Trideset je godina prošlo od 1991., slavne i teške ratne godine kad su se tek nazirali temelji buduće, nove vojske, države, granica. U odnosu na sve kasnije godine Domovinskog rata, 1991. je više nego ijedna izrastala na srčanosti, dragovoljnosti i domoljublju, na snalaženjima i improvizacijama u okolnostima u kojima nije bilo dovoljno ljudi, opreme, naoružanja, obučenosti. Ničega tad, te 1991. zapravo nije bilo dovoljno osim srca, hrabrosti, zanosa i želje onih malobrojnih, a najvećih, koji su prvi krenuli u obranu domovine

Hamdija Mašinović bio je ratni zapovjednik Specijalne policije Omega ustrojene 23. veljače 1991. u Bjelovaru. Mario Đurak postao je pričuvni policajac u srpnju 1991., odmah po završetku služenja vojnog roka u JNA, a od mjeseca studenog postaje dio Omega. Obojica su tad bila u dvadesetim godinama života. U okolnostima ondašnje brzorastuće napetosti, u okruženju prijetnji i sve češćih terorističkih aktivnosti pobunjenog dijela srpskog pučanstva koje je štitila JNA, policija je bila prva točka obrane Republike Hrvatske i jedina organizirana oružana formacija za suprotstavljanje sve militantnijem neprijatelju.

Pakrac

Hamdija Mašinović prisjeća se samih početaka. Pakrac se već 1990. godine počeo pretvarati u žarište nemira i terorističkih ispada, a 1991. stvari su postajale sve teže: “Apsolutno nam je bilo jasno što će se događati i znali smo da se moramo dobro pripremati za zadaće koje nas očekuju – i već 2. ožujka 1991. u Pakracu smo imali intervenciju. Policijska postaja bila je napadnuta, srpski su pobunjenici naše redarstvenike istjerali, odvukli su svu opremu, vozila, potrgali su veze za komunikaciju, odnijeli su oružje. Odluka o intervenciji donesena je u četiri ujutro i odmah smo krenuli.”

Premda probrane, najbolje od najboljih, premda svjesne sve glasnijeg ratobornog i huškačkog smjera velikosrpskih vođa i mogućih scenarija takvih događanja, i Omege su bile zatečene onim što ih je početkom ožujka 1991. zateklo u Pakracu. Mašinović govori: “Nismo očekivali oružani napad, nismo još imali takva iskustva, ali to se dogodilo. Krenuli smo i kod Omanovca naišli na balvane. ‘Balvan revolucija’ već je počela drugdje, ali ovdje nije, prvi smo se put s tim susreli. Uklonili smo balvane, ušli u grad u šest ujutro, ušli u općinu i policijsku postaju. O intervenciji u Pakracu puno je pisano, sve se zna. Tri dana je trajalo i bilo je to prvi put da je po nama pucano streljačkim naoružanjem, a ne kao dotad nekonvencionalnim kao što su lovačke puške. Pucali su po nama s Kalvarije, s tih brda, sa svih strana, snajperima iz grada, mitraljezima, i to je jako dugo trajalo.”

I za Marija Đuraka, tad dvadesetogodišnjeg pripadnika Omega, Pakrac 1991. mjesto je koje pamti. “Nikad se dotad nisam susreo sa situacijom da netko puca na mene, ja na njega. Držali smo položaje, a oči su nam bile širom otvorene, na svaki šušanj smo se trzali. Tad mi je prvi put zviznuo snajper iznad glave. Loš osjećaj, prvi put sam tako nešto osjetio,” prisjeća se.

