Vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj optužen je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene od 1991. do 1993. protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, BiH i protiv vojvođanskih Hrvata (posebno za masakre na Ovčari i u Voćinu te progon Hrvata iz vojvođanskih Hrtkovaca). Na zločine je poticao govorima mržnje i ekstremnim huškanjem te organiziranjem i slanjem srpskih dobrovoljaca u agresiju na Hrvatsku i BiH gdje su počinili zločine (na području Vukovara, Voćina, Zvornika, Sarajeva, Mostara, Nevesinja i Hrtkovaca i drugdje.
Brojni izvori potvrđuju njegovu ulogu u etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH te vojvođanskih Hrvata pod patronatom Srbije, što je uključivalo ubojstva, deportacije, zlostavljanja, pljačku i uništavanje imovine Hrvata i muslimana. Fotografije na kojima je Šešelj s oružjem (njegovi su “dobrovoljci” posvjedočili da je i pucao na hrvatske snage) i videozapisi na kojima objašnjava kako je mobilizirao dobrovoljce Srpske radikalne stranke i upućivao ih u “srpske zemlje” u Hrvatskoj i BiH, svjedoče da je osobno sudjelovao u agresiji te stanovništvo na okupiranom području poticao na odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Srbiji radi stvaranja “etnički homogene” velike srpske države.
Primjerice, 1991. je u govoru na Plitvicama najavio da će se “kotrljati glave”, u govoru na mitingu u Jagodnjaku u hrvatskoj Baranji poručio je da je to srpska zemlja, u govoru u Skupštini Srbije krajem 1991. pozvao je na razmještanje JNA na granice “velike Srbije”, zauzimajući se za obračun s Hrvatskom, ako treba i napalm bombama, bez obzira na moguće civilne žrtve. Pritom je u Skupštini Srbije objašnjavao da je “obrana granica ‘velike Srbije’ na području Hrvatske bila važnija nego bojati se hoće li pritom pasti neke slučajne žrtve, jer tko je Hrvatima kriv − htjeli su rat, imaju rat”. U Vukovaru je tijekom napada srpskih snaga u studenom 1991. poručio da “nijedan ustaša ne smije živ otići iz Vukovara”, a događaji nakon okupacije tog grada pokazuju da su pripadnici srpskih snaga počinili upravo ono što je Šešelj tražio.
U Skupštini Srbije zauzeo se u travnju 1992. za progon Hrvata iz Vojvodine i Srbije: “Sve Hrvate treba iseliti iz Srbije. Mogu ostati samo oni koji su svoju lojalnost pokazali s puškom u ruci, boreći se na frontu protiv ustaša.” Na mitingu u Hrtkovcima 6. svibnja te godine čitao je popis s imenima Hrvata koji moraju otići, poručivši da će “ako sami ne odu, organizirati prijevoz autobusima” do hrvatsko-srpske granice pa dalje neka idu pješice u “svoju lijepu”. Nakon što je u Hrtkovcima pročitao imena 17 mještana hrvatske narodnosti, 20 je obitelji nasilno izbačeno iz svojih domova. Potom je 23. svibnja predložio razmjenu adresa: “Svakom izbeglici iz Hrvatske daćemo adresu nekog Hrvata iz Zemuna, Beograda, Hrtkovaca i drugih mesta u republici, a za uzvrat neka im daju adrese svojih kuća u Zagrebu, Varaždinu, Vinkovcima i drugim gradovima odakle su proterani.” O njegovim planovima svjedoči i izjava: “Treba naći načina da se u srpske zemlje presele Srbi koji su na teritorijama pod hrvatskom kontrolom, jer njima u NDH opstanka nema. Postoje mogućnosti da se kompletna sela iz Gorskog kotara presele na Kosovo i Metohiju. No, mi se ne odričemo maksimalnih teritorijalnih zahteva – do linije Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.”
Vojvođanima je s velikog zbora u Novom Sadu 23. svibnja poručio: “Nijedan lojalan građanin Vojvodine ne treba da se oseća ugroženim i biće mu obezbeđeno ostvarivanje svih prava po međunarodnim standardima. No, sledbenicima Sgoštona i Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara poručujem da se okane ćorava posla, jer ni jedan pedalj srpske zemlje neće nikada moći uzeti. Ako bude trebalo, i ovde će biti spaljenih sela i porušenih gradova, ako bi ko pokušao da otcepi bilo koji deo srpske teritorije.”
Šešelj je šovinistički reagirao i prema Albancima kojima je 4. travnja poručio: “Na Kosovu živi samo onoliko Šiptara koliko se odazvalo popisu stanovništva, pa, prema tome, preostalih milion Šiptara nemaju više što da traže u Srbiji. U Albaniji su na izborima pobedili demokrati, pa sad više nema nikakva razloga zašto se svi Albanci lepo ne vrate u svoju zemlju Albaniju, oslobođenu od komunista.”
Potom je 21. travnja predložio i rješenje za Makedoniju: “Makedoniju treba podeliti pre nego što je međunarodno priznata. Albancima, koji imaju pretenzija prema Kosovu, treba jasno staviti do znanja da tamo ne mogu dobiti ništa. Ali, treba im ponuditi Iliridu, koju žele stvoriti u zapadnoj Makedoniji. Srbija bi trebala prva priznati tu tamošnju njihovu državu. Istočnu Makedoniju treba dati Bugarskoj, južnu Grčkoj, a mi Srbi da uzmemo Kumanovsku oblast i skopsku Crnu Goru, jer je nama najvažnije da sačuvamo kopnenu granicu s Grčkom i dolinom Vardara.”
Ironično je, ali i znakovito za tadašnju Srbiju, da je takav čovjek promaknut u sveučilišnog profesora i da je dobio mjesto predavača Uvoda u pravo na prištinskom sveučilištu. Istodobno, vladajuća Socijalistička partija Srbije omogućila mu je da naknadnim glasovanjem u izbornom mjestu u Rakovici, uklanjanjem vlastita kandidata, postane zastupnik u Skupštini Srbije i tako skupštinsku govornicu iskoristi za političko nasilje.
Prema priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata od 4. svibnja 2016., srijemski Hrvati bili su na udaru srpskih ekstremista već od 1. svibnja 1991. kad su nakon skidanja hrvatske zastave s Hrvatskog seljačkog doma u Novom Slankamenu uslijedila zastrašivanja, premlaćivanja, protjerivanja, ubijanja, prisilna novačenja i druga zlodjela. Prema podacima izbjegličkih udruga iz Vojvodine, “(…) na teritoriju istočnog Srijema i južne Bačke je početkom 1990-ih ubijeno 25 Hrvata koji su na taj način poslužili kao svojevrsno oruđe prisile na masovno iseljavanje građana hrvatske nacionalnosti ponajprije iz Vojvodine”, što je i rezultiralo time da je njih više od 30 000, a prema nekim izvorima i oko 40 000, protjerano iz svojih domova od 1991. do 1996. godine. U priopćenju se navodi da Hrtkovci “(…) jesu postali simbol protjerivanja Hrvata iz Srijema i općenito Vojvodine, ali Hrvati su protjerivani i iz drugih vojvođanskih mjesta: Starog i Novog Slankamena, Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Sonte…. Na taj je način promijenjena demografska struktura, u prvom redu Srijema, a od izbjeglih Hrvata nitko se nije vratio u rodni kraj. Primjerice, selo Kukujevci u Općini Šid, u kojem su se u tom razdoblju također događala ubojstva Hrvata, “(…) 1991. godine imalo je 97 % hrvatskog stanovništva s više od 500 obitelji, dok se danas hrvatske obitelji tamo mogu prebrojati prstima jedne ruke”. I ne samo to, ostala su nekažnjena brojna zlodjela (zastrašivanja, fizička i psihička zlostavljanja, razni oblici šikaniranja Hrvata i njihove djece, gubljenje posla zbog nacionalne pripadnosti, prisilna vojna mobilizacija, prijetnje, bacanje bombi na kuće i imanja, pucanje po kućama, uništavanje imovine uključujući i crkvenu, otmice, premlaćivanja, silovanje, masakriranja, ubojstva, odvođenje na “informativne razgovore”, fizičko izbacivanje iz kuća) koja je provodila i regularna srpska vojska i policija, uz suglasnost tadašnje vlasti. Među “paravojnim” postrojbama koje su provodile takve metode pritiska na Hrvate da napuste područje Vojvodine, u spomenutom se priopćenju navodi da je bila i ona “jednog novoizabranog zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srbije”. Službena statistika pokazuje da je broj pripadnika hrvatske manjine između dva zadnja popisa stanovništva u Srbiji smanjen za 18 posto, što je iznadprosječan pad za ukupnu manjinsku populaciju. Rezultati su još porazniji kad se analizira zadnjih pedeset godina. U nešto više od pola stoljeća Hrvati su izgubili dvije trećine svoje populacije, nestalo je 70 % Hrvata u Srbiji, a “(…) govoreći jezikom brojki to znači da se od 1961. godine, kada je u Srbiji živjelo 196.409 Hrvata, pa do posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine broj Hrvata smanjio na samo 57.900.”
U priopćenju je također izraženo razočaranje što se “(…) unatoč nestajanju Hrvata u Srijemu, napose u naseljima koja su nekada naseljavali većinski ili u velikom postotku, nizu neriješenih pitanja (primjerice, pitanja nestalih i ubijenih civila za koje nitko nije preuzeo odgovornost poput braće Abjanović iz Morovića, pitanje obeštećenja onih koji su bili prinuđeni ostaviti svoju imovinu u Republici Srbiji, neriješeno pitanje mirovina i dr.), i nakon toliko vremena o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine, a i iz Srbije općenito šuti.” Pritom je istaknuto da je za spomenute događaje tijekom 1990-ih u Srbiji donesena samo “(…) jedna presuda u korist Hrvata (iako novac ne može nadoknaditi živote), kad je prvi osnovni sud u Beogradu naložio Republici Srbiji da Stjepanu Oskomiću iz Kukujevaca isplati milijun dinara (16.000 maraka) odštete zbog etnički motiviranog ubojstva njegovih roditelja Agice i Nikole Oskomić u kolovozu 1993. godine u Kukujevcima.”
Hrvati prognani od 1991. iz Srijema, Banata i Bačke, odnosno iz Vojvodine, uglavnom su se naselili u Hrvatskoj. Vojvodina je prema Ustavu SFRJ iz 1974. bila autonomna po¬krajina Srbije, kojoj je 1989. Skupština Srbije de facto ukinula prava zajamčena tim Ustavom. Nevjerojatno zvuči činjenica da hrvatska javnost gotovo i ne zna za stradanje Hrvata na tom području tijekom Domovinskog rata, a kad se govori o njihovu maltretiranju i protjerivanju, koje službena srbijanska vlast nije sprečavala niti kažnjavala, kao i o spomenutih 25 ubojstava (ne računajući nestale u ratu ili poginule pod sumnjivim okolnostima), zanemaruje se i činjenica da na tom po¬dručju nije bilo ratnih djelovanja, kao i da je u Srijemu “etnički očišćeno” 27 sela, u kojima više gotovo i nema Hrvata ili su od većinskog stanovništva svedeni na manjinu.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR