Pisati danas o topničkim oružjima zaista je izazov za svakog autora kojemu je cilj dati što više podataka o ovoj vrsti naoružanja i njegovoj ulozi u kontekstu borbenih djelovanja. O velikom značenju topništva u vođenju borbenih operacija nije potrebno posebno govoriti pa će u ovom članku naglasak biti na konstrukcijskim opisima pojedinih dijelova i sklopova te njihovoj funkciji na oružju

Otvara se pitanje prema čemu napraviti podjelu oružja. Da li je to prema borbenoj namjeni, prema načinu djelovanja, prema konstrukcijsko-balističkim osobinama, po stupnju automatizacije, po mogućnosti transporta te da li se upustiti bar načelno u konstrukciju tih oružja. Jednako tako otvara se pitanje da li se upustiti u taktiku primjene te da li dati i procjene budućeg razvoja suvremenih topničkih oružja. Uvijek se nameće pitanje do koje mjere prosječni čitatelj želi spoznati značajke topničkih oružja te koliko to uopće plijeni pozornost naših čitatelja. U nadi da uvijek ima zainteresiranih za ovu temu, a na tragu velikog broja dosadašnjih članaka o topničkim oružjima s tehničkog aspekta pristupilo se izradi ovoga članka.

Razvoj topništva
Čovjek je odavna imao potrebu napadati svoje protivnike sa što veće udaljenosti primjenjujući pritom svaku novu spoznaju, iskustvo i napredak znanosti. Oduvijek se u topništvu težilo ostvariti što veće domete jer se time moglo držati protivnika na većoj udaljenosti i tako ostvarivati nadmoć na bojišnici uza što manje gubitke u vlastitim redovima. U početku su to bile praćke i lukovi sa strijelom, da bi se poslije razvile različite bacačke naprave kao što su baliste i katapulti, a sve to seže u doba od prije oko dvije tisuće godina.

Pojava topništva povezana je zapravo s pronalaskom odnosno sa značajnijom primjenom crnog baruta negdje potkraj XIII., početkom XIV. stoljeća. Tadašnja topnička oružja (ako ih tako možemo nazvati) bila su primitivne izvedbe metalnih ili drvenih (okovanih) cijevi čiji je unutarnji kanal bio glatke izvedbe. Cijev je imala zatvoreno dno, punila se s prednje strane, a na zadnjem kraju je bio probušen mali otvor za paljenje baruta preko fitilja. U dno cijevi se sprešao crni barut, a na njega ubacio projektil u obliku kamene ili metalne kugle koji se izbacivao na položaje protivnika. U nedostatku pravilnih oblika projektila, umjesto kugle mogli su se rabiti i komadi kamenja ili metala kojima se zasipalo redove protivnika. Zbog male čvrstoće materijala cijevi rabila se mala količina baruta, a kako su zazori između kugle i kanala cijevi bili relativno veliki, dolazilo je do velikih gubitaka tlaka te je potisak barutnih plinova na projektil bio preslab za razvijanje odgovarajuće brzine, što je opet rezultiralo dometima od svega nekoliko stotina metara. Budući da tada nije bilo nikakvih ciljničkih naprava, a nagib cijevi se postizao drvenim podmetačima, promjena elevacije je bila vrlo skokovita što je rezultiralo slučajnim pogocima pa se ne može govoriti o preciznosti ili ozbiljnijoj ubojitosti takvih oružja.

Oružja su u početku razvoja topništva izrađivali rijetki majstori-zanatlije bez odgovarajućih proračuna i potrebnih znanja o balistici. Cijevi su se izrađivale na temelju iskustava takvih majstora pa nije bilo nikakve unificiranosti, a havarije takvih oružja bile su česte. Tek u XV. stoljeću kada se nastojala zaustaviti najezda Turaka na područjima Europe, dolazi do masovnije, a time i organiziranije proizvodnje topničkih oružja kada se spominju i prve norme u proizvodnji. Propisuju se pravila (kanoni) o načinu primjene tih oružja pa prevladava mišljenje da se poslije riječ kanon (cannon) prenijela i na samo oružje. Tako je u mnogim europskim jezicima i danas značenje riječi kanon upravo top. Tada se cijev već postavljala na odgovarajuća postolja, pa od engleske riječi “feet” (noga) uz francusku interpretaciju nastaje naziv lafet. Kada se takvo postolje ili lafet postavi na odgovarajući podvoz na kotačima, pokretljivost tih oružja se znatno povećava a njegovi obrisi sve više nalikuju na top kakvim ga i danas percipiramo.

Moć oružja odnosno njihovih projektila mjerila se veličinom i težinom kugle (projektila), a to preneseno znači i promjerom cijevi oružja. Kako je u to doba Italija bila jedna od vodećih zemalja u razvoju topništva, težina kugle se izražavala u librima. Dakle, ovisno o tomu koliko je kugla bila teška u librima (qua libra), određivala se i moćnost topničkog oružja. U literaturi se navodi da otuda dolazi današnja riječ “kalibar”, čija se primjena udomaćila i nije izravno povezana samo s težinom projektila.

Danas je kalibar oružja jedan od temeljnih parametara moćnosti topničkog oružja, pa se jnime izražava i dužina cijevi topničkih oružja, npr. 52 kalibra (cca 8 metara za kalibar 155 mm), a nerijetko se radi čak i podjela oružja prema kalibru.

Novi val razvoja topništva počinje zapravo polovinom XIX. stoljeća pronalaskom moćnijeg baruta tzv. malodimnog ili bezdimnog baruta. Primjena moćnijeg baruta omogućila je veće domete oružja, a projektili su se mogli puniti eksplozivnim (barutnim) punjenjem za čije je aktiviranje na cilju bio potreban upaljač. U želji da se u projektil smjesti što više eksploziva došlo se na ideju da projektil dobije izduženi, cilindrični oblik. No pri letu takvog projektila zbog djelovanja otpora zraka dolazilo bi do njegovog prevrtanja (tumbanja) što je rezultiralo rasipanjem pogodaka i smanjivalo domete. Jednako tako problem se pojavljivao i kod aktiviranja upaljača budući da je projektil na cilj padao nekontrolirano pa je često dolazilo do zatajivanja funkcije upaljača. Da bi se onemogućilo tumbanje projektila u letu, uvodi se žiroskopska stabilizacija projektila na trajektoriji koja se postiže njegovom velikom rotacijom tijekom leta. Žiroskopska stabilizacija, odnosno rotacija postigla se užljebljenjem cijevi na njezinoj unutarnjoj površini i uvođenjem vodećeg prstena na tijelo projektila koji istodobno brtvi cijev i prenosi rotaciju projektilu. Zbog izvedenih žljebova uzduž cijevi pod određenim kutom projektil se pri translatornom gibanju zarotira, a brzina rotacije kulminira na ustima cijevi. Rotacija projektila može doseći vrijednosti veće od 20 000 okretaja u minuti.

Žlijebljene cijevi se nisu mogle puniti s prednje strane nego samo straga, pa su se morale izrađivati s otvorenim dnom koje se nakon punjenja zatvaralo odgovarajućim zatvaračem. Zadnji dio cijevi se, dakle, izrađivao s odgovarajućim nosačem zatvarača koji se danas naziva zadnjak cijevi, a u njega se u početku smještao navojni čep, da bi poslije evoluirao u navojni zatvarač s isprekidanim zavojima (rebrima) koji je omogućavao veću brzinu paljbe. Nakon toga i u novije doba počela je primjena zatvarača s klinastim oblikom koji klizi u okomitoj ili vodoravnoj osi pa se nazivaju klinasti ili klizni zatvarači.

