Gotovo je pedesetogodišnjak i uz T-55, koji je ipak na izmaku, najrašireniji je tenk na svijetu. U raznim inačicama u operativnoj uporabi ili u pričuvi i danas ga ima četrdesetak zemalja. Rusi provode intenzivnu modernizaciju svoje velike flote, a nastavak uporabe i/li nadogradnju najavio je niz vojski. Zadržavaju ga i oni koji kupuju najbolje i najmodernije zapadne tenkove

 

Iako je ruska obrambena industrija razvila znatno modernije tenkove, a neke je od njih ruska vojska  i uvela u naoružanje, T-72 još je uvijek u velikom broju prisutan u vojsci Rusije, baš kao i drugih zemalja. Novi programi modernizacije osiguravaju zadržavanje jednog od najpoznatijih tenkova ikad u operativnoj uporabi još dugi niz godina. Rusi i dalje imaju pristup opremanja vojske prakticiran i u bivšem SSSR-u. On kombinira uvođenje novih tipova naoružanja, u ovom slučaju tenkova, uz istodobnu modernizaciju starijih modela. Tako se osiguravaju financijske uštede, ali i relativno suvremena razina borbenih sredstava jer tempo proizvodnje novih tenkova ne može zadovoljiti potrebe tako velikih oružanih snaga.

Konkretno, potpuno novi i za ruske prilike skupi tenk T-14 Armata još je na ispitivanjima i tek mu predstoji serijska proizvodnja. Čak i kad ona počne, a već prilično kasni, neće obuhvatiti količine koje će moći zamijeniti starije generacije ruskih tenkova. Istodobno, tvrtka UralVagonZavod proizvodi još primjeraka T-90, koji ionako ima temelje u T-72. Nadalje, ruska vojska vraća u uporabu dio tenkova T-80 s ciljem opremanja postrojbi koje djeluju blizu polarnog kruga. Naime, plinska turbina koju ima T-80 bolje se ponaša od dizelskih motora pri ekstremno niskim temperaturama. Na kraju, tu je i vjerojatno najbrojniji T-72. Procjene se kreću od do 2000 u aktivnoj uporabi u ruskoj vojsci, a ukupno je u bivšem SSSR-u proizvedeno više od 20 200 tih tenkova.

Topovi i punjači

T-72 modernizira se u inačicu B3 (projektni naziv Objekt 184M-3) i B3M (Objekt 184M-4) i zapravo danas još uvijek čini osnovu ruskih oklopnih postrojbi. T-72 originalno je i zamišljen kao jednostavnija i jeftinija alternativa tenkovima T-64 (poslije i T-80). Oni su trebali popunjavati mnogobrojne motorizirane i druge ”osnovne“ postrojbe, dok su T-64 i T-80 išli najviše elitnim gardijskim postrojbama. Može se reći da je u ruskoj vojsci takva uloga ”sedamdesetdvojke“ zadržana do danas. Ruski tenkovi T-72, koji su predmet modernizacije, inačice su proizvedene od 1985. godine nadalje, odnosno T72B, B1 i BA. One imaju bolju oklopnu zaštitu i vatrenu moć u odnosu na ranije inačice T-72 Ural i T-72A, a posebice u odnosu na izvozne inačice T-72M i M1. One su prodavane članicama Varšavskog pakta ili licencijski proizvođene u Poljskoj i nekadašnjoj Čehoslovačkoj.

 

Danas su i one još uvijek na popisima vojski većine istočnoeuropskih članica NATO-a, u originalnom obliku ili manje-više moderniziranim inačicama. Top kalibra 125 mm ugrađen u ”ruskim“ tenkovima je 2A46M koji, prema ruskim navodima, ima znatno dulji vijek trajanja cijevi, može koristiti streljivo s jačim potisnim punjenjima i precizniji je čak 50 % u odnosu na prethodnu inačicu topa te može lansirati protuoklopne rakete. Bitna je razlika i u tome što za zamjenu tog topa nije potrebno pomicanje ni dizanje kupole što bitno olakšava zahvat. Nadalje, s iznimkom T-72B1, modificiran je i automatski punjač kako bi mogao baratati vođenim raketama koje su duže od dotadašnjeg streljiva čime je usput omogućeno korištenje i novog, nešto duljeg potkalibarnog streljiva.

Ograničenje dužine streljiva je dugo bio bitan ometajući faktor u razvoju sovjetskih potkalibarnih kinetičkih projektila. S navedenom modifikacijom barem donekle ublažen je problem zaostajanja u performansama u usporedbi sa zapadnim projektilima, makar oni imaju manji kalibar (120 mm) i manju brzinu leta. Upravo su lošije performanse u kombinaciji s komparativno također lošijim ciljničkim sustavima vjerojatno bile razlog ruskog uvođenja protuoklopnih vođenih raketnih projektila koji se ispaljuju iz cijevi. Time se nastoji smanjiti zaostatak u odnosu na zapadne tenkove kad je u pitanju djelovanje na većim dometima.

Odjeljci u obrazu

Rašireno je, ali vrlo dvojbeno mišljenje da je smještaj streljiva u sustavu punjenja T-72 njegova jako slaba točka, zbog navodne izvjesne aktivacije streljiva zbog proboja oklopa. Vjerojatniji veći problem u toj situaciji jest pričuvno streljivo smješteno uokolo unutarnje stjenke kupole. Bez obzira na to koji je podatak točan, vrijedi spomenuti da je T-72B dobio i dodatnu oklopnu ploču između vozača i bubnja sa streljivom.

T-72B koristi protuoklopne rakete 9M119 Svir i 9M119M Invar/Refleks. Rakete Svir laserski su vođene, imaju kumulativne bojne glave koje mogu probiti 700 mm valjanog homogenog čelika i domet od 4 km. Ipak, upitno je omogućuju li optički ciljnički uređaji na tenku potpuno iskorištenje tog dometa u realnim uvjetima. S druge strane, raketa Invar je poboljšana inačica koja ima dodatnu prekursorsku bojnu glavu, leti nadzvučnom brzinom i ima domet od 5 km.

 

Oklop prednje strane kupole na T-72B posebno je zanimljiv. Naime, radi se o neeksplozivnom reaktivnom oklopu NERA (Non-Explosive/Reactive Armor). On u obrazima kupole unutar debelog lijevanog čeličnog oklopa ima posebne odjeljke u kojima je naredano po 20 razmaknutih pregrada pod kutom od 55 stupnjeva u odnosu na uzdužnu os kupole. Vrlo pojednostavnjeno rečeno, te pregrade se kod pogotka, tj. prolaska kumulativnog mlaza ili kinetičkog penetratora (koji je već oslabljen prolaskom kroz obični oklop) kroz njih ispupčuju i tako efektivno povećavaju njihovu debljinu te sukcesivno troše i lome mlaz odnosno penetrator. Taj je oklop i modularan jer se odjeljcima može pristupiti s gornje strane kupole te se pregrade jednostavno mogu održavati i zamjenjivati. Kod T-72B, vanjski eksplozivni reaktivni oklop počeo se ugrađivati serijski i bio integrirani dio osnovne oklopne zaštitne sheme. U svakom slučaju, radi se o bitno boljoj oklopnoj zaštiti nego kod ranijih inačica te se smatra adekvatnim protiv NATO-ova streljiva iz sredine, pa i druge polovine osamdesetih godina.

Bez definiranih standarda

Modernizacija tenkova T-72B započela je 2010. godine u inačicu B3, a od 2016. godine provodi se na standard B3M. Provodi se istodobno s generalnom revizijom tenkova. Međutim, vjerojatno se ne može govoriti o strogo definiranim standardima opreme za inačice B3 i B3M. Pojedine serije unutar inačica razlikuju se, s vremenom dobivaju bolje i modernije komponente, već kako postaju dostupne ili priuštive. Može se reći da postoji postupni prijelaz između tih dviju inačica. Stoga niti oznaka B3M nije standardna, zapravo se u raznim izvorima rabi više različitih oznaka, primjerice B4 ili B3 obr. 2016. U svakom slučaju, zahvati u sklopu modernizacije obuhvaćaju poboljšanje sva tri dijela ”tenkovskog trokuta“: oklop, vatrenu moć i pokretljivost.

Koliko je poznato, modernizacija u B3 inačicu u pogledu oklopa obuhvaća zamjenu eksplozivnog reaktivnog oklopa (ERO) Kontakt 1 s Kontaktom 5, a kod inačice B3M dodaju se još ERO ploče Relikt. Zanimljivo je primijetiti da je pokrivenost tim oklopom lošija nego kod ranijih inačica s Kontaktom 1. Vjerojatno radi uštede, ploče ERO-a raspoređene su većinom na prednjoj strani kupole i tijela i to s primjetnim razmacima između ploča na kupoli (npr. kod T-90 koji koristi isti tip ERO-a to nije slučaj) uz napomenu da je kod B3M raspored ploča na kupoli ipak bolji. Dodana je jedna ploča s lijeve strane topa usmjerena prema dolje te nizovi bočnih ploča na kupoli. Također, na serijama koje se proizvode od 2016. godine postavlja se bočni ERO oklop Relikt po punoj dužini zavjese.

 

Na T-72B3M mogao se vidjeti i ERO postavljen, točnije zavezan i obješen na bočnim stranama tijela tenka u tekstilnim vrećama preko ploča Relikta. Ta inovacija isprobana je u Siriji. Vjerojatno zbog fleksibilnosti načina postavljanja i pakiranja (ima određen ”slobodan hod“), smanjuje vjerojatnost oštećenja ploča ERO-a ili se barem oštećenje ne prenosi na druge dijelove tenka u urbanom okruženju gdje su česti kontakti sa zidovima, stupovima i sl. Inačica B3M dobila je i rešetkasti oklop postavljen na najtanjim dijelovima, tj. stražnjem dijelu kupole i na zadnjoj trećini tijela tenka s ciljem bolje zaštite od lakih kumulativnih projektila.

Kad se sve zbroji, razinu oklopne zaštite vrlo je nezahvalno procjenjivati jer ona ovisi o mnogo faktora i o raspoloživosti točnih informacija o oklopu, no logika nalaže da su najzaštićeniji dijelovi B3 i B3M  ozbiljan izazov modernom protuoklopnom streljivu.

Kamera iz Francuske

Vatrena moć poboljšana je ugradnjom topa 2A46M5 (D-81TM-5) s tenka T-90, a kod serija moderniziranih od 2016. godine dodatno je modificiran i sustav punjenja kako bi mogao primiti moderno potkalibarno streljivo (APFSDS – engl. Armour-Piercing Fin-Stabilized Discarding Sabot) Svinec-1 od volframa i Svinec-2 od osiromašenog urana.

Cijev novog topa ima 11 % veću čvrstoću i bolji dinamički balans tijekom paljbe čime je poboljšana preciznost. Vjerojatnost pogotka, prema navodima proizvođača Zavoda No. 9, dignuta je za 20 – 29 % kod potkalibarnih projektila, 4 – 12 % kod kumulativnih i 21 – 38 % kod trenutačno razornih. Također, maksimalni dopušteni tlak u cijevi povećan je s 500 na 608 MPa.

 

U segmentu upravljanja vatrom, ciljatelj na T-72B3 uz stari je ciljnički uređaj 1A40-4 koji sad ima pričuvnu ulogu, dobio relativno moderan optički blok Sosna-U. On ima dnevni izravni kanal i francusku termalnu kameru Thales Catherine-FC rezolucije 754 x 576 piksela te laserski daljinomjer i laserski sustav za vođenje raketa. Sve to je, prema ruskim tvrdnjama, u kombinaciji s boljim topom i stabilizacijom povećalo preciznost za 1,7 puta, učinkovit domet za 1 km, a noću za čak tri puta u odnosu na T-72B.

