TOPGUN – najbolji od najboljih

Za nekoliko dana svjetske će kinodvorane, 36 godina nakon prvog, poharati novi zrakoplovni filmski blockbuster s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi. Hrvatski vojnik donosi vam pravu priču o posebnom svijetu američkih mornaričkih pilota, koji podrazumijeva najvišu razinu profesionalnosti, stručnosti i sposobnosti

TOPGUN instruktori ispred svojih Super Horneta. U protekle 53 godine obuku u toj školi prošlo je oko 4200 zrakoplovaca USN-a i USMC-a/Foto US DoD

Više od pet desetljeća u zrakoplovnom svijetu, posebice vojnom, TOPGUN je sinonim za izvrsnost. I to ne samo za izvrsnost u zraku u kabini aviona nego i za izvrsnost na zemlji, na stajanci, u hangaru, u nastavnoj dvorani. TOPGUN je svojevrsni nadimak pilotske škole Američke ratne mornarice (US Navy – USN) za razvijanje i obučavanje naprednih taktika i tehnika zračne borbe. Škola je od svojeg ustrojavanja zamišljena kao centar izvrsnosti, koji je kao takav danas dio velikog centra izvrsnosti NAWDC (Naval Aviation Warfighting Development Center), smještenog u mornaričkoj zrakoplovnoj bazi NAS Fallon (NAS – Naval Air Station) u Nevadi. Izvorni naziv pilotske škole TOPGUN glasi United States Navy Fighter Weapons School. Iako je TOPGUN borbena pilotska škola ustrojena primarno za potrebe USN-a, u nju kasnije počinju stizati i piloti zrakoplovne komponente Marinskog korpusa SAD-a (USMC). Usto, u svrhu poboljšanja nastavnog plana i programa TOPGUN je razvio blisku i dobru instruktorsko-nastavničku suradnju s Američkim ratnim zrakoplovstvom (USAF), koju održava i danas.

TOPGUN je ubrzo po ustrojavanju postigao dobre rezultate te se bez pretjerivanja može reći kako je to jedna od pilotskih škola koja je najviše utjecala na preobrazbu i razvoj ratnog zrakoplovstva u SAD-u, i tijekom prošlog i u ovom stoljeću. Uspjeh TOPGUN-a leži i u činjenici kako je nedugo po ustrojavanju ostvario izravnu suradnju s američkom zrakoplovnom industrijom vezano uz razvoj i poboljšanje borbenih aviona te njihova naoružanja.

TOPGUN je s vremenom proširio aktivnosti izvan granica SAD-a, razmjenjujući iskustva s drugim ratnim zrakoplovstvima. Pilotska je škola zvjezdani status stekla zahvaljujući holivudskom filmskom hitu Top Gun iz 1986. godine. Može se očekivati da će i nastavak, Top Gun: Maverick, čija je svjetska premijera najavljena za 27. svibnja ove godine, biti novi veliki prilog njegovoj popularnosti, odnosno povod mnogim djevojkama i dečkima da se odluče za karijeru vojnih (borbenih) pilota.

Kako je škola dobila ime?

Dakle, u hitu s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi spominje se Top Gun, no pravi naziv škole u kojoj su scenaristi našli uzor glasi TOPGUN. Neka zanimljiva objašnjenja oko toga ponudio je prvi zapovjednik pilotske škole kapetan bojnog broda Dan Pedersen (r. 1935.) u svojoj knjizi TOPGUN – An American Story. Naziv TOPGUN (nešto kao vrhunski revolveri ili topovi) ima ishodište u američkom mornaričkom zrakoplovstvu, i to posebice među eskadrilama koje su letjele na borbenim avionima Vought F-8 Crusader, a sebe su voljele nazivati posljednjim revolverašima (The Last of the Gunfighters). Takav nadimak dobrim se dijelom temelji na činjenici kako je F-8 Crusader bio zadnji američki borbeni avion koji je od početka bio naoružan topovima (Colt Mk 12) kao primarnim naoružanjem, a dosta uspješno korišten je tijekom Vijetnamskog rata. Usto, eskadrile koje su letjele na Crusaderima u konačnici su dosta i utjecale na donošenje odluke o ustrojavanju pilotske škole TOPGUN. Drugi razlog za naziv TOPGUN leži u praktičnosti kraćeg naziva: i u odnosu na izvorni puni naziv škole United States Navy Fighter Weapons School (US NFWS), i u odnosu na puni naziv programa obuke koji u TOPGUN-u prolaze piloti – Strike Fighter Tactics Instructor Course (SFTI). Ujedno se nazivom TOPGUN željelo odmah naglasiti kako je to mjesto za odabrane, odnosno kako će se u njemu razvijati i obučavati svi aspekti zračne borbe na najvišoj razini.

Hollywood je svojem zrakoplovnom klasiku dao naziv od dvije riječi, Top Gun, zbog filmsko-narativnih razloga, prema kojima je fokus radnje bio na polaznicima obuke TOPGUN, kao vrhunskim gunfighterima koji po završetku škole odmah odlaze u borbu. To inače nije slučaj u stvarnom TOPGUN svijetu. Piloti se u TOPGUN-u obučavaju za SFTI instruktore naprednih jurišno-lovačkih taktika zračne borbe te nakon obuke ne odlaze u borbene misije, nego na dužnosti časnika za obuku u različitim eskadrilama i pilotskim školama. Ondje su zaduženi za provedbu nastavnog plana i programa koji su usvajali u TOPGUN-u.

Mornarički jurišnik A-4 Skyhawk pred polijetanje na borbenu zadaću s palube nosača zrakoplova USS Coral Sea tijekom operacije Rolling Thunder u ožujku 1965./Foto US Navy

Vijetnamska iskustva

Ustrojavanje škole TOPGUN izravna je posljedica američke angažiranosti u Vijetnamskom ratu, posebice u njegovu prvom dijelu na nebu iznad Vijetnama i Laosa. SAD je od ožujka 1965. do studenog 1968. provodio zračnu, u prvom redu bombardersku operaciju Rolling Thunder. Bila je pokrenuta u svrhu strateškog odvraćanja Sjevernog Vijetnama od agresije na Južni Vijetnam i pristanka na mirovne pregovore. No, Amerikanci su imali neočekivane i velike gubitke.

Naime, USAF je proveo 153 784, a USN i USMC 152 399 borbenih letova. Kao posljedicu obaranja ili drugih operativnih razloga USAF je izgubio 506, USN 397, a USMC 19 aviona. Tijekom te faze vijetnamskog zračnog rata odnos oborenih protivničkih aviona u odnosu na ukupne američke gubitke bio je 2,45 : 1. USN je imao nešto bolji odnos od 3,7 : 1. Usporedbe radi, tijekom Drugog svjetskog rata taj je odnos za SAD bio 14 : 1, a tijekom Korejskog 12 : 1. Ono što je najbolnije činjenica je kako je oboreno 745 pripadnika američkih letačkih posada. Njih je 145 spašeno; 255 je poginulo; 222 su zarobljena, od kojih su 23 umrla u zarobljeništvu; za 123 navedeno je kako su nestali u akciji. USN je ukupno imao 454 poginula, zarobljena ili nestala pripadnika letačkih posada.

Određene statistike govore kako je oko dvije trećine američkih gubitaka prouzročila sjevernovijetnamska protuzračna obrana, i to zahvaljujući izdašnoj pomoći Sovjetskog Saveza i Kine. Ostatak gubitaka posljedica je zračnih borbi. U njima je američka strana koristila borbene i jurišne avione McDonnell Douglas F-4 Phantom II, Republic F-105 Thunderchief, Vought F-8 Crusader i Douglas A-4 Skyhawk. Sjevernovijetnamske snage letjele su na borbenim avionima Mikojan/Gurevič MiG-17 i MiG-21. Ukupno gledajući, američko zrakoplovstvo koje je bilo uključeno u zračni rat iznad Sjevernog Vijetnama i Laosa bilo je višestruko brojčano i tehnološki nadmoćno u odnosu na Sjeverni Vijetnam. Ipak – imalo je velike gubitke. Nije se počelo postavljati samo pitanje kako pobijediti u vijetnamskom zračnom ratu, nego i kako bi izgledao sraz sa zrakoplovstvima Varšavskog ugovora (ili pak Kinom), koja su bila bitno brojnija i tehnološki sposobnija. Tad su još itekako bila živa sjećanja na tzv. kubansku krizu.

Bolno otrežnjenje

Prvi zapovjednik TOPGUN-a navodi u knjizi kako su Amerikanci dotad sebe smatrali najboljim pilotima na svijetu, koji lete na najboljim i najbolje naoružanim avionima. Međutim, Vijetnamski rat donio je iznimno bolno otrežnjenje, posebice što se tiče zračnih borbi. Od početka pokretanja operacije Rolling Thunder na površinu su izbili problemi s pouzdanošću i učinkovitošću projektila zrak-zrak. U poseban su fokus ušli projektili srednjeg dometa AIM-7 Sparrow te kratkog dometa AIM-4 Falcon (primarno ih je koristio USAF) i AIM-9 Sidewinder. Oni su pokazali visok stupanj zatajenja, odnosno tijekom zračnih borbi nije dolazilo do njihova lansiranja. Znakovita je bila i činjenica kako su mornarički borbeni avioni SAD-a tijekom tog razdoblja ispalili više od 600 projektila zrak-zrak, a svega nešto više od 60 pogodilo je cilj. Stopa uspješnosti (obaranja protivničkog aviona) projektila AIM-4 i AIM-7 bila je 9,2 %, dok je AIM-9 imao znatno bolju stopu od 18 %. U pravilu je do problema dolazilo zbog izloženosti projektila velikom G opterećenju tijekom zračnih borbi. Utvrđeno je usto kako do zatajenja dolazi i kad projektili ostanu na avionu nakon više polijetanja i slijetanja na nosač zrakoplova. To je samo po sebi velik strukturni stres za sve sustave na avionu pa je znalo znatno utjecati na elektroniku zaduženu za lansiranje projektila.

Velikih je problema bilo i s topovima. Prije svega, dobar dio američkih aviona uopće ih nije imao, poput prvih inačica F-4 Phantoma II. To se pokazalo kao velik nedostatak, posebice u situacijama bliske zračne borbe. S druge pak strane, na F-8 Crusaderima zabilježen je visok stupanj zatajenja topova, odnosno sustava za punjenje granatama, do čega je također dolazilo ponajviše zbog njihove izloženosti velikom G opterećenju tijekom zračnih borbi.

Utvrđeni su i nedostaci radarskih sustava na samim američkim borbenim avionima te na drugim zemaljskim, površinskim i zrakoplovnim platformama. Velik dio vijetnamskog neba nije bio pokriven američkim radarskim sustavima, što su sjevernovijetnamski piloti vrlo dobro koristili za prikrivanje i zasjede u zraku te potom za brze i iznenadne napade. Dodatno veliko ograničenje, nezamislivo iz današnje perspektive, a s kojim su se susretali svi američki piloti, bila je doktrina zračne borbe. Naime, ona je nalagala vizualnu identifikaciju protivničkog cilja prije upotrebe projektila zrak-zrak. Usto, kad je dolazilo do zračnih borbi, za koje su američki piloti znali reći kako nalikuju “borbi noževima u telefonskoj govornici”, uočen je velik taktički nedostatak kod američkih posada. To se odnosilo na nedostatnost odgovarajuće obuke i znanja za blisku borbu protiv iznimno pokretnih MiG-ova, za uporabu borbenih aviona u njihovim maksimalnim letnim mogućnostima te za pravilnu upotrebu oružnih sustava na avionu, prije svega projektila zrak-zrak.

Kapetan bojnog broda Frank Ault svojim je izvješćem o stanju u mornaričkom zrakoplovstvu potaknuo ustrojavanje TOPGUN škole/Foto US Navy

Deseci i deseci nedostataka

Obuka iz zračne borbe (Air Combat Manoeuvring – ACM) tijekom 1960-ih u Američkom ratnom zrakoplovstvu postupno je smanjivana, posebice u dijelu koji se odnosi na borbu lovca protiv lovca (Dogfight), odnosno svodila se na obuku temeljnih borbenih napadačkih i obrambenih manevara u zraku (Basic Fighter Maneuvers – BFM). To je bila posljedica uvođenja u operativnu uporabu borbenih aviona bez strojnica i topova jer se smatralo kako će se zračna borba ubuduće isključivo temeljiti na uporabi projektila zrak-zrak. Usto, nakon Korejskog rata kao primarni zračni ciljevi označeni su protivnički strateški bombarderi i zračni radari, a ne borbeni avioni, što je utjecalo i na obuku borbenih pilota. Na takvu je promjenu puno utjecala zrakoplovna industrija, koja je razvijala i prodavala projektile zrak-zrak. Pritom su previđali bitnu činjenicu da su njihovi projektili uglavnom postizali svoju deklariranu pouzdanost i učinkovitost u gotovo laboratorijskim uvjetima testiranja na vojnim poligonima, kad su lansirani u letovima bez velikih G opterećenja.

Zapovjedništvo USN-a pokrenulo je u lipnju 1968. sveobuhvatnu istragu i analizu uzroka dotadašnjeg tijeka zračnog rata, prije svega s ciljem smanjenja gubitaka među letačkim posadama uz minimalno trostruko povećanje njihove borbene učinkovitosti. Za realizaciju te zadaće određen je kapetan bojnog broda Frank Ault (1922. – 2006.), koji je i sam bio iskusan mornarički borbeni pilot, tad na visokoj zapovjednoj dužnosti u Zapovjedništvu USN-a. Tijekom 1967. predao je dužnost zapovjednika nosača zrakoplova USS Coral Sea (CVA-43). Do prosinca 1968. završio je dokument koji je službeno objavljen početkom siječnja 1969. i vrlo brzo postao poznat kao Aultovo izvješće. Na više od 480 stranica objedinjen je niz dobro poznatih te novoutvrđenih činjenica i nedostataka (ukupno 242), koji su upozoravali na probleme postojećeg sustava tehničkog opremanja i održavanja mornaričkog zrakoplovstva te na probleme borbene obuke pilota, ali i doktrine zračnog ratovanja.

Ault je u svrhu otklanjanja nedostataka dao više konkretnih preporuka, preciznije, 104. Velik dio otišao je u smjeru zrakoplovne industrije i sustava vojne logistike, dok se dio odnosio na sustav borbene obuke pilota. Zatraženo je: “Što je prije moguće ustrojavanje škole za naprednu borbenu obuku u mornaričkoj zrakoplovnoj bazi Miramar za pilote eskadrila koje lete na borbenim avionima F-4 Phantom i F-8 Crusader.” Za potrebe napredne borbene obuke zatraženo je i ustrojavanje velikog “vojnog poligona na kojem bi se mogao provoditi letački dio obuke pilota”. Time su postavljeni temelji za ustrojavanje USN-ove krovne, elitne borbene pilotske škole koja će ubrzo postati poznata kao TOPGUN.

Povratak u školu

Otprilike mjesec prije nego je Aultovo izvješće službeno objavljeno, jedan je primjerak stigao u mornaričku zrakoplovnu bazu NAS Miramar smještenu blizu San Diega, Kalifornija. Za to je bilo više razloga. U izradi preporuka koje su se odnosile na potrebu za naprednom borbenom obukom pilota sudjelovali su piloti eskadrila na avionima F-8 Crusader, koji su i sami bili stacionirani u toj bazi. Osim toga, NAS Miramar bila je tad jedna od najvećih mornaričkih zrakoplovnih baza na američkoj pacifičkoj obali, zbog čega je imala nadimak Fightertown USA. Mogla je inicijalno zadovoljiti potrebe za poligonom koji bi se koristio za potrebe letačke obuke u TOPGUN-u. To je svakako i bio razlog da se lokacija izričito navede u Aultovim preporukama.

U NAS Miramaru počeli su brzo poduzimati prve korake pa je u prosincu 1968. za nositelja ustrojavanja nove škole određena eskadrila VF-121, tad najveća u USN-u, s prosječno više od 1400 pripadnika letačkog i tehničkog osoblja te sedamdesetak borbenih aviona F-4 Phantom II. Eskadrila VF-121 imala je de facto kapacitet malog zrakoplovnog winga (pukovnije), i kao takva bila je odlična osnova za brzo ustrojavanje nove pilotske škole te pružanje potrebne potpore koja je uključivala instruktore i avione. Drugi je važan razlog za odabir eskadrile VF-121 činjenica kako je ona zapravo bila postrojba za obuku i zamjensku popunu (Fleet Replacement Squadron) Pacifičke flote avionima F-4 Phantom II. Svaki put kad bi neka od eskadrila USN-a izgubila avion, VF-121 bio je zadužen za slanje zamjenskog aviona s obučenom dvočlanom posadom. Zanimljivo je napomenuti i to kako USN za svaki tip borbenog aviona ima takvu namjensku eskadrilu.

Za prvog zapovjednika TOPGUN-a izabran je spomenuti Dan Pedersen, tad kapetan korvete. U srpnju 1968. vratio se iz Vijetnama, gdje je letio na F-4 Phantomu II, te je u VF-121 postavljen za instruktora taktike zračne borbe. Zapovjedniku TOPGUN-a rečeno je kako ima svega 60 dana kako bi pripremio školu za početak obuke prvog naraštaja pilota. U tom kratkom vremenu trebalo je napraviti i promijeniti puno toga. Brzom strukturiranju obuke u TOPGUN-u pomogla je jedna sretna i neobična okolnost. Naime, tad se u bazi NAS Miramar nalazila skupina izraelskih pilota instruktora, koji su pripremali izraelsku tranziciju s francuskih borbenih aviona Dassault Mirage IIICJ Shahak na nove američke borbene avione F-4 Phantom II. Oni su tad predstavili ustroj svoje pilotske škole za naprednu borbenu obuku u kojoj je za svaki nastavni predmet, poput aerodinamike, naoružanja, taktike, radarskog sustava i ostalo, određen po jedan instruktor specijalist. On bi bio i nositelj razvoja nastavne teme i provedbe obuke u tom području.

TOPGUN škola počela je rad u vrlo skromnim uvjetima, u malom uredskom kontejneru sa svega dvije prostorije. Na slici su prvi TOPGUN instruktori/Foto US Navy

Dodavanje realnosti

Dan Pedersen odlučuje kako će TOPGUN-u ispočetka biti potrebno osam instruktora pa u eskadrili VF-121 odabire četiri pilota s F-4 Phantoma II te četiri operatera radarskog sustava s istog aviona. Svi su bili veterani s vijetnamskim iskustvom, a među njima je bio i član posade koja je oborila prvi sjevernovijetnamski MiG tijekom 1965. na početku zračnog rata. Oni će biti prvi instruktori TOPGUN-a zaduženi za razvoj novih naprednih taktika zračne borbe, slijedeći pritom vrlo praktičnu podjelu rada kakvu imaju Izraelci, u kojoj je svaki instruktor zadužen za razvoj jednog nastavnog predmeta. Dan Pedersen odabire usto i jednog obavještajnog časnika, zaduženog za proučavanje protivničkih zrakoplovstava i njihovih taktika zračne borbe. Obavještajni časnik bit će zaslužan i za stvaranje vrlo vrijedne knjižnice u TOPGUN-u. Zanimljivo je napomenuti i to kako su svi instruktori svoj nastavni predmet predstavili i branili pred ostalim instruktorima, koji su dobili nadimak murder board. Na taj su način korigirali i poboljšavali što je potrebno, konstantno održavali svoj nastavni plan i program na vrlo visokoj razini, odnosno postigli interno certificiranje svojeg programa obuke koji će potom prolaziti sa svojim učenicima. Takva praksa na snazi je i danas.

