Iako je Char D1 prvi francuski tenk razvijen nakon I. svjetskog rata, bio je potpuni neuspjeh

U tekstu o lakom tenku Renault FT-17 (vidi Hrvatski vojnik broj 180) spomenuli smo da je taj tenk odlučujuće utjecao na razvoj suvremenih tenkova, ali i da je poslužio kao osnova za razvoj američkog tenka Six Ton Tank Model 1917 (zapravo je bila riječ o licencnoj proizvodnji) i talijanskog FIAT 3000, te prvog sovjetskog tenka T-18 (koji su zvali i Russkij Reno). Uspjeh originalnog FT-17 bio je toliki da Renault tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća nije ni razmišljao da bi razvio potpuno novi tenk već samo kako bi poboljšao “sedamnaesticu”. Budući da je francuska vojska u trenutku završetka I. svjetskog rata imala 1991 operativan FT-17, bilo je jasno da ona duže vrijeme neće biti glavni kupac. Zbog toga se Renault okrenuo izvozu, prije svega u nove europske države koje su nastale nakon I. svjetskog rata. Za te su kupce razvijani tenkovi koji su u osnovi bili poboljšani FT-17.

Char NC1 (NC27)
Početkom dvadesetih godina, ili preciznije 1923., Louis Renault je odlučio napraviti dva prototipa koji će zadržati osnovne odlike FT-17 (prije svega isto naoružanje), ali biti znatno pokretljiviji. Zbog toga su trebali dobiti poboljšani ovjes i jači motor. Prvi je prototip dobio oznaku NC1 i dovršen je u prosincu 1925. Onaj dovršen 1927. poznatiji je pod oznakom NC27. Iako je označen kao laki tenk, osnovna mu je namjena bila pružanje paljbene potpore pješaštvu tijekom napredovanja. U razvoju NC1 ugrađena su sva iskustva stečena tijekom borbene uporabe FT-17. Prije svega, dobio je znatno deblji oklop od 30 mm za razliku od samo 17 mm na FT-17. Posljedica debljeg oklopa bilo je povećanje mase na osam tona, te je ugrađen Renaultov benzinski četverocilindrični motor snage 60 KS (neki izvori navode podatak o 62 KS).

Ugrađeno je i potpuno novo podvozje s drukčijim ovjesom – zadržan je veliki ljenivac na prednjem dijelu vozila, ali je u stražnji dio ugrađen podjednako veliki pogonski kotač. Ovjes je dobio i čak dvanaest oslonih kotača. Gusjenica se s gornje strane kretala preko posebnih vodilica. Ovjes je bio kombinacija amortizera i spiralnih opruga. Danas on izgleda moderno, ali početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća bio je daleko ispred svog vremena, te se nije pokazao najboljim (česti kvarovi i skupo održavanje). Takav napredni ovjes imao je i svojih dobrih stana pa je NC1 tijekom testiranja 1926. godine postigao najveću brzinu od 18,5 km/h, što ga je odmah učinilo najbržim francuskim tenkom i jednim od najbržih na svijetu. Louis Renault je odmah predložio da se na osnovama NC1 za francusku vojsku razvije brzi tenk Renault Modele 24/25, ali je taj prijedlog odbijen zbog previsoke cijene.

Usprkos odbijenici, Louis Renault je i dalje uporno francuskoj vojsci nudio NC1 u mnogim izvedenicama. Tako je, kad je postalo očito da će tenk Char B1 biti mnogo teži nego što je prvobitno zamišljeno (imao je masu 31 tonu), odmah predložio da se na osnovi NC1 razvije novi laki tenk za pješačku potporu, ovaj put označen kao Renault Modele 26/27. Ni taj put njegov prijedlog nije prihvaćen.

Renault se zato ponovno okrenuo stranim kupcima. O prodaji NC1 u stručnoj literaturi vlada, blago rečeno, zbrka. Ono što je sigurno da je 1929. deset komada prodano Japanu koji ih je označio kao Otsu-Gata Sensha (tenk tip B). Japanci su s vremenom najprije umjesto originalnih Renaultovih ugradili snažnije Mistubishijeve motore snage 75 KS. Nakon toga su umjesto “rastrošnih” benzinskih motora ugradili štedljivije dizelske. Jači motori su omogućili postavljanje debljeg oklopa i jačeg naoružanja. Otsu-Gata Sansha uspješno su rabljeni u Kini, a prvi su put borbeno uporabljeni 1932. godine u tzv. Shanghai Punitive Expedition. Japanska je vojska bila zadovoljna s Otsu-Gata Senshama te su na njihovoj osnovi razvili svoj srednji tenk Typ 89.