Sosna-U uključuje i balističko računalo sa žiroskopom koje sada može automatizirano pratiti cilj i ”pretjecati“ ciljeve u pokretu. Sustav, međutim, ima slabo povećanje slike: optički zoom je 3x a digitalni 6x dok suvremene termalne kamere postižu dvoznamenkaste vrijednosti uvećanja slike. Također, informacije o mogućnosti identifikacije i gađanja ciljeva veličine tenka na udaljenosti od 5 km za dnevni kanal i 3,5 km kroz termoviziju treba uzeti kao točne samo za idealne uvjete uporabe. Ciljatelj gleda kroz Sosna-U ili kroz okular ili posredstvom ravnog zaslona rezolucije 640 x 480 piksela. T-72B3 je opremljen i meteosenzorom, modelom DVE-BS koji je naslijeđen s inačice T-72BA koja je ujedno i prva među inačicama T-72 s takvim uređajem. Čini se da je meteosenzor povezan samo s ciljničkom napravom 1A40-4.

Rotacija u devet sekundi

Stabilizacija topa na T-72B3 postiže se poboljšanim sustavom stabilizacije u dvjema osima 2E42-4 koji je u osnovi preuzet s T-90. U odnosu na prethodnika, taj sustav ima veću brzinu pokretanja kupole, tj. topa. Konkretno, najveća je brzina elevacije 3,5 stupnjeva u sekundi (minimalna je 0,05), a najveća horizontalna brzina je 40 stupnjeva u sekundi (minimalna je 0,054) što omogućuje da se okretanje kupole za 360 stupnjeva obavi u devet sekundi.

 

Na B3 zapovjednik tenka dobio je dodatni zaslon na kojem vidi sliku s ciljateljeva ciljnika te mogućnost paljbe umjesto ciljatelja, no to je na zapadnim tenkovima već odavno uobičajeno. Kod B3M zapovjednik bi trebao imati i svoj panoramski optički blok koji uključuje dnevnu kameru, termoviziju i laserski daljinomjer. Međutim, u javnosti se mogu vidjeti mnoge fotografije inačice B3M (npr. s vojnog mimohoda na Dan pobjede 9. svibnja) bez tog uređaja pa je moguće da se zbog uštede ne ugrađuje.

Komunikacija je znatno poboljšana ugradnjom novog digitalnog radiouređaja R-168-25UE-2 s frekvencijskim skakanjem koji je sad u različitim izvedenicama standardna oprema u ruskoj vojsci. Ima mogućnost enkripcije te stotinu frekvencijskih skokova u sekundi. Interna komunikacijska oprema posade također je zamijenjena digitalnom opremom. Digitalizacija komunikacije omogućila je ”umirovljenje“ posebne zapovjedne inačice tenka s dodatnim radiom jer omogućuje mrežnu komunikaciju u svim hijerarhijskim smjerovima za svakog sudionika mreže, te tako svi T-72B3/M imaju samo jedan radiouređaj.

Kvantiteta je kvaliteta

Od moderne tenkovske opreme koju T-72B3/M nema ističe se sustav aktivne zaštite obvezan kod svih modela nove generacije ruskih oklopnih borbenih vozila (tenk T-14, borbeno oklopno vozilo T-15, transporter Bumerang, borbeno vozilo pješaštva Kurganjec-25, nove inačice tenka T-90). Kako je sama modernizacija T-72 ekonomični potez, ipak je razumljivo zašto takav sustav nije ugrađen. No, isto se ne može reći za vjerojatan nedostatak (barem nije poznato da je ugrađen) ikakvog GPS/GLONASS sustava navigacije koji i nije neki trošak.

 

Pogon je, osim kod ranih serija B3, također poboljšan: B3 je dobio jači motor snage 1000 KS (736 kW), i nove gusjenice dok su kasniji B3 i B3M dobili još jači motor V-92S2F od 1130 KS (830 kW), automatski mjenjač, poboljšanu transmisiju i kameru za vožnju unatrag. Nova je pogonska skupina povećala brzinu tenka na 75 km/h po cesti, odnosno na 60 km/h po zemljanom putu.

