Nedugo nakon SAD-a, najopasnije pomorsko oružje i pripadajuće podmornice počeo je razvijati i SSSR, a s vremenom se priključuju Francuska i Kina

Za razliku od zapadnih saveznika, koji su bombarderima mogli već od samih početaka hladnog rata dosegnuti strateške ciljeve na sovjetskom teritoriju, Crvena (kasnije Sovjetska) armija tad nije mogla jednako ugroziti prostor SAD-a, pa ni nakon što je i SSSR ovladao tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja. Upravo zbog toga sovjetski mornarički strateški nuklearni program došao je u fokus interesa svojeg državnog i političkog čelništva još i prije hladnoratovskog zaoštravanja odnosa. Kao primarni nosioci nuklearnog oružja razmatrane su isključivo podmornice, prije svega zbog sovjetskog podmorničkog iskustva iz Drugog svjetskog rata, ali i učinka njemačkih podmornica u bitki za Atlantik. Tako su Sovjeti počeli gradnju velikih oceanskih podmornica koje su ušle u sastav Sjeverne i Tihooceanske flote, a konstruktorima je “samo” preostalo naoružati ih strateškim raketnim projektilima i tako steći sposobnost gađanja ciljeva na američkom teritoriju.

Prvi sovjetski mornarički projektil s nuklearnom glavom razvijen je početkom pedesetih godina. Bila je to krstareća raketa P-1 Strela ili Ščuka-A (NATO-ova oznaka SS-N-1 Scrubber) duljine 7,6 m i mase oko 3100 kg, nepoznate snage nuklearne bojne glave. Ispaljivala se s razarača, a zbog vrlo skromnog dometa od 40 km smatrana je tek taktičkim naoružanjem za borbu s protivničkim flotama. Vrlo uspješna bila je konvencionalna protubrodska raketa P-15 Termit (NATO: SS-N-2 Styx), koja je u SSSR-u postala operativna 1960., a s vremenom je ušla u naoružanje cijelog Varšavskog pakta.

Prvi “punokrvni” sovjetski brodski krstareći projektil s nuklearnom bojnom glavom bio je P-5 Pjatjorka srednjeg dometa (NATO: SS-N-3 Shaddock) na turbomlazni pogon. Bio je dug 10,2 m, odnosno 11,75 m (kasnije inačice), mase veće od 5000 kg i dometa 450 km, odnosno 750 km (kasnije, modernizirane inačice), te prosječne podzvučne brzine (oko 0,9 Macha). Ti su projektili primarno montirani u vodonepropusne kontejnere na podmornice Projekt 613/644/665, na zapadu poznate kao klasa Whiskey. Podmornice su bile namijenjene za gađanje priobalnih ciljeva na američkom ili zapadnoeuropskom prostoru, mogle su nositi jedan ili dva lansirna kontejnera, a nekoliko ih je adaptirano čak za četiri. Snaga termonuklearne bojne glave procjenjuje se na 200 do 350 kt. Poslije su te rakete povučene s podmornica i postale su brodsko naoružanje opremljeno kvalitetnim sustavom aktivnog samonavođenja i konvencionalnom bojnom glavom mase oko 1000 kg. Čak i danas ti su projektili glavno naoružanje raketnih krstarica klase Slava.

Koja je prava snaga?

Sovjetski stručnjaci razmjerno su brzo riješili problem lansiranja iz vertikalnih cijevi ugrađenih na podmornicu, što je sredinom pedesetih godina dovelo do konstrukcije R-13, službene kodne oznake 4K50 (NATO: SS-N-4 Sark). Raketa je bila jednostupanjska, na tekuća goriva, duga 11,8 m, promjera 1,3 m i mase 13,7 tona. Snaga termonuklearne bojne glave, prema zapadnim izvorima, procijenjena je između 1 i 2 Mt, a domet rakete na oko 600 km. Danas je ipak vjerojatnije da je bila riječ o snazi dosta ispod 1 Mt. Za uporabu tih raketa adaptirano je šest podmornica Projekt 611 (NATO: klasa Zulu) i mogle su nositi do dvije rakete u vertikalnim lansirnim cijevima. No, ipak su morale izroniti prije lansiranja rakete, kao i suvremenije podmornice Projekt 629 (NATO: klasa Golf), s tri vertikalne lansirne cijevi.

