Prilikom podnošenja izvješća o stanju u Republici Hrvatskoj na sjednici svih vijeća Sabora 30. svibnja 1991. predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman poručio je da “referendumska odluka nas obavezuje da… u najkraćem roku donesemo državnopravne odluke i obavimo sve neophodne pripreme kako bismo ostvarili punu državnu suverenost i samostalnost Republike Hrvatske,” a ako se do 15. lipnja ove godine ne dovrše pregovori s ostalim republikama, “da bi se na demokratski način utvrdila mogućnost mirne preobrazbe SFRJ u savez suverenih republika – država.”

Za pripremanje nacrta držav nopravnih akata o savezu suverenih država i neovisnosti i suverenosti Republike Hrvatske osnovana je višestranačka radna skupina Sabora. Budući da sporazum o savezu suverenih država nije postignut, Sabor RH 18. je lipnja 1991. započeo trajno zasjedanje, kako bi, prema riječima predsjednika Sabora dr. Žarka Domljana, “donio sve potrebne zakone i druge odluke i akte temeljem kojih će Republika Hrvatska postati suverena i samostalna država.” Tako su na prvoj skupnoj saborskoj sjednici, od 18. lipnja 1991., razmatrani nacrti odluka o neovisnosti koje je pripremila radna skupina.

Radna skupina, u kojoj su prevladavali zastupnici Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), predložila je bezuvjetnu suverenost i neovisnost države, no druga po snazi stranka, Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (danas SDP), zahtijevala je da se nacrti državnopravnih akata o osamostaljenju Hrvatske dopune tako da se u njih unese obveza razdruživanja i istodobnog “udruživanja (Hrvatske) s drugim republikama u savez suverenih republika.” Na završnoj svečanoj saborskoj sjednici 25. lipnja 1991., odlučivalo se o konačnom tekstu ustavnopravnih i političkih odluka o suverenosti i neovisnosti Republike Hrvatske. Prijedloge tih dokumenata zastupnicima je obrazložio predsjedatelj radne skupine koja ih je pripremila, potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, no za dio zastupnika sporan je i dalje bio ključni pravni akt – Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, jer njime nije bilo predviđeno istodobno udruživanje Hrvatske s drugim republikama, zapravo stvaranje “treće” Jugoslavije.

U potrebu očuvanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) ili u stvaranje neke nove (“treće”) Jugoslavije, zastupnike Sabora RH je dan ranije, 24. lipnja 1991., u svojem izlaganju u nastavku 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH, kojoj su, uz ostale uzvanike, nazočili i Stjepan Mesić – tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i Josip Manolić – tadašnji predsjednik Vlade RH, pokušao uvjeriti tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (“jugoslavenski premijer”) inženjer Ante Marković. Iz njegova podužeg izlaganja izdvojit će se u dva nastavka dijelovi u kojima predsjednik savezne Vlade pokušava objasniti zašto bi trebalo podržati opstanak Jugoslavije, a potom će se, u idućim brojevima Hrvatskog vojnika, objaviti dijelovi odgovora pojedinih saborskih zastupnika na Markovićevo izlaganje.

U svojem izlaganju na sjednici Sabora RH, održanoj 24. lipnja 1991., s početkom u 10 sati, predsjednik SIV-a SFRJ, Ante Marković, među ostalim, rekao je: “Poštovani gospodine predsjedniče, poštovani zastupnici, dozvolite da izrazim, ne samo svoje veliko zadovoljstvo, nego i zahvalu za poziv kojega sam dobio od predsjednika Republike Hrvatske dr. Tuđmana da prisustvujem vašoj sjednici i da na toj sjednici govorim. (…) Vi sada već funkcionirate u novom sastavu nešto preko godinu dana. Izabrani ste u višestranačkim izborima koji su, ako se tako usudim reći, uslijedili i zahvaljujući radu ove Vlade koja je opredijelivši se za reforme i demokratizaciju našeg društva konstituirala jedan vrlo konzekventan program transformacije i reformi i demokratizacije našega društva koji je trebao da omogući da prelaz iz jednog sistema u drugi sistem, koji zahtijeva ogromno naprezanje, žrtve, znoj, ali uvijek smo naglašavali ne i krv, ni jednu jedinu kap, koji treba da omogući da prelaz iz jednog u drugi sistem pređe bez obzira na sve ogromne žrtve na optimalan način, transformacijom jednog društva u drugo društvo, izgradnjom potpuno novih odnosa, počev od privatnog vlasništva, formiranja tržišta, povećanja efikasnosti ekonomije, nove uloge države i u makroekonomskim politikama i njenoj pravnoj funkciji, prava građana i njihovog suvereniteta i iz toga izgrađenih drugih suvereniteta i prava, a onda i višestranačkog sistema partijskog koji treba da bude izraz takovih promjena u strukturi društva u cjelini. Naravno, vodeći računa, bez promjene karaktera vlasništva nema velike šanse da se izvrši promjena karaktera društva, a i njegove političke strukture. (…) U momentu kada smo ulazili u te velike promjene, pred dvije godine, razlika između Hrvatske i Jugoslavije u cjelini, pred drugim istočno-evropskim zemljama je bila ogromna. Bez obzira na to što je postojao i dalje jednopartijski sistem u Jugoslaviji, promjene posebno od karaktera društvenog vlasništva, bez obzira na to što se ono pokazalo nesposobnim da riješi suprotnosti razvoja i prelaska jednog sistema u drugi, je bio korak naprijed koji je omogućavao veće slobode i prava, manje državnog uplitanja i omogućavao je da se ne radi o jednoj centralno-planskoj ekonomiji, privredi, pa zbog toga je i oslobađao određene kreativne snage i formirao jedan osjećaj vlasništva, bez obzira što je to bilo kvazi-vlasništvo na kojem su zapravo se uspjeli da razviju odnosi, da se razvije efikasnost i produktivnost rada i da se razvije određeni nivo demokracije, koji je garantirao da se Jugoslavija nalazi najmanje 20 godina ispred drugih bivših socijalističkih zemalja.”

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra