”Volio bih još jednom poletjeti u borbenom avionu“

Danijel Borović, pukovnik i pilot lovca HRZ-a u mirovini: ”Moj noćni (pre)let prema neosvijetljenoj pisti aerodroma Pula, u uvjetima rata i zamračenja, bez radionavigacijskih sredstava i radioveze, te izvan planirane i najavljene rute leta, unatoč ranijem pomnom planiranju, sveo se na improvizaciju. Kurs, brzina i vrijeme, te moje pilotsko iskustvo, bili su jedino u što sam se tad mogao pouzdati“

Ovog je mjeseca 29 godina od preleta Danijela Borovića od Željave do Pule. Hrabri pilot 4. je veljače 1992. na raspolaganje Hrvatskoj i Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu stavio svoje znanje, iskustvo i domoljublje, ali i prvi lovački avion. Riskiravši sve što je imao, dao je velik poticaj napadnutoj Hrvatskoj i to je jedan od brojnih razloga zašto je njegov pothvat već odavno označen povijesnim. Prošle je godine i dokumentiran u knjizi Prelet za Hrvatsku koju je Borović napisao sa suprugom Snježanom, predstavljenoj prije godinu dana u Ministarstvu obrane. Za Hrvatski vojnik prisjetio se tih dana, ali i pokazao da i danas itekako prati zrakoplovstvo i HRZ.

Prošlo je 29 godina, ali sjećate li se trenutka kad ste donijeli konačnu odluku o preletu?

Ne samo trenutka, sjećam se svih neugodnih događaja iz 1991. godine, koji su me učvrstili u namjeri da iz JNA ne odem ”pješke“. Jedan od takvih trenutaka bio je nedjelja, 31. ožujka 1991. i tog je dana na Plitvicama poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović. Bili smo u posjetu roditeljima u rodnom Knegincu pored Varaždina i nakon objavljene vijesti na radiju, odlučili smo se odmah vratiti u Bihać. Bilo je sunčano nedjeljno popodne, a policija nas je u Tušiloviću preusmjerila na put do Bihaća zaobilaznim smjerom, preko Velike Kladuše. Tri mjeseca poslije uslijedili su  ”slovenski dani rata“, kad sam namjernom prehladom i simuliranjem povišene temperature, uspio izbjeći sudjelovanje u letačkim aktivnostima iznad Slovenije. Svojevrsni vrhunac nastupio je kad su nas jednog dana, usred radnog vremena, vratili autobusima  u grad,  tj. u kinodvoranu Doma JNA u Bihaću, gdje smo bez ikakve najave prepušteni gledanju dokumentarnog filma o logoru Jasenovac i zločinima koje su počinile ustaše. O četnicima i njihovim zločinima nije bilo ni riječi. Da bi ugođaj bio što upečatljiviji, u holu Doma na panoima je postavljena i izložba slika ubijenih ljudi, ulaza i zgrada logora, logoraša iza žice i dr. A sam trenutak donošenja odluke o preletu, dogodio se nakon svojevrsnog postupnog zbližavanja s tadašnjim ”bezbednjakom“ na aerodromu, Slavkom Hodakom, Hrvatom rodom iz Drežnik Grada. S vremenom sam shvatio da njegovi pokušaji kontakta sa mnom nisu usmjereni u namjeri da me ispita i eventualno razotkrije zašto nisam napustio JNA poslije slovenskih događaja, već da me poveže sa Zagrebom. Trebalo je naći pilota koji će kad se ukaže prilika, preletjeti avion na hrvatsku stranu. Pilota Hrvata na aerodromu, a koji su operativno letjeli, bilo je svega nekoliko i svi s malom djecom. Nakon nekih neuspješnih pokušaja pridobijanja, iako sam bio najsumnjiviji nakon izbjegavanja ”slovenskih dana rata“, Hodaku sam rekao: ”Ja ću biti taj.”

Kad  ste se konačno opustili, postali svjesni da ste sigurni?

Nakon preleta nije bilo mjesta opuštanju, jer se nije znalo koliko još ima prikrivenih KOS-ovaca u Zagrebu i drugdje pa sam još dva-tri mjeseca bio u posebnom režimu. Automobilom su me svakodnevno vozili na posao od vojnog hotela, gdje smo dobili malu sobicu, do Zapovjedništva HRZ-a u Maksimirskoj i natrag, a supruga i sin istodobno su bili potpuno nezaštićeni. Najveći je strah bio vezan uz sina Vanju, kojeg smo upisali u vrtić, da nam ga iz osvete netko ne otme. Zapravo, nikad se nismo mogli potpuno opustiti, jer smo bili ”obilježeni“ time što smo uradili, a ja povremeno dobivam upozorenja naših ”službi“, da ni ne pomišljam prelaziti granicu prema Srbiji ili BiH.

