Razvojni put dvaju srodnih oružja seže u prilično daleku prošlost, vjerojatno u XVI. stoljeće. Svrha im je bila jednostavna: dobaciti ubojito streljivo što bliže cilju, a što dalje od sebe

Već prilikom razvoja prvih ručnih bombi sredinom XV. stoljeća pojavila se potreba za njihovim bacanjem na protivnika znatno dalje nego što je to bilo moguće snagom ljudske ruke. Naime, kako su se smrtonosne krhotine bombe rasprskavale na veću udaljenost nego što je bilo moguće dobaciti rukom, oružje je često bilo opasno jednako za onog koji ju je bacio kao i za protivnika. Osim toga, u tvrđavskim borbama bombe su bile znatno opasnije za napadača jer ih nisu mogli ubaciti preko visokih bedema i palisada, a branitelji su ih mogli masovno koristiti iz sigurnosti svojih fortifikacija. Rane naprave za povećanje dometa ručnih bombi u velikoj su mjeri sličile malim katapultima ili drevnim praćkama kojima se bomba zavitlala i izbacila pod snažnim utjecajem centrifugalne sile. Međutim, te su naprave vrlo brzo odbačene zbog krajnje nepouzdanosti: i one su bile opasnije za bombaša, nego za njegove protivnike, a i vrlo neprecizne. Prve su bombe imale i stijenj koji se morao pripaliti neposredno pred bacanje pa je nerijetko bomba izbačena iz tih naprava eksplodirala prerano ne nanijevši štetu protivniku.

S današnjeg vremenskog odmaka vrlo je teško ustanoviti jesu li prvo razvijeni bacači bombi ili trombloni, jer su već u XVIII. stoljeću postojali i jedni i drugi. Međutim, pronađena su zanimljiva streljačka oružja iz kasnog XVI. stoljeća: kratke, vrlo široke cijevi s mehanizmom opaljenja na kotačić za koje se pretpostavlja da su korištena za izbacivanje posebno izrađenih eksplozivnih projektila. Detalji o primjeni tog oružja nisu poznati, pa se može pretpostaviti da u bitkama tog doba i nisu imala značajniju ulogu, ili su rijetko korištena. No, tijekom XVIII. stoljeća bacači bombi korišteni su u većem opsegu, pri čemu su bili vrlo slični puškama kremenjačama, osim što su imali kratku, vrlo široku cijev u koju se postavljala bomba nakon što se usipalo odgovarajuće izbacno barutno punjenje. Na bombi se prvo pripalio stijenj, a zatim je strijelac brzo morao ispaliti bombu u protivničke redove. Naravno, ti bacači bombi primarno su bili u naoružanju grenadirskih postrojbi koje su uglavnom i naoružavane ručnim bombama (detaljnije v. tekst Ručne bombe (I. dio) – Snažan udar s male udaljenosti, HV br. 632).

Kod ostalih postrojbi tadašnjeg linijskog pješaštva također se javlja potreba korištenja ručnih bombi i mogućnosti njihova ispaljivanja na veću udaljenost. Ipak, veći broj specijaliziranih bacača bombi nije dolazio u obzir jer se udarna moć linijskog pješaštva primarno mjerila snagom puščanog plotuna ispaljenog neposredno u protivnika, a odmah zatim snagom napada bajunetama.

