Tranzicija je široki pojam koji obuhvaća sve vrste promjena iz dosadašnjeg stanja u neko novo i nepoznato te je zbog toga potrebno vrijeme za snalaženje u novonastaloj situaciji

Sve je podložno valovima promjena pa tako i sam život, društvo i zajednica u kojoj živimo te organizacije u kojima radimo. Neke su promjene stalne, neke iznenadne i traumatične, neke su potencirane našim osobnim htjenjem dok se mnogo toga događa izvan našeg nadzora. Suočavanje sa stresom i promjenama oduvijek su bili glavni zahtjevi stavljeni pred čovjeka i njegovu evoluciju. Psihološki i kulturalni mehanizmi obrane od stresa uključeni su u oba gore navedena zahtjeva. Dok je većina teorija organizacijskih promjena usredotočena na motivaciju, izvedbu i organizaciju planova promjena, vrlo mala pozornost je usmjerena na pojedinca i njegov psihosocijalni kontekst.

Prirodni psihološki tranzicijski proces u kojem se nalazi pojedinac kojemu je potrebna prilagodba na nove uvjete i transformacije dosadašnjeg načina života, mogu unaprijediti strategije promjena. Ovim se procesima bavi tranzicijska psihologija. Tranzicija je široki pojam koji obuhvaća sve vrste promjena iz dosadašnjeg stanja u neko novo i nepoznato te je zbog toga potrebno vrijeme za snalaženje u novonastaloj situaciji.

Neprestane promjene u društvu i organizacijama prisiljavaju pojedince da donose velike i česte odluke o promjenama u osobnom i profesionalnom životu. Potrebno je istaknuti da moderno društvo u odnosu na tradicionalno vrlo malo pozornosti pridaje razumijevanju ovih promjena i pojedincu koji se nalazi u središtu tranzicijskih promjena.
Tranzicija je prirodni proces na koji čovjek odgovara traumama i prilagodbom na promjene. Svaki čovjek mora, u osobnom ili profesionalnom životu, proći nekoliko faza do potpune prilagodbe na novonastale uvjete i promjene. Sve promjene u ljudskom životu, bilo one dobre ili loše mogu destabilizirati postojeće misli i čovjekova razmišljanja te ga prisiliti da preispita vlastito shvaćanje svijeta koji ga okružuje.

Promjene – preduvjet procesa tranzicije

Proces tranzicije zahvaća svakoga tko je izvrgnut velikim životnim promjenama ili događajima i obično se događa 5-10 puta u životu. Razdoblje tranzicije ili razdoblje prilagodbe na novonastalu situaciju, spontani je psihološki proces koji omogućuje osnovne promjene na individualnoj razini i obično traje 6-12 mjeseci. Trajanje procesa uvelike ovisi o razumijevanju i svjesnosti cjelokupne situacije u kojoj se našla osoba u tranziciji.

Posao je vrlo važan segment ljudskog života jer čovjek njime stalno potvrđuje svoj osobni identitet. Zbog toga su promjene na profesionalnom planu često od iznimne važnosti te pokreću proces osobnih promjena koje na kraju imaju snažan utjecaj na kvalitetu života osobe kojoj se promjene događaju. Neki ljudi vole promjene dok se drugi groze i od same pomisli na njih i žele na sve načine zadržati postojeću rutinu i navike. Međutim, koliko god se trudili zadržati postojeće stanje te tako izbjeći promjene koje se moraju dogoditi, ljudi si otežavaju život svojom inertnošću i ulaganjem energije u zadržavanje postojećeg stanja, umjesto da prihvate promjene kao nešto neizbježno razmišljajući o njima kao o procesima koji mogu donijeti i pozitivne promjene, imati snažan utjecaj na poboljšanje postojećeg stanja.

Tranzicija – individualni psihološki proces
Tranzicija je dugotrajni psihološki proces iniciran promjenama u osobnom i profesionalnom životu. Ona označava promjenu iz jednog stanja u drugo te bi je također mogli promatrati kao unutarnji proces potaknut vanjskim promjenama koji se odvija kroz određeni vremenski period. Tranzicija započinje onog trenutka kada promjena aktivira reakciju, bilo da se radi o emocionalnoj reakciji ili praktičnim postupcima osobe zahvaćene procesom tranzicije. Budući da se unutarnje promjene koje se događaju u čovjeku ne mogu vidjeti i osjetiti, evidentno je da je proces tranzicije kao i njezino trajanje vrlo individualan proces. Upravo zbog specifičnosti i individualnosti kao i različitog načina prihvaćanja i suočavanja sa različitim promjenama vrlo je teško ponekad razumjeti reakcije i osjećanja osoba zahvaćenih tim procesom. Tranzicija je za nekoga proces praćen velikim a za nekoga vrlo malim promjenama u osobnom životu. Međutim, proces tranzicija ne mora nužno biti bolan i mukotrpan ukoliko se uoče mnogobrojne mogućnosti za bolje razumijevanje osobnih promjena kao i donošenje važnih budućih životnih odluka.

Svaka životna faza počinje reakcijom pojedinca na neki događaj i ovisi o karakteru događaja odnosno o tome da li je događaj bio dobar ili loš. Tek 3-4 mjeseca nakon nekog životnog događaja, u osobi nastupa proces unutarnjih konflikata između “starih” poimanja i novih pogleda na život. Duboke promjene, izazvane unutarnjim konfliktima, mogu imati duboki odraz na osobu u tranziciji te je odvesti u razdoblje tranzicijske krize. Najveći rizici kriznog razdoblja rezultiraju stresom i tenzijama koje mogu dovesti do teških emocionalnih stanja praćenih nesanicom, kroničnim umorom, pogrešnim rasuđivanjem te nedostatkom strateškog prosuđivanja.

Tranzicijski čimbenici
Da bi se skratilo razdoblje tranzicijske krize treba dati naglasak na tranzicijske čimbenike koji afirmativno utječu na ishod tranzicije a to su: ekonomska sigurnost, emocionalna podrška obitelji, prijatelja i radnih kolega, dobro zdravlje i podržavajuća radna okolina. Ova grupa afirmativnih tranzicijskih čimbenika rezultira minimizacijom osjećaja boli i tuge u kriznim razdobljima, smanjuju rizik od produžavanja krize, optimizira vrijeme “oporavka”, osobne transformacije i zalječenja svih rana.

Osim navedenih tranzicijskih čimbenika postoje i inhibicijski tranzicijski čimbenici koji rezultiraju povećanjem rizika od pojave snažnih kriznih stanja kao što je stalna “odsutnost” iz realnosti, psihički slom pa čak i samoubojstvo ili rizik donošenja loših životnih odluka, zlostavljanje drugih te socijalni konflikti. Da bi se svi ovi čimbenici i njihovi utjecaji sveli na najmanju moguću mjeru potrebna je sinergija društva, organizacije, stručnjaka i pojedinca sa jednim zajedničkim ciljem da se negativni odjeci procesa restrukturiranja što bezbolnije odraze na pojedinca i njegovu okolinu.

U ljudskoj je prirodi da se opire promjenama jer one označavaju novi početak tj. novu situaciju punu neizvjesnosti koja sa sobom povlači nesigurnost. Zato većina ljudi, zahvaćenih promjenama, radije bira inertnost i prihvaćanje nove situacije kao nečega na što ne mogu utjecati, nasuprot suočavanja sa problemom i pokušaja njegovog rješavanja. Inertnost proizlazi iz nesigurnosti u vlastitu sposobnost suočavanja sa promjenom uz istodobno okrivljavanje drugih odnosno okoline za onemogućavanje provedbe promjene. Bez obzira na poduzete akcije, faza novog početka kod nekih ljudi može rezultirati potpuno novim promjenama dok se kod drugih ljudi možda ništa ne promijeni.

Gubitak radnog mjesta i stres
Suvremeni gospodarski sustava zapadnog tipa donosi sa sobom mnoge specifičnosti. Jedna od njih je i nesigurnost radnog mjesta. Dakle, osposobljavanje za isključivo jednu vrstu zanimanja kao i radno mjesto na kojem se provede cijeli radni vijek do zaslužene mirovine, stvar je prošlosti. U trenutku gubitka radnog mjesta dolazi do ugrožavanja socijalne stabilnosti i egzistencijalne sigurnosti koju sve do tada nudi poslodavac.

Nenadani gubitak radnog mjesta predstavlja snažan izvor stresa te prisiljava pojedinca na radikalne promjene. Može se primijetiti da je gubitak radnog mjesta na vrlo visokom mjestu u usporedbi s ostalim događajima te mu je zbog toga i potrebno pristupiti s većom pozornosti.

Stres koji se javlja prilikom gubitka radnog mjesta najčešće podrazumijeva fiziološki ili emocionalni odgovor organizma na zahtjeve stavljene na osobu tako da izaziva neuobičajen odgovor u toj situaciji. Stres smanjuje individualnu i organizacijsku fleksibilnost i povećava otpor promjenama. Na fiziološkom se planu očituje u povećanoj koncentraciji nekih hormona u krvi, povećanoj provodljivosti kože, ubrzanom pulsu, povišenom krvnom tlaku, želučanim tegobama, glavobolji, stanju hipertenzije te se odražava nepovoljno na cjelokupni imunitet organizma. U stanju stresa javljaju se i osjećaj straha, srdžbe, bespomoćnosti, osjećaj nelagode i uznemirenosti a također se može očitovati i kroz ekspresne znakove osjećanja ili kroz promjene u kognitivnom funkcioniranju.

Zbog novonastale situacije gubitka radnog mjesta, u kojoj je ugrožena osnovna egzistencija, mnogi osjećaju gubitak sigurnosti, socijalnih odnosa, samopouzdanja te dolazi do mijenjanja percepcije osobnog identiteta. Reakcija pojedinca često ovisi o tome da li je otkaz osobna odluka ili je nametnut od drugih. Reakcije na ovaj događaj su vrlo individualne i različite. Većina u početku reagira zatvaranjem u sebe, nakon nekog vremena prihvaćaju situaciju te se na kraju pojavljuje osjećaj kontrole nad situacijom. Treba naglasiti da ljudi ne reagiraju na gubitak radnog mjesta već na promjene koje prate taj događaj.

U razdoblju od šest mjeseci nakon gubitka radnog mjesta, može se pojaviti razdoblje tranzicijske krize koja je ujedno i najmanje razumljivi dio cijelog procesa osobne tranzicije. To je razdoblje adaptacije uma na nove uvjete s kojim se paralelno odvija i proces kognitivne “rekonstrukcije”. Ovaj proces je obično inhibiran procesom odbijanja realnosti i “življenja” u prošlosti, međutim jedan trenutak, situacija ili događaj dovoljan je za izlazak iz perioda krize i početak procesa oporavka koji može potrajati i nekoliko tjedana. U tom razdoblju osoba oslobađa svoju kreativnost, povjerenje, optimizam, nove ideje i novi smisao svog života.

Lazarusov teorijski model stresa
Poznati autor u ovom području je američki psiholog Richard Lazarus koji je postavio do danas najpoznatiji teorijski model stresa i konstruirao nekoliko psiholoških mjernih instrumenata za dijagnostiku kvalitete i intenziteta doživljaja stresa kao i strategije suočavanja s njim. Prema Lazarusu, čovjek u stanju stresa prolazi tri faze. U prvoj fazi percipira neku vrstu prijetnje, zatim u drugoj fazi osvješćuje sve moguće reakcije na tu prijetnju dok u trećoj fazi slijedi odgovor u obliku reakcije na postojeću prijetnju.

Osnovni pojmovi u Lazarusovoj teoriji stresa zauzimaju kognitivna procjena stresnog događaja, resursi suočavanja, strategije suočavanja i ishodi. Resursi suočavanja kao i kognitivna procjena međusobno su povezani procesi koji izravno utječu na izbor strategije suočavanja pa Lazarus pravi distinkciju između dvije osnovne strategije suočavanja sa stresom: suočavanje usmjereno na problem i suočavanje usmjereno na emocije. Prva strategija, suočavanje usmjereno na problem, odnosi se na nastojanje da se situacija izmjeni i da se ukloni izvor stresa dok se druga strategija, suočavanje usmjereno na emocije, odnosi na ublažavanje efekata negativnih emocija koje stresor izaziva. U praksi, ljudi se nikad ne odlučuju samo za jednu strategiju nego je to uvijek kombinacija obje, samo u različitoj mjeri. Ukoliko se na situaciju gubitka radnog mjesta reagira više emocionalno, osoba u tranziciji reagirati će bijegom od stvarnosti, distanciranjem od problema, melankolijom, depresijom te osjećajem krivnje. S druge strane povećanom reakcijom usmjerenosti na problem osoba će pristupiti racionalnim rješenjima kao što su razmatranje alternativa, potencijalnih rješenja, korištenje vlastitih mreža potpore, proaktivnost te donošenje odluka. Jedna od najvažnijih stvari je u novim okolnostima sačuvati mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje koje je najčešće na udaru stresa. Iako neugodno iskustvo, gubitak radnog mjesta nosi sa sobom određeno iskustvo kojim se povećava vlastita percepcija i izazivaju određene, ne nužno i negativne, promjene u životu.

Tranzicijsko savjetovanje
Različite tranzicijske teorije različitih stručnjaka koji su se bavili tim problemom naglašavaju tranzicijsko savjetovanje stručnjaka kao jedno od ključnih trenutaka u procesu tranzicije kojim se ubrzava put izlaska iz osobne krize.

