Danas je nezamisliva mogućnost uporabe specijalnih snaga bez zrakoplovne potpore koja se ne svodi samo na uporabu helikoptera

Nakon terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu protuteroristička borba dobila je najviši mogući prioritet. Ratovi u Afganistanu i Iraku pokazali su da se protivnike budućnosti neće moći svladati samo uporabom klasičnih, teško naoružanih postrojbi već će glavninu operacija voditi dobro opremljene specijalne postrojbe. Upravo iračka iskustva pokazuju da klasične postrojbe mogu poslužiti tek za osiguranje određenih područja i pratnju cestovnih konvoja, a da borbu protiv terorističkih grupa na sebe moraju preuzeti za to osposobljene postrojbe. Zahvaljujući tim najnovijim iskustvima specijalne su snage doživjele svoj preporod, dosad nezabilježen. Kao najpogodnije postrojbe za izvođenje visokorizičnih operacija izviđanja, napada i spašavanja koje se često izvode u velikoj dubini neprijateljskog teritorija, u izvođenju svojih operacija ovisne su o mogućnostima zrakoplovne potpore, koja podjednako obuhvaća uporabu aviona i helikoptera. Bez obzira na to kojoj grani pripadali, i na kojoj udaljenosti djelovali pokazalo se kako je najbolje da se specijalne snage na područje svog djelovanja prebace zrakoplovima. Kad su jednom na terenu i u akciji snažno ovise i o zračnoj potpori, koja se podjednako ogleda i u pružanju neposredne vatrene potpore (borbeni avioni i helikopteri), i u dopremi nužnog streljiva i materijala. Nakon provedbe zadaće, a kako bi se smanjio rizik od nepotrebnih gubitaka specijalne je snage najbolje brzo izvući na sigurno, što je opet najbolje učiniti zrakom. Ratna iskustva od II. svjetskog rata do danas pokazala su da je upravo helikopter najbolje sredstvo da se specijalne snage nakon obavljene zadaće izvuku na sigurno, ali se za iste zadaće mogu rabiti i specijalno opremljeni transportni avioni.

Neke od klasičnih akcija specijalnih snaga su zauzimanja zračnih luka u Pragu (1968.) i Kabulu (1979.) koje su izvele postrojbe sovjetskog Spetsnaza, koje su korištene i u operacijama u Afganistanu tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Postrojbe Spetsnaza trenutačno su angažirane u Čečeniji i u izvođenju operacija jako se oslanjaju na svoje borbene i transportne helikoptere Mi-24 i Mi-8/17. Još jedna klasična uporaba specijalnih snaga je operacija “Jonathan” (1976.) u kojoj su malobrojni izraelski specijalci oslobodili 106 talaca koje su teroristi držali u ugandskoj zračnoj luci Entebbe, nakon što su oteli avion Air Francea. S druge strane klasični primjer loše uporabe specijalnih snaga je operacija “Eagle Claw” (1980.) u kojoj su američki specijalci pokušali osloboditi 52 oteta američka diplomata iz američkog veleploslanstva u Teheranu. Operacija je propala i prije nego što su specijalci uspjeli doći do Teherana.

Novi početak američkih specijalnih snaga
Operacija “Eagle Claw” bila je odlučujući čimbenik koji je 1987. doveo do osnivanja SOCOMA (US Special Operations Command – Zapovjedništvo za specijalne operacije) sa ciljem združenog zapovijedanja nad svim američkim specijalnim postrojbama. Do izbijanja rata u Perzijskom zaljevu 1991. te su snage opremljene mnogim naprednim borbenim sustavima. Na primjer, američka ratna mornarica je svoje snage opremila helikopterom Sikorsky HH-60H Rescue Hawk sposobnim za djelovanje na vrlo malim visinama po noći i svim vremenskim uvjetima duboko u neprijateljskoj pozadini. Dvadeset i četiri mornarička HH-60H trenuačtno se rabe i u operacijama ubacivanja i izvlačenja pripadnika Seals specijalne postrojbe.