Iako se T-72B3, tj. B3M po kvaliteti (posebice ciljničkog sustava) i posljedično po sposobnostima ne može usporediti s modernim zapadnim tenkovima kao što su novije inačice Abramsa ili Leoparda 2, ta financijski ograničena modernizacija ipak znatno diže sposobnosti tenka. Čini ga opasnim oružjem te vrlo upotrebljivim, osobito u kontekstu njihove uloge i velikog broja u ruskoj vojsci. Kako kaže poznata izreka koju su ruski stratezi uvijek rado prihvaćali, ”kvantiteta je kvaliteta sama po sebi“.

Priključak trendu

Međutim, modernizacija T-72 daleko je od toga da je ruski ekskluzivitet. Od aktualnih projekata, vrijedi izdvojiti neke europske. Iako brzim tempom kupuje kudikamo moćnije njemačke Leoparde 2, poljska je vlada 22. srpnja prošle godine potpisala ugovor s domaćom tvrtkom Zakłady Mechaniczne Bumar – Łabędy za modernizaciju 318 tenkova T-72 (većinom inačica M1) kopnene vojske. Poljaci već imaju iskustva s modernizacijom T-72 koje su dovodili na domaći standard PT-91. Novi je ugovor vrijedan oko 460 milijuna dolara i trebao bi se provoditi do 2025. godine. Poboljšanja će obuhvatiti ciljničku, navigacijsku, promatračku i komunikacijsku opremu. Vijesti o modernizaciji dolaze i iz Češke, koja bi do 2023. u tvornici VOP CZ trebala raditi na svojoj floti od tridesetak tenkova T-72M4CZ. Modernizaciju tenkova T-72M1 u listopadu je prošle godine najavio i bugarski ministar obrane Krasimir Karakačanov i zasad je najavljeno da bi ona uključivala sustav za upravljanje vatrom, no o broju tenkova nije se govorilo. Trenutačno se u Bugarskoj provodi generalna revizija tih tenkova i to u tvornici TEREM-Han Krum u Trgovištu. Slično je u Hrvatskoj, koja će ove godine završiti generalnu reviziju tenkova M-84 koji se baziraju na  T-72.  Tvrtka Đuro Đaković Specijalna vozila koja ih je proizvela nudi program modernizacije tenkova T-72 i M-84, u skladu s novim vojnim tehnologijama, što uključuje povećanje pokretljivosti, vatrene moći i oklopne zaštite.

Vrlo je zanimljiva ukrajinska modernizacija, koja tenkove dovodi na standard T-72AMT. Ukrajinska vojska prvu je isporuku tih vozila iz tvornice Kyiv Armoured Plant preuzela nedavno, u siječnju, a do kraja veljače trebalo bi ih stići 31, dovoljno za jednu bojnu. Kako navodi portal Jane’s, noviteti uključuju eksplozivni reaktivni oklop Nož i dvokanalni ciljnički uređaj 1K13. Potonji, kako kaže državna tvrtka UkrOboronService, omogućuje tenku ispaljivati vođeni protutenkovski projektil Kombat s učinkovitim djelovanjem pet kilometara na ERA oklop debljine 750 mm. Stari motor V-46 zamijenjen je novim V-84-1 koji povećava broj konjskih snaga sa 780 na 840. Također, T-72AMT ima sigurnije radiouređaje turske tvrtke Aselsan, gusjenice kakve ima tenk T-80 te bočnu kameru za gledanje namijenjena vozaču.

T-72 najrašireniji je tenk na svijetu, možda mu još uvijek konkurira T-55, no pitanje je u koliko je zemalja potonji ”veteran“ još zaista u uporabi. Dandanas, T-72 u raznim inačicama u operativnoj uporabi ili u pričuvi ima četrdesetak zemalja. Kako i inače u svijetu, pa i kod vojno najmoćnijih zapadnih zemalja (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska …), vlada trend nadogradnje starijih tenkovskih platformi, T-72 ide istim putem. Njegov nastavak uporabe i nadogradnju najavio je niz vojski. Kako se vidi na slučaju Poljske, zadržavaju ga čak i oni koji kupuju najbolje i najmodernije tenkove. Jedan od razloga jest što mnoge zemlje, poput tzv. novih članica NATO-a, imaju kapacitete da tu nadogradnju provedu manje-više samostalno.

Vedran SLAVER