Moderna prirodna znanost daje odlučujuću prednost državama koje su u stanju najuspješnije razvijati, proizvesti i upotrijebiti nove tehnologije

Polazišna teza Francisa Fukuyame o tome kako je znanost odlučujuća prednost pojedine države, navedena u njegovoj glasovitoj knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek trebala bi biti temeljem svekolikoga znanstveno-tehnološko-gospodarskog razvoja, koji povratno omogućava sigurnost temeljenu na vojno-gospodarskoj moći. Tako, primjerice, ratnici Zulu u Africi naoružani kopljima nisu bili ozbiljan protivnik britanskim vojnicima naoružanim puškama, unatoč iskazanoj hrabrosti na bojišnici. Upravo zbog te vojne prednosti europske su sile u 18. i 19. stoljeću ovladale područjem koje danas nazivamo zemljama trećeg svijeta, a širenje znanosti iz Europe poslije je omogućilo Trećem svijetu da vrati dio svoje suverenosti u XX. stoljeću. Prirodna znanost i njezina izvedenica tehnologija tako postaju temeljem opstanka jedne države.

Jedan od važnih čimbenika koji pridonose racionalizaciji društava jest mogućnost (često neizbježiva) ratnog sukoba. Svaka država koja želi zadržati svoju autonomiju prisiljena je razvijati tehnologiju svojih suparnika i neprijatelja. Štoviše, prijetnja ratom prisiljava države da preoblikuju svoje političke i društvene sustave kako bi što efektivnije proizvodili i upotrebljavali novu tehnologiju. Rat određuje potrebu za društvenom modernizacijom i pruža nedvosmislen test uspješnosti provedene modernizacije.

Na primjer, država mora biti određene veličine da bi se mogla natjecati sa suparnicima, što dovodi do nacionalnog jedinstva. Kako bi što uspješnije mobilizirala nacionalne resurse, stvara se jak središnji aparat koji će prikupiti poreze. Država mora stvoriti obrazovnu elitu koja će moći raspolagati novim tehnologijama, a uvođenjem masovnih vojski siromašno pučanstvo nužno dobiva pravo glasa kako bi se mogla provesti opća mobilizacija.

Nadmoć topova sa brodova kapetana Perrya 1853. potaknula je feudalni Japan da prihvati zapadnu tehnologiju i izazov međunarodnog natjecanja što je dovelo do ubrzane industrijalizacije. Izolacija je učinila Japan “rezervatom” jedinstvene estetike i predindustrijskih proizvodnih tehnika tako da se japanski brodovi nisu mogli nositi Perryevim parobrodima koji su bili na ugljen i naoružani topovima. Japan je od 1639. do 1854. prošao kroz razdoblje izolacije u kojemu su bila zabranjivana prekomorska putovanja, postavljene restrikcije na naoružanje i ograničen ulazak kršćana u zemlju. Nakon Perryeve prisilne globalizacije – “Potpišite ovdje ili pucamo”, japansko vodstvo shvatilo je da ako Japan ne želi izgubiti neovisnost i postati izrabljivan od europskih sila poput Kine, moraju početi razvijati zapadnjačku tehnologiju i provesti nužne društvene reforme. Nakon restauracije Meiji dinastije, čime je vraćena politička snaga caru prvi put u više od tisuću godina, Japan ulazi u razdoblje velikih političkih i društvenih reformi namjenjenjih dovođenju države na razinu zapadnih sila. Donošenjem ustava Japan postaje prva parlamentarna vlada u Aziji. Ustavom je ograničena politička moć izvršne vlasti i apsolutizam cara te je stvoreno nezavisno sudstvo. Isto tako uspostavljen je nacionalni porezni sustav, bankarstvo i valuta. Pod geslom “bogata država jaka vojska” japansko vodstvo zamijenilo je škole hramove s obaveznom izobrazbom pod upravom države i počelo novačiti masovnu seljačku vojsku umjesto dotadašnjih profesionalnih ratnika – samuraja.

