Unatoč razvoju zrakoplovne tehnologije, prijevoz stotina tona tereta i vojnika na velike udaljenosti u (relativno) kratko vrijeme i danas je najisplativije obaviti morem

Koliko se zanimanje za obnovu i razvoj desantnih mornaričkih snaga u zadnjih desetak godina povećalo najbolje pokazuju brojni programi razvoja i gradnje velikih amfibijskih brodova koji se ujedno mogu rabiti i za prijevoz i opskrbu snaga. Jedan od tih primjera je nedavno porinuće najvećeg ratnog broda ikada izgrađenog u nekom španjolskom brodogradilištu. Porinuće je obavljeno 10. ožujka 2008. u brodogradilištu tvrtke Navantia, a brod je nazvan po kralju Juanu Carlosu I. Maksimalni deplasman Juana Carlosa I iznosi 27 080 tona. Kako je već navedeno, njegova duljina preko svega iznosi 230,8 m, a širina 32 m. Maksimalni gaz pri punom opterećenju iznosi 7,2 m. Visina broda od kobilice do sletne palube iznosi 27,5 m. Poletno-sletna paluba ima dimenzije 202 x 32 m i na svojih 6464 m2 korisne površine ima šest sletnih točaka za helikoptere. U skladu s trendovima u razvoju modernih amfibijskih brodova i Juan Carlos I je dobio veliku letnu palubu koja može primiti jurišnike s okomitim polijetanjem i slijetanjem AV-8B te transportne avione V-22. Naravno, uz njih s palube mogu djelovati i helikopteri kao što su NH90, CH-47 i AB-212. Čak četiri sletna krmena mjesta sposobna su za prihvat teških helikoptera tipa CH-47 Chinook. Posljednje, šesto krmeno sletno helikoptersko mjesto osposobljeno je također za prijam i logističku potporu V-22 Osprey konvertoplana. Sletna paluba je opremljena s dva teretna dizala dovoljno velikog kapaciteta dizanja i dovoljno prostrana da u hangar spuste helikopter CH-47 Chinook sa skupljenim elisama rotora. Pramčano teretno dizalo ugrađeno je ispred palubnog “otoka” na desnoj polovini sletne palube. Krmeno dizalo ugrađeno je centralno na kraju sletne palube. Osim teretnih dizala namijenjenih za prebacivanje letjelica i vozila sa sletne palube u potpalubni hangar odnosno u brodsku garažu (i obrnuto), na Juana Carlosa ugrađeno je još nekoliko dodatnih teretnih dizala i liftova. Jedno od njih, smješteno na desnoj strani ispred nadgrađa (ispred teretnog lifta), namijenjeno je za transport standardnih 6-metarskih ISO kontejnera i vozila između palube i kargo prostora i ima nosivost od 16 tona. Ostala dizala služe za transport streljiva i brodskih zaliha, a povezuju palubu s brodskom bolnicom, odnosno služe za brzi transport VIP osoba i brodskog osoblja. Na pramčanom dijelu palube, neposredno ispred pramčanog dizala za letjelice, smještena je velika kranska dizalica, koja će služiti za manipulaciju teretima do 12 tona, ukrcaj ili iskrcaj standardiziranih i ostalih tereta u lukama koje ne rapolažu adekvatnim prekrcajnim kapacitetima. Namjena broda je da zamijeni amfibijske brodove Pizarro i Hernan klase Newport, a koje je španjolska ratna mornarica nabavila sredinom devedesetih godine XX. stoljeća.

Ratna mornarica Velike Britanije ušla je u završnu fazu obnove svojih amfibijskih snaga. U punu operativnu uporabu uveden je brod RFA Lynne Bay, zadnji brod iz klase Bay, čija je formalna primopredaja obavljena 8. kolovoza 2007. Lynne Bay se tako pridružio ostalim brodovima klase Bay: RFA Largs Bay, RFA Mount Bay i RFA Cardigan Bay.