Po sadašnjim planovima HH-60H će ostati u operativnoj uporabi do 2013., a u međuvremenu američka ratna mornarica očekuje nabavu 48 Bell/Boeing MV-22 Osprey aviona s revolucionarnom mogućnošću vertikalnog uzlijetanja i slijetanja. Njihove zadaće, kad jednom postanu operativni, obuhvatit će ne samo prijevoz ljudstva i materijala na brodove američke ratne mornarice, već i sudjelovanje u znatno opasnijim operacijama mornaričkih specijalnih snaga. U tim zadaćama Ospreyi će zamijeniti teške helikoptere Boeing HH-46D. I SOCOM bi rado nabavio 50 Ospreya kojima bi zamijenili svoje helikoptere MH-53. Zadaća SOCOM-ovih Ospreya bila bi sudjelovanje u operacijama specijalnih snaga na velikim udaljenostima, pri hitnim djelovanjima, evakuacijama i mornaričkim specijalnim operacijama. CV-22 bi trebao u operativnu uporabu ući tek 2009. godine.
U operaciji “Pješčana oluja” specijalne snage američkog zrakoplovstva (Air Force Special Ops) rabile su helikoptere Sikorsky MH-60G Pave Hawks i MH-53J Pave Lows, koji su sudjelovali i u operacijama borbenog traganja i spašavanja (Combat Search and Rescue). Dio MH-53J služio je i kao središta za navođenje borbenih helikoptera AH-64 Apach u akcijama uništavanja iračkih radarskih postaja.
Pawe Hawk trenutačno je označen kao HH-60G kako bi se istaknula njegova spasilačna namjena. To je 9,9 tona težak helikopter pokretan s dva motora. Opremljen je izvlačivim priključkom za dopunjavanje goriva u letu i sklopivim rotorom kako bi se olakšao njegov prijevoz transportnim avionima. Da bi mu dali mogućnost samoobrane opremili su ga teškom strojnicom FN Herstal GAU-18 kalibra 12,7 mm brzine paljbe 1025 metaka u minuti i učinkovitog dometa 1500 metara. U uporabi je 64 HH-60G, uz još 23 koji su u zrakoplovnoj pričuvi (Air Force Reserve) i 18 raspoređenih u zrakoplovnoj nacionalnoj gardi (Air National Guard).

Kao zamjena za HH-60G planira se helikopter koji će proizaći iz programa Personnel Recovery Vehicle (PRV). Planirano je da se u prvoj fazi kupi 61 helikopter čija maksimalna brzina ne smije biti manja od 250 km/h niti bi trebala biti veća od 340 km/h. Prvih 18 helikoptera programa PRV iz serije Bloc 0 trebali bi postati operativni do kraja 2011., dok bi ostatak trebao biti iz serije Bloc 1 i trebali bi biti operativni od 2014. godine. Trenutačni su pretendenti za PRV helikopter 10,6 tona težak dvomotorni Eurocopter/Agusta Westland NH90, 12,8 tona težak Sikorsky H-92 Superhawk i 15 tona težak tromotorni Lockheed Martin US101 (inačica helikoptera Agusta Westland International EH101). Tvrtke Eads (koja je vlasnik Eurocoptera) i Northrop Grumman objavili su svoju namjenu kooperacije na projektu PRV koja će se temeljiti na najmodernijem europskom helikopteru NH90.
Druga faza projekta Personnel Recovery Vehicle predviđa kupnju 71 helikoptera (ili aviona s mogućnopću okomitog uzlijetanja i slijetanja) maksimalne brzine od 370 do 555 km/h i borbenim polumjerom djelovanja od 325 do 450 kilometara.
Još jedan helikopter koji se rabi u specijalnim operacijama je MH-53J Pave Low III mase 20,9 tona i nosivosti 38 vojnika. Helikopter je, u skladu sa svojom namjenom, opremljen s tri strojnice Minigun kalibra 7,62 mm (Gatling sustav, šest cijevi, brzina paljbe od 4 do 6 tisuća metaka u minuti, učinkovit domet 800 m), priključkom za punjenje gorivom u letu, radarom za praćenje konfiguracije terena i navođenje, FLIR senzorom, INS+GPS navigacijskim sustavom s elektroničkom kartom. Najnovija inačica Pave Low IV u osnovi je J-model koji je nadopunjen s Interactive Defensive Avionics System/Multi-Mission Advanced Tectical Terminal koji omogućava prikaz taktičkih podataka u realnom vremenu. Obje inačice Pave Low rabe se u zadaćama ubacivanja, opskrbe i izvlačenja specijalnih snaga iz neprijateljske pozadine. Zapovjedništvo zrakoplovnih snaga za specijalne operacije (Air Force Special Operations Commnad – AFSOC) trenutačno ima 13 helikoptera MH-53J i 25 MH-53M.