Otad pa do ljeta 1991. situacija se komplicirala, napadi na policijske službenike i civile bili su česti, ranjenih i ubijenih u obavljanju službe bilo je sve više. Upavši u zasjedu, u srpnju su u Siraču ubijena dva specijalca, šest ih je teško ranjeno, dan kasnije su iz zasjede u Daruvaru ubijena još tri policajca. Kad su “martićevci” 25. lipnja napali Dvor na Uni, a 26. lipnja u zoru počeli prvu agresiju srbočetnika na sisačko-banijskoj regiji napadom naoružanih paravojnih neprijateljskih skupina na postaju hrvatske policije u Glini, Hamdija Mašinović poveo je skupinu od 100 specijalaca PU Bjelovarsko-bilogorske koji su u Glini zamijenili specijalce iz Lučkog: “Smjenu smo napravili u dvije minute. Bio je opći rat u Glini. Pun park tenkova, vojske, oklopnih vozila, prepriječili su nam put, nismo mogli proći prema postaji. Katastrofa. Mi smo kontrolirali samo zgradu policijske postaje, koja je na periferiji, a sve ostalo, kompletan grad kontrolirali su pobunjenici, četnici i JNA, koja je glumila nekakvu tampon-zonu. Naši policajci raspoređeni su u sela Jukinac, Prekopa prema Petrinji jer tu smo još mogli cirkulirati i tu smo ih rasporedili po kućama kao u neke borbene punktove, blokadne punktove kako smo to već zvali – ali to je sve bila velika improvizacija. Nitko od nas nije znao o ratu, nitko od nas nije prije bio u ratu. I kasnije, od 19. kolovoza kad je počeo opći neprijateljski napad duž linija širom Hrvatske, pripadnici Omega borili su se za Pakrac, koji nikad nije pao.”

Kusonje

Strašan masakr u Kusonjama kraj Pakraca dogodio se 8. i 9. rujna 1991., kad je ubijeno 18 pripadnika 105. bjelovarske brigade i dvojica policajaca koja su upala u četničku zasjedu. Pripadnici Omega i tad su bili u akciji, pokušavajući se probiti do odsječenih branitelja i spasiti ih. Hamdija Mašinović, koji je poznavao mnoge od tad stradalih, prisjeća se trenutaka prije njihova polaska: “Neki od tih dečki nisu uopće imali oružje. Još im kažem: ‘Pa čekaj, ne možeš ići bez oružja’, a on odgovara: ‘Naći ćemo tamo nešto, snaći ću se.’ To su riječi koje ne mogu zaboraviti.”

Kad se saznalo da su branitelji upali u zasjedu, pokušavalo se sve da se dođe do njih: “Ja sam brzo skupio jedinicu, sve što smo imali na raspolaganju, i krenuli smo za Pakrac. Imali smo oklopno policijsko vozilo, BOV i nešto streljačkog naoružanja, ali nije bilo dovoljno da bismo mogli borbeno djelovati u toj zoni. Pokušao sam nabaviti minobacače 120 mm, ali nije se moglo, svugdje je gorjelo i pucalo se. Pokušali smo s našim BOV-om, ali bilo je nemoguće. Tukli su nas tromblonima, raketnim bacačima i nikako se nije moglo prići. U početku oni su se i mogli izvući, ali očito su donijeli odluku da neće jer su imali ranjene. Sklonili su se u tu kuću, a mi im nismo mogli prići. Dva dana smo ostali ondje, pokušavali, ali nije se moglo.”

Velebit

Omege su od siječnja 1993. držale položaje na Velebitu. Hamdija Mašinović objašnjava: “Što je značio Velebit? To je značilo doći vozilima do Starigrada Paklenice, iskrcati se, natovariti na leđa sve što se može – od oružja, opreme, borbenih rančeva i krenuti pješice prema Kneževićima, našem IZM-u, a onda dalje na položaj. Od Starigrada Paklenice do tamo smo 12 sati hodali. A položaji su nam bili uz stijenu, nema ničega, na brisanom ste prostoru. To je bio izniman napor, znali smo se ujutro probuditi zatrpani snijegom, vremenske prilike bile su nepovoljne. Bilo je situacija u kojima, da je trebalo doći do nekog vatrenog sukoba, bilo bi nemoguće, jer prsti su nam bili smrznuti i nismo mogli ništa s rukama. Kao i mnogi drugi, i ja sad imam problema s prstima jer su otišli na toj velebitskoj hladnoći.”

Mario Đurak, koji je godinama redovito držao dvotjedne smjene na položajima na Velebitu, nadodaje: “Prvo smo improvizirali zaklone: šatorsko krilo, pa od kamenja grudobran, nekakve grane smo stavljali. Bilo je teško, bilo je ledeno. Kasnije, s vremenom smo počeli raditi brvnare od drva. Kad se moglo, helikopteri su dopremali sredstva, ponekad mazge, pa smo utvrđivali položaje. Koristili smo ostatke kamenih štalica na koje smo nailazili, napravljene suhozide pa bismo stavljali krovišta, grede, ter-papir… tek toliko da se moglo biti u njima. S vremenom su počele stizati neke improvizirane peći, limene bačve u kojima smo ložili jer bez toga se nije moglo izdržati. Imali smo položaj kod samog vrha Svetog brda. Nigdje oko nas nije bilo ni jednog drveta, nismo imali što ložiti, tad smo dobili peći na petrolej. Sjećam se i da smo se sklanjali kad su bile grmljavine, bukve su pucale kad je sijevalo, a dobili smo zapovijed da žice poljskih telefona odmaknemo od naših bajtica i bunkera kako ne bi u njih udario grom i zbog toga netko stradao.”

Svašta su prošli, svugdje su bili, no Velebit je u ratnim sjećanjima dvojice veterana Omega, Hamdije i Marija, zapamćen i po dobrome. Mario se tako uz smijeh sjeća kako su im stalan problem u sklepanim skloništima bili puhovi koji su nepogrešivo pronalazili put do svega slatkog u zalihama hrane. Za Hamdiju je Velebit mjesto gdje je, uz pomoć kolega specijalaca iz Dalmacije naučio kartati belu, ali i mjesto gdje je pronašao suprugu, koja je tad na Velebitu bila liječnica u sanitetskom timu.

Hamdija Mašinović, ratni zapovjednik Specijalne policije Omega

“To je baš bilo vrijeme za odabrane. Ja 1991. smatram doista najtežom godinom rata – to je bila borba za goli život, to su bile improvizacije, prepušteni ste sami sebi. Sve poslije bilo je lakše. A 1991. bila je iznimno važna uloga specijalaca.”

Mario Đurak, pripadnik Specijalne policije Omega

Svake godine uoči Oluje pripadnici Omega odlaze na Velebit, obilježavaju dan pogibije Saše Rakijaša, svojeg suborca, i obilaze mjesta na kojima su devedesetih držali položaje. Tako su na položaju na Vršinama pronašli i jednu od onih peći koje su im u ratnim zimama spašavale živote. Mario Đurak prisjeća se: “Peć koju smo pronašli prebacio je 1993. helikopter MUP-a do mjesta gdje se moglo, a dalje su je dečki sami satima morali nositi do našeg isturenog položaja. Kad smo je pronašli 2018., odlučili smo je spustiti s Velebita i pokloniti je bjelovarskom Stalnom muzejskom postavu Domovinskog rata. Stavili smo je na ranjenička nosila JNA koja smo u blizini našli i onda smo je satima izvlačili, smjenjivali se noseći je po četvorica da bismo je po onim goletima Velebita, po onim strmim stazama donijeli do kamiona i poslali u Bjelovar.”

Pripadnici Specijalne policije Omega nisu na Velebitu imali gubitaka, no u rano jutro 4. kolovoza 1995., kad je počela VRO Oluja, neprijateljske granate teško su ranile osam njih. Saša Rakijaš tad je preminuo od zadobivenih ozljeda. Na fotografiji je zabilježen pokušaj njegova spašavanja.

Specijalna policija Omega od svojeg je ustrojavanja 23. veljače 1991. pa do kraja Domovinskog rata sudjelovala u brojnim borbama, oslobodilačkim akcijama i operacijama. Bila je kontinuirano prisutna u Pakracu, sudjelovala je u borbama u Glini, Siraču, Kusonjama, Daruvaru, Grubišnom Polju, Doljanima, Bjelovaru, Lipiku, u operaciji Otkos 10, Slavonski Brod, Maslenica, Poskok, Medački džep, Južno bojište, Bljesak, Oluja. Pripadnici Omega bili su u intervalima od siječnja 1993. do kolovoza 1995. na Velebitu, gdje su izvršavali borbene zadaće i držali položaje razgraničenja.

Kroz jedinicu su prošla 302 djelatna i 418 pričuvnih pripadnika MUP-a. Na tom ih je putu tijekom ratnih godina teže i lakše ranjeno 50, a živote su položili Ivica Filković, Željko Cindrić, Dražen Baniček, Dubravko Lukačević, Davor Hegedić i Saša Rakijaš.

Za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu, Specijalna jedinica policije Omega odlikovana je Odlukom predsjednika Republike Redom Nikole Šubića Zrinskog.

Tekst: Lada Puljizević

Fotografije: arhiva Omega, Lada Puljizević