Strojnice izazivaju preokret

Britanski puškar John Tinker dosjetio se krajem XVII. stoljeća da na cijev standardne vojničke puške kremenjače montira nastavak u obliku čaše u koji se mogla umetnuti manja ručna bomba i ispaliti na protivnika samo pomoću barutnog punjenja, bez zrna. Nakon ispaljenja bombe, strijelac je nastavak skinuo i zamijenio bajonetom te odmah bio spreman za blisku borbu. Tako je nastalo specifično streljačko oružje danas poznato kao tromblon. No, takva taktika borbenog djelovanja nestala je tijekom Napoleonskih ratova. Naime, u to se vrijeme bitka najčešće dobivala napadom bajonetom u bliskoj borbi. Juriš streljačkog postroja obično bi poljuljao i probio linijski postroj protivnika, a vojnici uglavnom nisu bili uvježbavani za individualnu borbu bajonetom, zbog čega je redovito nastupalo rasulo, a često i panika. Osim toga, zbog rastresitijeg rasporeda i bržeg kretanja streljačkog postroja (ali i njegove znatno preciznije paljbe), gubici u linijskom postroju bili su mnogo veći. Zbog svega toga gotovo sve europske zemlje početkom XIX. stoljeća prihvaćaju streljački postroj kao osnovnu pješačku taktiku i uvježbavaju svoje vojnike za blisku borbu bajonetom. Tako se u idućih stotinjak godina izgubila potreba za uporabom puščanih ili tromblonskih granata. Povratak tih sustava u operativnu uporabu uglavnom je povezan s iskustvima rovovskog ratovanja tijekom Prvog svjetskog rata. Zapravo, u manjoj mjeri potreba se javlja već tijekom operacija u Rusko-japanskom ratu 1904. i 1905. godine. Tad su masovnije korištene strojnice koje su pokazale kako snažna paljbena moć može u velikoj mjeri utjecati na promjenu načina ratovanja i kako je budućnost upravo pred automatskim oružjem. Zahvaljujući u velikoj mjeri i strojnicama, već u ljeto 1914. godine milijunske vojske zaraćenih država pokrile su gotovo sav slobodan operativni prostor. Kako im je pokretljivost bila mala, paljbena moć ujednačena, a gubici iznimno veliki, došlo je do stabilizacije bojišta i prelaska na pozicijsko ratovanje.

Od rova prema rovu

U taktičkom smislu, pozicijski je rat rezultat jačanja kvalitete obrane u odnosu na napad. Takva je obrana obično bila strukturirana u nekoliko linija, odnosno pojaseva na strateškoj razini. U relativno kratkom razdoblju izgrađena je čitava mreža poljske fortifikacije kojom je obrambeni sustav postao praktično neprobojan za napadača. Uvjeti rovovskog ratovanja tražili su različite mogućnosti da se eksplozivna naprava ubaci u protivnički rov pod većim kutem, pa su gotovo sve zaraćene strane u tom smjeru započele razvijati improvizirana oružja i oružane sustave. Posebno se eksperimentiralo s pronalaženjem oružja ili bacačke naprave kojima bi se povećao domet i izbacni kut ručnih bombi, što je potpuno razumljivo zbog njihove masovne uporabe. Njemačka je vojska koristila specifične katapulte nazvane Wurfmaschine, britanska rovovske katapulte Leach, a francuska tzv. Sauterelle (skakavac).

Wurfmaschine su bili bacači ručnih bombi koji su radili na principu srednjovjekovnih katapulta. Bili su znatno manjih dimenzija (jer su izbacivali i projektile manjih dimenzija) i konstrukcijski znatno poboljšani. Njihova temeljna karakteristika bila je potpuna nepreciznost, zbog čega većina izbačenih ručnih bombi nije završila na cilju, tj. u protivničkom rovu. Slična nepreciznost pratila je britanske i francuske pandane. Iako su nazivani katapultima, Leachovi bacači (puni je naziv bio Leach Trench Catapult – Leachov rovovski katapult) bili su svojevrsna kombinacija samostrela i praćke, konstruirani da na udaljenost do 180 m mogu pod velikim kutom ubacivati standardne britanske ručne bombe u protivničke rovove. To je uključivalo i najmasovnije proizvođenu tzv. Mills hand grenade. Riječ je o vrlo glomaznom i krajnje nepreciznom oružju pa se proizvodilo kratko vrijeme, od ožujka do listopada 1915. godine, pri čemu je proizvedeno tek oko 150 primjeraka. U ratnoj uporabi bacač se najduže zadržao u borbama na Galipolju tijekom Dardanelske operacije, do sredine 1916. godine. Na Zapadnom ratištu Leachov katapult brzo je  zamijenjen francuskim bacačem Sauterelle.

