Uspješno su služili u RAF-u od 1982. do 2019., a od 1990. do umirovljenja većinu su vremena proveli u gotovo neprekinutim borbenim djelovanjima. Iako će ih Typhoon u novoj konfiguraciji vjerojatno dostojno zamijeniti, neke uloge, poput misija suzbijanja PZO-a ili borbi protiv morskih površinskih platformi, neće moći ispuniti. To je dokaz svestranosti i značaja koji su imali…

S početkom travnja 2019. u britanskom Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu (RAF) odbrojeni su zadnji dani operativne uporabe aviona Tornado GR. Odmilja zvan Tonka ili Peraja zbog velikog vertikalnog stabilizatora, Tornado je bio rezultat europskog multinacionalnog pothvata i programa MRCA (Multi-Role Combat Aircraft). Projekt je bio pokrenut krajem šezdesetih, s ciljem da europske članice NATO-a zamijene više tipova aviona koji su postajali zastarjeli. Iako se na početku računalo na više zemalja, u projekt su se uključili Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka i Italija. Novi zrakoplov prvi je let obavio 14. kolovoza 1974., a iduće je godine dobio i ime, Tornado. Glavni sustavi bili su radar koji je omogućavao praćenje terena ispod zrakoplova (Terrain Following Radar), radar za mapiranje terena (Ground Mapping Radar) i autopilot. Svi su omogućavali automatski let na malim visinama i pružali sposobnost napada s malih visina, danju i noću i u otežanim vremenskim uvjetima. Jedna je od glavnih značajki Tornada promjenjiva geometrija krila. Pri malim brzinama krila su bila namještena u prednjem položaju ili na 25 stupnjeva, a pri velikim brzinama pod kutom od 45 stupnjeva. Najveći kut pri kojem su krila mogla biti postavljena bio je 67 stupnjeva, ali to se rijetko koristilo. Promjena geometrije krila nije utjecala na mogućnost nošenja potkrilnih tereta jer su se piloni nosača mogli rotirati u odnosu na promjenu geometrije krila.

Staze i mostovi

U RAF-u je Tornado postao operativan sredinom 1982. i postupno je počeo zamjenjivati više aviona. Prvi je bio teški bombarder Avro Vulcan, zatim jurišni Blackburn Buccaneer, te English Electric Canberra u izvidničkoj ulozi. Do kraja osamdesetih eskadrile s Tornadima provodile su brojne zahtjevne vježbe koje su ih svrstale u elitne svjetske zrakoplovne postrojbe. Vježbe su često sadržavale simulacije napada s malih visina i dopune goriva iz zračnih cisterni te su se provodile i sa zrakoplovima drugih članica NATO-a. Osim trenažnih letova iz “domaćih” baza u Engleskoj i Njemačkoj, piloti su vježbali u Kanadi i SAD-u te iz sredozemnih baza na Sardiniji i Cipru. Da je hladni rat prerastao u pravi, jedna od glavnih zadaća Tornada bila bi neutralizacija aerodroma zrakoplovstava Varšavskog ugovora. Glavno oružje za to bio je sustav JP233: sastojao se od dvaju kontejnera ili spremnika koji bi se ispraznili te ispalili streljivo pri niskom letu iznad cilja (uzletno-sletne staze). Svaki je Tornado mogao ponijeti dva takva sustava. Paletu streljiva činilo je 30 bombi SG-357 za “bušenje” kratera na uzletno-sletnim stazama i 215 protupješačkih mina HB-876, koje bi znatno otežale popravak staze. Koliko god je zamisao o uporabi dviju vrsta streljiva teoretski bila dobra, imala je i velik nedostatak. Naime, uspješan napad tražio je malu visinu, nešto veću od 60 metara i to uzdužno uz stazu, što bi uvelike olakšavalo djelovanje protuzrakoplovne obrane. Druga uvježbavana zadaća bilo je uništavanje mostova koje bi koristile napredujuće postrojbe Varšavskog ugovora. Za nju su predviđene laserski vođene bombe, kojima bi ciljeve laserski obilježile specijalne postrojbe ili avioni Buccaneer. Nabrojena djelovanja bit će primijenjena u stvarnosti, ali ne u Europi nego na prostoru Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva.

