Nove članice NATO-a prolaze temeljite i često bolne reforme kako bi svoje OS prilagodile novom vremenu. Korijen tih reformi je, između ostalog, i količina novca koja se izdvaja za razvoj i modernizaciju OS

U ovom članku analiziraju se vojni izdaci i ekonomsko-financijski pokazatelji vojnog sektora tranzicijskih zemalja. Obuhvaćene su zemlje bivšeg socijalističkog društvenog uređenja koje su pristupile NATO savezu u dva kruga proširenja, 1999. i 2003. godine. Analiza brojnih pokazatelja visine i strukture vojnog proračuna, kao i relativnih pokazatelja kao što je udio vojnog proračuna u društvenom brutto proizvodu može poslužiti kao osnova za procjenu položaja Republike Hrvatske u procesu priključenja NATO savezu. Završetkom Hladnog rata i raspadom Varšvskog ugovora započela je transformacija NATO saveza. Dvije su bitne činjenice tog procesa: usvajanje novog strategijskog koncepta i širenja NATO saveza na europske zemlje na putu tranzicije iz socijalističkog društvenog uređenja. Proširenje NATO saveza, kao druga bitna činjenica transformacije, je i važan instrument u svrhu realizacije novog strategijskog koncepta, odnosno promocije “zone stabilnosti i sigurnosti” u Europi i oko nje. Proces proširenja NATO saveza započeo je Londonskom deklaracijom (1990.) koja je pozivala na veću političku i vojnu suradnju između članica NATO-a i zemalja središnje i istočne Europe. Proces proširenja kulminirao je 12. siječnja 1999. kada su u članstvo primljene Češka, Poljska i Mađarska. Drugi krug proširenja završio je formalnim primanjem u članstvo NATO saveza 29. ožujka 2004. skupine zemalja koja obuhvaća: Bugarsku, Estoniju, Litvu, Latviju, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju. Kad se razmatraju kriteriji primanja novih članica treba imati u vidu Studiju o proširenju (Study on NATO enlargements) koja je objavljena 1995. Načela koja su istaknuta u toj studiji čine temelj politike koja je rezultirala primanjem novih članica kao i putokaz zemljama koje imaju aspiraciju biti članovi tog vojnog saveza. Spomenuta studija postavila je niz zahtjeva koji moraju biti zadovoljeni da bi se pristupanje Savezu uopće razmatralo, i uključuje:
• funkcioniranje demokratskog političkog sustava (uključujući slobodne i pravedne izbore, kao i poštovanje individualnih sloboda i vladavine zakona) i tržišne ekonomije
• civilno – vojni odnosi temeljeni na demokratskim načelima
• tretiranje nacionalnih manjina po načelima OSCE
• rješavanje sporova sa susjednim zemljama i predanost mirnom rješavanju međunarodnih sukoba i
• vojni doprinos Savezu i predanost da se poduzmu koraci kako bi se postigla interoperabilnost s drugim zemljama članica saveza.

Naravno, činjenica da je zemlja po svojim ili procjenama zemalja NATO saveza zadovoljila spomenute kriterije ne znači automatski prijam u članstvo. Riječ je zapravo o preduvjetima da bi se zahtjev za članstvom uopće razmatrao, a sam NATO savez zadržao je ekskluzivno i jednoglasno pravo odlučivanja o prijamu novih zemalja. Definirani kriteriji ocjene prikladnosti zemlje za pristup NATO-u su prvenstveno političke, ekonomske, pa tek onda vojne prirode. Tek peti kriterij odnosi se na vojnu komponentu zemalja aspiranata na način da se od nje očekuje: dovoljnost snaga za osnovnu sposobnost obrane vlastitog teritorija i sudjelovanje, odnosno doprinos NATO misijama projekcije snage, odnosno mirovnim i drugim misijama izvan granica Saveza. Tako definirani kriteriji imaju znatan utjecaj na oblikovanje vojnih reformi u tranzicijskim zemljama. Treba imati na umu da, iako su primljene u punopravno članstvo NATO-a prije gotovo šest godina, Poljska, Mađarska i Češka još nisu privele kraju vojne reforme, a isti zaključak može se primijeniti i na druge tranzicijske zemlje. Prema riječima bugarskog ministra obrane Nikolaja Svinarova, nakon destruktivnog dijela vojnih reformi, odnosno smanjenja brojčanog stanja, strukure, broja postrojbi i dijela zastarjelog oružja slijedi razvojna faza reforme, modernizacija, potpuna ili djelomična profesionalizacija itd.
Iako su primljene u punopravno članstvo NATO-a sa svim pravima i obvezama koje ono nosi, tranzicijske zemlje ekonomskim i drugim indikatorima razvijenosti zaostaju za većinom starih članica Saveza.

