2020.

U travnju 2006. formiran je Sustained Surface Combat Capability (S2C2) Pathfinder Team. Prva mu je zadaća razraditi model kako produžiti operativni vijek dvanaest fregata Type 23 na čak 35 godina. Druga važnija zadaća je definiranje puta za britanski ratni brod budućnosti. Svestranost i niska cijena glavni su zahtjevi. Novi brodovi moraju imati velik doplov i autonomiju, suvremene mogućnosti smještaja posade, dostatnu veličinu za prijam odgovarajuće zrakoplovne komponente i veliku vjerojatnost preživljavanja u borbi. Kako sve ne bi bilo prelagano dodani su zahtjevi jednostavnosti i niske cijene.

Dosad je S2C2 Pathfinder objavio da se razmatraju tri različite klase (po mogućnostima i veličini) koje će se rabiti kao dodatak snagama formiranim oko razarača Type 45. Prva klasa (C1) je takozvana High-end Force, s istaknutom mogućnošću protupodmorničke borbe i uništavanja ciljeva na kopnu. Imala bi istisninu od oko 6000 tona i bila optimizirana za djelovanje u priobalnim vodama. Predložena je gradnja deset brodova C1. Drugi je prijedlog Medium-weight (C2) ili Stabilisation Combatant, namijenjen za mirovne operacije malog intenziteta, osiguranju plovnih putova, eskortiranju brodova i, općenito rečeno za sve zadaće niskog borbenog intenziteta. Predložena je gradnja osam C2 brodova. Treća klasa su zapravo veliki odobalni patrolni brodovi istisnine oko 2000 tona.

Po prvim reakcijama na te prijedloge može se zaključiti da su moguća dva smjera razvoja. Prva solucija je projektiranje obitelji brodova sa zajedničkom platformom i sustavima koji će moći obavljati zadaće namijenjene C1 i C2 brodovima. Druga opcija (manje inovativna) je razvoj različitih platformi koje će dijeliti neke zajedničke sustave (po nekim glasinama ovaj drugi pristup je već odbačen od strane S2C2 Pathfindera).

Zanimljivo je da je sličan pristup s više klasa tradicionalan u francuskoj ratnoj mornarici koja je od II. svjetskog rata razvijala mornaricu sa snažnom kombinacijom fregata i razarača te znatno manje potentnim brodovima Avisos. Sličan je pristup nedavno prihvatila i nizozemska ratna mornarica zamjenom svojih tradicionalnih snaga sastavljenih od deset eskortnih brodova (osam višenamjenskih i dvije PZO fregate) s kombinacijom koju čine četiri fregate namijenjene protuzračnoj obrani i zapovijedanju De Zeven Provincien (brodovi s najsuvremenijom tehnologijom i mogućnošću obrane od balističkih projektila te uništavanja ciljeva u dubini kopna), dvije M-class Karel Doorman višenamjenske fregate (srednje veličine) i četiri velika odobalna (oceanska) patrolna broda (brodovi niske složenosti) koje će dobiti nakon 2012.

Najnaprednije rješenje bilo bi razvoj jedinstvene platforme koji bi se “punila” različitom opremom. Tako je DML Group predložila novi koncept, poznat kao FC65, koji je dovoljno fleksibilan da zadovolji sve prije navedene zahtjeve. Fregatu dužine 150 metara i istisnine 6500 tona opremili bi s dvije plinske turbine MT30. Svaka bi turbina pokretala par vodomlaznih propulzora, što bi bilo dovoljno za vršnu brzinu od čak 35 čvorova, ali i doplov od 7000 nautičkih milja. Naravno, kupci bi mogli odabrati i manje zahtjevne (jeftinije) opcije pogona. Osim tradicionalnog naoružanja (top velikog kalibra, okomiti lanseri za 32 projektila, topovi malog kalibra za blisku obranu i hangar dovoljno velik za dva helikoptera EH-101 Merlin) FC65 potencijalnim kupcima nudi teretni prostor veličine 40×12 metara u koji se mogu smjestiti manji brodovi i/ili čamci, autonomna plovila, oprema specijalnih snaga, kontejneri i drugo. Prilagodljivost i rekonfiguracija su ključevi uspješnosti koncepta. Otvorena arhitektura s sveobuhvatnim umrežavanjem svih sustava, zajedničke upravljačke konzole i zajednički principi ugradnje. Sve to omogućit će da FC65 ne samo uspješno izvođenje različitih zadaća, od patroliranja do zapovijedanja združenim snagama i složenim operacijama protupodmorničke borbe i pružanja potpore snagama na kopnu, već i uspješnu prilagodbu budućim zadaćama koje današnji planeri još uvijek ne mogu definirati. Sve to bez potrebe skupog redizajna i modernizacije.

Tomislav JANJIĆ