 

Od svibnja 1963. rakete R-13 počeli su zamjenjivati novi sustavi R-21 službene oznake 4K55 (NATO: SS-N-5 Serb) koji su mogli biti ispaljeni iz zaronjene podmornice, na principu na kojem su lansirani američki projektili Polaris (v. prvi dio teksta, Prijetnja iz dubine, HV 613). Kako je bila riječ o gotovo identičnom sustavu lansiranja, teško se oteti dojmu da tadašnja sovjetska obavještajna služba nije napravila dobar posao. R-21 bila je nešto dulja od prethodne rakete Sark (imala je oko 13 m), otprilike jednakog promjera i nešto veće mase (oko 16,5 tona), no znatno većeg dometa: početne inačice dosezale su oko 1300 km, a zadnje, modernizirane više od 1650 km. Nosila je monolitnu termonuklearnu bojnu glavu snage procijenjene na oko 800 kt. Osim podmornica Projekt 629A (NATO: klasa Golf II), te su projektile nosile i modernizirane podmornice Projekt 658 (NATO: klasa Hotel I/II).

Samo pet godina nakon ulaska rakete R-21 u operativnu uporabu, sovjetska mornarica počela je opremati svoje nuklearne podmornice Projekt 667A (NATO: klasa Yankee I) novim raketnim sustavom R-27 (NATO-ova oznaka bila je SS-N-6, ali naziv Serb je ostao). Kao i prethodne, tako je i R-27 bila jednostupanjska raketa na tekuća goriva, no nešto manjih dimenzija. Kako je s vremenom razvijana i modernizirana, neki podaci o njoj variraju: duljina 8,98 do 9,65 m, promjer 1,5 m, masa 14 200 kg i domet 2400 do 3000 km. Prve dvije inačice bile su opremljene monolitnom termonuklearnom bojnom glavom procijenjene snage do 1 Mt, dok je treća modifikacija nosila tri bojne glave, svaka snage oko 300 kt, ali one su bile namijenjene gađanju jednog cilja, nisu imale MIRV (Multiple Independently-targetable Reentry Vehicle) sposobnost navođenja i gađanja različitih ciljeva. Sredinom sedamdesetih godina u operativnoj su uporabi bile 34 podmornice Projekt 667A. Nosile su ukupno 544 rakete R-27 od 1000 koliko je bilo proizvedeno i činile su sovjetsku mornaričku stratešku nuklearnu osnovicu.

Snalaženje u inačicama

U prvoj polovini sedamdesetih u operativnu su uporabu počele pristizati velike nuklearne podmornice Projekt 667B (NATO: klasa Delta). Imale su čak četiri potklase koje su postupno zamjenjivale klasu Yankee. Međutim, i podmornice Yankee ostale su u operativnoj uporabi praktički do završetka hladnog rata.

Već prva potklasa, 667B Murena, bila je dovoljno velika da primi novi projektil R-29 Visota kodne oznake 4K75 (NATO: SS-N-8 Sawfly) razvijen upravo za nju, a u operativnu uporabu počeo se uvoditi od 1974. godine. Ukupno je razvijeno sedam inačica tog sustava, koje se međusobno toliko razlikuju da im je uglavnom zajednička samo činjenica kako je riječ o podmorničkim nuklearnim projektilima na tekuća goriva. Upravo zato pojedine su inačice u NATO-u dobile različite nazive i tretiraju se kao originalni projektili, nevezani uz seriju R-29.

Prva operativna inačica, R-29 Visota, bila je dvostupanjska raketa na tekuća goriva, duljine 13,2 m, promjera 1,65 m, startne mase 32 800 kg i krajnjeg dometa do 7700 km. Smatra se da postoje tri podinačice koje se razlikuju uglavnom po bojnoj glavi – standardna inačica ima monolitnu termonuklearnu bojnu glavu procijenjene snage 1,2 Mt, dok druga nosi MIRV s dvije bojne glave, svaka snage oko 800 kt. Treća inačica ima MIRV i povećan domet na oko 9100 km. Te su rakete bile glavno naoružanje podmornica potklasa 667B Murena (Delta I) i 667BD Murena-M (Delta II). Kad su krajem devedesetih te podmornice povučene iz operativne uporabe, demontirani su i njihovi projektili.

Za podmornice potklase 667BDR Kalmar (Delta III) razvijeni su novi dvostupanjski raketni projektili koji su punjeni tekućim gorivom neposredno prije instalacije rakete u podmornicu. Oznake su im, ovisno o inačici, bile R-29R, R-29RK i R-29RL (NATO: SS-N-18 Stingray). Sve su bile približno jednakih dimenzija, duljine nešto veće od 14 m, promjera 1,8 m, što ih je činilo potpuno izmjenjivim prilikom postavljanja u lansirne cijevi. Približna je bila i startna masa rakete: kod prvih dviju inačica oko 35 300 kg, a kod treće oko 34 400 kg. Najveća razlika bila je u konstrukciji bojne glave i krajnjem dometu. R-29R nosila je MIRV s tri termonuklearne bojne glave, svaka snage procijenjene na oko 500 kt na udaljenost oko 6500 km. Jednak je krajnji domet postizala i R-29RK, koja je bila opremljena MIRV-om sa sedam termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 100 kt. Najveći domet postizala je treća inačica R-29RL, oko 9000 km, noseći monolitnu termonuklearnu bojnu glavu snage oko 450 kt.

Veće je bolje

Pod utjecajem sve intenzivnije utrke u naoružanju, političko i vojno čelništvo SSSR-a donijelo je sredinom sedamdesetih odluku o izgradnji golemih podmornica kojima bi se uspostavila nuklearna dominacija na oceanima. Konkretizacija te odluke bile su podmornice Projekt 941 Akula (NATO: klasa Typhoon). Duljine 175 m i istisnine 48 000 t pod površinom bile su najveće ikad izgrađene, sve do nedavnog porinuća ruske podmornice “Belgorod”, koja je dulja, no ne i veće istisnine (v. Najveća podmornica na svijetu, HV 603). Za usporedbu, nacistički bojni brod “Bismarck” iz Drugog svjetskog rata imao je punu istisninu 41 700 tona. Za Projekt 941 razvijen je veliki strateški nuklearni projektil R-39 Rif kodne oznake 3M65 ili 3R65 (NATO: SS-N-20 Sturgeon). Riječ je bila o trostupanjskoj raketi na kruta goriva (jedina sovjetska mornarička raketa na kruta goriva), duljine 16,1 m, promjera 2,4 m i mase veće od 84 tone. Rif je po dimenzijama očito trebao biti mornarički pandan golemoj R-36 (NATO: SS-18 Satan), najvećoj ikad izgrađenoj nuklearnoj raketi (v. Sovjetski i ruski kopneni strateški projektili, I. dio, HV 578). Uostalom, po vremenu konstruiranja i izgradnje te su dvije rakete “vršnjaci”. U svakom slučaju, raketa R-39 bila je najmoćnije strateško naoružanje sovjetske flote. Nosila je MIRV s deset termonuklearnih bojnih glava, svaka procijenjene snage 100 do 200 kt.

Iako je imala najmoćnije podmornice svojeg doba, brzo se pokazalo kako je klasa Typhoon iznimno skupa za održavanje i uporabu. Još je sovjetsko čelništvo shvatilo kako ih se mora riješiti, a postupak je proveden u neovisnoj Rusiji. S njima su demontirani i projektili R-39 Rif. Jedina podmornica iz klase koja je i danas u operativnoj uporabi je “Dmitrij Donskoj”, no modificirana je za nošenje projektila Bulava (rus. toljaga).