TOPGUN se pri definiranju novih naprednih taktika borbene obuke na samom početku odlučio za koncept po kojem je prepoznatljiv i danas. Naime, bili su svjesni kako u obuci zračne borbe nedostaje borbena realnost. Dotad su mornarički piloti tijekom BFM obuke temeljnih borbenih manevara u pravilu letjeli na istom tipu aviona protiv kojeg su se borili u zraku, što je za posljedicu imalo veliku predvidivost protivničkih poteza. Tad je to u pravilu bila obuka F-8 protiv F-8, ili F-4 protiv F-4, a u vrlo rijetkim slučajevima obuka F-8 protiv F-4, odnosno nikad se nije provodila protiv A-4. U TOPGUN-u su se uz poboljšanje BFM obuke odlučili i za uvođenje različitog tipa aviona koji će služiti kao agresor/protivnik, tj. imitirati performanse protivničkih aviona pritom koristeći i njihovu taktiku zračne borbe. Tako su u TOPGUN-u počeli razvijati DACT (Dissimilar Air Combat Training) koncept napredne obuke zračne borbe. On je postao sastavnim dijelom nastavnog plana i programa po kojem škola ubrzo postaje iznimno uspješna te i danas prepoznatljiva. S vremenom će DACT koncept početi primjenjivati i druge pilotske škole. Štoviše, u sklopu USN-a, USAF-a i USMC-a počet će ustrojavanje namjenskih agresorskih eskadrila koje će se isključivo koristiti na naprednu borbenu obuku pilota.

Impresivni prvi rezultati

Dodatna je posebnost škole TOPGUN od samog početka i činjenica da su u USN-u odlučili kako će njihova obuka biti obuka obučavatelja. Naime, u TOPGUN-u će se obučavati piloti koji će se potom vraćati u svoje eskadrile i u njima biti instruktori zaduženi za provedbu napredne borbene obuke. U USN-u su bili svjesni kako ne mogu svi doći u TOPGUN. I danas obuku u TOPGUN-u prolazi maksimalno do 5 % borbenih pilota USN-a. Međutim, s konceptom obuke obučavatelja na razini cijelog USN-a postiže se razmjerno brzo eksponencijalno širenje obuke novih naprednih taktika i tehnika zračne borbe. S vremenom će piloti nakon obuke u
TOPGUN-u biti upućivani kao instruktori napredne borbene obuke i u druge pilotske škole USN-a, što će dodatno ubrzati širenje obuke novih naprednih taktika i tehnika zračne borbe. Usto, sve će se češće događati da se piloti nakon obuke u TOPGUN-u pozivaju na ostanak u školi na mjestu instruktora.

Obuka prvog naraštaja u TOPGUN-u počela je 3. ožujka 1969. i taj se datum uzima kao službeni dan ustrojavanja škole. Prvi polaznici obuke po četvorica su pilota i operatera radarskih sustava na avionu F-4 Phantom II, pripadnici USN-ovih eskadrila
VF-142 i VF-143. Obuka je trajala četiri tjedna, a sastojala se od četiri dijela: teorijske nastave, BFM zračne borbe jedan na jedan (što se od početka pa do danas smatra najvažnijim dijelom cijele obuke), napada na zemaljske ciljeve te taktike borbe u parovima s po dva aviona. Uz F-4 Phantom II, za potrebe obuke kao agresorski avioni korišteni su TA-4/A-4 Skyhawk, posuđeni od drugih eskadrila iz baze NAS Miramar, koji su mogli odlično simulirati performanse iznimno pokretnog dozvučnog borbenog aviona MiG-17 s kakvim su se Amerikanci susretali na vijetnamskom nebu.

Nije trebalo dugo čekati prve rezultate TOPGUN obuke. Za prvo
USN-ovo obaranje sjevernovijetnamskog borbenog aviona u 1970. (MiG-21 u ožujku te godine) bila je zaslužna posada iz VF-142 eskadrile, s dvojicom polaznika prvog naraštaja TOPGUN-a. Do proljeća 1972., kad se zračni rat u Vijetnamu intenzivira i pokreće nova zračna operacija Linebacker, svaka eskadrila USN-a imala je barem jednu posadu koja je obučavana u TOPGUN-u. Do kraja 1973. američki mornarički piloti ostvarili su drastičan skok u stopi obaranja protivničkih aviona od 12,5 : 1. Za takvu promjenu itekako je zaslužna škola TOPGUN i njezin koncept novih naprednih taktika i tehnika zračne borbe. Usporedbe radi, USAF dotad nije pokrenuo sustavne promjene u naprednoj borbenoj obuci svojih pilota iako je svojedobno bio prvi u iskušavanju DACT koncepta obuke. Stoga su ostali na stopi obaranja protivničkih aviona od oko 2,4 : 1. Međutim, i to će se uskoro početi mijenjati.

DACT koncept obuke zračne borbe od prvog je dana dio kurikula TOPGUN škole. Na slici se vidi zračna borba između aviona Douglas TA-4F Skyhawk i Grumman F-14A Tomcat/Foto US Navy

Novi avioni – nove taktike

Zahvaljujući početnim uspjesima TOPGUN je u srpnju 1972. izborio samostalni status. Više nije bio dio eskadrile VF-121, nego postaje samostalna škola unutar USN-a iako i dalje u sklopu baze NAS Miramar. To je donijelo niz prednosti, poput veće financijske potpore školi, povećanja broja osoblja, novih i većih radnih prostora te vlastitih aviona. S druge strane, u TOPGUN-u još više rade na usavršavanju instruktora u smislu temeljitog poznavanja aviona i oružnih sustava. Budući da se njihovo znanje počelo uspoređivati s inženjerskim, instruktori su sve više kao savjetnici pomagali zrakoplovnoj industriji pri razvoju novih tipova borbenih aviona i zrakoplovnog naoružanja. Izvrstan je primjer mornarički borbeni avion Grumman F-14 Tomcat, koji je 1974. počeo ulaziti u operativnu uporabu.

Ono što će postati rutina u TOPGUN-u razvoj je novih taktika i tehnika zračne borbe, prilagođenih i novim američkim i novim protivničkim avionima. Škola tijekom 1972. i 1973. prolazi više promjena. Dobiva više različitih aviona, poput T-38 Talona (pomoć od USAF-a), potom potpuno nove avione F-5E/F Tiger II te nekoliko aviona A-4 Skyhawk, koji će znatno pomoći u DACT obuci pilota. Zahvaljujući nadzvučnim Tigerima II mogu simulirati letne performanse i taktiku borbe aviona MiG-21. Posebnost je agresorskih aviona i to da su počeli nositi boje i oznake stranih ratnih zrakoplovstava. To će postati standardna praksa za iduća desetljeća i nove tipove agresorskih aviona. Broj instruktora u TOPGUN-u narastao je na 20, a program obuke proširen je na pet tjedana. Iz njega je izbačeno uvježbavanje napada na zemaljske ciljeve, odnosno cijeli program posvećen je isključivo zračnoj borbi.

Velika je promjena za TOPGUN uvođenje novih programa. Krajem 1972. započela je obuka kontrolora za zračno presretanje i navođenje (Air Intercept Controllers – AIC). Radi se o obuci operatera radarskih sustava na palubnim avionima Northrop Grumman E-2 Hawkeye, specijaliziranim za radarski nadzor zračnog prostora. Potom je tijekom 1975. integriran i treći paralelni program obuke za instruktore protivničke borbe (Adversary Training Course), kako bi se standardizirala obuka na razini USN-a (kasnije i USMC-a) za tzv. agresorske eskadrile. Ubrzo je postalo uobičajeno da se u sklopu istog naraštaja provodi obuka za TOPGUN instruktore, za AIC kontrolore za zračno presretanje i navođenje te za agresorske instruktore.

Kad je u mornaricu počeo stizati F-14 Tomcat, TOPGUN je pripremio novi program obuke. Njezina posebnost postaje uvježbavanje taktika zaštite šireg zračnog prostora borbene skupine nosača zrakoplova, koju je taj avion trebao provoditi zajedno s Hawkeyjima. S avionima F-14 u TOPGUN-u su počeli uspješno simulirati performanse i taktiku borbe sovjetskih aviona MiG-23, MiG-27, MiG-25 i MiG-31. Krajem 1970-ih USN uspijeva dogovoriti upućivanje polaznika TOPGUN obuke u USAF-ovu zrakoplovnu bazu Tonopah kako bi u sklopu programa Constant Peg mogli letjeti protiv pravih aviona MiG-21 koje je SAD uspio nabaviti iz različitih izvora.

Poručnica bojnog broda Nikkol Rajkovacz primjer je kako i žene itekako imaju svoje mjesto među TOPGUN pilotima i instruktorima. Instruktori u TOPGUN-u tradicionalno nose plave majice ispod letačkog odijela te oznake NAWDC-a i TOPGUN-a/Foto US DoD

Cijele zrakoplovne skupine

Tijekom 1984. u TOPGUN stiže novi mornarički višenamjenski borbeni avion McDonnell Douglas F/A-18 Hornet, koji je ujedno označio postupno povlačenje Phantoma II iz operativne uporabe. Uzimajući u obzir Hornetove sposobnosti izvršavanja jurišnih zadaća, u TOPGUN-u počinju opet posvećivati više pozornosti obuci za napade na zemaljske ciljeve. Usto, dodatno razrađuju dio obuke koji se odnosi na zračnu borbu u parovima s po dva aviona, odnosno u skupinama s po četiri aviona. Tijekom 1987. u TOPGUN stižu avioni F-16N, odnosno njihove dvosjedne inačice (T)F-16N, kako bi zamijenili zastarjele avione Northrop F-5 Freedom Fighter, odnosno obnovili svoju flotu agresorskih aviona. Radi se o Block 30 inačici F-16 s kojeg je skinuto naoružanje kako bi bio što lakši i pokretljiviji u zraku. Radarski sustav zamijenjen je radarskim sustavom s A/B inačice F-16. Avioni F-16 u TOPGUN-u počinju simulirati tad nove sovjetske avione kao što su MiG-29 i Suhoj Su-27.