U međuvremenu je i Koninklije Marine (nizozemska ratna mornarica) obavila završnu seriju ispitivanja HNLMS Johan de Witt prije formalne primopredaje. Johan de Witt pridružiti će se već prije dovršenom HNLMS Rotterdama. Oba su broda skoro identična osim što je Rotterdam opremljen zapovjedno-nadzornom opremom. Dizajn i konstrukcija Johan de Witt temelje se najvećim dijelom na dizajnu i konstrukciji Rotterdam. Oba broda građena su u sekcijama i najvećim dijelom prema komercijalnim brodograđevnim standardima. Međutim, između ova dva broda postoji i znatan broj razlika, koje su rezultat posebnih zahtjeva definiranih za Johan de Witt, uključujući i poseban zahtjev da taj brod može biti uporabljen i kao ploveći stožer. Johan de Witt istiskuje 16 680 tona, dugačak je 176,35 m i širok 29,2 m. Gaz mu je 5,5 m. Sposoban je prevesti više od šest helikoptera srednje veličine te amfibijsku komponentu sastavljenu od četiri nešto manja LCVP (Landing Craft Vehicle Personel) ili dva veća LCU (Landing Craft Utility). Kratkim uvidom u nacrte obaju brodova odmah je vidljivo da je mokri dok na krmi Johan de Witt znatno skraćen, tako da može primiti samo dva desantna LCU umjesto četiri, koliko ih može primiti Rotterdam. To je učinjeno radi toga da se povećaju transportne mogućnosti na palubi namijenjenoj za prijevoz oklopnih vozila. Da bi taj prostor ostao maksimalno iskorišten, desantni LCVP smješteni su u posebno konstruiranim nišama na oba boka, odmah ispod sletne palube. Brod raspolaže također sa četiri jurišna gumena glisera tipa RHIB.

Trendu jačanja pomorskih desantnih snaga pridružila se i južnoafrička ratna mornarica programom nazvanim Project Millennium. Sastavni dio mu je i nabava Landing Helicopter Dock višenamjenskog broda. Project Millennium je trenutačno u fazi izrade procjene točnih odlika broda koji je potreban južnoafričkoj ratnoj mornarici. Zapravo mornarica namjerava nabaviti čak dva broda, svaki istisnine oko 20 000 tona. Brodovi će morati izvoditi brojne zadaće uključujući prijevoz, humanitarnu pomoć, koordinaciju operacija traganja i spašavanja, te kao zapovjedništvo združenih snaga. Procijenjena vrijednost svakog broda je oko 1,16 milijardi dolara, a u operativnu bi uporabu morali ući do kraja 2013. godine. Južnoafrička ratna mornarica službeno je objavila da razmatra mogućnost kupnje nekoliko već postojećih tipova brodova, uključujući francuske klase Mistral, australski Strategic Projection Ship ili MHD 150 njemačke tvrtke ThyssenKrupp Marine Systems.

Za nešto siromašnije ratne mornarice prihvatljivija je opcija kupnja rabljenih brodova. Tako je brazilska ratna mornarica potkraj 2007. godine kupila otpisani brod HMS Sir Galahad britanske ratne mornarice. Brod je preimenovan u Garcia D’Avila. Zanimljivo je da se očekuje da će mu glavna namjena biti borba protiv krijumčara narkoticima u porječju rijeke Amazone, a da će mu izvođenje pomorskih desanata biti tek sekundarna zadaća. Prenamjena još više čudi ako se u obzir uzme da brod ima vrlo velike amfibijske kapacitete od čak 18 tenkova te više od 500 vojnika s pripadajućom opremom. Preko krmene rampe može ih iskrcati direktno na obalu ili na desantne čamce.

Nešto zapadnije Armada de Chile (čileanska ratna mornarice) treba trajektni brod koji bi se rabio i za potporu mornaričkim desantima. Brod će morati imati istisninu do 10 000 tona i letnu palubu koja će moći primiti najmanje četiri transportna helikoptera. Međutim, čileanski zahtjev vjerojatno neće ići za nabavkom novog broda, već će pokušati pronaći odgovarajući na tržištu rabljenih brodova.

Nakon razornog cunamija koji je pogodio područje Indijskog oceana 2004. godine, Tentera Laut DiRaja Malaysia (malezijska ratna mornarica) je zaključila da joj hitno treba veći desantni brodovi koji će, između ostalog, sudjelovati u vojnim operacijama, ali i pomagati tijekom humanitarnih operacija u regiji. Zbog toga je od najpoznatijih europskih brodogradilišta u Francuskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj te od južnokorejskog brodogradilišta Hanjin Heavy Industres, zatražila ponude za tri desantna broda. Prvobitno je planirano da zadnji od tri broda uđe u operativnu uporabu do kraja 2015. godine. Zasad nije poznato je li i koliko svjetska ekonomska kriza utjecala na te planove.

Jedna od država koja već duže vrijeme traži brod za potporu mornaričkim desantnim snagama je Kanada. Nabavom novog broda zapovjedništvo kanadske ratne mornarice bi konačno dobilo mogućnost za relativno brzo raspoređivanje oko 800 vojnika. Međutim, zbog financijske krize planovi za nabavu novog broda odgođeni su za najmanje 2011. godinu, usprkos tomu što je novi brod ključan za kanadske planove razvoja Standing Contingency Force s osnovnom zadaćom pružanja potpore ekspedicijskim snagama raspoređenim daleko od matičnih baza.