Pod punim nazivom Arbalète sauterelle type A francuska vojna industrija razvila je jednako glomazan, neprecizan i nepraktičan bacač kakav je bio britanski Leach, samo što je bio lakši od britanskog i lakše se mogao prenositi. Za razliku od Leachova katapulta, Sauterelle je funkcionirao na principu velikog samostrijela, s prilično složenim mehanizmom izbacivanja ručnih bombi, a imao je i manji domet: bombe Mills mogao je izbaciti na udaljenost 110 – 140 metara. Već u početku primjene ovog oružja francuska je vojska bila vrlo skeptična prema njegovoj uporabnoj vrijednosti, ali je proizvodnja započela isključivo na inzistiranje generala Henrija Mathiasa Berthelota (1861. – 1931.) kojem se svidio njegov način djelovanja i smatrao ga je perspektivnim oružjem. No od 1916. godine sve raširenija uporaba Stokesova minobacača, te razvoj ostalih vrsta minobacača u potpunosti potiskuju i Leach katapult i Sauterelle iz naoružanja, a slično se dogodilo i u vojskama Centralnih sila.

Biraju se najgore puške

U okolnostima propasti katapulta sve se više razvijaju oružja kojima su u temelju bile standardne vojničke puške i koja su služila za ispaljivanje ili prilagođenih ručnih bombi ili posebno konstruiranih puščanih (tromblonskih) eksplozivnih projektila. Trend su pokrenuli Britanci počevši koristiti bombu na štapu. Taj je sustav još 1907. godine patentirao Frederick Marten Hale (1864. – 1931.), ali britanski vojni vrh tad nije pokazao interes za tu vrstu oružja. Bila je to eksplozivna naprava s tijelom iz narezane željezne košuljice u kojoj je bilo eksplozivno punjenje. Na vrhu tijela nalazio se jednostavan udarni upaljač, a na dnu je bila ugrađena šipka. Ona se umetnula u cijev obične puške i Haleova granata ispaljivala se pomoću metka bez zrna. Vjerojatno je to i prva konstrukcija tzv. tromblonskog metka u povijesti. Udarcem upaljača o tlo bomba se aktivirala. Kako je proizvodnja Halesovih puščanih granata tekla presporo za ratne potrebe, britanska je vojna industrija za ispaljivanje iz puške počela prilagođavati i standardne Millsove ručne bombe dodajući im šipku na dnu. No, uporaba tih bombi na bojištu pokazala je da su puške koje su ih koristile vrlo brzo postale potpuno neprecizne s jako oštećenim cijevima. Stoga su u postrojbama određene samo neke (uglavnom najlošije) puške koje su korištene isključivo za ispaljivanje Halesovih i Millsovih bombi sa šipkom. Unatoč tome, te bombe sa šipkom ostale su u uporabi gotovo do kraja Prvog svjetskog rata, a odmah nakon njegova završetka proglašene su zastarjelim i povučene iz operativne uporabe.

Kako bi se koliko-toliko zaustavilo erodiranje cijevi pušaka, konstruktori su se vratili koncepciji cilindričnog nastavka u obliku čaše koji se u slučaju potrebe montirao na usta cijevi puške. U taj nastavak umetnula bi se Millsova ručna bomba koja je umjesto šipke na donjem dijelu imala pločicu. Ta je konstrukcija bila i sigurnija od bombe sa šipkom jer se sigurnosna žlica nije mogla odvojiti od bombe i aktivirati je prije ispaljivanja koje je i dalje realizirano metkom bez zrna. Nakon ispaljivanja bombe puška se odmah mogla koristiti za gađanje i bez skidanja cilindričnog nastavka.

Francuski industrijalac Jean Viven i inženjer Calix-Gustave Bessière  izradili su namjensku puščanu granatu (po njima prozvana V-B grenade) s odgovarajućim cjevastim nastavkom iz kojeg je ispaljivana. Njihova je bomba također bila cilindričnog oblika i u potpunosti je ispunjavala nastavak iz kojeg je ispaljivana, no za razliku od britanskih inačica, ispaljivana je standardnim puščanim metkom sa zrnom. Naime, kroz sredinu bombe izdubljen je otvor koji se poklapao s ustima cijevi i kroz koji je prošlo zrno prilikom opaljenja. Barutni plinovi koji su izišli iz cijevi nakon ispaljenja metka izbacili bi bombu prema cilju. Puščano zrno imalo je važnu ulogu jer bi prilikom prolaska kroz bombu aktiviralo upaljač koji bi nakon osam sekundi detonirao bombu. Bomba se mogla ispaliti na udaljenost od 150 do 180 m, a zona rasprskavanja njezinih krhotina bila je veća od 60 m.

