Razgovor: prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Hrvatska historiografija o Domovinskom ratu ponudila je respektabilan broj radova i knjiga, te odgovorila na brojne neznanstvene teze koje su plasirane u medijima, ali i u dijelu domaće i strane historiografije te na Haškom sudu. Nije bitno zadovoljiti sve povjesničare niti je to moguće, jer u pluralizmu u kojem živimo normalno je da o nekim događajima imamo različita mišljenja. Bitno je kako argumentiramo teze koje iznosimo, odnosno jesu li one u skladu sa znanstvenom metodologijom

Povod za razgovor s ravnateljem HMDCDR-a dr. sc. Antom Nazorom bilo je povlačenje jednog udžbenika povijesti iz Kataloga odobrenih udžbenika. Osim ove aktualne teme, u razgovoru smo se dotaknuli i niza drugih pitanja vezanih uz Domovinski rat, koja, stječe se dojam, kako vrijeme prolazi postaju sve otvorenija, a borba za istinom sve izravnija.

Zadnjih dana aktualizirana je tema oko udžbenika Zašto je povijest važna 4 i njegova povlačenja, odnosno brisanja iz Kataloga odobrenih udžbenika. Što je sporno u spomenutom udžbeniku?

O tome je već puno rečeno, pa mogu samo kratko ponoviti da za takvu osjetljivu odluku treba postojati uporište u zakonskoj regulativi o udžbenicima, što je i navedeno u priopćenju Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pročitao sam poglavlja o Domovinskom ratu u spomenutom udžbeniku i primijetio da su, uz brojne faktografske pogreške, izostavljeni i podaci bitni za cjelovitiji prikaz pojedinih događaja i njihove važnosti. Među sadržajem koji zbog znanstvene neutemeljenosti te nekritičkog navođenja izvora s netočnim podacima i tendencioznosti nije primjeren za udžbenik je prikaz djelovanja blaženog kardinala Alojzija Stepinca, posebice navod da “nije rehabilitiran”, koji daje na važnosti presudi iz razdoblja totalitarnog komunističkog sustava u tadašnjoj Jugoslaviji. Istodobno, ne spominje se da ga je Katolička crkva proglasila blaženim, kao da to nije važan podatak.

Posebice je sporna i manipulacija govorom Franje Tuđmana iz veljače 1990., jer se na temelju nekoliko tendenciozno izdvojenih rečenica iz toga govora i sugestivno postavljenim pitanjem o “odnosu ustaškog režima prema manjinama” pokušalo kompromitirati Tuđmanovo djelovanje od samog početka procesa stvaranja samostalne Hrvatske. S obzirom na to da se zaključci o nečijem govoru ne mogu donositi na temelju citiranih dijelova koji su u suprotnosti s njegovim cjelovitim sadržajem, manipulacija je očigledna, jer svi koji su pročitali spomenuti govor znaju da se njegov sadržaj ne može svesti na rečenice izdvojene u udžbeniku i takva popratna pitanja. Pogrešno je tražiti od djece da zaključke donose na temelju selektivnog, a ne cjelovitog pristupa izvorima.

Jednako tako, sporno je i nekritičko navođenje podataka o stradanju srpskih civila i zapaljenim kućama u oslobodilačkoj operaciji Oluja, za koje je znanstveno utvrđeno da nisu točni. Ti su podaci svojedobno korišteni u pokušaju da se Oluja prikaže zločinačkom operacijom, a hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač osude kao zločinci. Takvom neznanstvenom sadržaju nema mjesta u hrvatskim udžbenicima, posebice kad se zna, što držim potrebnim napomenuti radi kontekstualizacije, da su spomenutim izvorima na jednak način manipulirali srbijanski pravni timovi na sudovima u Den Haagu u neuspješnim procesima protiv Hrvatske i hrvatskih generala. Dakle, u hrvatskom udžbeniku za povijest našli su se podaci za koje je znanstveno dokazano da nisu točni i koje je, što je za povjesničare manje važno, kao nevjerodostojne odbacio čak i Haški sud, pa neka javnost procijeni je li odluka MZO-a o povlačenju udžbenika primjerena.

