Kraljevska saudijska ratna mornarica uskoro bi trebala preuzeti prvu od četiri fregate iz klase koja se gradi u SAD-u. Osnova za ta plovila je projekt MMSC – koji je proizišao iz ne baš uspješne američke klase Freedom

U brodogradilištu Fincantieri Marinette Marine u Wisconsinu 16. prosinca 2025. porinuta je prva fregata saudijskog projekta Tuwaiq. Nazvana je HMS Jalalat Al-Malik Saud (820), a poznatija je kao King Saud ili jednostavno Saud. Radi se o plovilu proizišlom iz američkog projekta fregate MMSC (Multi-Mission Surface Combatant), u prijevodu: višemisijsko površinsko borbeno plovilo. Stvari postaju zanimljivije kad se shvati da je osnova MMSC-ja ne baš uspjeli američki projekt LCS (Littoral Combat Ship). Preciznije, MMSC nastao je na osnovama jedne od dviju klasa obuhvaćenih LCS-om – klase Freedom. Ta klasa podrazumijeva klasični trup broda, za razliku od klase Independence, koja ima karakterističan trimaranski trup. O kolikom se neuspjehu radi najbolje prikazuje činjenica da je od 16 planiranih brodova klase Freedom dosad otpisano čak pet, iako je program gradnje još uvijek aktivan. Tako je USS Freedom (LCS-1) brisan s flotne liste još u rujnu 2021., nakon tek 13 godina uporabe. U međuvremenu otpisana su još četiri broda – USS Milwaukee (LCS-5), USS Detroit (LCS-7), USS Little Rock (LCS-9) te USS Sioux City (LCS-11). Pritom je USS Sioux City postavio rekord Američke ratne mornarice za ratni brod s najkraćim vremenom operativne uporabe, osim onih koji su izgubljeni tijekom ratova – četiri godine, osam mjeseci i 28 dana. Formalni razlog povlačenja iz operativne uporabe USS-a Detroit i USS-a Little Rock bila je mogućnost prodaje stranom kupcu. To se nije dogodilo, a i u zadnje vrijeme ne mogu se naći vijesti o ratnim mornaricama koje bi bile zaista zainteresirane za nabavu. Zadnji brod u klasi, USS Cleveland, trebao bi ući u operativnu uporabu vrlo brzo, u svibnju ove godine.

Na dva ključna mora

Saudijska Arabija dvanaesta je po veličini zemlja svijeta, s obalama na strateški važnim morima – Perzijskom zaljevu na istoku i Crvenom moru na zapadu. Važnost Perzijskog zaljeva je globalna, što potvrđuju i događaji zadnjih nekoliko tjedana. Prema najčešćim podacima i procjenama, kroz Hormuški tjesnac, koji dijeli Perzijski od Omanskog zaljeva, prolazi 25 posto svjetske trgovine naftom i 20 posto trgovine plinom. Svako ugrožavanje ili blokiranje plovidbe njim izaziva globalnu energetsku krizu.

Sigurnost plovidbe Crvenim morem možda je još i važnija. Kroz njega i kroz Sueski kanal moraju proći sva nafta i sav plin iz Perzijskog zaljeva koji se prevoze prema Europi. I ne samo to: Crveno more najkraća je pomorska ruta iz Azije za Europu. Zbog toga kroz njega prolazi 15 posto cjelokupne svjetske trgovine. Doduše, postoji alternativna ruta oko Afrike, no ona je puno dulja i skuplja. Uzmimo za primjer kontejnerski brod koji s otoka Tajvana za Europsku uniju prevozi mikroprocesore za ugradnju u automobile. Za taj put kroz Crveno more i Sueski kanal treba prijeći oko 10 000 nautičkih milja (oko 18 000 kilometara), za što mu je potrebno oko 26 dana. Ako taj brod krene oko Afrike, mora prijeći više od 13 440 nautičkih milja (oko 25 000 kilometara), te na putu provesti najmanje 34 dana. Ruta oko Afrike jako povećava vozarine, ne samo zbog duljine puta i potrošnje puno više goriva nego i stoga što dulji put znatno smanjuje dostupne kapacitete. Iako se razlika od osam dana ne čini velikom, na svaka četiri putovanja brod izgubi jedno.