Pucanj iz šalice

Velika učinkovitost prvih tromblona i bacača bombi u Prvom svjetskom ratu, njihova jednostavna i jeftina proizvodnja te mogućnost masovne uporabe osigurali su im budućnost. Još 1928. godine talijanski konstruktori razvili su bacač granata koji se montirao na desni bok standardnog talijanskog karabina Carcano M91 TS, pod nazivom Tromboncino M28 (mali trombon). Bila je to vrlo nespretna konstrukcija koja je koristila zatvarač puške: dok je bacač granata radio, iz puške se nije moglo pucati. Naime, da bi ispalio granaticu S.R. 2 kalibra 38,5 mm (ukupne mase oko 160 g) strijelac je morao izvaditi zatvarač iz puške i umetnuti ga u bacač, nakon toga je u bacač sprijeda postavio granaticu, a straga standardni metak za pušku. Opaljenje je vršeno pomoću mehanizma puške, pri čemu je zrno odmah blokirano čvrstom čeličnom pregradom, a barutni plinovi prošli su kroz otvore na dnu bacača i izbacili granaticu na maksimalnu udaljenost do 200 m. Nakon ispaljenja granate, strijelac je morao ponovno skinuti zatvarač i vratiti ga u pušku, kako bi mogla normalno pucati. U praksi, taj se bacač pokazao kao vrlo kompliciran, a tako mali projektil nije mogao ostvariti potreban učinak na cilju, pa je povučen iz naoružanja prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Jedina je vrijednost te konstrukcije ideja za mogućnost montaže bacača granata na standardne vojne puške. To je rješenje koje se danas masovno koristi u gotovo svim suvremenim oružanim snagama. Zapravo, može se reći kako je Tromboncino bio prvi bacač granata montiran na pušku.

Vojska nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata za svoje je pješačke postrojbe usvojila bacač granata Schiessbecher (šalica za gađanje). Nastavak je to kalibra 30 mm koji se jednostavno montirao na usta cijevi standardne njemačke puške Mauser, i to praktično svih njezinih inačica. Taj sustav trebao je potisnuti iz operativne uporabe sve ostale bacače. Za njega su razvijeni specijalizirani trenutačni, kumulativni i zadimljavajući (ujedno zapaljivi) projektili, a ispaljivanje je vršeno streljivom bez zrna. Oružje je bilo učinkovito do 280 m, ali se sporo punilo jer se projektil na putanji stabilizirao rotacijom koju je omogućavala užljebljenost bacača. S obzirom na to da se punilo sprijeda, strijelac je morao prvo uskladiti izbočine na projektilu sa žljebovima bacača, a zatim oprezno potisnuti projektil do dna bacača. Ako je u bacaču bilo prljavštine ili naslaga izgorjelog baruta, taj je postupak bio znatno otežan, a u brojnim slučajevima i nemoguć. Unatoč tome, Schiessbecher se pokazao dosta učinkovito i pouzdano oružje pa je ukupno proizvedeno njih gotovo milijun i pol.

Koncepciju vrlo sličnu njemačkom Schiessbecheru razvili su Japanci i to za svoju standardnu pušku Arisaka, samo što je granata koja se ispaljivala iz odgovarajućeg adaptera završavala drvenim nastavkom koji se umetao u taj adapter. Puščana granata ispaljivala se standardnim metkom sa zrnom, pri čemu se zrno zadržavalo u drvenom dijelu granate nakon ispaljenja. Naravno, taj je princip bilo moguće postaviti na pušku Arisaka koja je ispaljivala razmjerno slabo streljivo kalibra 6,5 x 50 mm, što je za njemački Mauser sa znatno jačim streljivom 7,9 x 57 mm bilo neprihvatljivo.