 Osim toga, u knjizi nedostaju podaci o ratu u BiH te o položaju Hrvata…

Upravo tako. Tekst o ratu u BiH nedopustivo je oskudan i ne poštuje smjernice kurikula za povijest, kao da je riječ o području koje nije imalo nikakvu ulogu na zbivanja u Hrvatskoj i kao da nije bitno da učenice i učenici u hrvatskim školama doznaju temeljne informacije o sudbini Hrvata tijekom Domovinskog rata na tom području, na kojem su autohton i konstitutivan narod. Navod u povučenom udžbeniku da su se građani BiH izjasnili za suverenu BiH više skriva, nego što otkriva, jer ne navodi kojim narodima uglavnom pripadaju građani koji su izišli na referendum, a to je od iznimne važnosti za razumijevanje politike svih triju konstitutivnih naroda u BiH, ali i susjednih država Hrvatske i Srbije prema BiH. Kao što je iznimno važan i podatak da je RH priznala BiH odmah nakon što su je priznale zemlje EZ-a, a istodobno kad i SAD, dok je tijekom rata Srbija nije priznala. Sve to nije navedeno u povučenom udžbeniku, a bitno je i u kontekstu neutemeljenih optužbi da je Hrvatska zajedno sa Srbijom dijelila BiH, odnosno da je čak i agresor na BiH. Spomenute informacije da su Hrvati u BiH zajedno s Muslimanima glasali za suverenu BiH, a Srbi nisu, te da je Hrvatska odmah priznala BiH kao suverenu državu, a Srbija nije, djeca bi zasigurno iskoristila u raspravi o opravdanosti takvih optužbi. Nije navedena ni činjenica da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH, što je iznimno značajno za obrazovanje i odgoj djece u hrvatskim školama. Također, ne objašnjava se ni kontekst proglašenja Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike HB), koji je znatno različit. Nažalost, u udžbeniku se ne navodi ni da su područja RH i BiH jedinstveno ratište, što je iznimno važna činjenica za razumijevanje vojnog djelovanja i potrebe angažiranja hrvatskih snaga u Domovinskom ratu na području obiju država, jer je Hrvatska od 1991. većim dijelom napadana upravo s teritorija BiH. Sramotno je i ignoriranje važnosti oslobađanja Knina 5. kolovoza 1995., datuma i događaja koji su iznimno važni ne samo u oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske u Domovinskom ratu nego i u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Ne vjerujem da je među hrvatskim povjesničarkama i povjesničarima veći broj onih koji ne razumiju da se taj datum ne može ograničiti samo na informaciju na “kronološkoj lenti” o “slomu vojne pobune u Hrvatskoj”.

S obzirom na navedeno, zatečen sam tolerancijom nekih osoba iz struke prema spomenutim nedostacima u udžbeniku. Svi koji su proteklih dana odluku o povlačenju udžbenika nazivali “gušenjem pluralizma”, “uvođenjem jednoumlja”, “korakom natrag”, “nametanjem službenog narativa o Domovinskom ratu” i slično, znaju da pluralizam ne znači pravo na iznošenje netočnih i znanstveno neutemeljenih podataka, te da “multiperspektivnost” ne može biti krinka za manipuliranje izvorima i za promoviranje netočnih podataka, pa ipak brane neobranjivo.

Kako je moguće da se vezano uz povijest Domovinskog rata nerijetko provlače različite kontroverzije? Radi li se o slučaju ili namjeri?

To je moguće i to je normalno u demokratskim društvima. Demokratsko smo društvo, tako da u medijima autori slobodno pišu i govore što misle neovisno o razini poznavanja problematike, pa se pojedini događaji prikazuju na različite načine i poprimaju “status” kontroverznih, iako znanstvena raščlamba pokazuje da tu nema ništa sporno. Primjerice, to se odnosi na tezu o “dogovorenom ratu” ili “dogovorenoj podjeli BiH” između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića iako primarni izvori i kronologija događaja pokazuju da takvog dogovora nije bilo.

Jednako tako, u znanstvenim se radovima različito interpretiraju izvori i događaji, pa se o tome raspravlja. Postoji mnogo objavljenih radova i knjiga koji su ocijenjeni kao znanstveni, a u njima su podaci, pa čak i zaključci koji nisu znanstveno utemeljeni. Primjerice, neki znatno preuveličani brojevi objavljeni su u mnoštvu članaka koji su u nekom razdoblju povijesti smatrani znanstvenim, a potom je utvrđeno da nisu točni te da su preuveličani iz političkih razloga. Nažalost, netko i dalje koristi takve podatke, uz obrazloženje da su oni već korišteni u brojnim radovima i knjigama, što nikako ne može biti znanstveno utemeljen argument. Niti rad s takvim podacima, ako nisu kritički prokomentirani, može biti znanstven, a ipak se događa da prođe znanstvenu recenziju. Otprilike slično događa se u sadašnjoj raspravi oko dijela sadržaja u poglavljima o Domovinskom ratu povučenog udžbenika. Argument da je sporni sadržaj u udžbeniku preuzet iz literature zanemaruje jedno od glavnih načela – da u udžbeniku mogu biti samo znanstveno provjereni podaci i relevantni izvori, a da izvori sa spornim podacima ne mogu biti bez kritičkog osvrta.

Jesmo li zakazali u cjelovitom prikazu istine o Domovinskom ratu koja bi zadovoljila povjesničare i koja bi postala standard kojim bi se spriječili pokušaji manipulacije?

Mislim da nismo zakazali, jer hrvatska historiografija o Domovinskom ratu ponudila je respektabilan broj radova i knjiga, te odgovorila na brojne neznanstvene teze koje su plasirane u medijima, ali i u dijelu domaće i strane historiografije te na Haškom sudu. Nije bitno zadovoljiti sve povjesničare niti je to moguće, jer u pluralizmu u kojem živimo, kao što sam već rekao, normalno je da o nekim događajima imamo različita mišljenja. Bitno je kako argumentiramo teze koje iznosimo, odnosno jesu li one u skladu sa znanstvenom metodologijom. Svjedoci smo da o Domovinskom ratu, posebice o ratu na području susjedne Bosne i Hercegovine, postoje različite interpretacije. Srpska historiografija ustrajava na tezi o građanskom ratu u Hrvatskoj i pokušava uvjeriti domaću i svjetsku javnost da Srbija s tim ratom nije imala ništa. Bošnjačka historiografija ustrajava na tezi da su Srbija i Hrvatska agresori na BiH. Baš su ovih dana, s premijere “dokumentarnog” filma Pravda i predstavljanja fotomonografije Heroji Mostara, pojedini bošnjački dužnosnici poslali takve poruke iako znaju da su one u suprotnosti s činjenicama utemeljenim u izvorima.

Prikaz rata u BiH različit je i u hrvatskoj historiografiji, a ta različitost ponajviše ovisi o upućenosti autora u primarne izvore, odnosno o želji i mogućnosti za cjelovitim uvidom u izvore. Iz iskustva mogu reći da većina onih koji hrvatsku politiku prema BiH smatraju negativnom svoje zaključke temelji na sekundarnim ili selektivno prikazanim izvorima. Također, mnogi zanemaruju činjenicu da kao autohton i konstitutivan narod Hrvati imaju pravo tražiti ravnopravnost s ostalim dvama konstitutivnim narodima u BiH, što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Sv. Stolicu.

Centar je objavio knjigu koja govori o sudbini Hrvata u BiH tijekom ratnih godina, u kojoj iznosite povijesne činjenice utemeljene na znanstvenim izvorima. Koliko je i ta knjiga pomogla da se prikaže cjelovita istina o položaju Hrvata?

Zajedno s Udrugom Hrvatska zvona iz BiH, HMDCDR objavio je knjigu Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995. (pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine). Knjiga se sastoji od dva dijela, dvojezična je (hrvatski i engleski), objavljena je sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, a recenzenti su dr. sc. Mladen Ančić, odvjetnica Nika Pinter i dr. sc. Marko Tokić.

Prva knjiga započinje znanstvenom studijom povjesničara dr. sc. Davora Marijana, koja ujedno čini njezin glavni (I.) dio. Uz osvrt na političke prilike koje su izazvale raspad SFRJ i stvaranje RH, autor daje pregled sudionika rata i važnijih vojnih događaja u RH i BiH, s posebnom pozornošću na rat u BiH i sukob između ARBiH i HVO-a u dijelu BiH. Složenost problematike i problematičan prikaz u medijima koji često zanemaruje izvore o ratu u Bosni i Hercegovini te prešućuje zločine nad Hrvatima, razlozi su zbog kojih je u knjizi, u odnosu na vojne operacije u Hrvatskoj, detaljnije prikazan vojni aspekt događaja u BiH, posebice muslimansko-hrvatski građanski rat u dijelu BiH.

U tom kontekstu posebno je važno ukazati da mudžahedini, koji su počinili neke od zločina nad Hrvatima, nisu mit. To je tzv. reverzibilno etničko čišćenje u okviru kojeg je bošnjačko-muslimanska politika, koristeći medije, pokušala uvjeriti javnost da mudžahedina nema u središnjoj Bosni, nego da HVO propagandom o mudžahedinima plaši Hrvate kako bi ih prisilili da napuste to područje. No, izvori i fotografije govore drugačije. Ostaje pitanje zašto je dio dokumenata koji su navedeni u knjizi ignoriran prilikom donošenja presuda u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne.

S obzirom na to da u sadržaju tematski prevladava vojna povijest, može se reći da ova knjiga, u kontekstu prezentacije povijesti Domovinskog rata, čini svojevrsnu historiografsku cjelinu s knjigom Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti (priredili Tomislav Pušek i Ante Nazor, NZ Globus i HMDCDR, Zagreb, 2018.), a s knjigom Mate Arlovića – The Croatian Community of Herzeg-Bosnia and the (Re)organisation of Bosnia and Herzegovina (Novi informator i HMDCDR, Zagreb, 2017.) i knjigom dr. sc. Miroslava Tuđmana – Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74 (HSN i HDCDR u BiH, 2019.) čini argumentiran, znanstveni odgovor na pokušaje da se Domovinski rat, a posebice uloga Hrvatske i Hrvata u ratu, odnosno hrvatske politike u BiH 1990-ih, prikaže kao negativna stranica hrvatske povijesti.

U drugom dijelu spomenute knjige donosite popis ubijenih civila, a već letimičan pogled na brojke koje donosite upućuje na to da su činjenično utemeljene….

U drugoj knjizi, pod naslovom Prilog istraživanju zločina nad Hrvatima u BiH, naveden je popis 3315 civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili pripadnici srpskih i muslimanskih snaga u BiH, odnosno navedena su imena vojnika HVO-a koji su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini od 1991./1992. do 1995. godine. Od toga je ubijeno 3146 odraslih osoba, te 169 djece i maloljetnih osoba do 18. godine života. Od ukupnog broja navedenih Hrvata, čije ubojstvo vjerojatno ima obilježje zločina, pripadnici JNA i VRS-a, odnosno srpskih snaga, ubili su 2085, a pripadnici ARBiH i muslimanskih snaga 1230 Hrvata – civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Navedena su i imena 16 Hrvata povratnika i policajaca, ubijenih u BiH nakon završetka rata, uglavnom na područjima s kojih su muslimanske snage protjerale Hrvate tijekom rata.

Hrvati su prvi postali žrtve napada srpskih snaga u BiH, koje su početkom listopada 1991. zapalile selo Ravno i okolne hrvatske zaseoke u istočnoj Hercegovini, te ubile Hrvate iz tih sela. Potom su 1992. pripadnici srpskih snaga počinili brojne zločine nad Hrvatima i Muslimanima. Neki od zločina nad Hrvatima počinjeni su: na Kupresu, u selima Donja Vrela – Općina Bosanski Brod, Vidovice i Kopanica – Općina Orašje, u selu Crkvine – Općina Bosanski Šamac, u selima Krepšić, Gorice, Laništa, Markovića Polje, Vukšići i Ulice – Općina Brčko, na Galici u Općini Travnik, u selima Dabrica, Brštanik, Stjepan Krst – Općina Stolac, u naselju Uborak-Vrapčići u Općini Mostar, u selu Briševo – Općina Prijedor, u selima Općine Odžak i na drugim mjestima. S područja Općine Banja Luka, gdje nije bilo izravnih sukoba između HVO-a i VRS-a, srpska vojska ubila je 114 Hrvata civila, a u gradu Sarajevu su tijekom rata, većinom od granatiranja s položaja srpskih snaga, ubijena 482 hrvatska civila.

Međunarodna javnost upoznata je sa zločinom koji su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, a MKSJ vodio je postupke i donio presude optuženim Hrvatima za navedene zločine, čije počinitelje osuđujemo i sramimo se zbog njih. No, istodobno su MKSJ i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u naseljima: Dusina, Busovača, Vitez, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Uzdol, Jablanica, odnosno Doljani i Stipića Livade, Grabovica, Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik, Miletići, Maljine, Konjic, Trusina, Klis, Bušćak, Orlište i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u Knjizi 2. O razmjerima stradanja Hrvata svjedoči i podatak da je na području današnje Republike Srpske 1991. bilo 152 856 katolika Hrvata, a prema podacima od 31. prosinca 2010. na tom području bilo ih je samo 11 924, da bi prema podacima od 31. prosinca 2014. taj broj bio dodatno smanjen na 9355 Hrvata, odnosno za 93,87 % u odnosu na 1991. godinu. Otprilike jednak broj Hrvata protjerala je i ARBiH s područja današnje Federacije BiH. Primjerice, samo u općinama u kojima je prema izjavi generala ARBiH Rasima Delića iz veljače 1994. “HVO eliminisan” – Jablanica, Konjic, Fojnica, Kakanj, Zenica, Travnik i Bugojno, broj Hrvata je do 2013. (38 064), u odnosu na 1991. (101 275), smanjen za 63 211, odnosno za 62,41 %. Podaci su još porazniji kad se u obzir uzme i stradanje Hrvata u Općini Vareš, odnosno smanjenje njihova broja sa 9016 (1991.) na 2082 (1913.) ili za 68,72 %, što znači da je u osam navedenih općina broj Hrvata u odnosu na stanje iz 1991. smanjen za oko 70 000. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svih sukobljenih strana u BiH tijekom 1990-ih sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Problematizira li knjiga te otkriva li i analizira uzrok muslimansko-hrvatskog rata u dijelu BiH?

Uzrok su muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice (Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a Bošnjaci (muslimani) imali su koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno “građanska” država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano. Armija RBiH napala je HVO kad se naoružala, velikim dijelom upravo uz pomoć RH, preko njezina teritorija i područja koje je nadzirao HVO. Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist muslimana, priljevom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage. Nadmoć ARBiH u odnosu na snage HVO-a pokazuje tko je imao uvjete za ofenzivno djelovanje na tom području, koje je Vance-Owenovim planom, predstavljenim u siječnju 1993., većim dijelom predviđeno kao hrvatska provincija sa središtem u Travniku. Dakle, planom međunarodne zajednice (a ne predsjednika Tuđmana), prema kojem su predviđene hrvatske provincije obuhvatile znatno područje nekadašnje Banovine Hrvatske u BiH, čija se uspostava predsjedniku Tuđmanu pokušava pakirati kao “istočni grijeh” njegove politike (!). Samohvala generala ARBiH Rasima Delića u veljači 1994. predsjedniku Aliji Izetbegoviću da je “HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”, savršeno objašnjava motiv, odnosno, kako je zaključio autor Davor Marijan, “ogoljuje do srži pobude i svrhu rata za teritorij koji je prema zamisli tadašnjeg muslimanskog vodstva u BiH Armija RBiH povela protiv HVO-a”.

To je odgovor na pitanje tko je i zašto započeo muslimansko-hrvatski građanski rat u dijelu BiH, odnosno u kojim je okolnostima taj sukob postao međunarodni, ako se takvim uopće može okarakterizirati, jer zapravo je riječ o borbi za opstojnost Hrvata u BiH. Kasnijim, Owen-Stoltenbergovim, planom iz kolovoza 1993. “hrvatski prostor” znatno je smanjen, jer je međunarodna zajednica prihvatila stanje na terenu koji je ARBiH u međuvremenu planski etnički očistila od Hrvata.

