U vojarni “Josip Jović” na Udbini u tijeku je druga faza obuke za razvoj vođa u Središtu za razvoj vođa “Marko Babić,” koju trenutačno pohađa 47 polaznika

Ekipa Hrvatskog vojnika nije ni ovaj put propustila priliku za praćenje izazovne obuke u Središtu za razvoj vođa “Marko Babić“. Odmah s glavnog ulaza u vojarnu “Josip Jović” na Udbini pogled nam je s višenamjenskog tornja i slavnog slogana ZNOJ ŠTEDI KRV skrenula  nekolicina vojnika na livadi koji su svladavali borilačke vještine. Riječ je bila o polaznicima sedmog naraštaja obuke za razvoj vođa koji su već od ranih jutarnjih sati prolazili zahtjevne zadaće unatoč lošim vremenskim uvjetima koji su ih pratili gotovo cijelo vrijeme otkad su pristupili obuci. Naša prva stanica situacijski je poligon gdje je jedan vod imao situacijsko bojno gađanje na rednom broju 2. Prije početka samog gađanja polaznici prolaze pripremu kroz koju ih vode instruktori i ukazuju na pogreške te ako treba pošalju ih na startnu točku više puta kako bi gađanje prošlo sigurno i bez greške. Prikrivna odora bez oznaka govori nam kako su na ovoj obuci svi jednaki te da činovi ovdje ne postoje. Važno je da svi kroz zajedništvo iskoriste svoj potencijal za vođu. Kako bi situacija tijekom gađanja bila što realnija instruktori su iskoristili dimne bombe i time otežali ionako zahtjevan izazov, ali naša se ekipa nije bunila jer smo zahvaljujući tome dobili atraktivne slike i snimke. Nakon kratke pauze za ručak uputili smo se prema 12 metara visokom tornju gdje je sve već pripremljeno za spuštanje niz brzi konop s opremom i bez nje. Na licima nekih od polaznika vidio se strah od visine, ali uz prave savjete i potporu instruktora i nad takvim strahom postoji pobjeda.

Prvi dočasnik Središta časnički namjesnik Mato Bjelovarac objašnjava nam kako cijela obuka ide puzajućom fazom, odnosno od lakših prema težim zadaćama. “Nama nije cilj eliminacija, nego da ljudi svladaju svoje strahove i pomaknu granice,“ govori nam prvi dočasnik vidno zadovoljan i ovim naraštajem koji je trenutačno u drugoj fazi šestotjedne obuke. Ostalo ih je pedesetak, a desetak ih je obuku već napustilo zbog nezadovoljavanja nekih od kriterija ili osobnih razloga. Iduća nam je stanica urbana borba unutar nekadašnjeg zrakoplovnog hangara gdje se polaznici naoružani puškama VHS-2 obučavaju o ulasku u objekte (breaching), pretraživanju i “čišćenju” prostorija od protivnika. Četvorka iz tima kreće se zajedno, poput gusjenice, ili svatko zauzima svoju poziciju. Sve je to popraćeno zvucima pucnjave manevarskog streljiva koja odjekuje hangarom, a mi se vraćamo opet prema tornju gdje aktivnosti još traju. Na jednoj strani polaznici se penju i spuštaju na kosini s pomoću konopa, a na drugoj časnički namjesnik Bjelovarac čvrsto drži konop svakom od polaznika dok se penju i spuštaju niz umjetnu stijenu visoku desetak metara. Prije nego počne penjanje na stijenu svaki od njih treba naučiti izradu čvrstih čvorova kako bi što sigurnije svladali stijenu ispred sebe. Nakon što dođu do vrha, oni hrabri na njemu naprave zgib i potom slijedi spuštanje koje je još izazovnije jer s druge polovine stijene kreće repeling. Na umjetnoj stijeni postoje tri smjera penjanja koji idu od lakšeg prema težem, pa je tako i polaznicima pružena prilika da nakon što svladaju prvi smjer pokušaju i s ostalim. Da se u ovoj fazi obuke polaznici susreću s različitim izazovima, koje do sada u svojim postrojbama nisu imali priliku vidjeti, potvrđuje nam i mladi poručnik Filip Kuna iz 3. mehanizirane bojne Pauci. “Vjerujem da će mi sve što naučim tijekom ove obuke pomoći u radu kao zapovjedniku i da ću moći dosta toga prenijeti na svoje podređene. Ima puno toga naučiti, ali zahvaljujući kvalitetnim instruktorima znanje se brzo usvaja,“ ističe poručnik Kuna kojem su do sada najteže pale noćne uzbune zbog kojih je san dosta kraći od uobičajenog. Pripadnik Pukovnije Vojne policije desetnik Sandro Butković bez skromnosti nam otkriva kako je obuka iznimno zahtjevna te da na ovakve aktivnosti ne treba dolaziti nepripremljen. Smatra kako je suočavanje sa stresom najvažnija karika cijele obuke, a spuštanje niz brzi konop zasad mu je bio najteži izazov. Nakon izazovne druge faze slijedi treća, koja nije nimalo lakša, a četvrta uključuje uzbune i vježbu u trajanju od 24 sata bez prestanka. Peta je faza završna hodnja od Udbine do Knina čemu svi teže, a mi se nadamo da će se većini taj cilj i ostvariti. 

TEKST  Janja Marijanović Šaravanja; FOTO  Tomislav Brandt