Na samom početku Drugog svjetskog rata Britanci su razvili prvu tromblonsku protutenkovsku granatu No. 68 AT koncipiranu na kumulativnom efektu sa sposobnošću probijanja 52 mm čelika. Već na samom početku pokazalo se kako je učinkovitost te tromblonske granate otprilike ista kao tada već zastarjele protutenkovske puške Boys. Stoga je uglavnom raspodijeljena među postrojbama britanske nacionalne garde (Home Guard), dok su operativne postrojbe britanskog OS-a uglavnom naoružavane protutenkovskim oružjem PIAT.

Najveći doprinos razvoju tromblonskih granata tijekom Drugog svjetskog rata dao je SAD razvojem natkalibarnog streljiva za svoje tromblonske nastavke kalibra 22 mm. Ono je nakon ispaljivanja bilo stabilizirano krilcima na svojoj balističkoj putanji. Projektili su ispaljivani posebnim tromblonskim streljivom s povećanom količinom barutnog punjenja, ali bez zrna.

Za sve članice NATO-a

Nakon Drugog svjetskog rata većina oružanih snaga u svijetu, posebno u zapadnim zemljama, preuzima američku koncepciju razvoja tromblonskog oružja. Pri tome glavni primjer takvog oružja postaje belgijska protutenkovska tromblonska mina Energa. Nju je 1950-ih godina dizajnirala belgijska tvrtka Mecar i to kao natkalibarni projektil koji se krilcima stabilizirao na balističkoj putanji. Što je bilo najvažnije, mogla se ispaljivati pomoću adaptera sa svih pušaka u naoružanju članica NATO-a. Prvobitna granata bila je duljine 395 mm, najvećeg promjera 75 mm i mase 645 g. Ispaljivala se posebnim streljivom bez zrna na udaljenost najviše do 550 m, iako je učinkovit domet bio do 200 m. Početna inačica mogla je probiti do 200 mm čeličnog oklopa ili 500 mm betona pod kutem od 90°. Probojnost kasnijih, moderniziranih inačica znatno je povećana, kao i njihove dimenzije. Bilo je to toliko uspješno protutenkovsko oružje, da je od 1952. godine, kad je uvedeno u naoružanje britanskih oružanih snaga, postupno počelo zamjenjivati do tada nedodirljivi PIAT. Korejski rat, kao i cijeli niz antikolonijalnih ratova u Africi dodatno su potvrdili učinkovitost mine Energa u ratnim operacijama.

Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina tromblonske granate u većini zapadnih zemalja postupno se zamjenjuju jednokratnim lanserima protuoklopnih raketa i bacačima granata. Najpoznatiji među njima svakako je američki bacač granata M79, namijenjen za ispaljivanje granata 40 x 46 mm. Razmjerno jednostavno oružje koje se prije punjenja prelamalo slično puškama sačmaricama, a moglo je ispaliti granatu različite namjene do 400 m. Doduše, učinkovit domet bio je nešto kraći – 350 m. Za taj bacač razvijena je cijela paleta različitih projektila, od kumulativnih za borbu protiv oklopnih vozila protivnika, preko rasprskavajućih trenutačnih granata za protupješačku borbu, zadimljavajućih i osvjetljavajućih granata do granata punjenih suzavcem. Postojali su i projektili za izazivanje šok-efekta koje je koristila policija u razbijanju prosvjeda i masovnih nereda. Prvo vatreno krštenje tog oružja bilo je u Vijetnamskom ratu u kojem se pokazalo prilično učinkovitim, zbog čega je našlo široku primjenu izvan vojnih i policijskih snaga SAD-a.