Nerijetko se u javnom prostoru moglo čuti kako je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman vodio pogrešnu politiku u BiH. Koji su protuargumenti za takvu tezu?

Tuđmanova, odnosno hrvatska politika prema BiH bila je konstruktivna i korektna, te dosljedna u pokušaju zaštite hrvatskog naroda u BiH, ne dovodeći u pitanje njezine međunarodno priznate granice, ali ne kao unitarne države. Činjenica je da je jedino Hrvatska potpisala sve prijedloge međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju, zapravo o unutarnjoj podjeli BiH. Objektivna ocjena hrvatske ili Tuđmanove politike prema BiH nije moguća bez uvida u sudjelovanje i ponašanje preostalih dviju strana (srpske i muslimanske) u BiH, što kritičari Tuđmanove politike prema BiH uglavnom izbjegavaju. Srpska politika u BiH i prema BiH jasna je, sažeta u šest točaka – strategijskih ciljeva, koje je “Skupština srpskog naroda u BiH” u Banjoj Luci prihvatila 12. svibnja 1992. godine. Premda je vojno poražena 1995., dio tih ciljeva politički je ostvarila kroz zaseban i etnički očišćen teritorij Republike Srpske.

S obzirom na to da bošnjačko-muslimanska politika nije tako izravna, svi koji misle da znaju što se događalo u BiH i da je hrvatska (Tuđmanova) politika prema BiH bila pogrešna, neka objasne kakva je bila Izetbegovićeva politika, posebice prema Hrvatima u BiH – od pokušaja sklapanja “historijskog sporazuma” sa Srbima u BiH u ljeto 1991., preko izjave “to nije naš rat” početkom listopada 1991. dok su srpske snage ubijale Hrvate i palile hrvatska sela u istočnoj Hercegovini, do ponude dijela teritorija BiH (od Prozora prema zapadu) predsjedniku Tuđmanu u siječnju 1994. i zamolbe Hrvatskoj za pomoć u spašavanju Bihaća u srpnju 1995. godine. Zapravo, uvid u primarne izvore i kronologiju događaja upućuje na zaključak: da nije bilo Hrvatske, odnosno hrvatskih snaga i Hrvata, ne bi bilo ni današnje BiH, čije su postojanje u današnjim (“avnojevskim”) granicama Hrvati omogućili prvo u pravnom smislu (izlaskom na referendum o suverenosti BiH), a potom i vojnim djelovanjem protiv srpskih snaga u BiH (obrana BiH od velikosrpske agresije od 1992. i oslobađanje okupiranih dijelova BiH u operacijama 1994. i 1995.).

U tom kontekstu podsjetit ću na emotivnu izjavu zapovjednika 5. korpusa ARBiH iz Bihaća generala ARBiH Atifa Dudakovića za HRT, na mostu kod Tržačkih Raštela, 6. kolovoza 1995., o doživljenoj slobodi nakon 1201 dana okruženja, u kojoj je “odao sva priznanja i pohvale Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi jer je u tom veoma bitnom trenutku za stanovništvo Bihaća ispunila svoju zadaću”. Uz ostale izvore, i te arhivske snimke potvrđuju da je, uz hrabrost i izdržljivost branitelja Bihaća iz 5. korpusa ARBiH i 101. pukovnije HVO-a, za to što Bihać nije doživio sudbinu Srebrenice, a muslimani novi genocid od srpskih snaga, zaslužna operacija Oluja, odnosno Hrvatska i Hrvatska vojska. Istodobno, to je odgovor na pitanje o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH.

Centar kojem ste na čelu osnovan je s ciljem podrobnog znanstvenog istraživanja Domovinskog rata, kao najvažnijeg razdoblja najnovije hrvatske povijesti. Zašto se više ne uvažavaju postignuća koja ste na tom znanstvenom području ostvarili?