Osim Japana, u većini literature kao kupac se navodi Jugoslavija (misli se na Kraljevinu Jugoslaviju) bez navođenja broja isporučenih tenkova. Osim toga, neki izvori navode da su 24 modificirana NC1 isporučena Poljskoj. Najveća izmjena odnosila se na pojačanje bočnog oklopa, zbog čega je masa povećana na 9,5 tona. Zbog toga se možda radilo o tenkovima NC2. Jedan je NC1 prodan Švedskoj, koja ga je označila kao Stridsvagn fm/28 radi testiranja zbog mogućnosti otkupa licencije. Licencija nije otkupljena, a fm/28 je rabljen za obuku vozača tenkova. Jedan NC1 kupila je i Nizozemska, ali je nakon testiranja odustala od daljnje kupnje. Jedan je primjerak, radi testiranja, kupila i grčka vojska. Iako su ga htjeli kupiti veću količinu izbijanje II. svjetskog rata onemogućilo je prodaju.

Char NC2 (NC31)
Kako Renault nije uspio prodati NC1 francuskoj vojsci (zbog prevelike cijene i nepouzdanosti), odlučio je na njegovim osnovama razviti novi laki tenk koji bi više odgovarao potrebama francuske vojske. Tako je 1928. na osnovama NC1 započeo razvoj novog tenka, koji je dobio oznaku NC2 (neki izvori navode podatak da je interna Renaultova oznaka bila NC28). Napravljena su dva prototipa, a francuska im je vojska dala oznaku Dhar D. Budući da je kod NC1 najviše prigovora bilo na presložen i preskup ovjes, NC2 je dobio novi, preuzet s eksperimentalnog tenka chenille legere (laki tenk), koji je projektirao pukovnik Baland. Osim što je bilo jednostavnije, novo je podvozje bilo optimizirano za vožnju velikim brzinama.

 

Ostale promjene bile su postavljanje debljeg oklopa (povećan je za 4 mm, na 34 mm) i ugradnja nove kupole s dvije teške strojnice. Time je masa vozila povećana na 9,5 tona. Bez obzira na povećanje mase, zadržan je Renaultov benzinski motor sa četiri cilindra snage 60 KS (neki izvori navode podatak da je ugrađivan isti motor, čija je snaga povećana na 65 KS). Francuska je vojska naknadno zatražila i razvoj inačice naoružane topom, koja je navodno odbila oznaku NC3 (Renaultove oznake NC31). U prosincu 1929. naručena je izrada predserijskih primjeraka radi trupnih testiranja. Po tadašnjim običajima, Renault je izradio tijelo tenka s podvozjem (po cijeni od 400 000 franaka po vozilu), dok je francuska vojska kupolu ST1 (Schneider Tourelle 1) naručila od tvrtke Schneider. ST1 je bila znatno veća nego kupola na originalnom FT-17 te je omogućavala ugradnju težeg naoružanja. Od svibnja do studenog 1931. Renault je isporučio deset tenkova bez kupola, što je bilo točno deset godina nakon zadnje isporuke tenka Char 2C francuskoj vojsci. Zbog toga se nadao da će upravo s NC2 ponovno pokrenuti serijsku proizvodnju tenkova za francusku vojsku. Za testiranje tenkova NC2 određena je postrojba 503e Regiment de Chars de Combat, pod nadzorom Commission de Bourges (komisija za nabavu pješačkog oružja). Već od samog početka pokazalo se da NC2 “boluje” od mnogobrojnih nedostataka.

Najveći je bio očajna upravljivost pojačana prekrhkim podvozjem, koje se nije moglo nositi s masom od 9,5 tona. Loše postavljeni ispusi motora uzrokovali su grijanje motornog odjeljka što bi, nakon duže vožnje, uzrokovalo pregrijavanje motora. Usprkos tome francuska je vojska odlučila naručiti NC2 najprije kao dopunu, a s vremenom i kao zamjenu za FT-17. Ali prije toga su tražili da se otklone svi uočeni nedostaci. Bez obzira na povećanje kupole ST1 (prva je isporučena u prosincu 1930.), pojavio se i problem s punjenjem topa. Naime, tijekom paljbe top se morao vratiti u horizontalni položaj jer inače nije bilo dovoljno mjesta za ubacivanje granate u ležište. To je pak značilo da je zapovjednik, koji je ujedno bio i ciljatelj i punitelj, svaki put morao ponovno zauzimati parametre. Ne treba ni naglasiti da je zbog toga preciznost paljbe bila, najblaže rečeno, očajna, a ni brzina nije bila zadovoljavajuća. Zbog toga je kupola ST1 proglašena neprikladnom.

Char D1
Službenu narudžbu za prvih sedamdeset serijskih NC2 Renault je dobio 23. prosinca 1930., a 12. srpnja 1932. dobio je još jednu za dodatnih trideset. Zadnju narudžbu Renault je dobio 16. listopada 1933. za dodatnih pedeset vozila. Isporuka je započela u siječnju 1932., a zadnji je tenk isporučen tijekom 1935. godine. Zahvaljujući relativno velikoj narudžbi, cijena po vozilu je smanjena na 375 000 franaka. Kako su na novim tenkovima napravljene znatne izmjene, francuska ih je vojska označila kao Char D1.

Izmjene su obuhvaćale ugradnju snažnijeg benzinskog motora Renault A 74 V-4 zapremine 6,08 litara i snage 74 KS te novog Cleveland diferencijala. Ispusi su pomaknuti s krova motornog odjeljka na bokove, zbog čega su znatno manje grijali unutrašnjost. Postavljen je i novi, veći hladnjak vode. Postavljene su i dodatne vodilice gusjenica kako bi se smanjile vibracije i mogućnost smicanja. Povećana je i zapremina spremnika za gorivo na 165 litara. Pojačana je i zaštita tako da je prednji dio tenka napravljen od čeličnih ploča debljine 40 mm, bočne 30 mm, a gornje i donje 10 mm. Napravljena je još jedna značajna izmjena ? uz zapovjednika/ciljatelja i vozača dodan je i treći član posade ? radiooperater sustava ER52 ili ER53 (Emetteur-Recepteur), koji je u borbi služio i kao punitelj. (Spomenimo da i američka kopnena vojska u tenkovima Abrams također ima četvrtog člana posade, koji je istodobno radiooperater i punitelj.) Zbog toga je masa tenka narasla na točno 14 tona.

U odnosu na FT-17, Char D1 je dobio izmijenjen prednji dio tijela, na kojemu su i dalje bila vrata za vozača i radiooperatera. Bočni i stražnji dio bili su istovjetni slavnom uzoru. Zbog toga je tenk dužine 4,81 metar (s “repom” 5,76 m) i širine samo 2,16 m, bio visok čak 2,4 metra. Postavljen je i oklop za ovjes debljine 16 mm (neki izvori navode 25 mm). Snažniji motor osiguravao je maksimalnu brzinu od 18,6 km/h, a povećani spremnici autonomiju od oko devedeset kilometara. Testiranja su pokazala da Char D1 može prijeći preko rova širine 220 cm i popeti se preko okomite zapreke visine 110 cm. Visoko tijelo omogućavalo mu je da pregazi vodenu zapreku dubine 90 cm.

S obzirom na veličinu, Char D1 je imao moćno naoružanje. U prednji dio tijela vozila ugrađena je strojnica Reibel kalibra 7,5 mm, kojom je upravljao vozač. Kako je tijekom testiranja utvrđeno da kupola ST1 ne zadovoljava, prvi isporučeni Charovi D1 dobili su stare kupole s rashodovanih tenkova FT-17. U međuvremenu je započeo razvoj nove kupole ST3. Da bi se osigurao nužni prostor za punjenje topa, proširen je stražnji dio kupole. Kako se ne bi znatno povećala masa, dodatak je napravljen od tankih čeličnih ploča, koje su štitile samo od paljbe lakog streljačkog oružja. Zbog toga su projektanti morali stražnja vrata za zapovjednika premjestiti na krov kupole. Iako je ovakvo rješenje poslije prihvaćeno na svim suvremenim tenkovima, Commission de Bourges je zaključila da je sve to nepraktično te da slabi oklop stražnjeg dijela kupole ugrožava sigurnost cijelog tenka. Zbog toga su se odlučili za znatno veću kupolu ST2 mase 1788 kg.