Saudijska Arabija dominantna je vojna sila na Crvenom moru. Barem se to od nje očekuje. Glavna je zadaća Egipta sigurnost plovidbe Sueskim kanalom, a Izraelska ratna mornarica na Crvenom moru djeluje vrlo ograničeno. Barem dok je pristup njezinoj jedinoj tamošnjoj luci Elatu nesmetan. S obzirom na to da Kraljevska saudijska ratna mornarica još uvijek nije dostatno snažna da sama osigura nesmetan promet Crvenim morem, tu zadaću i dalje dominantno provodi Američka ratna mornarica, posebno na prostoru južnog Crvenog mora i Bab al-Mandaba, tjesnaca koji vodi u Indijski ocean. Izazovi za saudijsku mornaricu u Perzijskom zaljevu još su veći, posebno danas. Doduše, ondje su i u mirnodopsko vrijeme uvelike prisutne američke snage. Zapovjedništvo američke Pete flote je u Bahreinu, otočnoj državi smještenoj 22 km od obale Saudijske Arabije. Nešto južnije, u Državi Katru, nalazi se velika zrakoplovna baza Al Udeid, iz koje također djeluju velike američke snage. Veći broj manjih američkih baza smješten je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Iraku i Saudijskoj Arabiji. I uz snažnu američku prisutnost, Saudijska Arabija nastoji ojačati ratnu mornaricu do razine sposobnosti provedbe velikih borbenih operacija u Perzijskom zaljevu. Zbog toga je sastavni dio projekta Tuwaiq povećanje mornaričke baze King Abdulaziz, smještene u luci Džubejlu (Jubail). Ona bi, uz ostalo, trebala postati matična baza za četiri broda MMSC. 

Rizik ili učenje na pogreškama?

S obzirom na neuspjeh projekta Littoral Combat Ship, opravdano je pitati se što je potaknulo saudijsku mornaricu da u srpnju 2018. na osnovi projekta MMSC naruči fregate. Odgovor je – projektanti su naučili na svojim pogreškama. Iako izgledom dosta podsjećaju na klasu Freedom, fregate MMSC iz temelja su drukčije koncipirani ratni brodovi. S mnogostrukim poboljšanjima.  Svečanost rezanja prve čelične ploče za prvi brod, HMS Jalalat Al-Malik Saud (820), održana je 28. listopada 2019. Kobilica je položena u svibnju 2021. Svečanost početka rezanja prvih limova za drugi brod, HMS Fahd (822), održana je 28. siječnja 2021., a kobilica je položena 13. listopada 2022. U brodogradilištu Fincantieri Marinette Marine trenutačno su u različitim fazama gradnje sva četiri broda projekta Tuwaiq.

Očita razlika između projekata LCS i MMSC već je u nazivu. LCS-ovi su namijenjeni za djelovanja u priobalnim vodama te veličinom odgovaraju manjim korvetama. MMSC je fregata naoružana i opremljena za samostalna djelovanja u zahtjevnim i izazovnim okruženjima. Pritom su projektanti pokušali u novi projekt unijeti sve dobre značajke klase Freedom te ispraviti sve pogreške. Dobra je značajka, prije svega, vrlo mali radarski potpis. Trebao je klasi Freedom znatno povećati vjerojatnost preživljavanja tijekom djelovanja u priobalnim vodama. S obzirom na to da je Perzijski zaljev zapravo malo more čija širina ne prelazi 340 kilometara, mali radarski odraz jako će dobro doći i fregatama MMSC. Kako bi na palubi dobili nužan prostor za poboljšanja, projektanti su produljili MMSC za 3,6 metara u odnosu na klasu Freedom. To znači s prvotnih 115 na 118,6 metara. Pritom širina trupa nije bitno mijenjana, sa 17,5 na 17,6 metara. Veća je promjena u gazu, koji je povećan s 3,9 na 4,3 metra. Sve te promjene povećale su punu istisninu s 3500 na 3600 tona.

Zadržavanje najboljih značajki

Promjene se na prvu ne čine posebno velike. Prava je istina da su temeljito promijenile borbene sposobnosti MMSC-ja, a da su pritom zadržane sve najbolje značajke klase Freedom. Pritom se mora uzeti u obzir da je izvorni projekt LCS tražio da brodovi imaju povećane sposobnosti prilagodbe različitim borbenim sustavima. Tražio je i nošenje modula (zapravo kontejnera) u kojima bi ti sustavi bili smješteni i iz kojih bi se njima upravljalo. Time se željelo omogućiti brze prilagodbe zadaćama kao što je protuminska borba, borba protiv malih brzih brodova i podmornica s klasičnim pogonom. Dok se projekt LCS još nije bio zahuktao, jedna od najodgovornijih osoba za njegovu realizaciju bio je kontraadmiral Charles Hamilton II. Govorio je da ti brodovi trebaju Američkoj ratnoj mornarici donijeti brzinu, fleksibilnost i mogućnosti odgovora na asimetrične prijetnje budućnosti. Nije ispalo prema planovima, a Hamilton je napustio mornaricu još 2007. godine, dakle, prije no što je USS Freedom ušao u operativnu uporabu.

Što je MMSC preuzeo od klase Freedom? Prije svega pogon, koji kombinira plinske turbine s dizelskim motorima (CODAG). To i nije neko iznenađenje jer je razlika u istisnini vrlo mala.
Dvije plinske turbine Rolls-Royce MT30, pojedinačne snage 36 MW (48 000 KS), zadužene su za postizanje vršnih brzina. Klasa Freedom postiže vršne brzine veće od 47 čvorova. Zanimljivo je da čelna tvrtka u projektu, Lockheed Martin, za MMSC navodi vršnu brzinu veću od 30 čvorova, ali ne navodi točno koliku. Za krstarenje služe dva dizelska motora Fairbanks Morse PA6B STC 20V, pojedinačne snage 6,8 MW (9100 KS). Još je jedna zanimljivost to da Lockheed Martin za MMSC navodi autonomiju od 5000 nautičkih milja, što je osjetno više od autonomije klase Freedom od 3500 nautičkih milja. Očito je dio prostora unutar trupa koji je na klasi Freedom bio namijenjen modulima i autonomnim plovilima prenamijenjen u spremnike goriva.

Od klase Freedom preuzet je i zapovjedno-nadzorni sustav COMBATSS-21 Combat Management System, koji je Lockheed Martin razvio na osnovama zapovjedno-nadzornog sustava AEGIS. Navodno je preuzet i sustav za elektroničko djelovanje WBR-2000 američke tvrtke Argon ST. Naime, jedan izvor tvrdi da će saudijske fregate MMSC dobiti napredniji Lockheedov sustav AN/SLQ-32C(V)6 (SEWIP Lite, tj. Surface Electronic Warfare Improvement Program Lite). Preciznije, izvedenicu SEWIP Block 2, koja je namjenski razvijena za ugradnju na manja plovila, prije svega kao opcija za modernizaciju brodova iz programa LCS.

Prednosti vođenog projektila

Na pramcu je ostao brodski top BAE Systems/Bofors L/70 Mk3 od 57 mm, koji Američka ratna mornarica označava kao Mk110. Ta je izvedenica razvijena za ugradnju na korvete klase Visby. Kako se prilikom projektiranja tih korveta tražio vrlo mali radarski odraz, glavna je razlika Mk3 u odnosu na prethodnu izvedenicu, Mk2, kupola niskog radarskog odraza. S kompletnom opremom i streljivom masa topa Mk3 iznosi 14 tona. Zbog male mase, Mk3 pogodan je za ugradnju na jako male borbene brodove, kao što su raketni čamci, ali su ga Amerikanci ugrađivali i na eksperimentalnu, tj. neuspjelu klasu razarača Zumwalt. Top se puni automatski, maksimalna brzina paljbe je četiri granate u sekundi, a najveći domet sa standardnom granatom MK 295 3P s podesivim upaljačem je 14,8 km. 

Za blisku obranu brodovi će dobiti po dvije daljinski upravljive paljbene stanice Narwhal (NAval Remote Weapon, Highly Accurate, Lightweight). Nije precizirano o kojoj je izvedenici riječ. Naime, KNDS France (bivši Nexter) nudi paljbenu stanicu Narwhal s dvije opcije topova. Jedan je M621, koji rabi streljivo 20 x 102 mm, a drugi M693, koji rabi streljivo 20 x 139 mm. Inačicu s M693 odabrala je za više klasa svojih brodova Francuska ratna mornarica. Osim toga, Nexter i MBDA su na izložbi Euronaval 2022 u Parizu prikazali znatno napredniju izvedenicu Narwhala s dva lansera za vođene projektile Akeron MP. Potonji je izvorno razvijen kao protuoklopni projektil pete generacije. No njegov suvremeni optički sustav navođenja može se prilagoditi za gađanje širokog spektra ciljeva, uključujući plovila i helikoptere na malim visinama. Sustav ima dnevnu i infracrvenu kameru (za noć i lošu vidljivost), te sustav MEMS IMU (Micro-Electro-Mechanical-Systems Inertial Measurement Unit), koji omogućava inercijsku navigaciju i stabilnost leta na srednjem dijelu putanje. Akeronov sustav samonavođenja znači da se mogu gađati ciljevi iza zaklona, što u mornaričkoj inačici znači i one koji se skrivaju iza otoka i hridi ili iza drugih plovila. Kako projektil ima optički kabel, s pomoću njega operater dobiva sliku s kamera, ali i upravlja projektilom, pa može promijeniti cilj ili uopće odustati od napada. Sve su to itekako korisne značajke za djelovanje u vodama s vrlo gustim prometom. MBDA navodi da je domet Akerona MP veći od 4000, no lako je moguće da doseže i 5000 metara. To je znatno više od krajnjeg dometa Narwhalovih topova od 20 mm. Osim toga, preciznost djelovanja vođenog projektila neusporedivo je veća u odnosu na topove. 

Zašto ne naprednije?

MMSC je od klase Freedom naslijedio i raketni sustav SeaRAM. Jedan lanser postavljen je na krov helikopterskog hangara i klase Freedom i MMSC-ja. Velika je razlika u tome što je na klasi Freedom to jedini protuzračni / proturaketni raketni sustav, a na MMSC-ju pomoćni. Sustav SeaRAM karakterističan je po lanseru s 11 projektila RIM-116 RAM Block 1A/Block 2.  S klase Freedom preuzet je i motrilački radar EADS North America (danas Airbus Group Inc.) TRS-4D. Zapravo se radi o radaru TRS-4D njemačke tvrtke Hensoldt, a američka podružnica Airbusa ima prava lincencijske proizvodnje za Sjedinjene Američke Države. Radar rabi rotirajuću AESA antenu dometa motrenja 250 kilometara. Kad antena nije u pokretu, zona pokrivanja je stotinu stupnjeva. Radar TRS-4D može istodobno pratiti do tisuću objekata. Proizvođač tvrdi da ima jednako dobre mogućnosti otkrivanja ciljeva u zraku i na morskoj površini. Stoga mu je jedna od značajki navođenje topničke paljbe s pomoću detekcije pozicije rasprskavanja vode zbog udara granate. Bilo bi zanimljivo saznati razloge zbog kojih Kraljevska saudijska ratna mornarica nije odabrala još napredniju izvedenicu TRS-4D NR s četiri fiksne antene. Ona također ima domet od 250 kilometara, ali neprestano pokriva područje unutar 360 stupnjeva. Četiri fiksne antene daju četiri puta bolji prikaz okruženja te su puno učinkovitije protiv vrlo brzih ciljeva. Na službenim internetskim stranicama Hensoldta stoji da je instrumentalni domet 250 kilometara. 

Mjesto za VLS na pramcu

Produljenjem trupa za tri metra napravljen je dostatan prostor na palubi i u potpalublju da se na pramcu između automatskog topa i nadgrađa postave vertikalni lanseri američke tvrtke Lockheed Martin: Mark 41 Vertical Launching System (Mk 41 VLS). Ugradit će se dva lansera, svaki s po osam ćelija. Kraljevska saudijska ratna mornarica odlučila je u lansere Mark 41 staviti raketni sustav za protuzračnu obranu (PZO) RIM-162 Block 2B ESSM (Evolved SeaSparrow Missile), koji proizvodi američka tvrtka Raytheon. U 16 ćelija lansera koji će biti smješteni na saudijskim MMSC-jima stat će velik broj projektila – ukupno 64. Relativno su mali: duljina im je 3,66 m, a promjer tijela 254 mm. Raytheon navodi da je dosad zabilježeno više od 330 njihovih lansiranja na moru. U odnosu na starijeg brata RIM-162 Block 1 ESSM, najveća je prednost Blocka 2B aktivni radarski sustav samonavođenja, s tim da se još uvijek može rabiti i poluaktivno radarsko navođenje. Najveći domet prelazi 50 kilometara, a ciljeve uništava zahvaljujući bojnoj glavi mase 39 kilograma. 

Za praćenje i radarsko osvjetljivanje ciljeva postavljena su dva švedska sustava Saab CEROS 200 (CElsius tech Radar and Optronic Site): po jedan na pramcu i krmi. Taj je sustav izvorno razvijen za usmjeravanje topovske paljbe, no na saudijskom MMSC-ju poslužit će i za navođenje ESSM-ova. Međutim, na te brodove ugrađivat će se izvedenica Ceros 200 CWI (Continuous Wave Illuminator), koja radi u frekvencijskom pojasu X. Ceros 200 CWI namjenski je razvijen za navođenje projektila površina-zrak s poluaktivnim radarskim navođenjem. Pritom su zadržane sve druge značajke izvornog sustava Ceros 200. Sastavni je dio Cerosa 200 i elektrooptički motrilački podsustav EOS 500. On se sastoji od dnevne i infracrvene kamere te laserskog daljinomjera. Na zahtjev kupca može se ugraditi i termovizijska kamera.

Preko Perzijskog zaljeva

Osim VLS-a na pramcu, druga je velika razlika između brodova MMSC i izvorne klase Freedom ugradnja dvaju četverostrukih lansera za protubrodske vođene projektile RGM-84 Harpoon. Mjesto za njihov smještaj pronađeno je na krovu helikopterskog hangara. Saudijska ratna mornarica već rabi projektile Harpoon na korvetama klase Al Jubail (Avante 2000) i Badr. One su naoružane izvedenicom RGM-84 Harpoon Block 2. Trenutačno nije poznato koja će se izvedenica Harpoona naći na saudijskim fregatama MMSC. Zajednička je značajka svih Harpoona namijenjenih protubrodskom djelovanju (u međuvremenu je razvijen i Harpoon namijenjen uništavanju ciljeva na kopnu) to da imaju aktivni radarski sustav samonavođenja i turbomlazni motor. Izvorni RGM-84A, koji se pojavio krajem sedamdesetih godina, bio je dug 4,63 m, promjer tijela iznosio je 343 mm, raspon krila 0,9 m, masa prilikom lansiranja bila je 683 kg, a masa bojne glave 221 kg. Maksimalni domet bio je 130 km. 