Jeste li osjećali veći nalet adrenalina tijekom preleta ili tijekom kasnijih borbenih misija u Domovinskom ratu? Koji vam je trenutak bio najopasniji u karijeri?

 Tijekom preleta, jer su se poremetili najbitniji planirani detalji (zbog kašnjenja cisterni s gorivom, polijetanje noću umjesto u sumrak, promjena rute leta zbog pogoršanja meteorološke situacije, mala količina goriva pri kraju leta), a pričuvnu varijantu nisam niti mogao imati. Taj moj noćni  (pre)let prema neosvijetljenoj pisti aerodroma Pula, u uvjetima rata i zamračenja, bez radionavigacijskih sredstava i radioveze, te izvan planirane i najavljene rute leta, unatoč ranijem pomnom planiranju, sveo se na improvizaciju. Kurs, brzina i vrijeme, te moje pilotsko iskustvo, bili su jedino u što sam se tada mogao pouzdati. Tijekom rata i borbenih misija u Domovinskom ratu bilo je drugačije, jer nakon dobivanja konkretnog zadatka i pripreme za njegovo izvršenje, kad sjedneš u avion, postaješ dio stroja i samo razmišljaš kako to najbolje napraviti. Naravno da sam bio svjestan mogućih posljedica zbog djelovanja protivničkog PZO-a, ali to je dio posla za koji sam se opredijelio i svjesno ga prihvatio, stavljanjem na raspolaganje Hrvatskoj vojsci i HRZ-u. Ne mogu izdvojiti neki poseban trenutak u karijeri jer nikad nisam imao nekih iznimno teških otkaza i izvanrednih događaja, a što bi bilo vrijedno opisivanja. Posebnost je možda borbeni let u Domovinskom ratu, letim u sumrak na maloj visini prema zadanom cilju i ubrzo nakon preleta crte fronte, vidim kako pored aviona prolaze svijetleći meci ili granate…

Što je bio najveći izazov kad ste počeli osnivati hrvatsko lovačko ratno zrakoplovstvo?

 Najveći izazov bio je nedovoljan broj aviona, a pogotovo nedostatak potrebnog vremena za provođenje letačke izobrazbe tijekom rata. Tad se vrlo teško mogao ostvariti nekakav potreban kontinuitet u provođenju letačke izobrazbe, jer je tadašnja 1. lovačka eskadrila u sastavu imala samo nekoliko iskusnih pilota te dosta mlađih bez potrebne borbene izobrazbe. Pored njih, dobili smo i nekoliko pilota  koji su prije letjeli na drugim tipovima aviona, a tijekom rata završili su ubrzanu preobuku na avion MiG-21 i nisu bili osposobljeni za izvršenje određenih borbenih djelovanja. Takva je situacija od Zapovjedništva eskadrile zahtijevala kompleksan način planiranja letova jer smo imali ograničeni broj sati naleta po pilotu, a ipak vodeći računa da svaki ima priliku usvojiti barem minimum potrebnog znanja. S obzirom na sve tadašnje okolnosti, ispalo je dobro.

Kakvo je vaše sjećanje na Rudolfa Perešina, Miroslava Perisa, Antu Radoša…?

Riječ je o pilotima koje sam poznavao dugo godina, od 11 pa do 22 godine i koji su mi ostali u lijepom i neizbrisivu sjećanju. U sad već dalekim godinama školovanja, pa i kasnije, povremeno smo letjeli i krilo uz krilo, a na kraju su sva trojica kao pripadnici HRZ-a dali najviše što se moglo u stvaranju hrvatske države i na tome im još jednom, velika hvala.

Jeste li u kontaktu s nekadašnjim kolegama iz eskadrile?

Da, povremeno sam u kontaktu s nekadašnjim kolegama iz eskadrile, što putem telefona i e-maila, a do nedavno organizirali smo i druženja uz obilježavanje obljetnice formiranja 1. lovačke eskadrile. To je svaki put  prilika da se ljudi vide, popričaju o sebi i obiteljima te obnove sjećanja na zajedničke radne dane. Nadam se da ćemo nastaviti  s tradicijom obilježavanja obljetnice, kad se situacija oko virusa i sve ostalo vrati u normalu.

Koje su najbitnije osobine za one koji žele postati piloti lovca?