Osim velike mase, kupola ST2 je imala kompliciran oblik i zahtijevala je jako puno rada. Uz to, njezine okomite stijenke bile su odlična meta. Kupola ST2 pokazala se i kao katastrofalno rješenje sa stajališta ergonomije. Naime, od zapovjednika se očekivalo da motri bojišnicu i otkriva ciljeve, a to je jedino mogao kroz kupolicu na krovu kupole. Nakon što otkrije cilj, zapovjednik se trebao spustiti do ciljničke sprave kako bi usmjerio top SA34 (kalibra 47 mm) i strojnicu mle 1931. (kalibra 7,5 mm) prema cilju. Nakon toga je morao napuniti top ili strojnicu i otvoriti paljbu. Tijekom punjenja i opaljenja zapovjednik nije više mogao pratiti cilj. Osim toga, top se nalazio na desnoj strani kupole, a strojnica na lijevoj, te zapovjednik nije mogao istovremeno pucati iz oba oružja. Da sve bude još gore, strojnica nije bila spregnuta s topom te se njezino usmjeravanje prema cilju moralo obavljati zasebno. Dodatni razlog za nezadovoljstvo bila je cijena kupole od čak 100 000 franaka, te se ukupna cijena tenka popela na 470 000 franaka. Zbog toga ne čudi što je francuska kopnena vojska, najblaže rečeno, “bila nezadovoljna” novom kupolom. No, kako je cijeli proces uvođenja Chara D1, baš zbog kupole ST1, opasno kasnio, nije više bilo vremena za nove preinake. Tako je opremanje tenkova Char D1 započelo 1936. godine.

Na kraju Char D1 više nije bio ni lagan i jeftin. Tvrtka Hotchkiss predložila je da razvije novi laki tenk. Iako to Hotchkiss nije baš tako planirao, njihov je prijedlog naposljetku rezultirao sa čak tri proizvoda – Hotchkiss H35, Renault R35 i FCM 36. Međutim, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća politička situacija u Europi postajala je sve kompliciranija i francuska vojska je hitno trebala suvremen tenk. Char D1 je usvojen u naoružanje, ali ne više kao laki već kao Char de Bataille ili borbeni tenk.

Borbena uporaba
Francuska vojska zaista nije mogla previše birati jer je, zbog zastoja razvoja novih tenkova nakon I. svjetskog rata, 1932. godine samo Char D1 bio spreman za serijsku proizvodnju. Novi je tenk, osim zadaća paljbene potpore pješaštvu, morao obavljati i zadaće borbe protiv neprijateljskih tenkova.

Prvih deset isporučenih NC2/31 zadržano je u školama za obuku vozača tenkova, dok su preostali tenkovi raspoređeni u 507, 508 i 510 Regiment de Chars de Combat, tada najelitnije tenkovske postrojbe francuske vojske. Usprkos činjenici da se radilo o novim tenkovima, njihovo uvođenje u operativnu uporabu stalno je odgađano. Prvi je razlog bio činjenica da su prvi isporučeni Charovi D1 dobili kupole s tenkova FT-17. Osim toga, pokazalo se da su potpuno nepouzdani. U izvještaju iz ožujka 1934. navodi se podatak da je od 110 isporučenih Charova D1 čak sedamnaest njih neuporabljivo te su morali biti vraćeni natrag u tvornicu radi popravka i dorade. Od preostalih 93, njih čak 62 nije bilo spremno za uporabu zbog većih kvarova. Najčešći su kvarovi bili na kočnicama i transmisiji. Zbog loše “krojenih” čeličnih ploča oklop (koji je spajan zakovicama) često bi bio iskrivljen te bi pucao, što je dovodilo do odvajanja ploča i ispadanja zakovica. Problem je bio u lošim tehnologijama izrade u samom Renaultu, pa su od istih problema “patili” i tenkovi Char D2, AMR 33 i AMC 35. Na kraju su francuska vojska i Renault 1935. pokrenuli program sveobuhvatnog remonta i modernizacije Charova D1 kako bi otklonili nedostatke. Međutim, kad je francuska vojska u ožujku 1936. krenula na njemačku granicu kao odgovor na Rajnsku krizu, pokazalo se da je većina Charova D1 i dalje neuporabljiva. Postavljanjem kupole ST2 situacija se dodatno pogoršala. Ciljnička sprava bila je neuporabljiva jer su se stakla unutar nje tijekom vožnje nekontrolirano pomicala. U svoj toj zbrci bilo je i dobrih stvari. Tako je dio kupola, zbog nedostatka topova SA34, morao dobiti mornaričke topove istog kalibra. Na opće iznenađenje, mornarički su se topovi pokazali znatno učinkovitiji protiv tenkova nego SA34. Prijedlog da se SA34 zamijeni moćnijim topom SA35 istog kalibra odbačen je zbog nedostatka prostora u kupoli ST2 (u kupoli ST3 bilo bi dovoljno prostora). Zbog toga ne čudi da su svi Charovi D1 povučeni iz postrojbi prve crte već početkom 1937., čim su počeli stizati novi tenkovi.