Neuspješni Bark

Ruska mornarička komponenta strateške nuklearne trijade ostala je krajem devedesetih praktički samo na nuklearnim podmornicama klase Delta III i Delta IV, pri čemu je potonja imala bolju razvojnu perspektivu. Za taj tip podmornice bilo je potrebno razviti novi raketni sustav pa su sovjetski konstruktori ponovno posegnuli za modernizacijom provjerenog sustava R-29. Rezultat je bio sustav R-29RM Štil (NATO: SS-N-23 Skiff). Međutim, njegov razvoj počeo je znatno prije nego što su povučene podmornice Projekt 941 i sustav R-39 Rif, pa je u naoružanje sovjetske flote počeo ulaziti od 1986. godine. Štilu je vraćeno tekuće raketno gorivo i oksidator, kojima se raketa punila prije ukrcavanja na podmornicu. Raketa je imala tri stupnja, ukupne duljine 14,8 m i mase 40,3 tona, a nosila je MIRV s deset termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 100 kt. Razvijena je i inačica MIRV s četiri bojne glave, svaka snage oko 200 kt, ali rjeđe se rabila na operativnim dežurstvima.

Najveći domet bio je oko 8300 km s odstupanjem pogotka na cilju najviše do 500 m. Kao i Rif, tako je i Štil imao suvremeno astroinercijsko navođenje. R-29RM Štil zadržao se u operativnoj uporabi na podmornicama klase Delta IV sve do kolovoza 2010., kad je zamijenjen novim sustavom R-29RMU Sineva. No, bila je to samo svojevrsna modifikacija Štila, zbog čega je NATO za njega i zadržao oznaku SS-N-23 Skiff. Astroinercijsko vođenje dodatno je vezano uz ruski navigacijski satelitski sustav GLONASS, što je znatno povećalo otpornost rakete na elektroničko ometanje i druge protumjere. Osim toga, raketa je uz standardni MIRV s deset termonuklearnih bojnih glava snage oko 100 kt mogla biti opremljena MIRV-om s pet termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 500 kt. Sineva je još uvijek u operativnoj uporabi na podmornicama Projekt 667BDRM Delfin (NATO: klasa Delta IV).

Kako bi zamijenila divovske i preskupe podmornice Projekt 941 Akula, sovjetska mornarica počela je krajem osamdesetih razvoj strateške nuklearne podmornice koja je trebala biti gotovo upola manjih gabarita i samim tim znatno tiša te slabije prepoznatljiva. No, raspad SSSR-a i ruska tranzicija potpuno su blokirali projekt. Paralelno je razvijan i novi raketni sustav R-39UTTH Bark, koji je zapravo bio nadogradnja raketa R-39 Rif i trebao je činiti glavni nuklearni arsenal novih podmornica. Ispitivanja prototipa pokazala su niz konstrukcijskih pogrešaka koje nije bilo moguće otkloniti pa je sve otkazano.

Lansiranje tijekom kretanja pod vodom

Blokada prvo razvoja, a potom i gradnje nove klase podmornica pod nazivom Projekt 955 Borej skinuta je tek 2008., kad je porinuta prva podmornica u klasi, imena “Jurij Dolgorukij”, no i ona je zbog različitih poteškoća ušla u punu operativnu uporabu tek 2013. godine. Dio zapadne stručne literature cijelu klasu naziva Dolgorukij, ali ipak prevladava izvorni naziv Borej. U međuvremenu je za nju razvijen i novi strateški raketni sustav RSM-56 Bulava (NATO: SS-N-32). Bio je to najskuplji ruski vojni projekt: trostupanjska raketa, kombiniranog pogona (prva su dva stupnja na kruta, a treći na tekuća goriva), ukupne duljine oko 12 m, promjera 2 m i mase 36,8 tona. Raketa nosi MIRV sa šest do deset termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 150 kt, najvećeg dometa 8300 do 9300 km (ovisno o masi bojne glave, odnosno broju bojnih glava u MIRV-u). Prema dostupnim izvorima, odstupanje pogodaka na cilju pri najvećem dometu iznosi oko 350 m. Prema medijskim izvješćima, razvoj je bio obilježen i neuspješnim lansiranjima. Kako klasa Borej nije bila spremna, prva su probna podmornička lansiranja 2009. i 2010. provedena s plovila “Dmitrij Donskoj”, jedine preostale i za Bulavu modificirane podmornice Projekta 941 Akula. Bulava je navodno prvi strateški projektil koji se može ispaliti ne samo iz zaronjene podmornice s neke određene točke nego i ako je u punoj vožnji. Odstupanja pogotka zbog vožnje podmornice kompenziraju se preko sustava GLONASS tijekom leta rakete. Iako je kao predložak za konstrukciju rakete poslužio nešto stariji, provjereni kopneni sustav Topol-M, Bulava bi trebala biti sofisticiraniji, lakši i fleksibilniji raketni sustav s uglavnom originalnim tehnološko-tehničkim rješenjima. Putanja leta rakete neuobičajeno je niska, što znači da je otpornija na ometanja i protumjere, a MIRV osim nuklearnih bojnih glava nosi i stanovit broj mamaca i lažnih projektila za dodatno zbunjivanje protivničke obrane.

