Radarsko samonavođenje omogućava povećanje dometa i brzine leta projektila sve do nadzvučnih brzina. Problem je u tome što (pre)veliko povećanje dometa i brzine traži sve veći projektil

Radarsko samonavođenje najbolji je izbor za sve projektile, pa tako i za protuoklopne. Prije svega zato jer taj način navođenja ne ovisi o vremenskim uvjetima. Radarsko samonavođenje omogućava usto da projektil sam pronađe i uništi cilj. Doduše, poželjno je da prije lansiranja projektil dobije što točnije podatke o položaju cilja u odnosu na lanser. Još bolje – da platforma s koje se lansira osigura radarski prikaz okoliša iako je moguće da se on osigura iz drugih izvora. To mogu biti leteći radari (primjerice E-2 Hawkeye) ili izvidničke besposadne letjelice opremljene radarima. Za razliku od protuoklopnih projektila navođenih laserom, oni opremljeni radarskim aktivnim sustavom samonavođenja u pravom su smislu projektili ispali i zaboravi. Doduše, i protuoklopni projektili opremljeni optičkim sustavima samonavođenja također ulaze u tu kategoriju. Međutim, oni su jako osjetljivi na vremenske uvjete te dimne zastore.

Radarsko samonavođenje omogućava povećanje dometa i brzine leta projektila sve do nadzvučnih brzina. Problem je u tome što (pre)veliko povećanje dometa i brzine traži sve veći projektil kako bi u njega stao sve veći raketni motor, ali koji onda ne bi stao na postojeće platforme. Stoga projektanti i naručitelji tu moraju napraviti kompromis. Ako su radarski navođeni projektili toliko dobri, zašto ih onda nema puno više? Zato što su tehnologije potrebne za izradu sustava za radarsko samonavođenje složene i još uvijek jako skupe. Da nije bilo razvoja projektila zrak-zrak s radarskim samonavođenjem, nikad ne bi bili razvijeni ni oni malobrojni protuoklopni. Kako i projektili zrak-zrak koriste vrlo male radare za otkrivanje i uništavanje ciljeva, jednom razvijenu tehnologiju nije bilo preteško prilagoditi za ugradnju u protuoklopne projektile. Osim cijene, drugi nedostatak principa aktivnog radarskog samonavođenja jest mogućnost ometanja. Svi se radari mogu ometati. Svi suvremeni (i skupi) borbeni avioni opremljeni su barem rudimentarnim sustavima za ometanje radara. Međutim, dok su sustavi za ometanje radara sveprisutni na ratnim zrakoplovima i brodovima, kopnene vojske imaju ih vrlo malo. One su više orijentirane na ometanje sustava veza, a tehnički najnaprednije i na ometanje sustava satelitske navigacije. Protuoklopnih projektila samonavođenih aktivnim radarskim sustavom ima toliko malo da se mogu ukratko prikazati i u jednom dijelu podlistka. Ovom koji upravo čitate.

Oružje koje će koristiti mogućnosti

Prvi od takvih projektila koji je ušao u operativnu/borbenu uporabu te svakako najpoznatiji američki je AGM-114L Hellfire Longbow. Razvijen 1990-ih, uveden je 1998. u naoružanje Američke kopnene vojske kako bi se iskoristile sve mogućnosti jurišnog helikoptera AH-64D Apache. Doduše, tijekom razvoja očekivalo se da će AGM-114L biti i glavno oružje izvidničko-borbenog helikoptera RAH-66 Comanche. Njega su također 1990-ih zajedno razvijali Boeing i Sikorsky, no nove političke okolnosti (prije svega raspad SSSR-a) dovele su do znatnog smanjenja proračunskih izdvajanja za oružane snage. To je značilo i ukidanje mnogih projekata: Comanche je bio jedna od žrtava.

Najveća razlika između Apacheove inačice AH-64D u odnosu na sve prijašnje bila je u tome što joj je na vrh glavnog rotora postavljena antena radara AN/APG-78 Longbow. Time je svaki AH-64D postao mali leteći radar sposoban otkrivati sve vrste ciljeva na navodno samo osam kilometara iako je sasvim sigurno da je doseg motrenja znatno veći (procjena je najmanje 12 km), u svim vremenskim uvjetima, danju i noću. Pa kad je Američka kopnena vojska već napravila kombinaciju jurišnog helikoptera i radara, trebala je i oružje koje će iskoristiti te mogućnosti. Tako je nastao AGM-114L Hellfire Longbow. Kao osnova uzet je običan Hellfire te je umjesto laserskog stavljen radarski aktivni sustav samonavođenja. S obzirom na to da je službeno najveći domet motrenja radara bio osam kilometara, jednak je i službeni najveći domet projektila AGM-114L. Neslužbene procjene kreću se od devet do 11 km. Na potonji domet upućuje i duljina projektila od 180 cm te masa u trenutku lansiranja od 49 kg. Kako je od ranijih inačica preuzeta kumulativna bojna glava mase devet kilograma, AGM-114L ima jednake značajke kao i AGM-114M Hellfire II, za koji se zna da ima domet od 11 km.

Problemi s terorističkim ciljevima

Još jedan vođeni projektil koji je nastao zbog hitnih potreba za novim oružjima za blisku zračnu potporu jest britanski Brimstone. Nudi ga britanski ogranak paneuropske tvrtke MBDA, a u razvoju je od studenog 1996. godine. Često ga opisuju kao preinačeni Hellfire, ali riječ je o potpuno novom projektilu. Za razliku od većine Hellfirea, Brimstone ima masivnije i čvršće tijelo, milimetarski radar koji omogućava način djelovanja ispali i zaboravi, te novu dvodijelnu bojnu glavu namijenjenu uništavanju oklopnih vozila. Boeing (koji s Lockheed Martinom proizvodi Hellfire) osigurava neke podsustave projektila, a MBDA je zadužena za proizvodnju radara, sastavljanje i završnu provjeru projektila. Izvorni projektil Brimstone razvijen je kako bi uništavao valove tenkova i drugih oklopnih vozila sovjetskog podrijetla, ali pokazao se neadekvatnim za uporabu u sukobima kakvi su prevladavali početkom XXI. stoljeća, a svodili su se na protuteroristička i protugerilska djelovanja. Naime, njegov milimetarski radar nema dovoljnu mogućnost razlučivanja ciljeva da bi u načinu ispali i zaboravi mogao samostalno razlikovati vojna i civilna vozila. Praksa je pokazala i da se ne može vezati za točno određen cilj, već da u gustom (gradskom) prometu može pogoditi doslovno bilo koje vozilo. Kako bi iskoristilo barem dio proizvedenih projektila, Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine pokrenulo je program modifikacije, koji se zapravo ograničio na zamjenu radarskog novim, poluaktivnim laserskim sustavom vođenja. Brimstone je dug 1,8 m, a promjer tijela mu je 17,8 cm. Masa mu je u trenutku lansiranja relativno malih 50 kilograma. Pokreće ga snažan raketni motor na kruto gorivo. Nakon lansiranja, raketni motor ubrzava projektil na nadzvučnu brzinu. Motor radi vrlo kratko, uz minimum dima, kako bi se i na taj način minimalizirala mogućnost otkrivanja položaja s kojeg je lansiran. Maksimalni mu je domet 12 km kad se lansira s helikoptera. Razvijena je i poboljšana izvedenica Brimstone II, s povećanim dometom koji prelazi 40 km kad djeluje s helikoptera.

Nedoumice oko helikoptera

AGM-179 Joint Air-To-Ground Missile (JAGM) ukratko smo opisali u prošlom nastavku podlistka, a i u jednom detaljnijem posebnom tekstu (opširnije v. AGM-179 JAGM nasljednik Hellfirea, HV br. 697). Sličan Hellfireu po performansama, JAGM će biti pogodan za uporabu s niza platformi. Zahvaljujući novim tehnologijama, suvremenijim od onih koje ima Hellfire, JAGM će se puno lakše prilagoditi uporabi na novim borbenim helikopterima Američke vojske. Najnovija inačica Apachea je AH-64E. Međutim, Boeing najavljuje razvoj puno naprednije inačice, koja će, uz ostalo, dobiti i AESA radar umjesto sad već zubom vremena načetog AN/APG-78 Longbowa. S obzirom na to da se Američka kopnena vojska nada da će do kraja ovog desetljeća odabrati zamjenu za Apache, nije spremna investirati u radikalne zahvate. Zbog toga je Boeing ponudio inačicu AH-64E Version 6. Uz jači motor i puno bolju avioniku MOSA (Modular Open Systems Approach), najveće bi poboljšanje bila ugradnja AESA radara. Tvrtka Raytheon ima dovršen AESA radar PhantomStrike koji je dovoljno mali da bi mogao biti zamjena za AN/APG-78 Longbow.

Donedavno je JAGM spominjan i kao naoružanje helikoptera koji će biti odabran iz programa Future Attack Reconnaissance Aircraft (FARA). Američka kopnena vojska njim je tražila zamjenu za OH-58D Kiowa Warrior, no puno moćniju, po sposobnostima bližu Apacheu. Pentagon je 25. ožujka 2020. objavio da su u finale ušli prijedlozi Bella i Sikorskog. Bellov prijedlog bio je 360 Invictus, a Sikorskog – Raider X. I dok je Bellov prijedlog barem nalik na borbeni helikopter, onaj Sikorskog više podsjeća na transportni prenamijenjen u borbeni. S druge strane, Raider X tehnološki je znatno napredniji od 360 Invictusa. Američka kopnena vojska prije tri tjedna ipak je odlučila ukinuti program FARA. Apache ostaje glavni jurišni helikopter, a izvidničku funkciju Kiowa preuzimaju besposadne letjelice. No, Lockheed Martin otprije je započeo razvoj znatno poboljšanog JAGM-a Joint Air-To-Ground Missile Medium Range. Razvoj je danas u završnoj fazi. Testiranja su pokazala da projektil ima domet veći od 16 km, a zadržana je prvotna masa i duljina.

 Indija traži najdulji domet

Indijski projektil Nag nije baš poznat u svijetu. Zajednički su ga razvili državna organizacija za obrambena istraživanja i razvoj (Defence Research and Development Organisation – DRDO) i tvrtka Bharat Dynamics Limited (BDL). Cilj je da OS Indije prestane ovisiti o uvozu protuoklopnih vođenih sustava pa ne iznenađuje da su na osnovi Naga nastala još tri programa. Jedan je razvoj lakog protuoklopnog vođenog sustava namijenjena naoružavanju pješaštva. Druga su dva programa HELINA (HELIcopter NAg) i Dhruvastra. Sustavom HELINA trebaju se opremati jurišni helikopteri KoV-a, dok je Dhruvastra određen za jurišne helikoptere ratnog zrakoplovstva.

Zrakoplovstvo indijskog KoV-a želi projektil koji će služiti kao potpora snagama na zemlji u protuoklopnoj borbi. Zbog toga HELINA/Dhruvastra ima suvremeni elektrooptički sustav navođenja, koji, međutim, ograničava maksimalni domet na sedam kilometara.  Indijsko ratno zrakoplovstvo želi zapravo višenamjenski vođeni projektil koji će moći uništavati tenkove, ali i druge ciljeve, te imati domet znatno veći od sedam kilometara. Zbog toga je DRDO na osnovama projektila HELINA/Dhruvastra pokrenuo program razvoja znatno naprednijeg projektila. Program zasad nosi naziv SANT (Standoff Anti-tank Guided Missile) i u fazi je razvoja. Kad bude dovršen, trebao bi imati domet od 15 do 20 kilometara. Uz elektrooptički sustav navođenja preuzet s projektila HELINA/Dhruvastra, razvija se i aktivni radarski sustav samonavođenja. Bude li razvoj uspješno dovršen, SANT će biti protuoklopni projektil s najvećim dometom na svijetu. Sasvim je drugo pitanje s kojeg će se jurišnog helikoptera koristiti. Indijsko ratno zrakoplovstvo ima Apache u inačici AH-64E, ali bez radara AN/APG-78 Longbow. Sva se testiranja SANT-a provode s helikoptera Mi-35, no to bi bio još gori izbor od AH-64E. Stoga je razumljivo da dio indijskih medija, posebno onih koji se redovito bave pitanjima sigurnosti i obrane, spominje mogućnost da SANT uopće ne bude u naoružanju jurišnih helikoptera, već jurišnih aviona. Kao najvjerojatniji odabir spominju se modernizirani Jaguari. Indijsko ratno zrakoplovstvo zadnje je na svijetu koje još uvijek koristi Jaguare. I tako će biti još barem desetak godina jer je moderniziralo 60 letjelica unutar programa DARIN III. Modernizirani Jaguari dobili su, uz ostalo, AESA radar IAI/ELTA ELM-2052. Suvremeni radar upravo je ono što je potrebno za uspješnu uporabu protuoklopnih projektila s aktivnim radarskim samonavođenjem.

 Tekst Mario Galić