TOPGUN krajem 1980-ih uvodi i obuku osvježenja. Namijenjena je instruktorima koji su prošli tu školu prijašnjih godina, a na taj se način prolazi kroz novine u taktikama i tehnikama zračne borbe. TOPGUN je usto pokrenuo vrlo zahtjevan program obuke za cijelu zrakoplovnu skupinu nosača zrakoplova, pod nazivom Fleet Fighter Air Combat Readiness Program (FFARP). U TOPGUN su na jednomjesečnu naprednu obuku prije isplovljavanja na višemjesečne misije dolazile cijele zrakoplovne skupine.

Devedesete godine s naučenim lekcijama iz rata u Iraku upućuju na to kako dodatni fokus treba staviti na obuku za jurišne zadaće pa TOPGUN obuka počinje trajati devet tjedana. Uz obuku za F/A-18 Hornet, obuku napada na zemaljske ciljeve razvijaju i za F-14 Tomcat. TOPGUN je 1990-ih veliku pozornost posvetio i razvoju taktike uporabe vođenih projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM i proturadarskog projektila AGM-88 HARM, koji su činili ključno naoružanje na Hornetima.

Preseljenje u Nevadu

Na žalost ljubitelja tih aviona,1990-ih povlače se F-16N i A-4 Skyhawk iz TOPGUN-a. Bili su to iznimno uspješni protivnici u zračnim borbama s polaznicima škole. Zamijenjeni su avionima F-14 Tomcat, koji su također vrlo brzo obojeni u boje drugih ratnih zrakoplovstava. TOPGUN uvodi tijekom 1994. promjenu u provedbi obuke zračne borbe. Instruktori su dotad isključivo letjeli na agresorskim avionima kao tzv. Red Air. Međutim, tad počinju letjeti i kao Blue Air u formacijama zajedno sa svojim polaznicima, a protiv drugih TOPGUN instruktora, čime su obuku dignuli na višu i uspješniju razinu. Dodatna promjena u TOPGUN-u dolazi s pokretanjem programa SFTI (Strike Fighter Tactics Instructor), kako se počinje zvati program obuke TOPGUN instruktora. Uz pilote, SFTI prolaze i drugi članovi posade na Hornetima, operateri oružnih sustava na avionu. Promjena je i da se instruktori nakon obuke u TOPGUN-u ne vraćaju primarno u svoje eskadrile. Šalje ih se i na dužnosti instruktora u druge pilotske škole USN-a, eskadrile za operativno testiranje i evaluaciju (VX) novih tipova aviona, eskadrile za tranzicijsku obuku na nove tipove aviona te na dužnosti instruktora u TOPGUN-u. Može se reći kako novi instruktori po dolasku u TOPGUN prolaze možda najzahtjevniju obuku u svojoj letačkoj karijeri, koja traje cijelu prvu godinu. Tijekom te godine budući TOPGUN instruktori istodobno prolaze dvije obuke: za agresorskog pilota te za specijaliziranog stručnjaka (Subject Matter Expert – SME) jedne nastavne teme za koju je u cijelosti odgovoran u TOPGUN-u.

USMC tad odlučuje kako marinski piloti neće prolaziti dio SFTI obuke koji se odnosi na jurišne zadaće, zbog posebnosti njihovih taktika i tehnika napada na zemaljske ciljeve. Oni stoga provode posebnu obuku u sklopu eskadrile Marine Aviation Weapons and Tactics Squadron One (MAWTS-1). TOPGUN otad za marinske pilote počinje provoditi isključivo petotjednu obuku zračne borbe. TOPGUN se 1990-ih preseljava na novu lokaciju. Krajem 1995. napušta Kaliforniju i NAS Miramar te prelazi u Nevadu, u NAS Fallon, gdje postaje dio novoustrojenog mornaričkog centra izvrsnosti Naval Strike and Air Warfare Center (NSAWC), ubrzo preimenovanog u Naval Aviation Warfighting Development Center (NAWDC).

Jedan od najvećih uspjeha škole prvi je naraštaj pilota koji je u lipnju 2020. prošao TOPGUN obuku za novi mornarički višenamjenski borbeni avion F-35C Lightning II. Na slici je formacija od dva Super Horneta iz TOPGUN-a i dva Lightninga II/Foto US Navy

Ulazak u novo doba

S početkom novog stoljeća avioni F-14 Tomcat završavaju svoj operativni vijek te ih 2003. u TOPGUN-u zamjenjuju opet avioni F-16A/B koji su izvorno bili namijenjeni Pakistanu. I njih u TOPGUN-u koriste isključivo kao agresorske avione. Sredinom 2000-ih u operativnu uporabu ulazi F/A-18E/F Super Hornet, za koji u TOPGUN-u razvijaju namjenski program obuke, fokusiravši se ponajviše na Block II inačicu tog aviona. Tih se godina u Fallonu ustrojava obučno središte Airborne Electronic Attack Weapons School (HAVOC) za avione EA-18G Growler namijenjene za elektroničko djelovanje pa je i TOPGUN uključen u razvoj njihova nastavnog plana i programa obuke. Nova važna potpora sposobnostima razvoja DACT obuke u TOPGUN-u stiže 2006., kad SAD od švicarskog zrakoplovstva kupuje 22 aviona F-5E/F Tiger II, koji imaju relativno mali broj sati naleta. Nakon remonta i modernizacije te dobivanja oznake F-5N raspoređeni su u TOPGUN, ali i druge specijalizirane agresorske eskadrile USN-a.

Uvođenje višenamjenskog borbenog aviona pete generacije F-35C (palubna inačica Lightninga II) u operativnu uporabu utjecalo je i na TOPGUN te na potrebe razvoja novog programa napredne obuke zračne borbe. Lightning II donio je niz posebnosti i izazova, počevši od činjenice kako se TOPGUN opet susreće s borbenim avionom koji nema top nego se oslanja na svoje projektile, kojem nije prioritet borba protiv ciljeva u zraku, do toga da avion ima iznimno naprednu avioniku što omogućava nove oblike djelovanja u zraku. Dodatni izazov za TOPGUN jedan je od njegovih kriterija za dolazak na SFTI obuku. Uz minimalno tri godine rada u jednoj od eskadrila USN-a, od pilota se traži da ima 1000 sati naleta. To je za pilote na F-35C bilo neostvarivo što se tiče potrebnog naleta jer USN proglašava inicijalnu operativnu sposobnost na Lightningu II tek tijekom 2019. godine. Počevši od 2015., u suradnji s eskadrilama USN-a zaduženim za tranzicijsku obuku za Lightning II te operativno testiranje i evaluaciju, TOPGUN počinje razvijati svoj SFTI program obuke za Lightning II. Za njega je danas zaduženo 35 instruktora, a traje 13 tjedana. Obuka se sastoji od četiri glavna dijela: BFM obuke (dogfighting), napada na zemaljske ciljeve s velikim naglaskom na SEAD misije (Suppression of Enemy Air Defense), elektroničkog ratovanja (modul za posade F-35C), te zračne borbe u parovima s po dva i u skupinama s po četiri aviona. Prvi naraštaj SFTI instruktora za Lightning II činili su pripadnici USN-ovih eskadrila VFA-125 i VFA-147, a obuku je završio u lipnju 2020. godine.

Za petu, a onda i šestu generaciju…

USN je u travnju 2022. od USAF-a dobio prvu količinu starijih inačica borbenog aviona F-16C/D. Mornarica namjerava njima postupno zamijeniti flotu agresorskih aviona F/A-18C/D Hornet u TOPGUN-u i F-5N Tiger II u agresorskoj eskadrili VFC-13, s kojom TOPGUN najviše surađuje. USN planira nabaviti 20 jednosjednih inačica Block 35 i šest dvosjednih inačica Block 25 aviona F-16. Uz remont, kojim želi produljiti njihov operativni vijek do 2035., USN ih namjerava modernizirati novom avionikom. To se prije svega odnosi na ugradnju Northrop Grummanova AESA (Active Electronically Scanned Array) radara AN/APG-83. Na taj način želi se s pomoću aviona F-16 postići simuliranje naprednih sposobnosti aviona pete generacije F-22 i F-35, odnosno poboljšati obuka naprednih taktika i tehnika zračne borbe koja će se provoditi u TOPGUN-u i drugim eskadrilama USN-a. TOPGUN se danas ponosi činjenicom kako je u protekle 53 godine obuku u njemu prošlo oko 4200 zrakoplovaca USN-a i USMC-a, čime se potvrdio kao istinski centar izvrsnosti zračne borbe, odnosno kao jedna od najvažnijih i najuspješnijih američkih vojnih pilotskih škola.

Ulazak u svijet pilota, odnosno avijatičara (termin koji preferiraju u Američkoj ratnoj mornarici), podrazumijeva niz eliminacijskih kriterija. Ulazak u svijet TOPGUN pilota podrazumijeva još višu razinu profesionalnosti, stručnosti i sposobnosti. Stoga u TOPGUN-u drže kako imaju itekako puno dobrih razloga sebe smatrati i drugima predstavljati kao najbolje od najboljih.

Tekst Igor Skenderović