 

Dosad izgrađene podmornice klase Borej (ukupno četiri od planiranih deset) u svojim lansirnim cijevima mogu nositi po 16 raketa Bulava. No, sedam podmornica Projekt 667BDRM Delfin i dalje je aktivno. Kad se početkom ovog stoljeća pokazalo da je nužno osuvremeniti njihov nuklearni arsenal, konstruktori su se vratili provjerenom sustavu R-29 koji su modificirali u R-29RMU2 Lajner. To zapravo i nije bio novi projekt, nego modernizacija i nadogradnja nešto starijeg i još uvijek operativnog sustava R-29RMU Sineva. Jedina je razlika u konstrukciji bojne glave jer su za Lajner konstruirana dva tipa MIRV bojnih glava – jedna s pet termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 500 kt, i druga s 12 termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 100 kt. Povećan je i krajnji domet, koji iznosi od 8300 do 12 000 km (ovisno o tipu i masi bojne glave). Rakete R-29RMU2 Lajner počele su se postupno uvoditi od 2014. i zasad su u manjoj mjeri zamijenile rakete Sineva koje još uvijek čine temeljni nuklearni arsenal podmornica Projekt 667BDRM Delfin.

Zadržana samodostatnost

Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, koje je svoj nuklearni strateški mornarički arsenal vezalo isključivo uz SAD, Francuska je nastojala zadržati samodostatnost. U skladu s tim, uz strateške nuklearne podmornice razvijala je za njih i strateške nuklearne projektile. Prva francuska mornarička strateška raketa MSBS (Mer-Sol Balistique Stratégique) bila je M1, dvostupanjska raketa na kruta goriva i s odvojivom monolitnom bojnom glavom snage oko 500 kt. Konstrukcijski, izgledom i taktičko-tehničkim značajkama M1 bila je dosta slična američkoj raketi Polaris. Ipak, osim manjeg broja tehničkih sklopova koji su izrađivani po licenciji, raketa je francuski proizvod. Duga više od 10 m, promjera 1,5 m i mase oko 20 t, postizala je domet od 2400 km, a u operativnoj uporabi bila je u prvoj polovini sedamdesetih godina na podmornicama klase Le Redoutable. Razmjerno brzo uslijedila je modernizacija, povećanjem snage bojne glave na 1 Mt te povećanjem količine goriva u II. stupnju. To je omogućilo dulji domet od oko 3100 km, a spomenuta je modernizacija dobila oznaku M2 i počela se uvoditi u operativnu uporabu sredinom sedamdesetih. Nova modernizacija tog sustava dobila je oznaku M-20 i počela je od 1977. zamjenjivati M2. U operativnoj uporabi ostale su do 1991. godine. Jedino poboljšanje tog sustava u odnosu na prethodni bilo je dodatno povećanje monolitne bojne glave na oko 1,2 Mt i njezino oklopno ojačanje kako bi mogla biti otpornija na pogodak protivničkog proturaketnog sustava. No, to je smanjilo domet na najviše 3000 km i povećalo odstupanje pogotka na cilju na oko 930 m. Sustav M20 bio je zadnja modifikacija prvog francuskog projektila te vrste.