Kanadsko ministarstvo obrane ima program Joint Support Ship za koji su BAE Systems, SNC-Lavalin Profac i ThyssenKrupp Marine Systems već poslali svoje prijedloge. Program bi trebao dovesti do kupnje najviše tri broda istisnine 28 000 tona koji bi u operativnu uporabu trebali ući 2016. godine. Svaki će brod moći primiti do tri transportna helikoptera, zajedno s vozilima i kontejnerima. Na brodovima će biti i bolnica sa 60 kreveta, te prostor za smještaj i rad do 75 pripadnika združenog stožera. Kako bi mogli isfinancirati projekt, kanadska će ratna mornarica otpisati HMCS Protecteur i Perserver opskrbne brodove, te nekoliko aviona. Prvi bi brod, ako ne bude odgoda zbog krize, trebao ući u operativnu uporabu tijekom 2012. godine.

Američki programi
Američka ratna mornarica nastavlja s povećanjem svojim amfibijskih kapaciteta. Početkom srpnja prošle godine Northrop Grumman je objavio da je USS Green Bay (klase San Antonio) uspješno dovršio sva testiranja koja su obavili pripadnici američke ratne mornarice. Testiranja su obuhvatila pogonski sustav, sustav za kormilarenje, komunikacijske sustave, radarske i ostale senzore. Unutar ovih testiranja također su ispitane i mogućnosti prihvata letjelica na letnoj palubi i pri valovitom moru. Provjerene su i mogućnosti prihvata lebdjelica. Idući korak je završno primopredajno testiranje.
U prosincu 2007. Northrop Grumman je objavio da je dobio ugovor vrijedan milijardu dolara za gradnju devet brodova klase San Antonio. Brod su nazvali USS Somerset. Američka ratna mornarica u operativnoj uporabi ima samo prvi brod klase San Antonio – USS San Antonio (LPD-17). Brodovi ove klase zamijenit će LPD-4, LSD-36, LKA-113 i LST-1179 klase desantnih brodova. Osnovne karakteristike nove klase desantnih transportnih brodova San Antonio su: duljina 208,5 m, širina 31,9 m, visina 19,0 m, gaz 7,0 m. Najveća istisnina im je 25,300 t, a brzina u službi viša od 22 čvora. Za sudjelovanje u desantnim operacijama osiguran je smještaj za 699 (maksimalno 800) vojnika.

Konstrukcija broda izgrađena je od čelika i projektirana je na način da minimizira zamjetljivost samog plovila. Automatizacija i integracija sustava omogućila je smanjenje broja posade na 361 član (prema projektu). Brod ima tri palube s 2323 m2 korisnog prostora za prijevoz vozila, 708 m3 korisnog prostora za prijevoz tereta te spremište goriva veličine 1235 m3.
Sustav naoružanja sastoji se od dva postolja za Mark 31 Mod 0 sustav za lansiranje RAM zemlja-zrak projektila, 2 Mk 46 Mod 1 topova kalibra 30 mm. Dodatno naoružanje sastoji se od 2 Mark 26 Mod 18 automatskih topova kalibra 50 mm. Na samom brodu pripremljena je platforma za Mk 41 sustav za okomito lansiranje za Evolved Seasparrow projektile. Desantni brod pokretat će četiri Colt-Pielstick 2.5 STC dizelska motora, svaki snage 7755 kW, imat će dvije osovine na čijim krajevima će se nalaziti propeleri s promjenjivim usponom krila (tzv. CPP). Za opskrbu energijom brinut će se pet dizelskih generatora, svaki snage 2500 kW.
U lipnju 2008. američka je ratna mornarica objavila da će prvi brod nove klase desantnih brodova biti USS America, te će se tako zvati i nova klasa. Očekuje se da će USS America u operativnu uporabu ući 2012. godine. Prvobitno je odlučeno da će se brod zvati USS Gerald Ford, no na zahtijev sekretara za mornaricu Donalda C. Wintera, ime je promijenjeno u America. Tako se nastavlja tradicija koja je započela s nosačima zrakoplova Kitty Hawk. Nosač USS America otpisan je iz flotne liste 1996. godine.
U prvo smo tekstu već spomenuli da Office of Naval Research radi na velikom projektu Sea Base Connector-Transformable Craft (T-Craft). T-Craft bi trebao biti veliko plovilo s mogućnošću prijevoza velikog tereta velikim brzinama na udaljenost do 2537 nautičkih milja (4700 km). Plovilo će morati imati mogućnost ukrcaja i iskrcaja tereta na desantne brodove koji su u operativnoj uporabi te one koji će u operativnu uporabu ući ubrzo. Osim toga morali bi imati i ograničene mogućnosti kretanja po kopnu (plaži) kako bi se olakšalo iskrcavanje tereta. Glavni razlog pokretanja projekta T-Craft je želja američke ratne mornarice da nađe zamjenu za svoja desantna plovila, posebno Landing Air Cushioned Craft (LACC). Naime, ova se plovila sada moraju do područja djelovanja prevoziti unutar desantnih brodova, zbog čega im se bitno smanjuju kapacitet prijevoza. Povrh toga sadašnji desantni čamci imaju ograničen kapacitet prijevoza. Tako je najveća nosivost LCAC-a 68 000 kilograma, ali samo po mirnom moru. Američka ratna mornarica želi povećati doplov desantnih čamaca kako bi se desantni brodovi mogli odmaknuti od opasne obale. Cilj je da se postigne udaljenost od 250 nautičkih milja (463 km), kako se velike desantne brodove ne bi izlagalo riziku napada vođenih protubrodskih projektila lansiranih s obale.

Office of Naval Research traži da američka industrija razvije plovilo koje će ostvariti zahtijevani doplov, ali i da natovareno može ostvariti brzinu od 40 čvorova (74 km/h). Pritom bi nosivost morala biti najmanje 680 tona. Povrh toga plovila će morati imati mogućnost vožnje po plaži pri punom opterećenju. Pri stanju mora 5 najveća brzina neće smjeti pasti ispod 20 čvorova (37 km/h), a morat će preživjeti bez oštećenja stanje mora 8. Ukrcaj i iskrcaj tereta s desantnih brodova morat će se obavljati sve do stanja mora 4.
Tri konzorcija rade na razvoju prijedloga za T-Craft program. Jedan konzorcij predvodi Alion Science and Technology te uključuje JJMA Maritime and Industrial Engineering Group, Nichols Boat Builders te Raytheon Integrated Defense Systems. Ovaj tim razvija prijedlog koji se temelji na uprabi zračnog jastuka. Drugi konzorcij predvodi Umoe Mandal zajedno s General Atomicsom, Kiewit Offshore Servicesom, Griffon Hovercraftom, Island Engineeringom, Firecom i Wamitom. Umoe Mandal već duže vrijeme eksperimentira s raznim lebdjelicama, ali i Surface Effect System (SES). Kao osnova uzeta je norveška klasa brzih patrolnih brodova Skjold, a namjera je razviti hibridno plovilo koje bi rabilo zračni jastuk i SES princip. U međuvremenu, mogućnosti uporabe hibridnog dizajna koji ujedinjava zračni jastuk i katamaran istražuje konzorcij koji uključuje Textron Marine and Land Systems, Mino Marine, Littoral Research Group, L-3 Communications, NSWC Panama City i CDI Marine. Osnovna zadaća Office of Naval Research je da odabere najbolji projekt te mu dodijeli ugovor za izradu demonstratora tehnologija u punoj veličini vrijedan 150 milijuna dolara. Rok dovršetka demonstratora je 2013. godina.

I američka je kopnena vojska objavila planove za restruktuiranje svojih mogućnosti mornaričkog desantiranja. Dio te inicijative poznat je kao Joint Logistics Over The Shore (JLOTS). Vojska namjerava da od 2013. u operativnoj uporabi ima 148 plovila, uključujući brze čamce sposobne za prijevoz i iskrcavanje na obalu borbenih vozila Stryker. Snage će imati i 34 desantna čamce i osam 83-metarska logistička broda.

Sadašnji inventar plovila američke kopnene vojske uključuje LCU-200 desantne brodove dužine 52 metra i LCM-S desantne čamce dužine 22 metra. Većina ih je rabljena još tijekom Vijetnamskog rata te su bazirani na tehnologiji razvijenoj tijekom II. svjetskog rata. Ova su plovila dio 7. Transportatition Group u Fort Eustisu (Virginija), a aktivno su rabljeni tijekom operacije Iraqi Freedom osiguravajući prijevoz za marince i specijalne snage tijekom njihovih desantnih operacija. U kooperaciji s programom T-Craft Office of Naval Researcha, vojska traži veliko plovilo koje će moći prevesti više vojnika i tereta na veću udaljenost. Idealno bi bilo do 300 vojnika ili 23 Strykera. Zbog toga je kopnena vojska obavila nekoliko vježbi, u suradnji s ratnom mornaricom, s katamaranom Joint Venture koji je u vlasništvu Isle of Man Steam Packet Company. Joint Venture je rabljen kao zapovjedni brod tijekom velike humanitarne operacije pružanja pomoći pakistanskom narodu nakon razarajućeg potresa 2005. godine. Osim toga Joint Venture je rabljen i kao potpora specijalnim operacijama tijekom operacije Iraqi Freedom.

Američki marinski korpus planirao je zamijeniti amfibijska borbena vozila AAV7A1 novim Expeditionary Fighting Vehicle (EFV). Međutim, ti su planovi, uslijed problema s razvojem EFV-a, zasad neizvjesni. Novo vozilo trebalo bi prevoziti 17 vojnika brzinom od 25 čvorova (46 km/h), a doplov s broda na kopno 21 nautičku milju (40 km). Iako se Korpus upinjao da dokaže kako je EFV najbolji odgovor za njihove potrebe, članovi Kongresa se nisu složili tvrdeći da vozilo nema adekvatnu otpornost na protuoklopne mine. Zato traže da se ravna podnica zamijeni podnicom u V formi, bez obzira što bi to umanjilo maritimne odlike vozila. Još je veći problem nepouzdanost jer su dosadašnja testiranja utvrdila da se EFV kvari nakon svakih četiri i pol sata rada. Svemu treba pridodati i konstantno povećanje cijene razvoja EFV programa. Dosad je porasla za 30%, a pojedinačna cijena vozila, s planiranih 570 primjeraka, trenutačno je oko 17 milijuna dolara. General Dynamics Land Systems, koji razvija EFV, ima i velike probleme s razvojem pogonskog sustava koji ga pokreće tijekom plovidbe. Naime, uza sva poboljšanja još nije postignuta zadana brzina plovidbe. Zato ne čudi da je vozilo, koje je po prvobitnim planovima trebalo u operativnu uporabu ući 2008. godine, još uvijek u razvoju. Po svemu sudeći EFV neće (ako će ikada) ući u operativnu uporabu prije 2015. godine.

Raspon i težina zadaća koje su ratne mornarice morale obavljati u domenu mornaričkih desanata ili sličnih operacija, znatno se povećala u zadnjih petnaest godina. Pritom je do povećanja ponajviše došlo jer su se mornaričke snage uključile i u humanitarne operacije spašavanja žrtava prirodnih katastrofa u Aziji i u području Indijskog oceana, počevši od cunamija 2004. godine. Očekuje se da će se broj sličnih operacija, uslijed klimatskih promjena, samo povećavati.

Naravno, primarna će zadaća i dalje biti izvođenje klasičnih vojnih desanata. Kao tipičan primjer suvremenog mornaričkog desanta je iskrcavanje američkih snaga na poluotok Al Faw na samom početku operacije Iragi Freedom 2003. godine. Ova je operacija pokazala s kakvim se sve problemima i opasnostima desantne snage mogu suočiti tijekom izvođenja zadaće, ali i da se usklađenom i intenzivnom borbom mogu probiti s mora do svojih ciljeva na kopnu, bez obzira na to koliko takva operacija može biti opasna.

EFV vozilo trebalo bi prevoziti 17 vojnika brzinom od 25 čvorova (46 km/h), i doplov s broda na kopno 21 nautičku milju (40 km)
Na sreću, sadašnja i nova oklopna borbena vozila, čiji je razvoj pri kraju, istovremeno nude i zadovoljavajuću razinu oklopne zaštite i mogućnosti plovidbe. Ona omogućavaju da desantne snage u relativnoj sigurnosti stignu do obale, ali i da ostanu u sigurnom okruženju i nakon što vozila izađu na obalu. Ovisno o naoružanju mogu se i aktivno uključiti u borbena djelovanja.

Nedavne švedske i saudijske nabave lebdjelica, te američki program T-Craft, pokazuju i mogući smjer rješenja povećanje brzine dolaska do obale kako se neprijatelju ne bi dalo vremena da organizira obranu. Praksa je pokazala da što je kraće vrijeme koje desantne snage i njihova oprema provedu na moru, tim je i manji “prozor” osjetljivosti na neprijateljski napad.
Na kraju, ratne mornarice diljem svijeta prepoznale su prednosti koje pružaju veliki brodovi za pružanje potpore desantnim snagama. Ne samo u osiguranju prijevoza snaga i tereta već i u osiguranju letnih paluba za zračne operacije. Takvi su se brodovi dokazali i u ulogama zapovjednih sjedišta. Većina ih je opremljena i brodskim bolnicama, a svi imaju i značajne kapacitete za desalinizaciju morske vode.

Siniša RADAKOVIĆ