Herculesi u specijalnim operacijama

Američko ratno zrakoplovstvo jedini je korisnik tzv. letećih topovnjača – transportni avioni opremljeni moćnim topničkim naoružanjem. Tijekom “Pješčane oluje” Air force Special Operations Command u svojim je operacijama rabilo i leteće topovnjače Lockheed Matrin AC-130H Spectre, od kojih je jedna oborena vatrom sa zemlje. Leteće topovnjače rabe se i u sadašnjim protugerilskim operacijama u Iraku, te vjerojatno i u Afganistanu. Još napredniji AC-130U Spooky, opremljen naprednijim senzorima i modificiranim naoružanjem uveden je u operativnu uporabu 1995., a prvi je put operativno uporabljen tijekom operacija na Kosovu 1999. godine. U njegovom se naoružanju nalaze topovi M-102 kalibra 105 mm i Bofors L-60 kalibra 40 mm. Umjesto dva topa M-61 kalibra 20 mm ugrađen je jedan topo GAU-12/U kalibra 25 mm (Gatling s pet cijevi, brzina paljbe 4200 granata u minuti) koji se inače rabi na marinskim avionima Boeing AV-8B i koji ima znatno veći domet od topova kalibra 20 mm. Kako bi im se još više povećala ubojitost razmatra se uporaba lakih laserski vođenih projektila Viper Strike (inačica projektila Bat) tvrtke Northrop Grumman i njegovog podvjesnika RQ-5 Hunter koji bi služio za označavanje ciljeva i navođenje projektila na njih. Boeing razvija Airborne Tactical Laser (ATL) sustav. U Spooky se ugrađuje Raytheon APQ-180 višenamjenski radar, Raytheon AAQ-17 sustav za otkrivanje toplinskog zračenja i General Electric ASQ-145 All Light Level TV. AFSOC trenutačno u svom inventaru ima 8 AC-130H i 13 AC-130U, a u pogonima Boeinga u tijeku je konverzija 4 dodatna C-130H u AC-130U čime će se bitno povećati mogućnost njihovog djelovanja. Odabir Spookyevog nasljednika trebao bi se dogoditi tek 2015. godine, što je još jedan dokaz da je američko ratno zrakoplovstvo zadovoljno mogućnostima svojih najmodernijih letećih topovnjača.

Četrnaest aviona za specijalne operacije MC-130E Combat Talon I trenutačno se nalaze u pričuvi, dok su 22 MC-130H Combat Talon II operativni u borbenim postrojbama. Još deset dodatnih transpornih aviona C-130H bit će konventirani u MC-130H inačicu. Osnovna zadaća Combat Talona je ubacivanje, opskrba i izvlačenje specijalnih snaga, ali dio MC-130 rabi se kao tankeri za popunu gorivom AFSOC-ovih helikoptera, te za operacije psihološkog djelovanja. Tijekom “Pješčane oluje” MC-130E rabljeni su za izbacivanje 6,8 tona teških bomba BLU-82/B. Devet MC-130E opremili su sustavom za izvlačenje Fulton uz pomoć kojeg se tijekom leta s površine vode ili zemlje može podignuti ljude i teret. MC-130H imaju najsuvremeniju avioniku i kokpit. Opremljeni su radarima za praćenje konfiguracije terena i navođenje koji im omogućavaju letenje na samo 85 metara visine u svim vremenskim uvjetima.
U 2002. godini pojavila su se izvješća da AFSOC namjerava nabaviti dodatnih 54 Combat Talona III koji bi se trebali temeljiti na nekoj naprednijoj inačici transportnih aviona C-130. Analiza nazvana MC-X usmjerila je potragu za avionom koji će postati temelj za inačicu Combat Talon III na marinski transportni avion KC-130J. Prvi primjerci Cimbat Talona III mogli bi postati operativni tijekom 2006. ili 2007. godine.
Osnovna namjena transportnog aviona MC-130P Combat Shadow je opskrba gorivom u letu helikoptera koji sudjeluju u specijalnim operacijama. Njihove zadaće, između ostalih, obuhvaćaju pretakanje goriva u helikoptere tijekom leta noću na vrlo malim visinama i pri relativno malim brzinama. Uz to ti avioni obavljaju i zadaće ubacivanja timova specijalaca u neprijateljsku pozadinu te pružanje logističke potpore specijalnim operacijama. AFSOC trenutačno raspolaže s 24 MC-130P, a još su 4 raspoređeno u nacionalnoj gardi.