 

Raketa M4 bila je sredinom osamdesetih potpuno novi, trostupanjski projektil na kruta goriva, duljine 11,5 m, promjera 1,93 m te mase oko 36 tona. Zbog jedne sekcije više domet joj je bio znatno dulji nego kod M1 i nasljednika pa je postizala oko 5000 km s odstupanjem pogotka na cilju od oko 900 m. To je bila i prva MIRV francuska raketa koja je nosila šest termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 150 kt. Daljnje poboljšanje bila je raketa M45, praktički jednakih dimenzija kao M4, ali nešto smanjene mase (oko 35 tona) zbog manjeg MIRV-a koji je nosio šest termonuklearnih bojnih glava, svaka snage oko 110 kt. Domet te rakete povećan je na oko 6000 km, a inercijski sustav vođenja poboljšan je računalnom kontrolom optimalne putanje. Raketa je bila glavno naoružanje nuklearnih podmornica klase Triomphant, a u operativnoj je uporabi od 1996. godine. Najnoviji sustav M51 također je zastupljen na istoj klasi, a predviđa se i njegova uporaba na mogućem nasljedniku tih podmornica. Prva inačica M51 uvodi se u operativnu uporabu od 2010., a oblikom i dimenzijama uvelike podsjeća na američki sustav Trident II od kojeg je nešto kraća (ukupne duljine 12 m), ali dosta šira (promjer 2,3 m) i manje mase (oko 52 t). Raketa je opremljena MIRV-om sa šest do deset termonuklearnih bojnih glava, svaka snage 110 kt. Domet ovisi o tome koliko bojnih glava raketa nosi i procjenjuje se od 8000 do 10 000 km, pri čemu je sačuvana izvanredna preciznost pogađanja cilja (među najboljim u svijetu), s odstupanjem pogotka 150 do 200 m od cilja na krajnjem dometu. Postoji i inačica M51.2 s poboljšanom bojnom glavom Tête nucléaire océanique, a M51.3 još je u razvojnoj fazi pa o njoj postoji razmjerno malo relevantnih podataka.

Potvrđena pretpostavka

Narodna Republika Kina razmjerno se kasno uključila u hladnoratovsku nuklearnu utrku u naoružanju pa je samim tim i znatno kasnije počela ustrojavati svoju nuklearnu trijadu. Prve informacije o razvoju kineskih strateških mornaričkih raketa stigle su sredinom sedamdesetih, kad je iz službenih izvora objavljeno kako Kina razvija to oružje paralelno s podmornicama namijenjenim za njihovu uporabu.

Na zapadu se pretpostavljalo, a kasnije je i potvrđeno, kako će navedeni projektili s oznakom JL-1 biti operativni početkom osamdesetih godina na podmornicama Type 092 (NATO: klasa Xia). U tom slučaju bila je riječ o projektilu na kruta goriva duljine 10,7 m, promjera 1,4 m, startne mase oko 14 700 kg, s monolitnom termonuklearnom bojnom glavom snage procijenjene na 250 do 500 kt. Domet projektila bio je 1770 km, a na poboljšanoj inačici JL-1A povećan je na otprilike 2500 km. Pretpostavlja se da je vođenje bilo inercijsko, ali preciznost pogađanja (odstupanje pogotka od cilja) nikad nije objavljena. Svaka podmornica imala je 12 vertikalnih lansirnih cijevi. Operativna uporaba projektila na podmornicama Type 092 počela je 1986., a pretpostavlja se da su zadnji povučeni iz operativne uporabe i demontirani do 2018. godine.

Kineska ratna mornarica raspolaže od 2007. novom klasom suvremenih nuklearnih podmornica Type 094 (NATO: klasa Jin), koje su zamijenile Type 092. Za nasljednice je paralelno razvijan i potpuno novi strateški mornarički projektil koji je dobio oznaku JL-2. Prema dostupnim podacima, posrijedi je znatno veća raketa od prethodne (duljina JL-2 iznosi oko 13 m, promjer oko 2 m, a startna masa prelazi 42 tone). Krajnji domet procjenjuje se na oko 7200 km, a vođenje je napredno astroinercijsko, povezano s kineskim satelitskim navigacijskim sustavom BeiDou. Raketa nosi monolitnu termonuklearnu bojnu glavu snage procijenjene na oko 1 Mt. Podmornice Type 094 naoružane projektilima JL-2 u operativnoj su uporabi od prosinca 2015., a američka izvješća procjenjuju da ih je danas aktivno šest. Daljnji razvoj kineske strateške mornaričke trijade nije zaustavljen na trenutačno operativnim JL-2. Već su provedena pokusna gađanja podmorničkom strateškom raketom koja je dobila oznaku JL-3, ali o kojoj postoji malo podataka. Prema prvim testiranjima procjenjuje se da je u pitanju raketa na kruta goriva (kao i prethodne dvije), mogućeg operativnog dometa do 11 900 km. Pretpostavlja se i da bi ta raketa mogla biti prvi kineski projektil s MIRV bojnom glavom.