U međuvremenu je proizveden veći broj različitih inačica, koje su se uglavnom razlikovale po dometu. Tako je domet inačice RGM-84D skočio na 150 km. Inačica RGM-84F (Harpoon Block 1D) došla je do 280 kilometara. Inačica RGM-84L (Harpoon Block 2) dobila je satelitsku navigaciju (GPS). Inačica RGM-84Q Harpoon Next Generation (Harpoon Block II+ ER) ima povećan domet na 310 kilometara. Povećanje dometa djelomično je ostvareno ugradnjom znatno lakše bojne glave od 140 kilograma. Boeing je ponudio Harpoon Block II+ ER Američkoj ratnoj mornarici u okviru paketa modernizacije i povećanja borbenih mogućnosti LCS-ova, pa je to najvjerojatniji odabir Kraljevske saudijske ratne mornarice. S projektilima RGM-84Q saudijske fregate MMSC dobile bi mogućnost gađanja ciljeva cijelom širinom Perzijskog zaljeva.

Logični torpedi

Zanimljivo je da će primarna zadaća saudijskih fregata MMSC biti protupodmorničko djelovanje. Podataka o ugrađenim sonarima praktički nema. Tek jedan izvor navodi da će biti ugrađen sonar CAPTAS VDS francuske tvrtke Thales. CAPTAS (Combined Active Passive Towed Array Sonar) pojavio se na tržištu sredinom devedesetih godina. Bio je razvijen na temelju iskustava koja su Francuzi stekli uporabom sonara SLASM (Systeme de Lutte Anti-Sous Marine), velikog sustava koji je radio na frekvenciji od jednog kiloherca, a imao je vučeni transmiter mase čak deset tona. Najsuvremenija inačica koju danas nudi Thales je CAPTAS-4, a navodno može otkriti ciljeve na udaljenostima do 150 km i zaroniti do 300 metara. Zahvaljujući kompaktnim dimenzijama može se rabiti i na fregatama poput MMSC-ja. Prema dostupnim podacima, u aktivnom načinu rada djeluje u rasponu od 0,95 kHz do 2,1 kHz, a u pasivnom prima signale u širem rasponu, od 0,1 kHz do 2 kHz, dok neki tehnički podaci navode da prijamna linearna antena može hvatati frekvencije od 100 Hz do čak 4,2 kHz. 

Za samoobranu od podmornica ugrađena su dva trostruka torpedna uređaja Mk 32, na svaki bok po jedan. Ti su uređaji namijenjeni za uporabu lakih protupodmorničkih vođenih torpeda promjera 324 milimetra. Ratna mornarica Saudijske Arabije postat će deveti korisnik tih torpednih uređaja, a tek treba vidjeti koje će torpede odabrati za njih. Uglavnom su favoriti bili američki sustavi, no u veljači 2026. tijekom sajma World Defence Show u Rijadu objavljeno je da Saudijci od talijanskog Fincantierija, tj. njegove tvrtke kćeri WASS Submarine Systems, kupuju torpede MU90 za više od dvjesto milijuna eura. Kako je isporuka planirana za 2029. i 2030. godinu, to se uvelike poklapa s ulaskom brodova projekta Tuwaiq u operativnu uporabu. U priči je logična i činjenica da Fincantierijevo američko brodogradilište gradi saudijske MMSC-je.