Moderna znanost osim što daje prednost u vojnom sukobu razvijanjem novih oružja, važna je s još jednog aspekta za nacionalnu sigurnost, a to je da privrednim razvojem osigurava zemljama bolju poziciju u odnosu na suparnike koji taj prirodni razvoj još nisu dostigli. Znanost pridonosi rješavanju socijalnih problema i racionalnijoj podjeli rada razvijanjem novih tehnologija i organizacijom proizvodnih procesa. Kako bi se povećala produktivnost i omogućilo širenje tržišta za plasman vlastitih proizvoda države provode tehnološko unapređivanje transporta i komunikacija gradnjom cesta, željeznica i luka tako da industrijska društva postaju sve urbanija i mobilnija s naglašenom specijalizacijom rada. Primjerice Chavezova Venezuela sama ne može proizvesti oružja potrebna za opremanje suvremene vojske, ali zato ih može kupiti prihodom sa svojih naftnih polja. Chavez je dolaskom na vlast u Venezueli koja je peti izvoznik nafte u svijetu, počeo voditi jaku antiameričku politiku koja je dovela do ozbiljnih tenzija s Washingtonom. Vlada SAD-a stoga je odlučila prestati dobavljati rezervne djelove za oružje Venecueli pa se Chavez okrenuo novom dobavljaču – Rusiji. Tako je Chavez 2006. naručio vojnu opremu u vrijednosti od 4 milijarde dolara uključujući 24 moderna ruska lovca Su-30 Flanker, suvremene protuzračne rakete Tor M-1 te velik broj helikoptera Mi-17 i Mi-35 Hind. Kako cijene nafte konstanto rastu špekulira se da bi ta latinoamerička zemlja mogla naručiti uskoro i 4 diesel podmornice Projekt 636 od Rusije. Tu je i raniji primjer, kako navodi Fukuyama, Homeinijevog Irana – iranska znanost nije mogla proizvesti lovce-bombardere F-4 Phantom ili tenkove Chieftain, ili osigurati održavanje lovaca F-14 Tomcat. Iran je, naravno, riješio problem kupnjom sofisticirane zapadne vojne opreme novcem s naftnih polja, no istodobno je postao “ovisan” o volji izvoznika. Ponekad, naime, ni najveći novac ne može slomiti volju zemlje-izvoznika ako se ona, u svom nacionalnom interesu, usprotivi. Svojedobno se i Grčka odlučila uz četrdesetak američkih zrakoplova F-16 naručiti isto toliko francuskih Mirage 2000, osiguravajući tako “drugog dobavljača” ako u možebitnom sukobu s Turskom SAD ne osigura dobavu rezervnih dijelova.

Vojnu moć teško je održavati bez odgovarajućih razina ekonomske moći jer upravo jaka industrija i razvijeno gospodarstvo omogućavaju razvoj obrambenih potencijala. Tako je Kina godinama imala najveću kopnenu vojsku ali s relativno malo vojnih sposobnosti. Dok je veličina same kineske vojska bila ogromna, kvaliteta izobrazbe nije bila visoka i tehnologije koje su koristili su bile zastarjele. Kako u zadnja dva desetljeća kinesko gospodarstvo raste ogromnom brzinom tako je vodstvo zemlje počelo modernizaciju oružanih snaga konstantno povećavajući sredstva za vojni proračun. Sve se više modernih lovaca, protuzračnih sustava, supersoničnih protubrodskih raketa i podmornica dodaje kineskom arsenalu. Ova moderna oružja su skupa i bilo je nezamislivo da ih Kina ima u svom arsenalu prije ekonomske preobrazbe.

Iz reformi koju je poduzimala perestrojka vidljivo je da narodi ne mogu odbaciti tehnološki racionalizam ako žele zadržati svoju nacionalnu autonomiju. Gorbačov je shvatio da je nužno poduzimaje fundamentalnih privrednih reformi kako bi SSSR bio ravnopravan ekonomski i vojno Zapadu u 21. stoljeću. Amerikanci nisu bili zadovoljni “MAD” strategijom – obostranog zajamčenog uništenja nego su htjeli da im jamac sigurnosti bude mogućnost efektivnog presretanja i uništenja strateških balističkih nuklearnih projektila prije nego što dosegnu američko tlo. Tu je veliku ulogu odigrao Reaganov SDI jer je prijetio da će izbaciti čitavu generaciju sovjetskih nuklearnih oružja iz upotrebe. Reaganov Strategic Defence Initiative koristio je mikrotehnologiju i druge inovacijske tehnologije u kojima su Sovjeti jednostavno zaostali. Koncept se sastojao od ground and space based senzora i oružja, a uključivao je mnoge inovacije poput rengenskih lasera koji bi bili postavljeni u svemiru na satelite. U teoriji ti laseri bi bili pokretani energijom od eksplozije nuklearnih bojevih glava ugrađenih u satelitima. SDI je značio veliki impuls za znanost -vrhunske znanstvene institucije kao CERN bile su spremne na ulazak u novu avanturu. Ponavljala se stara priča – nuklearna fizika i kompjuterske znanosti su dobile silan impuls ratom u Vijetnamu za čije su potrebe razvijeni moćni kompjuteri. Obratno, padom tenzija nakon prestanka hladnog rata, vojni je ustroj oslobodio tajnu night vision tehnologiju, koja je omogućila pravi skok u razvoju moderne astrofizike i kozmologije – umjesto fotona što se raspršuje u tami s kupole neprijateljskog tenka high-tech uređaji su sada lovili foton posljednjeg raspršenja od prije 13 milijardi godina, otisak Velikog praska.