 Najbitnija je čvrsta želja, a onda su potrebni volja i upornost jer se pilot ne postaje ”preko noći“. Mali je postotak ljudi, koji imaju potrebne psihofizičke preduvjete za postati pilot-lovac i već tim ste svrstani u svojevrsnu elitu. Zbog toga ne treba odustati pojavom prvih problema, iako je potrebno i mnogo odricanja u odnosu na svoje prijatelje iz civilnog života, koji su odabrali neka druga zanimanja. No, da je taj posao lak, pilot bi mogao biti svak.

Što mislite o današnjim mlađim pilotima HRZ-a? Primjećujete li nekakvu razliku u njihovu razmišljanju u odnosu na vas kad ste bili u tim godinama?

 Svakako da postoji razlika jer je riječ o pilotima čija je izobrazba provedena u novijim i bitno drugačijim uvjetima, uz noviju opremu u letjelicama, kakvu mi nismo imali i koja im omogućuje potpuno drugačiji pristup izvršenju  letačkih zadaća.

Koliko bi vam osobno značili novi višenamjenski borbeni avioni s oznakama HRZ-a?

Preletom prvog borbenog aviona iz JNA u Hrvatsku, smatraju me ”krivcem“ za  stvaranje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Svakako da bi mi novi višenamjenski borbeni avioni s oznakama HRZ-a osobno puno značili, jer bi to bio nastavak ispravnog puta čijem sam trasiranju osobno pridonio.

Dođe li vam da poletite i danas kao pilot?

”Jednom pilot, uvijek pilot“- izreka je koja će vječno trajati. Nakon završetka vojne karijere, nekoliko godina bio sam direktor Društva Varaždin Airport, koje je upravljalo aerodromom Varaždin. Imao sam prilike povremeno napraviti i pokoji let, ali  to su bili elisni avioni, malih brzina, a nakon 21 godine letenja na nadzvučnom lovcu MiG-21, sve je drugo neusporedivo. Da volio bih još jednom poletjeti u borbenom avionu, a kako je sljedeće godine jubilarna, 30. obljetnica mojeg preleta u Hrvatsku, tim povodom namjeravam od ministra obrane zatražiti odobrenje za let u našem dvosjedu. Redovno se bavim sportom i drugim fizičkim aktivnostima i smatram da sam potpuno spreman za taj let. Prije nekoliko godina piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić letjeli su u zadnjem mimohodu, a mene je netko preskočio, pa je i to razlog više, da mi se omogući željeni let, s obzirom na to da će MiG-21 i nakon 30 godina od mojeg dolaska biti u funkciji, što pokazuje da sam tad Hrvatskoj doveo prikladan avion.

Pratite li današnji razvoj zrakoplovstva, današnje avione kao što su F-35 i besposadne letjelice?

Pratim razvoj zrakoplovstva, a sa sinom Vanjom i prijateljima redovno posjećujem zrakoplovne priredbe (Zeltweg-Austrija, Kecskemet-Mađarska, Sliač-Slovačka, Rivolto-Italija, i dr.), a usput se malo i podružim s članovima naše akrogrupe ”Krila Oluje“.

Prošle ste godine bili aktivni u promociji svoje knjige. Kako doživljavate te promocije, što ih obilježava?

S predstavljanjem naše knjige Prelet za Hrvatsku počeli smo u Ministarstvu obrane, pred petstotinjak prisutnih, odmah nakon obilježavanja 29. obljetnice preleta. Nažalost, ubrzo je koronavirus poremetio planove pa smo u otežanim uvjetima organizirali još nekoliko predstavljanja, a onda zbog ograničenog broja prisutnih u dvorani, sve stavili na čekanje. Imamo informacije da je još dosta zainteresiranih gradova, općina i udruga, koji bi htjeli organizirati predstavljanje knjige, pa se nadamo da će se situacija uskoro popraviti i da ćemo moći nastaviti započete aktivnosti.

Pročitate li koji put knjigu i sada, kako je u njezinu nastanku sudjelovala vaša supruga, a kako vi?

Ne čitam knjigu jer gotovo sve  imam u glavi i redovno se podsjećam na određene detalje, s obzirom na već spomenuta predstavljanja i pitanja koja mi stalno postavljaju. Supruga Snježana postavila je kostur priče jer je ubrzo po dolasku u Zagreb svoj dio zapisala na papir pa u računalo, dok sam ja naknadno dopisivao sve ono što se ticalo mene, rada na aerodromu Željava i kasnije planiranja i pripreme preleta.

Domagoj VLAHOVIĆ

Foto: Josip Kopi, Mladen Čobanović, Tomislav Brandt