 

Zaljevski rat

Tijekom ljeta 1990. postrojbe britanskog zrakoplovstva s avionima Tornado GR1 bile su za skora borbena djelovanja protiv Iraka smještene u trima zrakoplovnim bazama: “Tabuk” na zapadu Saudijske Arabije, “Dhahran” na istočnoj obali Saudijske Arabije i “Muharraq” u Bahreinu. U prvoj fazi djelovanja Tornadi su korišteni u zadaćama za koje su posade bile najbolje obučene, a to su bili napadi s malih visina na iračke zrakoplovne baze. Pritom je korišten spomenuti sustav JP233, ali uz male izmjene. Napadi se nisu izvodili uzdužno s uzletno-sletnom stazom, što je procijenjeno kao prerizično, nego pod određenim kutovima kako bi se staze “prekinule”. Izazov je bilo i to što su iračke baze veličinom premašivale europske. Zračne cisterne Vickers VC10 i Victor K2 bile su u potpori za dopunu goriva. Tijekom misija često je pružana i anti-PZO potpora mornarice i ratnog zrakoplovstva SAD-a avionima EF-111 Raven, EA-6B Prowler i F-4G Phantom II u anti-PZO konfiguraciji Wild Weasel. U nekim su slučajevima protiv PZO-a djelovali i Tornadi GR1 naoružani novim antiradijacijskim raketama ALARM (Air Launched Anti-Radiation Missile), kojih su tijekom Zaljevskog rata ispalili više od sto. Sljedeće su važno oružje Tornada bile standardne razorne bombe od 1000 funti (454 kilograma), kojima su gađani ciljevi poput hangara, skladišta streljiva i ostalih pratećih zgrada unutar zrakoplovnih baza. Najčešće bi jedan Tornado GR1 nosio pet ili osam takvih bombi te njima napadao sa srednjih odnosno “loft” tehnikom s malih visina. Prilikom takvog napada na aerodrom “Al Najaf”, osam je Tornada GR1 bacilo na jednu ciljnu točku 64 bombe od 1000 funti unutar minute. Krajem siječnja 1991. u bazu u Bahreinu razmješteno je šest aviona Buccaneer opremljenih laserskim obilježivačima cilja Pave Spike. Nakon nekoliko dana uvježbavanja počela su bombardiranja laserski navođenim bombama. Tipičnu misiju provodila su četiri Tornada i tri Buccaneera: jedan Buccaneer obilježio bi ciljeve za dva Tornada, a jedan bi bio pričuva. U takvim je misijama Tornado GR1 nosio tri laserski vođene bombe Paveway II od 1000 funti, a ciljevi su najčešće bili mostovi i skladišta. Tjedan od početka napada laserski navođenim bombama, Tornadi su dobili sposobnost samostalnog obilježavanja ciljeva zahvaljujući novim ciljničkim podvjesnicima TIALD (Thermal Imaging Airborne Laser Designator). Za razliku od Pave Spikea, mogao se koristiti i u noćnim misijama. Kako su bili malobrojni i dragocjeni, dva su podvjesnika dobila imena: Tracy i Sandra.

 

Veći omjer gubitaka

Uz borbene Tornado GR1, iznad Iraka su djelovali i avioni u izvidničkoj konfiguraciji Tornado GR1A bazirani u zb “Dhahran”. Uglavnom su letjeli noćne misije na malim visinama, prikupljajući podatke o razmještaju iračkih snaga i posljedicama bombardiranja. Izvidnička inačica GR1A bila je slična Tornadu GR1, s razlikom što su kod nje bili uklonjeni topovi i streljivo od 27 milimetara. Umjesto njih ugrađena su tri infracrvena senzora, dva bočna senzora (Side Looking Infra-Red) i linijski skener (IR Line Scanner). Sva tri davala su neprekidnu sliku od horizonta do horizonta snimljenu na dvama videorekorderima, a snimku s jednog u pilotskoj je kabini odmah mogao pregledavati navigator aviona. U borbenim misijama u Zaljevskom ratu izgubljeno je šest Tornada, a zabilježena su još dva fatalna gubitka zrakoplova i posada, i to tijekom vježbi zbog mehaničkog kvara. Najveća su prijetnja tijekom sukoba uz sovjetske PZO raketne sustave SA-2, SA-3 i SA-8 bili francuski sustavi Crotale, a posebno raketni sustav Roland francusko-njemačke proizvodnje. Zračna kampanja u Zaljevskom ratu pokazala je da iako napadi na malim visinama imaju ulogu u nekim scenarijima, više ne mogu biti strategija izbjegavanja protuzračne obrane. Primjerice, u odnosu na američke F-15E Strike Eagle, gubici Tornada bili su tri puta veći, a ako se uzme u obzir i broj izvedenih borbenih misija, dobiva se četiri puta veći broj gubitaka. U Zaljevskom ratu sudjelovao je približno jednak broj obaju tipova zrakoplova. Nakon zračne kampanje, nezadovoljstvo zbog korištenja Tornada u napadima na malim visinama iskazao je i zapovjednik zračnih snaga koalicije američki general Charles Horner.

Prvi put nakon Drugog svjetskog rata

Nakon Zaljevskog rata određen broj aviona ostao je djelovati u blizini Iraka prilikom nadzora zone zabrane letova iznad južnog (operacija Jural) i sjevernog Iraka (operacija Warden). Obično je bila riječ o manjem broju aviona, koji bi se rotirali iz više eskadrila izvorno baziranih u Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj. Borbena djelovanja bila su povremena i kratka, s kulminacijom 1998. u operaciji Pustinjska lisica (Desert Fox). Njezini su ciljevi bili sustavi i položaji iračkog PZO-a te objekti iračke Republikanske garde, a oružja su uključivala laserski vođene bombe Paveway II i III. Sljedeći je veći borbeni angažman zrakoplova Tornado bio tijekom operacije Engadine, tj. zračne kampanje iznad SR Jugoslavije 1999. godine. Zanimljivo je da su to bile prve napadne ratne operacije RAF-a nakon Drugog svjetskog rata izvođene iz domaćih zrakoplovnih baza. Poslije su se, nakon povećanja razmjera zračne kampanje, borbene misije provodile iz zb “Solenzara” na Korzici. Tijekom misija probleme su stvarali loši vremenski uvjeti iznad jugoistočne Europe pa je udio misija i broj aviona Tornado u odnosu na ukupne misije i kapacitete koalicije bio malen. Usprkos tomu, pogođeni su brojni ciljevi, poput objekata unutar zrakoplovnih baza “Lađevci”, “Batajnica” i “Niš”, te tvornica streljiva Sloboda kod Čačka. Operacija Engadine bila je zadnje veće borbeno djelovanje GR1 inačice Tornada. Još 1994. definirana je konfiguracija nove modernizirane inačice aviona, a 1996. počela je modernizacija na prvima od planiranih 80. Prvi modernizirani Tornado GR4 isporučen je 11. svibnja 1998. godine IX. eskadrili iz zb “Brüggen” u Njemačkoj.

Pogreška radara

Izvana nije postojala velika razlika između GR1 i GR4, osim male kupole na prednjem donjem dijelu GR4 u kojoj se nalazio FLIR (Forward Looking Infrared) senzor. Zbog njegove ugradnje uklonjen je top Mauser od 27 mm s lijeve strane aviona. Osim sustava FLIR, djelovanje noću poboljšano je zbog kabine kompatibilne s naočalama za noćno gledanje. Novost je bila i mogućnost korištenja GPS vođenih bombi, tako da su ciljevi mogli biti gađani i u lošim vremenskim uvjetima. Zadnju borbenu misiju Tornado GR1 izvršio je sredinom 2001. iz zrakoplovne baze u Kuvajtu. Krajem 2000. većina eskadrila već je bila opremljena novim Tornadom GR4, a do 2003. modernizirana su 142 od 228 proizvedenih Tornada GR1. Nove inačice GR4 angažirane su 2003. u novoj kampanji u Iraku u operaciji Telic. Jedan od aviona nesretnim je slučajem oboren projektilom protuzrakoplovnog sustava Patriot američkog KoV-a. Bio je to Tornado iz IX. eskadrile, a oboren je 18 nautičkih milja od zrakoplovne baze “Ali Al Salem” u Kuvajtu. Kao razlog spominjalo se da je protuzrakoplovna bitnica pogrešno klasificirala radarski kontakt, kao i moguća neispravnost sustava za identifikaciju svoj-tuđi (IFF) kod oborenog Tornada. Novost u arsenalu bila je krstareća raketa Storm Shadow, čiji je razvoj ubrzan kako bi mogla biti uporabljena u tom sukobu.

Afganistan i Libija

Novi angažman takozvanih Tornado GR snaga (Tornado GR Force – TGRF), bio je u Afganistanu, u sklopu operacije Herrick. Ondje su od 2009. zamijenile združene snage zrakoplova Harrier (Joint Force Harrier), djelujući iz zb “Kandahar”. Do kraja 2014. šest eskadrila s avionima Tornado izmjenjivalo se u rotacijama koje su obično trajale oko četiri mjeseca. Kad je postojala potreba za zračnom potporom na velikom području Afganistana, avioni su bili spremni za polijetanje u roku od 15 minuta, na tipičnu misiju koja bi uz potporu tankera trajala od dva do više od pet sati. Ipak, misije najčešće nisu uključivale uporabu oružja. Najveći broj sastojao se od izviđanja, motrenja i prikupljanja informacija s pomoću dvaju podvjesnika. Prvi od njih bio je ciljnički podvjesnik Litening III, koji je pokazao svoju vrijednost i u sekundarnoj izvidničkoj ulozi. Rjeđe je korišten dosta veći podvjesnik RAPTOR (Reconnaissance Airborne Pod Tornado), popularan zbog kvalitetnih fotografija visoke razlučivosti. U situacijama kad je bila potrebna potpora zemaljskim snagama, najčešće je bila riječ o takozvanim letovima demonstracije prisutnosti (preleti na srednjim visinama) i demonstracije sile (preleti na malim visinama). U velikom su se broju takvih misija na terenu željeni rezultati dobivali i bez “kinetičkog” djelovanja. U zahtjevnijim scenarijima koristio bi se najprije Mauserov top od 27 mm, a potom i vođene rakete Brimstone, te u krajnjim slučajevima vođene bombe Paveway IV. Zahvaljujući velikoj fleksibilnosti i preciznosti dvaju potonjih oružja te njihovim dvostrukim mogućnostima navođenja, RAF-ovi zrakoplovi Tornado GR4 bili su među najboljim platformama za borbeno djelovanje u Afganistanu.

Rakete na Gaddafija

Paralelno s tamošnjim angažmanom, spomenuti su avioni sudjelovali 2011. i u operaciji Ellamy, što je bilo kodno ime za angažman Ujedinjenog Kraljevstva u NATO-ovoj intervenciji u Libiji protiv snaga Moamara al-Gaddafija. Početak operacije obilježile su misije pokrenute iz domaćih zrakoplovnih baza u Velikoj Britaniji. Tijekom prve noći borbenog djelovanja, dva para Tornado GR4 koja su poletjela iz zb “Marham” u Norfolku ispalila su osam krstarećih raketa Storm Shadow na ciljeve unutar Libije. Dakle, prešli su gotovo 5000 kilometara uz potporu zračnih cisterni Vickers VC10 i Lockheed TriStar. To su bile britanske misije s najvećim doletom nakon onih bombardera Vulcan tijekom Falklandskog rata 1982. godine. Osim iz zb “Marham”, Tornadi su djelovali i iz Libiji puno bliže baze “Gioia del Colle” na jugu Italije. U operaciji se iznimno uspješnom pokazala raketa Brimstone zbog preciznosti, malog rizika od kolateralne štete i sposobnosti djelovanja protiv malih pokretnih ciljeva. Iskorišteno je i što rakete Brimstone mogu biti ispaljivane u salvama pa su ih tijekom jedne misije dva Tornada GR4 ispalila čak 24. Tornadi su u borbenim misijama iznad Libije prvi put zajednički djelovali sa svojim budućim nasljednicima Typhoonima. Letjelice konzorcija Eurofighter imale su bolju povezanost s drugim platformama zahvaljujući Linku 16 i bolju opremu za elektroničko djelovanje, dok je Tornado koristio senzore Litening i RAPTOR za koje Typhoon još nije bio osposobljen.