Masovno nakon Vijetnama

Razmjerno brzo nakon uvođenja u naoružanje bacača M79, američki konstruktori razvili su podcijevni bacač granata M203 koji se mogao montirati na standardnu američku pušku M16 ili karabinsku inačicu M4A1. Novi proizvod imao je značajnu prednost nad bacačem M79, koji je bio samostalno oružje i zato je zahtijevao puni angažman najmanje jednog vojnika u streljačkoj desetini. M203 bilo je dopunsko oružje koje je omogućavalo da strijelac nakon ispaljivanja granate kalibra 40 x 46 mm može odmah koristiti svoju pušku M16 na kojoj je taj bacač montiran, praktično bez ikakvih dodatnih priprema. I ovo je oružje korišteno prvi put u Vijetnamskom ratu u kojem se pokazalo iznimno učinkovitim. Nakon Vijetnamskog rata malo je sukoba u kojem ovaj bacač nije bio u operativnoj uporabi pa je taj model postao parametar za konstrukciju cijelog niza raznih vojničkih pušaka na kojima su montirani takvi ili slični bacači granata. Taj standard zadržan je na većini pušaka i bacača granata zapadnoeuropskih zemalja. Konkretno, i na hrvatsku vojnu pušku VHS-2 može se vrlo jednostavno pomoću tzv. Picatinny šine montirati podcijevni bacač granata VHS-BG, također proizvod tvrtke HS Produkt iz Karlovca. Oružje dolazi u standardiziranom NATO-ovu kalibru 40 x 46 mm.

Krajem 60-ih godina u naoružanje se uvode i automatski bacači granata. Prvi automatski bacač inicirala je Američka ratna mornarica kojoj je trebalo automatsko oružje s iznimno snažnim učinkom na cilju za naoružanje njihovih riječnih ratnih brodova. Nakon nekoliko eksperimentalnih modela, razvijen je automatski bacač granata Mk 19 u kalibru
40 x 53 mm koji se vrlo brzo pokazao kao razmjerno jeftino, a iznimno učinkovito oružje. Streljivo 40 x 53 mm može se nizati u redenike i na taj ga način automatski bacač koristi po sličnom principu po kojem rade strojnice. S druge strane, streljivo 40 x 53 mm pri opaljenju ima slab trzaj, što je omogućilo da se automatsko djelovanje oružja ostvari po principu slobodnog trzanja zatvarača. To je jedan od najjednostavnijih i najjeftinijih pristupa izradi automatskog oružja. Primjerice, na tom principu rade brojni poluautomatski pištolji manjih kalibara od 6,35 mm do 9 mm. Automatski bacač granata Mk 19 u operativnoj je uporabi od 1968. godine i prvi je put korišten u Vijetnamskom ratu s rječnih ratnih brodova i helikoptera UH-1 Huey. Pokazao se toliko učinkovitim da je razvijena njegova prijenosna inačica na postolju za pješačke postrojbe, a masovno se montira i na borbena vozila pješaštva, izvidnička vozila, oklopne transportere, laka borbena vozila i sl. Još uvijek je u uporabi u velikom broju zemalja. Riječ je o oružju duljine 1090 mm i mase (s postoljem)
32,9 kg, praktične brzine gađanja 40-60 projektila/min i učinkovita dometa do 1500 m. Ubojno djelovanje granate na cilju je u radijusu 5 m, a ranjava u promjeru do 15 m.

Kriteriji mornaričkog pješaštva

SSSR je od vijetnamskih boraca dobio nekoliko zarobljenih bacača granata Mk 19 i na temelju njih u Tulskom oružarskom zavodu (TOZ) razvio vlastitu inačicu automatskog bacača granata AGS-17 Plamja u kalibru 30 x 29 mm. U početku je taj bacač korišten s tronogog postolja isključivo u pješačkim postrojbama: u svakoj je pješačkoj satniji vod za potporu imao dvije Plamje. Nakon što se u ratu u Afganistanu dokazala njegova učinkovitost, montirao se na različita borbena vozila kao primarno ili sekundarno oružje. Oružje je bilo duljine 840 mm i mase 31 kg (s postoljem), učinkovita dometa oko 1700 m. U operativnoj je uporabi ostao sve do današnjih dana.

Ipak, trombloni i tromblonske mine zadržane su u velikom broju zemalja. Jedno od najneobičnijih tromblonskih oružja svakako je Brunswickov RAW (Rifleman’s Assault Weapon) razvijen za potrebe američkog mornaričkog pješaštva. Glavni dio tog oružja bio je kuglasti, natkalibarni raketni projektil ispaljivan s posebnog nastavka koji se montirao ispod cijevi standardne američke puške M16. Kalibar kuglaste bojne glave bio je 140 mm, duljina cijelog oružja oko 305 mm i masa oko 4,7 kg. Učinkovit domet bio je oko 200 m, a po nekim izvorima do 300 m. Kad je kuglasti projektil pogodio cilj, bojna glava se deformirala, što je izazvalo snažnu detonaciju koja je probijala armirani beton do debljine 20 cm, stvarajući rupu promjera 360 mm, a bio je učinkovit i protiv lakih oklopnih vozila. Oružje se koristilo primarno u gradskim borbama i to u dosta ograničenom broju, iako je svojim taktičkim osobinama potpuno odgovaralo kriterijima koje je tražilo američko mornaričko pješaštvo.

Općenito se može zaključiti kako je u većini suvremenih oružanih snaga bacač granata uglavnom potisnuo tromblone iz naoružanja, a tome su upravo najviše pridonijeli prethodno opisani automatski bacači granata Mk 19 i AGS-17 Plamja. Kako su se u gotovo svim oružanim sukobima i ratovima novijeg doba bacači granata dokazali kao pouzdano i učinkovito oružje, očekuje se da će i dalje u većoj mjeri biti zadržani kao standardno naoružanje većine oružanih snaga.

---

U Domovinskom ratu

Vojna industrija bivše Jugoslavije svojedobno je modificirala sovjetsku poluautomatsku pušku Simonov SKS na standard PAP M 59/66 pri čemu je upravo najveća modifikacija bila ugradnja stalnog tromblonskog nastavka i tromblonskog ciljnika te regulatora barutnih plinova u cilju ispaljivanja tromblonskih mina. U bivšoj državi razvijene su četiri vrste bojnih tromblonskih mina – kumulativna mina (TKM M 60) za gađanje oklopnih borbenih vozila, trenutačna (TTM M 60) za gađanje nezaklonjene žive sile protivnika, zadimljavajuća (TDM M 62) i osvjetljavajuća (TOM M 62). Kumulativna mina imala je učinkovit domet do 150 m, ali je njezina efikasnost na cilju bila prilično ograničena kod suvremenih tenkova, dok je trenutačna mina imala domet do 200 m i ubojno rasprskavajuće djelovanje oko 100 m. No, upaljač trenutačne mine nakon armiranja bio je toliko osjetljiv da se mogao aktivirati na svakoj prepreci tijekom balističke putanje, zbog čega je bila povučena iz mirnodopske operativne uporabe. Naravno, u ratnim je okolnostima svako oružje dobro, tako da su sve tromblonske mine jugoslavenske proizvodnje masovno korištene u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. U ruke hrvatskih branitelja veća količina tromblonskih mina svih vrsta došla je nakon pada vojarni i skladišta bivše JNA, te su intenzivno korištene do kraja borbenih djelovanja. Osim standardnih tromblonskih nastavaka koje su imale sve puške PAP M59/66 (već montirane na usta cijevi) i automatske puške M70 (kao dio pribora koji se prije korištenja morao naviti na usta cijevi), hrvatski branitelji su koristili višecijevni bacač tromblonskih mina koji je razvio puškar Petar Vučetić. Radilo se o 16-cijevnom oružju na postolju kojem se mogao prilagođavati kut ispaljivanja tromblonskih mina jugoslavenskog podrijetla i time ostvarivati željeni domet. Iako su cijevi bile povezane zajedničkim sustavom okidanja, ispaljivanje se obavljalo za svaku cijev posebno. Oružje nije bilo precizno, ali moglo je ostvariti razmjerno veliku brzinu paljbe (cijelo punjenje moglo se ispaliti za 20 sekundi). Izrađen je samo jedan primjerak tog oružja, koji i danas svjedoči o inovativnosti hrvatskih majstora oružara u prvom razdoblju Domovinskog rata.

Nakon Domovinskog rata hrvatske Oružane snage opredijelile su se za naoružavanje bacačima granata, dok su trombloni postupno povučeni iz uporabe.

TEKST  Marinko Ogorec