Kako su u operativnu uporabu ušli tek godinu prije, a bili su i poprilično skupi, francuska vojska nije ni pomislila da Charove D1 samo tako otpiše. Umjesto toga odlučila ih je poslati u francuske kolonije. Prvo im je odredište bilo sjeverna Afrika, kamo su prebačeni već 1937. u sastavu tri nove oklopne bojne: 61, 65 i 67 Regiment de Chars de Combat. Zadaća im je bila odvraćanje Italije od pokušaja osvajanja Tunisa. Zanimljivo je da je najveći broj tenkova iskorišten kao izvor rezervnih dijelova.

Usprkos svemu, Charovi D1 nisu dugo ostali u Africi. Već u svibnju 1940. svi su vraćeni u Francusku kako bi je pokušali obraniti od njemačke najezde. Naravno, u međuvremenu se situacija s pouzdanošću još više pogoršala te je francuska vojska uspjela skupiti tek toliko operativnih D1 da njima opremi samo jednu oklopnu bojnu – 67 Regiment de Chars de Combat. Prvi su tenkovi stigli u Francusku početkom lipnja 1940., neposredno prije početka njemačke operacije Fall Rot, koja je započela 9. lipnja. Dva dana popslije njemačke su Panzerdivisionen (oklopne divizije) probile francuske crte obrane i prodrle dublje u Francusku. U takvim uvjetima 67 Regiment de Chars de Combat dodijeljena je Senegalskoj 6. mehaniziranoj pješačkoj diviziji koja je branila selo Souain, a prema kojemu je nadirala 8. Panzerdivision. Začudo 67. bojna je uspjela odbiti prvi njemački napad i uništiti četiri njemačka tenka. U skladu s tadašnjom strategijom francuske vojske da je napad bolji od obrane, bojna je krenula u protunapad i “naletjela” na njemačke protutenkovske topove kalibra 37 mm, te ostala bez sedam tenkova. Potom je bojna prešla u obranu i tog dana odbila još nekoliko njemačkih napada. Tijekom noći krenula je u povlačenje prema jugu te uletjela u zasjedu i izgubila sve tenkove.
Od ukupno 43 Charova D1 koji su rabljeni tijekom Fall Rota u borbama je izgubljeno 25, dok je osamnaest zarobila njemačka vojska. Označili su ih kao Panzerkampfwagen 732 (f) te dio uporabili kao bunkere za obranu Atlantskog zida.

Nakon okupacije Francuske, u Sjevernoj Africi je ostalo još 106 Charova D1. Političkim sporazumom između Njemačke i Vichyjeve Francuske dopušteno je da u afričkim kolonijama francuska vojska smije zadržati 62 D1. Oni su dodijeljeni 2 i 4 Chasseurs d’Afrique. Ostatak tenkova je skriven unutar 5 Chasseurs. Nakon savezničkog iskrcavanja u Maroku i Alžiru, francuske su se postrojbe pridružile američkim i britanskim postrojbama. Ubrzo se pokazalo da su Charovi D1 neuporabljivi u borbama. Sve su operativne D1 prebacili u novoformiranu postrojbu Brigade Legere Mecanique, koja je sudjelovala u bici za prijevoj Kasserine. Iako su, tijekom bitke, D1 uspjeli uništiti čak jedan njemački tenk Panzerkampfwagen IV, pokazalo se da njihov top SA34 nema dovoljno moći da uništava suvremene tenkove. Zbog toga su prebačeni u postrojbe opremljene tenkovima Valentine gdje su uglavnom rabljeni u izvidničkim zadaćama.

Zaključak
Na primjeru tenka Char D1 francuska je vojska na bolan (i skup) način naučila kako se na osnovi jednog uspješnog tenka ne mogu u beskonačnost razvijati novi tenkovi. Iako je FT-17 bio najuspješniji tenk I. svjetskog rata, Char D1 je bio potpuni promašaj. Usprkos tome francuska je vojska odlučila na tim osnovama razviti tenk Char D2, koji, naravno, nije bio ništa uspješniji.

Siniša RADAKOVIĆ