Zadnji let s Cipra

Još jedna od višegodišnjih, a ujedno i zadnja veća operacija u kojoj je sudjelovala flota Tornada GR4, bio je angažman protiv ISIL-a na teritoriju Iraka i Sirije. Operacija “Shader” počela je krajem rujna 2014. zračnim udarima na dobro poznatom teritoriju Iraka, da bi se u prosincu te godine proširili i na područje Sirije. U toj je kampanji Tornadima djelovanje olakšano novom podatkovnom vezom sustava Link 16 s pomoću koje su avioni bolje umreženi s ostalim platformama. U četiri i pol godine ostvareno je gotovo 30 000 sati leta te bačeno ili ispaljeno više od 2000 različitih projektila, najviše bombi Paveway IV i raketa Brimstone. No, RAF je tijekom 2018. počeo uvoditi u operativnu uporabu avione Typhoon, koji su unutar programa Centurion bili osposobljeni za uporabu više oružja koja je koristio Tornado GR4. Dakle, Typhooni FGR4 osim raketa zrak-zrak Meteor mogu koristiti i vođene bombe Paveway IV, vođene rakete Brimstone te krstareće rakete Storm Shadow. Tako su početkom siječnja 2019. postignuti uvjeti za zamjenu Tornada iz dviju zadnjih eskadrile tih zrakoplova. Zadnji operativni let Tornada zabilježen je 31. siječnja 2019. s aerodroma “Akrotiri” na Cipru. Tjedan nakon toga, zadnjih se osam operativnih Tornada GR4 otamo vratilo u Ujedinjeno Kraljevstvo i zrakoplovnu bazu “Marham”, a zamijenilo ih je šest Typhoona FGR4. Uz kraj službe Tornada u britanskom zrakoplovstvu, zanimljivo je spomenuti i osobu koja je stekla legendarni status unutar zajednice tih letjelica. Zrakoplovni poručnik Chris Stradling (55), pripadnik RAF-a od 1984., letio je više od 30 godina na Tornadima GR1 i GR4 te ostvario više od 6000 sati leta kao navigator i kao časnik za upravljanje naoružanjem. Veteran je Prvog zaljevskog rata te je sudjelovao u operacijama iznad Afganistana, Iraka i Sirije. Njegov rekord ne vrijedi samo za RAF-ovu flotu Tornada nego za sve zemlje korisnice tog tipa zrakoplova.

Ipak (ne)zamjenjiv

Nakon povratka svih Tornada održani su širom Velike Britanije oproštajni preleti iznad gradova i važnijih lokacija vezanih uz taj avion. Lokacije su uključivale aerodrom “Warton”, gdje su postrojenja tvrtke BAE Systems, te zrakoplovne baze “Marham”, “Honington” i “Lossiemouth”. Za oproštaj jedan je obojen u originalnu zeleno-sivu kamuflažu prvih Tornada GR1, a dva su ukrašena posebnim oznakama kako bi se obilježio rastanak s dvjema zadnjim postrojbama koje su ih koristile: IX. i 31. eskadrilom. Na vrhuncu njihove uporabe RAF je raspolagao s dvanaest operativnih eskadrila na Tornadima. Iako većinu uporabe nisu proveli u ulozi za koju su bili namijenjeni, to jest prodore i napade na malim visinama, uspješno su prilagođavani zahtjevima koje je donosilo novo vrijeme i nove tehnologije. Avioni Tornado uspješno su služili u RAF-u od 1982. do 2019., a od 1990. do umirovljenja većinu su vremena proveli u gotovo neprekinutim borbenim djelovanjima. Iako je nasljednik Typhoon u novoj konfiguraciji izniman borbeni avion koji će vjerojatno uspješno i dostojno zamijeniti prethodnika, neke uloge koje je obavljao Tornado, poput misija suzbijanja PZO-a (raketama ALARM) ili borbi protiv morskih površinskih platformi (raketa Sea Eagle), neće moći ispuniti. To je dokaz velike svestranosti i značaja koji su avioni Tornado imali tijekom više desetljeća uporabe u sastavu RAF-a.

Marin MARUŠIĆ