Perspektive razvoja

Za razliku od kopnenih ICBM-ova (Intercontinental Ballistic Missiles), razvijanih kao samostalna oružja, mornarički strateški projektili usko su vezani uz razvoj plovila (u pravilu podmornica) koja služe za njihovo nošenje i lansiranje. Zbog toga je i razvoj strateških mornaričkih (odnosno podmorničkih) projektila nerijetko tekao istodobno s plovilom koje će biti njegova lansirna platforma. Upravo zbog tih specifičnosti, već od samog početka razvoja mornaričkih strateških projektila bilo je nužno riješiti niz problema koji se nisu javljali pri razvoju kopnenih ICBM-ova. S obzirom na to da su od samih početaka podmornice razmatrane kao najučinkovitija plovila za korištenje mornaričkih strateških raketa, najveći izazov bilo je rješavanje problema lansiranja rakete iz zaronjene podmornice. Nakon što je taj problem riješen razvojem američkog sustava Polaris, brzo su se priključile i ostale zemlje koje su razvijale podmorničke rakete, a poboljšanja su išla u nekoliko smjerova, što se očekuje i u daljnjem razvoju tih sustava.

Prije svega, stalno se povećavala dubina s koje podmornice mogu učinkovito lansirati strateški nuklearni arsenal kako bi bile što manje osjetljive na protivničke protumjere i kako bi im se omogućilo dovoljno razdoblje preživljavanja u borbenim uvjetima do lansiranja njihova arsenala. Može se očekivati da će se i u daljnjem razvoju tih projektila, zajedno s podmornicama, zahtijevati povećanje dubine ronjenja s koje se može izvršiti uspješno lansiranje: zasad prosječno iznosi od 100 do 150 m. Isto tako, može se razmjerno brzo očekivati kako će i druge zemlje koje posjeduju mornaričku nuklearnu trijadu razviti mogućnost lansiranja pri vožnji podmornica u punoj brzini i bez njihova zaustavljanja. Zasad je, prema ruskim navodima, to moguće samo na njihovim podmornicama klase Borej naoružanim raketama Bulava.

Osim na povećanje dubine lansiranja, razvoj će biti usmjeren i na operativni domet raketa. Kod najsuvremenijih sustava on je već dostigao jednake ili približne najveće domete kopnenih ICBM-ova. Samim tim povećana je potreba za daljnjim razvojem pouzdanih sustava vođenja, koji se sve više vežu uz satelitske sustave. Na kraju, kad je raketa jednom lansirana, očekuje se i uspješno uništenje ciljeva na koje je lansirana. Zbog toga će vjerojatno i nadalje MIRV bojna glava biti temeljni oblik opremanja mornaričkih strateških raketa, pri čemu se uz efektivne bojne glave dodaju različiti mamci, ometači i lažni ciljevi kako bi se povećala prodornost bojnih glava kroz protivnički proturaketni štit. U svakom slučaju, trenutačni razvoj mornaričkih strateških sustava i podmornica koje im služe kao lansirna platforma, bez obzira na to koliko se mogu smatrati izvanrednim tehnološkim dosegom, daleko je od krajnjih mogućnosti koje se mogu ostvariti na tom planu. U skladu s tim mogu se očekivati daljnja poboljšanja mornaričkih strateških projektila, koja će sve više uključivati najsuvremenije dosege digitalizacije i robotizacije.

 Marinko OGOREC