Smatra se da je utrka u naoružanju sa SAD-om u kojemu je bitnu ulogu odigrao SDI, znatno smanjila vojne opcije SSSR-a i dovela sovjetsku privredu do sloma. Od 1983. do 1987. SDI je alarmirao sovjetske vođe jer je prijetio da će preokrenuti stratešku stabilnost i prihvatljiva izdvajanja za vojni proračun. Naime Kremlj je bio zabrinut da bi SAD mogao dobiti “first strike capability” odnosno prednost koja bi mu omogućila da prvi pokrene nuklearni rat, slično kao što su Amerikanci bili zabrinuti u sedamdesetima kad su Sovjeti prednjačili u području interkontinentalnih nuklearnih raketa.

Takozvana inicijativa “Ratovi zvijezda” dala je do znanja da će se sljedeća utrka u naoružanju voditi u područjima gdje SAD ima odlučujuću tehnološku prednost, tako da sovjetsko vodstvo nije imalo drugog izbora nego da napusti ekspanzionističku politiku u svijetu i represiju u vlastitoj državi.

Nedavni rat u Iraku demonstrirao je svijetu mogućnosti “smart weapon” – pametnog oružja. Demonstracije mogućnosti suvremenog oružja koje je rezultat goleme tehnološke nadmoći SAD-a ostavile su mnoge vlade diljem svijeta u osjećaju nelagode kad su vidjeli koliko su američki sistemi napredniji od onih koje sami posjeduju. Napredne tehnologije daju SAD-u vojne mogućnosti koje su daleko superiornije od mogućnosti ostalog svijeta. Nakon što vidimo na videu kako laserski navođena raketa pogodi ispod mosta tenk koji se tamo skrivao bez da ošteti sam most ili okolnu infrastrukturu lako je za pretpostaviti kako bi mnoge vojske svijeta htjele posjedovati takvu tehnologiju. Geopolitičke implikacije novih tehnologija na međunarodne odnose i vanjsku politiku bit su goleme. Države koje posjeduju i razvijaju nove tehnologije biti će sve naprednije i kako se rascjep između njih i onih manje sofisticiranih bude povećavao, rast će i mogućnost konflikta. Rast produktivnosti i ekonomske pogodnosti koje donose inovacije rezultirat će pomakom ekonomskog utjecaja marginalizirajući manje napredne države i stavljajući ih u ekonomski nepovoljan položaj. Gubitnici u toj tehnološkoj utrci će gubiti na ekonomskoj produktivnosti i pad GDP-a (bruto domaćeg proizvoda) što može povući zemlju ili čitavu regiju u ekonomsku depresiju. Razvoj znanosti donosi ekonomski rast, ali i donosi politički utjecaj i moć. Zato je iznimno važno sada biti vodeći u znanosti i tehnologijama.

Danas živimo u doba američke prevlasti. Dio toga leži u ekonomskoj razvijenosti Amerike, no i mnoge druge zemlje poput Japana ili Njemačke su razvijene, ali nemaju toliki globalni utjecaj na geopolitička zbivanja u svijetu jer nemaju američke vojne sposobnosti. Zbog veličine i snage američke vojske teško da će neka zemlja u bližoj budućnosti predstavljati ozbiljnu prijetnju i rivala SAD-u. Kad razmotrimo sljedeće brojke vidjet ćemo i zašto – nuklearna podmornica klase Virginia košta oko 2.4 milijarde dolara, nosač aviona klase Nimitz 6 milijardi dolara, a da ne govorimo da obrambeni proračun SAD-a premašuje 500 milijardi dolara od čega na istraživanje, testiranje i evaluaciju novih vojnih tehnologija otpada više od 70 milijardi dolara.

U konačnici imamo SAD kao jedinu globalnu velesilu ostalu nakon raspada sovjetskog carstva. U devedesetim godinama prošlog stoljeća američka je moć silno porasla kompjuterskom revolucijom koja je vodila na izuzetan procvat novih vojnih i civilnih tehnologija. Posljedak tog napretka ogledao se u svim sferama života američkog građanina čija je vlada stvarala povoljne uvjete za biznis i promovirala američke gospodarske interese kao prioritet vanjske politike. SAD je zemlja šampion u slobodnoj trgovini, menadžmentu i visokim tehnologijama.

Ivan GUBERINA