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata utemeljen je kao javna znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv, sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnog i znanstvenog istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata. Osnovan je na zahtjev Sabora Republike Hrvatske, osnivač je Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača obavlja Ministarstvo kulture i medija RH, u okviru ovlasti Vlade RH. U HMDCDR-u radi devet doktorica i doktora znanosti, a još je četvero zaposlenica i zaposlenika na doktorskom studiju iz nacionalne povijesti 20. stoljeća – Domovinski rat.

Do kraja 2022. HMDCDR je prikupio 1790,5 d/m (17 905 kutija) konvencionalnog gradiva. Od nekonvencionalnog gradiva prikupio je 4769 sati videozapisa (Zbirka videozapisa), oko 97 000 slikovnih zapisa (Zbirka fotografija), 824 sata audiozapisa (Zbirka memoarskog gradiva), 436 digitalnih zemljovida (Zbirka vojnih zemljovida), te oko 2 TB digitaliziranog arhivskog gradiva iz Domovinskog rata, a u bazi smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu (na području RH ili s prebivalištem u RH) upisani su podaci za 19 756 osoba. Uz navedeno, u bazu su upisani i podaci za 8461 smrtno stradalu osobu u BiH (pripadnici HVO-a i civili Hrvati koji su 1992. imali prebivalište u BiH). Knjižnica Centra ima 1809 naslova knjiga, te još 683 naslova u digitalnoj knjižnici. Od 2006. do kraja 2023. HMDCDR je samostalno ili u suizdavaštvu objavio ili pripremio za tisak 121 knjigu i zbornik: među njima jedna je trojezična i 16 dvojezičnih knjiga (15 hrvatsko-engleskih i jedna hrvatsko-francuska) te šest samo na engleskom jeziku. Usto, uz značajnu stručnu pomoć naših zaposlenica i zaposlenika objavljeno je još šest knjiga, pa je ukupan broj knjiga u čijem je objavljivanju sudjelovao HMDCDR 127. Djelatnice i djelatnici HMDCDR-a tijekom godine objavljuju svoje radove u znanstvenim ili stručnim časopisima, knjigama, monografijama i zbornicima te ostalim stručnim i stručno-publicističkim tiskovinama, ali i na portalima, kao i u pojedinim dnevnim i periodičnim tiskovinama. Istodobno, uz pripremu tematskih izložbi, sudjeluju kao izlagači, predavači ili promotori na znanstveno-stručnim događanjima, a pojedine zaposlenice i zaposlenici kao vanjski suradnici imaju predavanja o Domovinskom ratu na sveučilištima u Hrvatskoj. U suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža iz Zagreba i HRT-om HMDCDR trenutačno sudjeluje u projektu izrade enciklopedijskog portala Domovinskog rata. Jednom godišnje HMDCDR, samostalno ili u suradnji sa srodnim ustanovama, organizira Državni stručni skup za nastavnice i nastavnike povijesti o Domovinskom ratu. S obzirom na navedeno, sigurno je da su znanstvena i stručna postignuća koja je HMDCDR dosad ostvario utjecala na spoznaju o događajima iz Domovinskog rata, da je stručnoj i široj javnosti omogućen uvid u gradivo iz tog razdoblja te njegova primjena u obrazovnim procesima. Istina, neki uporno ignoriraju ta postignuća, no na takve ne možemo utjecati.

Onaj tko zaboravi svoju povijest, osuđen je na njezino ponavljanje. Može li nam se to dogoditi i kad je u pitanju Domovinski rat?

Domovinski rat u temelju je suvremene hrvatske države. Uspješna obrana od velikosrpske agresije omogućila je suverenost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, a pobjeda u Domovinskom ratu osigurala je slobodu i demokraciju, te opstojnost hrvatskog naroda u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Hrvati također autohton i konstitutivan narod. To se ne zaboravlja. No, to ne znači da je ugroza prestala, odnosno da je velikosrpska politika, koja je 1995. poražena, nestala. Svjedoci smo događaja u susjednim istočnim državama, nestabilnog stanja u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, te kontinuirane politike Srbije koja, sada pod nazivom “srpskog sveta”, izaziva nestabilnost u susjednim državama.

RAZGOVARAO: Željko Stipanović; Foto: arhiva Hrvatskog vojnika