Sve do polovine devetnaestog stoljeća cijev je bila čvrsto povezana s postoljem (lafetom), a preko njega s podvozom. Prilikom opaljenja sila reakcije koja se prenosila na postolje trzala je čitavo oružje koje se pomicalo sa zadanog položaja i po nekoliko metara. Poslije svakog opaljenja oružje se moralo dogurati na njegovo zadano mjesto i ponoviti ciljanje i usmjeravanje cijevi što je bilo zamorno za poslugu, a brzina paljbe vrlo mala. Takva su se oružja nazivala “oružja s krutim lafetom”. Zbog svega toga moralo se riješiti spajanje cijevi s lafetom na elastični način, najčešće hidroelastičnom vezom. Razvili su se odgovarajući hidroelastični sustavi (ili tzv. protutrzajući sustavi) koji su omogućavali paljbu bez pomicanja oružja s osnovnog položaja. Naime, pri opaljenju je dolazilo do trzanja samo jednog dijela oružja (cijev sa zadnjakom i zatvaračem) dok je lafet s ciljničkim napravama i drugim pomoćnim uređajima ostao nepokretan. Uvođenjem hidroelastičnih sustava nije se povećala samo brzina paljbe nego se zbog prijenosa manje sile na lafet moglo smanjiti dimenzije oružja čime se smanjivala i njegova ukupna masa. Oružja su postajala manja, lakša i pokretljivija, a time i pogodnija za manipulaciju na paljbenom položaju i u transportu. U cilju očuvanja stabilnosti i nepomičnosti oružja pri gađanju na usta cijevi se ugrađivala tzv. plinska kočnica koja je zbog reakcije izlazećih barutnih plinova iza projektila povećavala silu kočenja trzajuće mase pa je oružje pri gađanju postajalo još “mirnije”.

Daljnje povećanje brzine paljbe povezano je s pripremama koje su prethodile I. svjetskom ratu. Na topničkim oružjima uvodi se automatizacija pojedinih radnji u procesu paljbe što olakšava rad posluge i izravno povećava brzinu paljbe. Sve se više rabi energija trzanja koja putem posebno prilagođenih uređaja obavlja radnje kao što su otvaranje zatvarača, punjenje cijevi, zatvaranje zatvarača, opaljivanje i drugo. To je doba kada se zapravo počinje ugrađivati zadnjak cijevi u kojemu su smješteni posebni (pokretni) mehanizmi zatvarača bilo zavojnog ili kliznog tipa.

Tijekom I. svjetskog rata topništvo se specijaliziralo za borbu protiv novih sredstava rata pa se tako razvilo protuzrakoplovno, zrakoplovno, protuoklopno, oklopno i druge vrste topništva. U to doba počinju se razvijati i različiti tipovi minobacača poglavito stoga što su omogućavali paljbu na zaklonjene ili ukopane ciljeve pa počinje njihova masovna uporaba, a oni popunjavaju lepezu oružja koju danas nazivamo topništvom.

Na stečenim iskustvima iz I. svjetskog rata započinje modernizacija postojećih topničkih sustava i proizvodnja novih modernijih. Plinska kočnica počinje dobivati sve veću pozornost jer se njome može smanjiti sila trzanja i do 30%, a zbog mogućnosti povećanja tlakova u cijevi započinje se s različitim rješenjima njihovog ojačavanja.

Uoči II. sv. rata primjećuje se povećanje brzine paljbe oružja s elementima automatizacije upravljanja paljbom poglavito kod oružja protuzrakoplovnog topništva. Počinju se rabiti “zapovjedna računala” te razni servo-uređaji koji omogućuju velike brzine paljbe i visoku pouzdanost takvih oružja. Nakon II. sv. rata uočeni su napori na smanjenju mase oružja uvođenjem novih konstrukcijskih materijala, povećanje brzine paljbe primjenom sustava za automatsko punjenje oružja, povećanje dometa uvođenjem aktivno-reaktivnih projektila, povećanje učinka projektila na cilju, povećanje pokretljivosti i prenosivosti oružja te druga obilježja povezana povećanjem operabilnosti oružja, a sve se zapravo činilo na povećanju taktičko-tehničkih zahtjeva oružja.

Današnja topnička oružja u kalibru 155 mm postižu domete od 40 kilometara i više, s najvećom masom ispod 4 tone, a mogu se prenositi helikopterima. Zahvaljujući tzv. MRSI (Multiple Rounds Simultaneous Impact) učinku mogu ispaliti više od 10 projektila u minuti od kojih najmanje pet može pasti na zadani cilj istodobno (u razmaku oko jedne sekunde). Usporedimo li to s američkom haubicom 155 mm M198 iz 1970. godine, vidimo da ona u istom kalibru postiže domete ispod 20 kilometara, s masom iznad 7 tona, dok se o mogućnosti MRSI ne može ni govoriti. Naravno, velikim mogućnostima suvremenog topništva pridonosi i razvoj modernog streljiva pa se ove odlike odnose na spregu oružje-streljivo.

Noviji trendovi u razvoju topništva idu k tome da se ona ugrađuju na samovozne platforme bilo gusjenične bilo one na kotačima da bi se što više povećala pokretljivost oružja za primjenu taktike “shoot and scoot” (ispali i bježi). Veliki broj topničkih oružja danas ima ugrađene pomoćne pogone pomoću kojih se oružje brže premješta na paljbenom položaju, a rad posluge je znatno olakšan. Brza promjena paljbenih položaja nužna je iz razloga njihovog otkrivanja od protivnika te postoji opasnost od protivničke protupaljbe. No pritom se mora istaknuti da bez obzira što današnji taktičko-tehnički zahtjevi topništva diktiraju uporabu samovoznog topništva, vučna oružja još uvijek nalaze svoju primjenu u specijalnim postrojbama i pričuvama. Najčešći razlozi za zadržavanje vučnog topništva jesu prihvatljive cijene nabave i održavanja te mogućnost njihova brzog zračnog prenošenja radi promjene mjesta operacija.

Klasifikacija topničkih oružja
Kao što je rečeno u uvodu članka, nije lako napraviti jednoznačnu podjelu topničkih oružja pa će se pokušati prikazati prema različitim kriterijima. Podjela često ovisi o tomu kako je koja zemlja organizirala svoje topništvo unutar vojne organizacije. Najvažnije su podjele prema sljedećem:
Prema konstrukcijsko-balističkim odlikama: Klasična topnička oružja (topovi, haubice, top-haubice, minobacači), raketna topnička oružja, protuoklopna raketna oružja, i raketna oružja za potporu.

Prema borbenoj namjeni: protuoklopna oružja, oružja za topničku potporu.
Prema veličini kalibra: oružja malog kalibra (do 76 mm, odnosno 105 mm), oružja srednjeg kalibra (do 155 mm), oružja velikog kalibra (iznad 155 mm).

Prema načinu prevoženja: vučno topništvo, vučno topništvo s pomoćnim pogonom, samovozno topništvo.
Prema načinu izbacivanja projektila: klasična topnička oružja, netrzajna topnička oružja, raketna topnička oružja, kombinirana topnička oružja.

Osim najstarije podjele na zemaljsko, odnosno kopneno topništvo i brodsko topništvo, pojavljuje se i podjela na zrakoplovno, protuzrakoplovno, tenkovsko, protutenkovsko, obalno, željezničko i druge vrste topništva. Od svih ovih podjela s tehničkog stajališta je najzanimljivija podjela prema konstrukcijsko-balističkim osobinama pa ćemo je ukratko opisati.

Topovi
Osnovni predstavnici topništva su topovi, a prepoznatljivi su po velikoj dužini cijevi koja je u rasponu od 25 do 70 kalibara. Zbog velike početne brzine projektila njihove su trajektorije položene (razantne) i u pravilu se rabe za paljbu donjim skupinama kutova elevacije (do 45 stupnjeva). Budući da se najčešće rabe za izravnu paljbu, njihovi su ciljevi ograničenih dimenzija (tzv. točkasti ciljevi) koji mogu biti pokretni i nepokretni. Takvi su ciljevi najčešće tenkovi, kamioni, zrakoplovi, brodovi i slično, dok su nepokretni ciljevi bunkeri i

Tijekom razvoja topništva dolazilo se na ideju uporabe iste konstrukcije podvoza za različite cijevi čak i u različitom kalibru. Na isti podvoz mogla se ugraditi cijev američkog topa 155 mm M1 i M2 (lijevo) ili haubice 203 mm poznatije kao M115 (desno)
drugi fortifikacijski objekti. Zbog mogućnosti izravnog pogađanja ciljeva rabi se u protuoklopnoj odnosno u protutenkovskoj borbi. U tu svrhu prilagođeno je i posebno streljivo (potkalibarno, kumulativno, pancirno i sl.).

Haubice
Na prvi pogled riječ je o oružjima koja su vrlo slična topovima, no postoji niz razlika. Prvo će se zamijetiti njihove kratke cijevi dužine u pravilu od 15 do 30 kalibara. Ta se oružja češće rabe za posrednu paljbu, dakle tamo gdje postoji potreba za ubacne trajektorije koje se postižu pri gornjoj skupini kutova (iznad 45 stupnjeva). Streljivo namijenjeno haubicama ima promjenljiva barutna punjenja čime se već kod punjenja oružja može mijenjati broj barutnih punjenja, a košuljica projektila je najčešće razorno-rasprskavajuća. Na taj način se omogućuje paljba različitim trajektorijama i daljinama pri istoj elevaciji. Zbog nižih tlakova u cijevi i uporabom manjih barutnih punjenja produžuje se operativni vijek cijevi, a ukupna masa oružja zbog toga može konstrukcijski biti manja.

Top-haubice
Današnja topnička oružja zbog svoje univerzalnosti su u pravilu konstrukcijski top-haubice koje u sebi sadrže obilježja obaju gore spomenutih oružja. Elevacije koje postižu su u pravilu od -5 do 75 stupnjeva, a broj barutnih punjenja je u pravilu veći od 10. Zbog univerzalnosti takva oružja su opremljena ciljničkim napravama i borbenim kompletom streljiva koji omogućuju zadovoljenje

zahtjeva za izravnu i posrednu paljbu. Topnička oružja u samovoznim izvedenicama u pravilu su top-haubice bez obzira na to kakva im je tipska oznaka proizvođača.

Minobacači
Minobacači su topnička oružja koja se po konstrukciji i načinu gađanja znatno razlikuju od topova i haubica. Ispaljuju projektile (minobacačke mine) pod velikim kutovima elevacije s relativno malim početnim brzinama do 350 m/s. Zbog malih barutnih punjenja i niskih tlakova (reda veličine 1000 bara) njihove stijenke cijevi su daleko tanje od topovskih pa u usporedbi s topovima i haubicama njihova masa može biti i do 30 puta manja. Cijev minobacača koja može biti glatka ili ožljebljena se pri paljbi svojom petom oslanja na široku i krutu podlogu izravno ili preko hidroelastičnog sustava, a na gornjem dijelu naslanja na odgovarajući dvonožac koji omogućuje postavljanje smjera i elevacije. Zbog svoje lagane konstrukcije i jeftine proizvodnje minobacači se masovno rabe kako u pješaštvu (manjih kalibara) tako i u topništvu (u pravilu kalibra 120 mm i većeg). U novije doba minobacači se sve više ugrađuju na pokretne platforme, a njihov rad je automatiziran.