Iako je HC-130P/N jedini avion američkog ratnog zrakoplovstva namijenjen zadaćama borbenog traženja i spašavanja njegova primarna zadaća je opskrba gorivom u letu helikoptera koji sudjeluju u istovjetnim zadaćama. Sekundarna zadaća mu je izbacivanje padobranaca, Zodiac čamaca i različitih vozila u neprijateljskoj pozadini. Taj je avion opremljen i za zadaće vizualnog i elektroničkog pretraživanja iznad kopna i vode. I HC-130P/N su opremili priključkom za dopunjavanje gorivom u letu, a neki su avioni dobili i Fulton sustav. U pravilu djeluju noću, a posada se koristi naočalama za gledanje u mraku (night vision goggles – NVG). Trinaest aviona raspoređeno je u zračnim snagama, 13 u nacionalnoj gardi i još 9 u zrakoplovnoj pričuvi.
Još je nekoliko različitih inačica aviona EC-130 vezano uz specijalne operacije. EC-130E ABCCC (Airborne Battlefield Commnad and Control Center – zračno zapovjedništvo) znatno se razlikuje od inačice EC-130E koja je namijenjena izvođenju psiholoških operacija te je opremljena za emitiranje radio i TV programa. Avioni EC-130E rabi isključivo nacionalna garda Pennsylvanije. U međuvremenu je američko zrakoplovstvo naručilo 5 novih EC-130J Commando Solos koji će dobiti opremu sa starih EC-130E. Prvi EC-130J poletio je 4. studenog 2003., a isporuka američkom ratnom zrakoplovstvu trebala je biti početkom rujna 2004. Special Operations Commnad je objavilo da želi svoje EC-130J opremiti Northrop Grummanovim sustavom Large Aircraft Infrared Countermeasures (LAIRCM). Air Combat Commnad ima i EC-130H Compass Call namijenjen ometanju neprijateljskih zapovjednih komunikacija.
Boeing je 1998. dobio desetogodišnji ugovor za modernizaciju 87 Herculesa od Air Force Special Operations Commnad. Dvije godine kasnije ista je kompanija dobila ugovor za razvoj i proizvodnju Engine Infrared Suppression Systems (sustav za smanjenje infracrvenog zračenja iz motora) za isti tip aviona. Sustav rabi prigušnik razvijen u tvrtki Allison Advanced Development Company. Britanska tvrtka BAE Systems radi na mogućnostima smanjenja buke i vibracija na Herculesovim motorima. Pritom se koristi aktivnim digitalnim sustavom za ujednačavanje okretanja elisa. Standardnu opremu Herculesa te postrojbe čini i sustav AAQ-24(V) DIRCM (Directional InfraRed ConterMeasures) tvrtke Northrop Grumman namijenjen ometanju projektila s infracrvenim sustavom samonavođenja i vučeni radarski mamac.

Operacija Eagle Claw pokazala je svu potrebu za relativno velikim transportnim avionom koji će moći prodrijeti u neprijateljski zračni prostor leteći na malim visinama po noći, sa sposobnošću precizne navigacije i slijetanja na uzletišta srednje dužine. Rezultat je Special Operations – Low Level (SOLL) serija specijalno opremljenih mlaznih aviona na kojima lete posebno uvježbane posade. Prvi avioni bili su Lockheed Martin C-141 postrojbe 437 Airlift Wing stacionirane u zrakoplovnoj bazi Charleston (South Carolina). C-141 su zamijenjeni Lockheed Maritnovim C-5 postrojbe 436 Airlift Wing u zrakoplovnoj bazi Dover (Deleware). Najnoviji avioni su Boeing C-17 koji su također u sastavu postrojbe 437 Airlift Wing. Svi su ti avioni pod zapovjedništvom Air Mobility Command.