Pogled kroz povećalo

Saudijska narudžba i gradnja MMSC-ja prilika je da se klasa Freedom barem djelomice oslobodi loše reputacije. No, ipak je riječ o temeljito izmijenjenom plovilu, koje ima dobru paletu naoružanja te kudikamo veće borbene sposobnosti. Nedavno porinuće broda King Saud velik je korak, no od početka saudijsko-američkog projekta ipak je prošlo dosta vremena, pa će stručna javnost svakako pažljivo pratiti koliko će brzo ići izgradnja, opremanje i isporuka MMSC-ja, a i koliko će ti brodovi biti kvalitetni i uspješni u izvršavanju zadaća. Zadnjih mjeseci svakako se postavlja pitanje hoće li trenutačna situacija na Bliskom istoku, posebno u Perzijskom zaljevu, utjecati na daljnji tijek projekta. Brodovi iz projekta Tuwaiq trebali bi djelovati upravo u tim vodama.  Zasad je teško reći hoće li Amerikanci naći kupce za rabljene LCS-ove koje su otpisali, ali još izvoznih narudžbi MMSC-ja sigurno bi pomoglo da se taj problem stavi sa strane. Zasad se one ipak ne naziru. Spominjana je Grčka, ali ona se okrenula francuskim fregatama Belh@rra. Kako je ponuda fregata na svjetskom tržištu sve veća, MMSC ima veliku konkurenciju.

---

Protiv podmornica iz zraka

Primarno protupodmorničko oružje saudijskih MMSC-ja neće biti na brodu nego u zraku: američki višenamjenski mornarički helikopter MH-60R Seahawk. Za njega je na krmenom dijelu broda osigurana letna paluba i hangar. Seahawk je nastao na osnovama srednjeg transportnog helikoptera UH-60A Black Hawk, razvijenog za potrebe Američke kopnene vojske. Američka mornarica označila je novi palubni helikopter kao SH-60B Seahawk. Prvi prototip YSH-60B poletio je 12. prosinca 1979. godine.

Kako bi ga prilagodili za smještaj u ograničenom prostoru ratnih brodova, Seahawk je dobio glavni rotor sa sklopivim lopaticama i preklopni rep. Njegov stajni trap kraći je, da visina letjelice bude manja, ali zato ojačan u odnosu na Black Hawkov zbog veće mase. Uporaba u blizini mora zahtijevala je i dodatnu antikorozivnu zaštitu. Posebnost su i sustavi koji bi ga trebali održavati na morskoj površini dođe li do pada. S vremenom je helikopter evoluirao u veći broj različitih podinačica, uz ostalo i u lovca podmornica SH-60F. Od 2006. svi se novi SH-60 označavaju kao MH-60R Romeo. Lockheed Martin objavio je u siječnju 2026. da je Američkoj ratnoj mornarici isporučio 350. primjerak Romea. Taj helikopter ima povećane mogućnosti djelovanja. Opremljen je FLIR-om, multimodalnim radarom AN/APS-147, po-datkovnom vezom, uranjajućim sonarom i lanserom sonarnih plutača. U naoružanje je uveden laki protu-podmornički vođeni torpedo Mk 54 i laserski navođeni projektil zrak-zemlja (u ovom slučaju i more) AGM-114R Hellfire Romeo.

Mk 54 je sustav koji je objedinio prijašnje američke torpede: Mk 46, Mk 48 ADCAP i Mk 50; u ograničenoj je operativnoj uporabi od 2004., a u punoj od 2011. godine. Amerikanci cijelo vrijeme rade i na poboljšanim inačicama – primjerice, Mk 54 Mod 1 Increment 1, koja se proizvodi od 2021. godine. Tvrtka L3 Harris objavila je u kolovozu 2025. da se bavi sustavom Mk 54 MOD 2 Increment 2 Advanced Lightweight Torpedo.

Što se tiče projektila AGM-114R Hellfire Romeo, njega Lockheed Martin označava i kao Hellfire II. Dobro je poznat u hrvatskim vojnostručnim krugovima jer je dio paketa naoružanja HRZ-ovih izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior. Hellfire je izvorno protuoklopni projektil, a Romeo je njegova najnovija i najnaprednija inačica, karakteristična po višenamjenskoj bojnoj glavi HF IBFS (Hellfire Integrated Blast Fragmentation Sleeve). Prema podacima koje je Lockheed Martin objavio 2023., maksimalni domet je osam kilometara, ali često se spominju i tri kilometra više. Vezano uz helikopter Seahawk, najistaknutija su na popisu potencijalnih Hellfierovih meta manja plovila.

---

TEKST: Bernard Galić