Protuoklopna oružja
Takozvana protuoklopna oružja su najčešće netrzajna oružja i lanseri raketa iako se u protuoklopnoj borbi rabe i topovi. Ako se rabe na odgovarajućem postolju ili podvozju, nazivaju se topovima (veći kalibri), a kada se rabe u ručnoj izvedenici, riječ je o ručnim bacačima. Netrzajna oružja mogu imati glatku ili ožljebljenu cijev koja je na zadnjem kraju djelomično ili potpuno otvorena, a zahvaljujući posebnom streljivu u cijevi su sile uravnotežene pa ne dolazi do trzanja oružja prilikom paljbe zbog čega su i dobili takvo ime.

Lanseri raketa

Za usmjeravanje raketnih projektila u prvoj fazi njihova pokretanja služe lanseri raketa. Njihova izvedba može biti cijevna ili u obliku lansirno-klizne rampe. Budući da je pogonsko gorivo smješteno u samom projektilu (raketni pogon), najveća brzina leta projektila se stoga postiže na trajektoriji daleko od lansera. Zbog malih naprezanja na stijenke takvih cijevi one mogu biti izrađene od vrlo tankih limova, a sama konstrukcija nije zahtjevna, osim ako nije riječ o ugrađenom sustavu automatskog upravljanja paljbom ili automatskom punjaču raketa.

Umjesto zaključka
Ovim uvodnim člankom pokušalo se približiti čitateljima povijesni razvoj topništva kroz koji se mogu zamijetiti dva razdoblja razvoja. Prvi je povezan s primjenom crnog baruta od XII. do XIX. stoljeća kada se počinje rabiti moćniji bezdimni ili malodimni barut. Uporabom različitih vrsta i oblika malodimnih baruta došlo se do modernog doba razvoja topničkih oružja, koje i danas traje.
Prikazivanjem više podjela topništva prema različitim kriterijima pokušalo se oružja podijeliti u srodne skupine prema određenom načelu iako se nije moglo izbjeći djelomično preklapanje među pojedinim podjelama.

Može se primijetiti da suvremena topnička oružja imaju sve veće domete uz što manje ukupne mase kako bi se moglo odgovoriti suvremenim taktičko-tehničkim zahtjevima uz mogućnost prevoženja helikopterima ili zrakoplovima.

Dakle, povećanju dometa se oduvijek težilo da bi se moglo ovladati dubinom bojišnice. Povećanje točnosti paljbe ili preciznost pogodaka pridonosi učinkovitosti topništva što daje samopouzdanje vlastitim snagama, a izravno utječe na bržu izvedbu zadaće sa što manjim utroškom streljiva. Mogućnost postizanja veće brzine paljbe i odziva na ugrozu daje oružjima veću šansu pri brzim promjenama borbene situacije te uništavanje brzih ciljeva kakvih je danas na bojišnici sve više. Postizanje što veće učinkovitosti na cilju postiže se primjenom specijalnih projektila, čiji je razvoj kao i samog topništva uvijek u tijeku, a razvoj jednog ima izravne veze s razvojem drugog. Povećanje manevarske sposobnosti odnosno pokretljivosti topničkih oružja na paljbenom položaju pridonosi njihovu brzom premještanju. Smještanje oružja u odgovarajuće kupole ili druge zaklonjene nadgradnje pridonosi očuvanju posluge i zaštiti vitalnih dijelova oružja. Povećanje stupnja pouzdanosti jamči veću raspoloživost oružja u svakom trenutku, a smanjuje troškove održavanja. Ulaganja u pogodnost održavanja još u fazi razvoja konstrukcije jamac je jednostavnijeg i jeftinijeg održavanja.
Iskustva iz sudjelovanja u mirovnim misijama i drugim operacijama, poglavito borbenim, zasigurno se svakodnevno ugrađuju u konstrukcije novih i suvremenijih oružja da bi ona postala borbeno i tehnički savršenija.

Josip MARTINČEVIĆ-MIKIĆ