Vojni izdaci Poljske, Mađarske i Češke

Analiza vojnih izdataka u sve tri promatrane zemlje od 1988. do 2003. u stalnim američkim dolarima u vrijednosti iz 2000.g. (kako bi se neutralizirao utjecaj inflacije) pokazuje sličan uzorak. Neposredno nakon raspada Varšavskog ugovora pa sve do kraja 90-ih vojni izdaci bilježe realan i konstantan pad iz godine u godinu. Nakon toga slijedi faza oporavka i rasta vojnih proračuna koja traje sve do danas. Vojni izdaci u Poljskoj 1988. procijenjeni su na 4,2 mlrd. USD, da bi najnižu vrijednost dostigli 1994. u iznosu od 2,74 mlrd. USD nakon čega slijedi razdoblje rasta koje traje do danas. Posljednji dostupni podaci za 2003. pokazuju porast vojnih izdataka na 3,23 mlrd. USD. Sličan uzorak može se uočiti i na primjeru Mađarske ili Češke, s činjenicom da su izdaci Mađarske sa 1,8 mlrd. USD 1988. pali na najnižu točku 1996. – 597 milijuna USD, a u 2003. iznosili su 1,003 mlrd. USD. Slični pokazatelji ne postoje za Češku s obzirom na to da je činila zajedničku državu sa Slovačkom, te podaci za promatrano razdoblje ne čine niz koji je moguće komparirati. Iako je nakon početnog pada vojnih izdatka uslijedio rast prezentirani podaci potvrđuju da se nova razina izdataka nije ni približila hladnoratovskim, što se osim komparacijom apsolutnih iznosa, može potvrditi i relativnim pokazateljem udjela vojnih izdataka u BDP-u. U Mađarskoj je udjel vojnih izdataka u BDP-u 1988. procijenjeno na 3,8%, a u Poljskoj na 2,5%, gotovo 14 godina kasnije i u potpuno novim okolnostima poljski BDP opterećen je s 1,9%, mađarski sa 1,8% i češki sa 2,1% udjela u BDP-u.

Međusobna vremenska analiza udjela obrane u BDP-u i apsolutnog iznosa vojnih izdataka potvrđuje shemu kretanja i ulogu vojnih izdataka u tranzicijskim zemljama. U razdoblju apsolutnog pada vojnih izdataka (do sredine devedestih ili u drugoj polovici devedesetih) njihov udjel u BDP-u zadržava se na relativno visokoj razini i ne prati njihovo smanjenje. Obrnuto, pad udjela vojnih izdataka u BDP-u koincidira s porastom apsolutne visine vojne potrošnje. Rješenje tog, na prvi pogled, proturječja, nalazi se u kretanju društvenog brutto proizvoda. Naime, kao i u Hrvatskoj i u ostalim tranzicijskim zemljama početkom 90-ih nastupila je ekonomska kriza i snažan pad društvenog brutto proizvoda, i to znatno jači od pada vojnih izdataka. Ekonomski oporovak koji je uslijedio prema kraju 90-ih nije, međutim, donio i jednaku stopu rasta vojne potrošnje. Moglo bi se generalizirati i reći da su se u promatranom razdoblju vojnih izdaci kretali manje volatilno od društvenog brutto proizvoda. Od ostalih ekonomsko-financijskih pokazatelja vojnog sektora važni su: broj vojnika, vojni izdaci po vojniku i vojni izdaci po stanovniku. Smanjenje broja vojnika je inherentno transformaciji vojnog sektora u svim zemljama pri čemu nisu izuzetak ni promatrane zemlje. Broj vojnika u Češkoj se u razdoblju od 1993. prepolovio i u 2003. češka vojska brojala je 51 000 vojnika, slična kretanja su zabilježena i u Mađarskoj gdje je od 94 000 vojnika u 2003. ostalo 45 000, u Poljskoj je broj od 313 000 smanjen na 150 000. Smanjenje broja vojnika potrebno je razmatrati s nekoliko aspekata: prvo, smanjena je opasnost od vojnog sukoba čime je određeni broj vojnika postao suvišan.

Drugo, smanjenje broja vojnika je posljedica nemogućnosti države da ih financira, odnosno financiranje ljudske komponente angažira previše financijskih sredstava, a na štetu kvalitete ljudskog faktora (čitaj profesionalizacija) i na štetu opremanja i modernizacije. Upravo bojazan da poljska država neće moći financirati ciljano brojno stanje od 150 000 ljudi uz ostale zadaće modernizacije i sudjelovanja u mirovnim misijama uvodi mogućnost daljnih redukcija na 100 000 vojnika. Ciljano brojno stanje u neposrednoj je vezi s pokazateljima vojnih izdataka po glavi stanovnika, odnosno po vojniku. Smanjenjem brojnog stanja nastoji se veći dio vojnog proračuna usmjeriti na poboljašanje kapitalne opremljenosti oružanih snaga, a dijelom je usmjereno ka većoj profesionalizaciji oružanih snaga. Slijedom toga u mnogim tranzicijskim zemljama pokrenuti su i procesi profesionalizacije oružanih snaga. Zadnja zemlja koje je najavila napuštanje sustava opće vojne obveze i profesionalizaciju oružanih snaga je Mađarska. Mađarski ministar obrane Ferenz Juhasz najavio je formalno napuštanje sustava novačenja sa 9. lipnjem 2004.g, a zadnji ročnici, dok ovo pišemo, već su napustili mađarsku vojsku. Ministar je izjavio: “… Odlučili smo stvoriti profesionalne oružane snage, a prvi korak je popuna na dobrovoljnoj osnovi. Da bismo to postigli, unaprijedii ćemo uvjete života i rada naših pripadnika i povećati primanja kako bi vojnu karijeru učinili konkurentnom i privlačnom”. Oružane snage mnogih europskih zemalja kreću se u smjeru profesionalizacije kao odgovor na promjenu karaktera vojne prijetnje i zahtjeva koje postavlja članstvo u NATO savezu. Profesionalizaciju vojske već je objavila i Češka, dok je Bugarska do 2006. najavila profesionalizaciju zračnih snaga i mornaričkog pješaštva, odnosno oružanih snaga u cjelini do 2010. Rumunjska planira imati potpuno profesionalni sastav do 2007.

Vojni izdaci po vojniku su osnovni indikator kapitalne opremljenosti oružanih snaga, a analize pokazuju da zemlje u tranziciji, iako kao članice NATO-a ravnopravne u pogledu svih prava i odgovornosti, znatno zaostaju. Dok je u 2003. NATO prosjek izdataka po vojniku, bez zemalja u tranziciji, iznosio 98 355 USD, prosjek Mađarske, Poljske i Češke bio je višestruko manji i iznosio je 28 843 USD. Profesionalizacija oružanih snaga pokreće proces brojčanog smanjenja oružanih snaga, povećanje kapitalne opremljenosti, stupnja osposobljenosti pripadnika oružanih snaga što se reflektira u pokazatelju vojnih izdataka po vojniku.
Struktura vojnih izdataka u tranzicijskim zemljama jedan je od pokazatelja dokle se stiglo u realizaciji vojnih reformi. Osnovne kategorije prema NATO klasifikaciji obuhvaćaju: financiranje ljudskih resursa, izdatke za nabavu naoružanja i vojne opreme, ulaganja u infrastrukturu i ostale izdatke. Kategorija ostalih izdataka slična je kategoriji operativnih izdataka i obuhvaća troškove funkcioniranja oružanih snaga (hrana, higijenski i potrošni materijal, gorivo, usluge i materijal za održavanje, financiranje vojnih misija u inozemstvu isl.). Odstupanje od prosjeka NATO saveza i visoki udjel personalnih izdataka zajednički su pokazatelj da vojne reforme nisu privedene kraju i da predstoji daljnja prilagodba strukture vojne potrošnje kao preduvjeta njezine učinkovitosti. Ipak, potreban je određeni stupanj opreza pri komparaciji strukture vojnih izdataka između “starih” i “novih” članica NATO-a kao posljedica velikih razlika u apsolutnim izdacima za obranu. Naime, i pri optimalnoj strukturi vojnih izdataka generirani apsolutni iznos vojne potrošnje može biti nedovoljan za provođenje reformi, financiranje ljudske komponente i plana nabave kapitalnih dobara. Stoga se optimalna struktura vojnih izdataka mora postaviti kao dugoročni cilj vojnih reformi. Prema podacima za 2003. struktura vojnih izdataka NATO saveza bez Poljske, Mađarske i Češke iznosila je: 56,6% personalnih izdataka, 19,9% proračuna je financiralo nabave, 3,4% infrastrukturnu izgradnju i 26,7% je odnosilo se na ostale izdatke. S druge strane prosjek triju tranzicijskih zemalja po kategorijama je izgledao: 53,9% se izdvajalo za financiranje ljudskih resursa, nabave su se financirale 15,2%, infrastruktura s 4,7% i ostali troškovi s 26,2%. Iako u prosjeku dviju skupina zemalja nema prevelikih iskakanja potrebno je primijetiti da se u tranzicijskim zemljama za opremanje i nabavu u 2003. izdavajalo prosječno čak 4,7 postotnih poena manje na ionako skromne apsolutne iznose. Iz tih podataka vidljivo je da ambiciozni planovi modernizacije još uvijek nemaju svoj financijski izričaj, odnosno potporu. I unutar te tri tranzicijske zemlje postoje znatne razlike u financiranju pojedinih komponenti. Najveći “debalans” postoji u Poljskoj gdje personalni sudjeluju u proračunu sa čak 64,4% znatno više nego u Mađarskoj ili Češkoj gdje je taj broj ispod 50%. S druge strane izdaci za opremanje naoružanjem uvjerljivo su najmanji u Mađarskoj, samo 10% proračuna u 2003. u odnosu na čak 21% u Češkoj itd. Dinamika kretanja elemenata vojne potrošnje od 1999. potvrđuje najveću postojanost financiranja ljudskih resursa, gdje, unatoč najvećem pojedinačnom udjelu, nije zabilježena oscilacija veća od dva postotna poena. Sličnu postojanost statistika bilježi i na ostalim izdacima, dok izdaci za kupovinu vojne opreme i naoružanja bilježe znatne oscilacije od 1999. do danas. U Češkoj su izdaci za kupovinu naoružanja porasli sa 16,3% na 21% vojnog proračuna, dok je Mađarska suprotan primjer, izdaci su sa 21% u strukturi vojnih izdataka pali na samo 10,2% u 2003.

Igor KARNJUŠ