Američka kopnena vojska
Postrojba 160 Special Operations Aviation Regiment predstavlja zrakoplovni element u US Army Special Operations Command. U njezinom sastavu nalaze se mješovite snage od MD AH/MH-6 Little Bird lakih helikoptera, te Sikorsky MH-60 Pave Hawka i Boeing MH-47 Chinooks transportni helikopteri. AH/MH-6M Mission Enhanced Little Bird (MELB) imaju masu 2,15 tona. AH-6M su naoružani dvjema strojnicama Minigun kalibra 7,62 mm i s četrnaest Hydra 70 nevođenih raketa. Helikopteri MH-6M nisu naoružani ali mogu ponijeti do osam vojnika (dva u helikopteru i šest s vanjske strane). Šest H-6 mogu se smjestiti u transportni avion C-141 i tri u C-130. Naručeno je oko 50 helikoptera H-6.
Postrojba 160 Special Operations Aviation Regiment ima oko 23 helikoptera Sikorsky MH-60K i 37 MH-60L. AH-60L je neslužbena oznaka za helikopter MH-60L DAP (Direct Action Penetrator) koji je opremljen za nošenje oružja koje uključuje topove Chain Guns kalibra 30 mm, bacače granata kalibra 40 mm i vođenih projektila Hellfire tvrtke Lockheed Martin.

Očekuje se da će svi ti helikopteri proći kroz proces modernizacije i modifikacije kako bi se doveli na standard MH-60M s novim elisama, naprednijom avionikom, “staklenim” kokpitom. U opciji je i zamjena starih motora General Electric T700 novim. Razmatra se ugradnja motora General Electric CT7-8 ili Rolls-Royce Turbomeca RTM322. Američka vojska želi imati najmanje 36 MH-60 helikoptera.
Postrojba je opremljena i s 12 Boeing MH-47D i 23 MH-47E transportna helikoptera koji će uskoro biti opremljeni sustavom za dopunu gorivom u letu. Ti će helikopteri najvjerojatnije proći kroz modernizaciju na MH-47G standard koji obuhvaća i ugradnju Collins Common Aviation Architecture System “stakelnog” kokpita, ugradnju novih motora i naprednije avionike. Helikopteri će biti modificirani kako bi se olakšao njihov transport avionima. Prva serija od 6 MH-47G (modernizirani Ch-47D) isporučeni su u svibnju 2004. Ugovor za drugu seriju koja obuhvaća 16 helikoptera potpisan je u prosincu 2003. godine. Planirano je da se na standard MH-47G dovede 61 helikopter.

Europa
Iskustva iz Zaljevskog rata 1991. pokazala su da, osim američke, ostale vojske nisu bile prikladno opremljene za izvođenje složenih specijalnih operacija te su se morali snažno osloniti na američku potporu. Kako bi utklonili taj nedostatak neke su europske vojske pokrenule proces opremanja svojih snaga prikladnom opremom. Za primjer, francusko je ratno zrakoplovstvo naručilo 4 helikoptera Eurocopter EC725 (nekadašnji Cougar Mk 2+) mase 11 tona za borbene misije traganja i spašavanja (Recherche Et Sauvetage au COmbat – RESCO), uz najavu da će kupiti još deset. EC725 prvi je put poletio 30 studenog 2000., a prva isporuka operativnog helikoptera obavljena je u rujnu 2004. Dvanaest helikoptera AS532 Cougar Mk 2 (mase 9,3 tone) kupilo je i ratno zrakoplovstvo

Saudijske Arabije te ih opremilo i sustavom za dopunu gorivom u letu.
Norveško ratno zrakoplovstvo je najavilo mogućnost kupnje inačice za specijalne zadaće helikoptera Eurocopter/AgustaWestland NH90, koji bi između ostalog opremili sustavom za dopunu gorivom u letu, komunikacijskim sustavom Link 16 i mogućnošću nošenja vođenih projektila zrak-zrak.
U usporedbi s helikopterom Ch-47E mase 24,5 tona helikopter AugustaWestland International EH101 sa svojih 15 tona čini se vrlo laganim, ali on može ponijeti 24 vojnika pod punom ratnom spremom. Uz to je serijski opremljen sklopivim rotorom što znatno pojednostavljuje transport avionima. Inačica HC3 britanskog ratnog zrakoplovstva (trenutačno ih je 22 operativno) prvi je britanski vojni helikopter sa sustavom za pretakanje goriva u letu. Neki neslužbeni izvori navode i projekt razvoja inačice Mk 3+ čija bi masa bila 16,5 tona.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