Svaka osoba u procesu tranzicije će uz pomoć stručnjaka lakše osvijestiti situaciju u kojoj se nalazi te pronaći strategiju izlaska iz situacije ukoliko prihvati pomoć i redovito odlazi na tranzicijska savjetovanja.

Vojna organizacija specifičan je poslodavac bez konkurencije na tržištu rada. Budući da pokriva specifično područje djelovanja, vrlo je teško znanja i vještine stečene u vojnom sustavu primijeniti na neku drugu organizaciju. Kako je vojna organizacija institucionalizirana državna organizacija s točno uređenom hijerarhijskom strukturom te svojim zaposlenicima pruža veliki osjećaj sigurnosti, napuštanje ovako uređene organizacije neminovno umanjuje osobni osjećaj sigurnosti i sposobnosti za bilo kakav novi i drugačiji posao i zbog toga odlazak iz vojnog sustava predstavlja stresni događaj koji izaziva psihički i fizički pritisak a pri tome donosi posljedice koje mogu trajno djelovati na život pojedinca.

U području menadžmenta ljudskih potencijala tranzicija predstavlja razvijeni sustav programa potpore oblikovanih sukladno potrebama pojedinca koji napušta vojni sustav.

Faze u procesu tranzicije
U svojoj knjizi “Surviving Corporate Transitions” (1990) W. Bridges definira tranziciju kao stupnjeviti psihološki proces u kojima se pojedinci i grupe pojedinaca okreću sebi da bi pronašli načine i mehanizme snalaženja u situaciji promjena koje se događaju i koje ih očekuju. On govori o modelu tranzicije u tri faze koji se primjenjuje na pojedince i grupe ljudi koji su iskusili složenost situacije promjena koje su ih zahvatile u procesu tranzicije. Prva faza naziva se “faza završetka”, druga faza “neutralna faza” dok je treća “faza početka”. U svojoj knjizi on promjenom naziva svaki početak nečeg novog ili završetak nečeg starog. Međutim proces tranzicije je ipak malo složeniji jer u njemu dolazi do promjena interakcije između pojedinaca i organizacije.

“Faza završetka”
Specifičnost procesa tranzicije očituje se u tome što to nije proces promjena koji uobičajeno započinje novim početkom već naprotiv početak procesa tranzicije označava završetak, bilo da se radi o događaju, procesu, tazdoblju ili nečemu drugomu. Prvu fazu karakterizira osjećaj gubitka i otpora prema promjenama te se kod osobe mogu pojaviti slijedeća emocionalna stanja:
• Konfuzija identiteta. Uslijed gubitka radnog mjesta osoba osjeća i djelomični gubitak svog identiteta jer odlazak iz poduzeća znači da više nisi dio te cjeline te se gubi “mi” identitet. Međutim nakon ugroženog samopouzdanja, iskustva konfuzije i ne-pripadanja staroj organizaciji, pojedinac u ovoj fazi osjeća olakšanje i slobodu.
• Nedostatak uključenosti slijedi konfuziju identiteta jer osoba osjeća manjak aktivnog uključenja u veze i uloge koje su mu inače važne i sačinjavale su dio svakodnevnog života.
• Promijenjena percepcija okoline. Tijekom radnog vijeka pojedinac stvara emocionalni odnos sa tvrtkom u kojoj radi a gubitkom radnog mjesta taj odnos vrlo naglo prestaje što stvara velik raskorak između dotadašnjeg svijeta zaposlenosti i novog, nepoznatog – nezaposlenosti. Zbog toga si često postavlja pitanja o tome zašto je uopće do toga došlo te postupno mijenja svoju percepciju okoline.
• Nedostatak ciljeva. Tijekom ove faze javlja se osjećaj nedostatka ciljeva jer dolazi do iznenadne promjene planova za budućnost pa se to onda često manifestira kroz osjećaj praznine i privremene izgubljenosti. Pojedinac kao problem osjeća činjenicu da mu je nametnuta situacija nesigurnosti i gubitka identiteta te vrlo često zna proživljavati stare strahove.
Dugoročno gledajući, prva faza ili “faza završetka” često dovodi do novog načina razmišljanja osobe i označava novu fazu koja slijedi a koja označava pravi početak samog procesa tranzicije.

“Neutralna faza”

Druga faza u procesu tranzicije, po Bridgesovom modelu, je “neutralna faza” koju karakterizira osjećaj rastrganosti između uzbuđenja koje sa sobom donosi nova prilika i želja za povratkom u staru, poznatu situaciju. Cijela ova faza prožeta je osjećajima kao što su dezorijentiranost, konfuzija, usamljenost. To su osjećaji koji nisu ugodni i koji označavaju završetak neke životne faze. Budući da je neutralnu fazu vrlo teško definirati, Bridges ju je pokušao ilustrirati kao planinu na koju se potrebno popeti kako bi se bolje razumjela sama faza i svi događaji i emocionalna stanja koja ju prate. Budući da su sve osobe različite, svatko će izabrati svoj individualni put penjanja na planinu tj. put koji vodi do razumijevanja situacije u kojoj se nalaze.
Emocije koje pojedinci proživljavaju u ovoj fazi procesa tranzicije obično se manifestiraju kroz slijedeća stanja:
• Povlačenje u sebe. Pojedinac ponekad na podsvjesnoj razini u ovoj fazi reagira povlačenjem u sebe jer smatra da postoji potreba da novonastalu situaciju sagleda sa distance te si pruži priliku da ponovno razmisli o nekim važnim odlukama.
• Osjećaj praznine i kaosa. Osjećaj praznine i kaosa koji se može javiti može ponekad izazvati unutarnju zbrku i nered u osobi te tako onemogućiti njezino racionalno prosuđivanje.
• Potreba za bilježenjem osobnih iskustava. U ovoj fazi, kod osobe se javlja potreba za zapisivanjem i bilježenjem osobnih osjećaja i misli jer osvješćuje da se nalazi u prijelaznoj fazi života. Na ovaj način, također, pojedinac svojim razmišljanjem o sebi i svojoj prošlosti počinje ispravno procjenjivati neke događaje iz vlastite prošlosti te shvaća da ne može imati apsolutnu kontrolu nad situacijom, pokušavajući osvijestiti svoju novu ulogu u novonastaloj situaciji promjena.
• Bolje sagledavanje svoje vlastite osobnosti. Kada osoba u tranziciji dođe do ovog stupnja razumijevanja procesa u kojem se nalazi, znači da je na dobrom putu izlaska iz procesa jer je ovo stanje u kojem se ona kritički osvrće na vlastite životne ciljeve te stječe bolji uvid u svoje vrijednosti i osobine te na taj način pronalazi optimalno rješenje izlaska iz situacije.

“Faza početka”
Svako razdoblje nekog vremena definiran je početkom i završetkom. Suprotno tomu, proces tranzicije započinje završetkom starog procesa ili događaja a završava novim početkom. Za ljude koji su se našli u tranzicijskom procesu, zbog gubitka radnog mjesta, novi početak obično označava i sigurnost koju treba povratiti novim poslom. Potraga za novim poslom započinje onog trenutka kada pojedinac donese odluku o početku traženja novog zaposlenja. Međutim dobar dio onih zahvaćenih procesom tranzicije, fazu novog početka poistovjećuju sa drugačijim pogledom na situaciju i promjenu koja se dogodila. Nova perspektiva i gledanje u novom svijetlu pruža im i novi početak.

Budući da se svaki početak čini dugotrajnim i iscrpljujućim u njegovu procesu implementacije, vrlo je važno postojanje multi-dimenzionalnog implementacijskog plana koji će pokriti sva najvažnija područja novog početka, a to su komunikacija, sakupljanje informacija te nova prekvalifikacija ili stručno usavršavanje u svrhu novog zaposlenja.

Dakle posljednju fazu procesa osobne tranzicije karakteriziraju slijedeći događaji:
• Prepuštanje novim okolnostima u kojima se razmatraju novi prioriteti i odluke a sve u cilju novog početka, neopterećenog prošlošću.
• Neovisnost. Osjećaj neovisnosti koji se javlja čvrsto je povezan sa novim početkom i označava preuzimanje odgovornosti za vlastite životne odluke. Teškoće se mogu pojaviti ukoliko osoba nije navikla slušati svoj unutarnji glas i donositi samostalne odluke nego je to uvijek činio netko umjesto nje.
• Slučajnosti. Život je prepun iznenadnih situacija i slučajnosti. Kako bi ih prepoznali, svaka osoba treba biti otvorena za novosti i iznenadne prilike.
Kao što se vidi i iz navedenog Bridgesovog modela tranzicije kao psihološkog procesa promjena, ključ uspješnog prevladavanja novonastale situacije, u kojoj se osoba u procesu tranzicije našla, leži u sinergiji razumijevanja svih procesa koji obilježavaju ovaj proces, kako na emocionalnoj tako i na socijalnoj razini.

Ana BONOVIL

Sve fotografije: US DoD